Priznanje

ponedjeljak , 02.07.2007.

Ovaj put ću sebi priznati,
bilo je lijepo živjeti s tobom:
jutra, večeri, popodneva
obuzeta i neuhvatljiva
sa samo jednom mišlju,
da mi glasno izgovorena riječ
ne izbriše tebe,
zamrači sliku,
otvori apetit,
dozvoli sklopiti oči...
Ma koji bi mi to san
poklonio ljepšu sliku
kada je ja gradim
od svake sjene,
od žilice svake
krvlju života ispunjene.
Bilo je lijepo.
Nedostaje mi ponekad
ustrajnost kojom sam žudila
nikada viđeno.
Uzbuđenost koju osjećah
zbog nikad dotaknutog.
Miris kojim sam širila vatru
gdje već gori
i ugašeno treba biti.
Nedostaje mi.
Taj strah, saveznik nježnih
otadžbina svojeglavih,
nije donio ispunjenje.
Tek slutnju,
a ona bježanju vodi.
Ponovo u mraku punog mjeseca,
ponovo u sebi, zaboravljena
u tebi neizbrisiva, gorda...
Još ovaj put ću sebi priznati,
i krenuti dalje...