Opet nebeski sjaj u tišini noći. Vječno je to svjetlo, kada ga odlučimo upaliti. Ovlaš dodir, za sjenku na licu. Buđenje u čistoj vodi našeg rođenja. Nježno klizi po meni, prst sudbine. I stvara slike, prirodno je tako biti. Tako posebno uhvaćen u zagrljaju, bez primisli.
Jutro briše slike, jedan DELETE za lopova koji to nije, koji se tako ne osjeća. Da bi trajala u sumrake i južinom obuzete dane, ponekad moram pobjeći. U tebe. Prestrašena malo prirodnošću miline koja zahtjeva prepuštanje. Još jednom susprežem zvjezdani tok...možda posljednji put.
Trebalo je još noćas osvježiti pogled sfinge, ali ipak ne. Duboko ukorijenjen strah izlazi tek da dozove tračke pameti. I jutro s pogledom na tebe. Neće biti dragi, vremena sve je manje...ali slatko bi bilo voljeti te smjelo. Voljeti te luđački kao da je svaki put posljednji...
Nečeš stajati kraj mene u trenu potpunog predavanja u samo dva slova. To nećeš biti ti. Možda ova tuga iz oka nestane na nekim novim slikama. Možda ne bude prepoznatljiva kao prije, kao sada.... Jednom kada nestaneš u provaliji koja guta moje životne sokove, oživjet ću tad (hoću li ?) Želim vjerovati u to.
Želim vjerovati da smo se s razlogom bacili, Svijetu pod noge. Kao što sunčani bljesak ovog trena otvara i puni dušu toplinom. Uvijek ćeš biti moj, ne vidim ali znam da sam ispravno napisala. Iako zasljepljena, jasno mi je, baš kao u noći kada nas je prvi puta zusula zvjezdana prašina.
Srebrimo tih prahom sve ove godine, nestalni a postojani, tuđi a svoji. I takvi ćemo ostati zauvijek. Kao sjenka u očima dok se osmjeh razlijeva licem. Lažan ? Ne, tek pomiren neminovnim.
Post je objavljen 23.07.2007. u 21:52 sati.