Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
29.06.2011., srijeda
mutum est pictura poema ...
   |
- 15:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #
27.06.2011., ponedjeljak
Mum's the word
 photo by rU |
- 08:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #
26.06.2011., nedjelja
ribbit
   |
- 00:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #
24.06.2011., petak
ne naginji se kroz pendžer ...
 photo by rU Kakvi su to pendžeri na njih nitko ne kuca kakve su to ljubavi sve su dalje od srca ... ...    |
- 12:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #
23.06.2011., četvrtak
colour Blue ...
|
Song sung blue Everybody knows one Song sung blue Every garden grows one ...    photos by rU Whenever I feel blue, I start breathing again. L. Frank Baum |
- 12:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #
22.06.2011., srijeda
moć mirisa ...
 Prošlosti se nikada ne možemo prisjetiti naporom volje. Tek slučaj, nenadani okus, miris, može nas vratiti kroz vrijeme ... ( Marcel Proust) Kao što je ruža miris srca, tako je lavanda miris duše. (stara latinska izreka) ... miris prodire u samo srce, gdje jasno razdvaja naklonost od prezira, gađenje od slasti, ljubav od mržnje. Ko vlada mirisima, vlada i ljudskim srcima. (Patrick Suskind) Žena bez tajni je isto što i cvijet bez mirisa. (Sarah Bernhardt) ...    |
- 11:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #
19.06.2011., nedjelja
Eleventyone ...
 "Eleventyone" is satirized Internet slang for over-exclamation in typed statements. U slobodnom prijevodu moje malenkosti - 111 je u internetskom slengu naziv za prenaglašene uskličnike u pisanim iskazima. ! Uskličnik. Vjeruje se da mu oblik dolazi od latinske riječi io = radost. U pisanom jeziku uskličnik označava usklične rečenice koje izražavaju (snažne) emocije, stavove ili su pak oznaka imperativa. Uskličnik također ukazuje na 'povišeni ton' govora. Stilisti preporučuju oprezno korištenje uskličnika, posebice u 'formalnim' tekstovima. (Pošto je autor, nažalost, onemogućio ugradnju video-clipa, mogu vas samo uputiti da kliknete na link - How To Apply Exclamation Marks.) F. Scott Fitzgerald preporučuje: Cut out all those exclamation points. An exclamation point is like laughing at your own jokes.* No, neki se pisci ne bi složili s njim. Thomas Wolf, naprimjer, koji je poznat po 'besramno liberalnom korištenju uskličnika' (kako veli jedan kritičar). Dakle - koristite uskličnik umjereno i oprezno. I nikad ne koristite dva ili tri uskličnika u nizu!!! ... Ima istine u tome da u ovom svijetu koji je pun buke i bijesa uskličnike treba koristiti oprezno. No, bojim se da bismo, u strahu od pokazivanja emocija, mogli odustati od uskličnika i tamo gdje su neophodni: Woou! Hihihihihihi! Da! Volim Te! Kad se život pretvori u izjavnu rečenicu s točkom (bez uskličnika i upitnika), više nije vrijedan življenja. Neću ovdje dodati uskličnik, iako bih rado i ovu rečenicu i život, kad mu dođe kraj, završila s barem jednim uskličnikom ... ... ako ne i s tri uskličnika u nizu ... !!! * I - umjesto replike F. Scottu Fitzgeraldu i opreznim 'stilistima' : |
- 11:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #
18.06.2011., subota
metamorphosis ...
|
I only ask to be free. The butterflies are free. ~Charles Dickens ... I knew the day you met me I could love you if you let me Though you touched my cheek And said how easy you'd forget me ... Don't close your hand Just close your eyes And I will stay right by your side ...  photo by rU Je li gusjenica ustvari bila leptir i prije metamorfoze? I - zna li gusjenica da će moći, kad se preobrazi u leptira, jednim zamahom krila izazvati oluju na drugom kraju svijeta? |
- 13:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #
16.06.2011., četvrtak
u zagrljaju Lipnja ...
 photo by rU ... Svake minute u ljudskom tijelu umire 300.000 stanica - no to je zapravo manje od 0.0001 posto od ukupne količine stanica koje se u ljudskom tijelu svakodnevno nadomjeste. Znanstvenici vele da se u čovjekovu organizmu u tijeku 7 godina sve stanice zamijene novima.To znači da danas u mojem, kao i u tijelima svih živih ljudi, nema niti jedne stanice od prije 7 godina. Ne znam koliko sjećanja u nama umire svakoga dana, koliko se zaboravljenog nadomjesti novim utiscima. I pitam se: Jesmo li svakih 7 godina i psihološki, a ne samo fizički - 'nova' osoba? Dakako, pitanje je bilo samo retoričko. Kontinuitet osobnog identiteta moguć je upravo zahvaljujući kontinuiranosti promjena kroz koje prolazimo od rođenja do smrti. Identitas u korijenu ima riječi 'idem' što znači isto. Identitet označuje odnos po kojem je neko biće, pojava ili svojstvo jednako samom sebi, unatoč kontinuiranim promjenama. Od izvora do ušća rijeka teče, krivuda mijenjajući vodostaj, tok i obale, no ipak zadržava svoje ime. Drava je i potočić koji vijuga Tirolom i rijeka koja, protječući pokraj moga grada, hrli u zagrljaj Dunavu. A ja, dok ovog lipnja hrlim u zagrljaj Tebi, kotrljam sjećanja na sve naše susrete, kao što Drava svojim koritom kotrlja pijesak, rušeći postojeće i stvarajući nove sprudove i otočiće. Novi lipanjski cvat uz dravsku obalu i ovoga lipnja miriše slatko i poznato, k'o i lani ... A Ti ipak veliš da Te ovog lipnja ljubim slađe nego prošlog ... |
- 10:57 - Komentari (15) - Isprintaj - #
15.06.2011., srijeda
možda zorom ...
|
... grešni ljudi odlaze u Raj ....  photo by Ru |
- 00:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #
14.06.2011., utorak
BiColor ...
 “Kada ti se žena obraća uvijek slušaj šta ti govori očima.” Victor Hugo |
- 08:03 - Komentari (17) - Isprintaj - #
13.06.2011., ponedjeljak
doručak za dvoje ...
 photo by rU |
- 08:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #
12.06.2011., nedjelja
mišlju, rječju ...
... i željom ...   photo by rU: my garden, east of Eden ... ... Šta je bedem neg široki zid? Lako se zajaši... Ko stari čilaš... Mahovina ko astragan... Da bez glasa šmugne dragan... Ukraj neba se lepeza mlad šaran porcijaš... Ruka zavesu miče... Trepte u tmini... Biserni zdenci... Zbog nečeg đurđic uvek niče... Baš u tišini... I baš u senci... Neću skoro onim šorom... Ne znam posle put odande... Me sem čoro*, moja lolo... Čhu ćo šoro paša mande**... Vetar cvili i leleče... Skini suknju i jeleče... Nit ko mari, nit ko zna... Na ćer mande čingara***... Ako dirneš u čivutski vrt... Kletvu ćeš nositi ko srebrn zvončić... Bićeš žedan kraj bunara... I siromah s puno para... Sve ćeš dijamante dati za smešni cirkončić... Ko u tuđi vrt uđe... Crn lebac mesi... U crnom plehu... Eh... "Ne poželi ništa tuđe..." Svi smrtni gresi... U tom su grehu... __________________ * siromah sam, jadan ja ** stavi glavu kraj mene *** ne pravi mi frku (romski) ... Lasciate ogni speranza voi ch'entrate ... |
- 09:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #
11.06.2011., subota
Dva Roseina svijeta(10) ...
 photo by rU Dva Roseina svijeta(10) ... Sljedeći puta domjenak će biti na obalama Bajkala ... doviknuo je Sergey mašući dok su Rose i Silvestar ulazili u 'tubu' koja je vodila prema avionu. Let je počeo mirno a zatim odjednom, iz vedra neba, trup aviona potresoše snažne turbulencije. Plavo se nebo zamrači, munje proparaše tamu. Rose je sjedila uz prozor kao i obično i sad je promatrala prizor, istodobno i zastrašujući i čudesno lijep. Nakon jednog snažnog udara munje o krilo aviona začu se prasak i avion stade ponirati. Maske za kisik ispadoše i sablasno se zanjihaše u mraku krhke školjke aviona koji je podrhtavao pod udarima oluje. Rose podiže ruku da navuče na lice masku, no ruka joj zastade. Krilo aviona koje je vidjela kroz prozor pretvori se u most koji je, tankim nitima okačen o oblake, vodio nekamo u tamu. A iz tame u Rose je zurio Nečiji pozivajući pogled. Rose ... glas je bio dubok, taman, topao. Dođi, Rose, čekam te. Rose se prisjeti ushićenja, osjećaja ispunjenja i potpunosti. Poletjeti ponovo, nošena snažnim rukama Vjetra, poletjeti ponovo ne misleći na pad! A tada osjeti Silvestrovu ruku na svome licu. Navlačio joj je na lice masku za kisik. ... Nakon prisilnog slijetanja na mali aerodrom odvezoše ih do hotela u malom obližnjem gradu, uz isprike zbog neplaniranog produžavanja puta i uvjeravanja kako će let nastaviti ujutro. Pukotina u staklu jednog od prozora izazvala je dekompresiju. No, zahvaljujući vještini našeg vrhunskog pilota sletjeli smo 'glatko'. Ispričavamo se zbog produžavanja puta, no već sutra ujutro, s pilotom i posadom s kojim ste let započeli, let ćete nastaviti u novom avionu koji će stići s moskovskog aerodroma, samo za vas ... A sad uživajte u večeri ... Osoblje hotela strčalo se oko izmučenih putnika, servirajući večeru: Što god poželite s menija, a naš kuhar će ispuniti i svaku vašu posebnu želju, sve na račun aviokompanije. Točilo se vino i votka, putnici su zaboravili pretrpljeni strah i odloženi povratak kući. Liječnik, također angažiran od aviokompanije, diskretno je prošetao hotelskom trpezarijom dijeleći sedative iz svoje lječničke torbe putnicima koji opuštanje nisu potražili u čaši. Izgledala si poput djeteta koje tone u san kad su maske počele padati ... reče Silvestar Rosei. Dok sam i sam gubio svijest i gledao tvoje plave oči kako se sklapaju, sjetih se upute - navucite masku prvo sebi, a potom djetetu, inače nećete biti korisni ni sebi ni djetetu ... Volim te, Rose ... i nadam se da to znaš, iako ti to ne govorim često. Volim te kao ženu ali i kao dijete koje bih želio zaštiti od straha, tuge, tame, od gladnih pogleda i pohlepnih ruku ... Volim te, a bojim se da sam ja taj, gladna pogleda i pohlepnih ruku, koji ništa ne daje nego samo uzima ... Volim te toliko da bih te bez riječi pustio otići kada bi ti to poželjela, a istodobno umirem od straha na pomisao da bi to mogla poželjeti ... Volim te, Rose, no tek u trenutku kad sam pomislio da te mogu izgubiti shvatio sam koliko te volim ... Sjedili su uz prozor, za malim stolom u dnu hotelske blagovaonice. Oblaci su se razilazili, mjesečina je obasjavala most i površinu neke rijeke koja je pod prozorom tekla, rijeke kojoj nisu uspjeli saznati ime. Jedna latica ružičaste ruže iz bijele vaze pade na plavi stolnjak, trak mjesečine zablista u Roseinu oku, ona se nagnu prema Silvestru, poljubi ga i reče mu: Čini mi se da sam naposlijetku ipak uspjela odrasti ... Silvestru, a Rose ga do tad nije vidjela plakati, suza zasja u oku. Volim te ... reče mu Rose. Sada znam - u ovom ili nekom drugom životu, od svih ljudi na svijetu izabrala bih Tebe ... (kraj priče)    Za one koji nisu pratili priču: 'Ljubavni lokoti' na ogradi vidikovca iznad Krasnojarska. Običaj prema kojem ljubavnici ili svježe vjenčani parovi na ogradi ostavljaju lokot kao zavjet vječne ljubavi potječe iz Italije iz koje se proširio Europom. Lucchetti d'amore mogu se naći, najčešće na ogradama mostova, u brojnim europskim gradovima. Lokot ostaje na mostu, a ključ završi u rijeci kao obećanje da će ljubav potrajati zauvijek. Lijep običaj. No, ja nikad ne bih izabrala lokot i ključ kao simbol ljubavi. Za mene ljubav su – otvorena vrata. A jedna mudra izreka veli da su najbolja ona vrata koja ne treba zatvarati ni zaključavati. |
- 14:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #
10.06.2011., petak
Dva Roseina svijeta(9) ...
 kutijica od brezove kore, photo by rU Dva Roseina svijeta(9) ... Dva dana nakon oluje Rose je odletjela kući, u zračnoj luci dočekala ju je sestra. Imam loše vijesti ... reče Hanna. Dok si bila na putu, snažno se nevrijeme sručilo na naš grad. Rušilo je stabla, nosilo krovove ... Odnijelo je i crjepove s tvog krova. Štetu smo već sanirali, ne brini ... No, moram te pripremiti na ono što ćeš zateći – vihor je slomio tvoju brezu pred kućom a komunalni službenik koji je izišao na uviđaj kaže da će je morati posjeći kako ne bi ugrožavala prolaznike ... Žao mi je, znam koliko će ti ta breza nedostajati ... ... Kada je kamionet komunalne službe stigao pred kuću, Rose iziđe na ulicu i posljednji puta zagrli slomljenu brezu. Nije mogla gledati kako brezu sijeku, nije mogla slušati zvuk motornih pila i sjekira. Zatvori prozor i uključi glazbu. Sorry, I'm, sorry ... odzvanjao je stari evergreen a Rose pomisli: Kad bih barem mogla zaplakati ... No, Rose nije zaplakala od djetinjstva, u trenutcima tuge umjesto ublažavajućih suza njoj bi se samo bolno grčio dušnik. Kasno te noći Rose reče sama sebi: Moram se suočiti s gubitkom ... No, kad se, izašavši pred kuću, suočila s prazninom na mjestu na kojem je stajala njezina draga breza, Rose pomisli – svisnut će od tuge. Radnici su odvezli deblo i grane, ostao je samo brezin panj, vlažan od soka koji se cijedio poput krvi. Breza je bila mrtva, no Rose je živo osjećala njezinu bol. Tu brezu je pamtila od kada sebe pamti, Rosein ju je otac posadio na dan kad se Rose rodila, ta je breza stasala i rasla zajedno s njom, Rose je znala svaku njezinu grančicu, svaku brazdu na bijeloj kori, svaki listić. Korijenje te breze bilo je Roseina poveznica s djetinjstvom, s prošlim danima, vezalo je je uz kuću u kojoj se rodila, kuću koja je sada, bez dlana brezine krošnje nad krovom, izgledala nezaštićena, izložena vjetrometini. A Rose se osjećala poput posječene breze, bez stabla i krošnje, s korijenjem koje će se osušiti, bez ijednog novog izdanka. S tugom se sjeti slomljene sibirske breze i pomisli: Isti je vihor istoga trena polomio obje, onu sibirsku i ovu moju. Bila je uvjerena u to iako se Sergey po povratku u brvnaru, gdje se zaklonio i ostatak društva, zaklinjao da u borovoj šumi nije bilo niti jedne breze. Bila je uvjerena u realnost svoga doživljaja iako ju je Sergey uvjeravao da joj se breza 'prividjela' u strahu kad je munja pogodila najvišlji bor u njihovoj blizini. No, Rose je znala - u tom trenutku spojila su se dva svijeta, stvarni svijet njezine svakodnevice i svijet s druge strane ogledala. Granica između dva svjetla pukla je ... pomisli Rose. Svijet s one stane ogledala nahrupio je u stvarni svijet a zatim se urušio sam u sebe, rasplinuo se i nestao u oluji. No, Rose je slutila da će ipak često, isuviše češto svraćati tamo, na rub stvarnosti, na granicu između dva svijeta, granicu prozirnu poput stakla i tanku kao oštrica sječiva, iza koje će sad će zjapiti samo praznina ... A ja ću ipak zuriti na drugu stanu ... pomisli Rose. ... Kao da je dio mene umro s tom brezom ... rekla je Rose Silvestru kad su se nakon dužeg vremena opet sreli. Nisi je trebala dati posjeći ... uzruja se Silvestar. Znaš da mi je najbolji prijatelj inženjer hortikulture. Vjerujem da je on mogao brezu spasiti, danas i stoljetnim stablima stručnjaci produžavaju vijek ... Što mi nisi javila? Znaš da bih odmah dojurio da si mi samo dala naslutiti koliko te to pogodilo ... Na mjestu posječene breze Rose je posadila stabalce tužne vrbe. Kakav znakovit izbor ... s tugom je pomislio Silvestar. U dvije godine koje su slijedile Silvestar ni jednom nije stigao pred Roseina vrata bez neke sadnice u ruci. Znatna kiša, forzicija, bijela magnolia, crvena ruža penjačica, stabalce minijaturne jabuke ... I svaki puta bi iznova kalemio nove kalemove na staro osušeno jabukovo stablo u dnu Roseina vrta uvjeravajući i sebe i Rose da će se jedan od kalemova ipak uspjeti 'primiti'. ... Stigao je poziv za ovogodišnji skup u Krasnojarsku ... reče Rose Silvestru, otvarajući mu vrata. Hoćeš li putovati sa mnom? Silvestru se lice ozari: Oduvijek sam želio vidjeti Sibir! Moćne rijeke, nepregledne borove šume i bijele breze, kao iz Jesenjinove pjesme ... No, nije još ni dorekao rečenicu, a već se ugrizao za jezik. Iako su prošle dvije godine, Roseine bi se usne na pomen breze još uvijek zgrčile ... Baš sam neosjetljivi glupan ... reče. I što ću ti tamo, samo ću smetati ... A ja neću putovati, ako i Ti ne ideš sa mnom ... odgovori Rose. I otputovaše zajedno. ... Roseina i Silvestrova profesija imale su niz dodirnih točaka, pa je i Silvestar mogao sudjelovati na skupu na koji je Rose bila pozvana. Silvestrov šarm, perfektni govorni engleski jezik i izvrsno poznavanje tematike zadivilo je auditorij, pokušaji citiranja Jesenjinovih stihova na ruskom jeziku osvojili su sve vremešne dame i nasmijali sve 'djevuške', za okruglim stolom pobrao je pljesak. Kad je Rose Silvestru predstavila Sergeya, njih dvojica razmijeniše osmijehe i čvrsto stisnuše šake jedna drugome. Malo prečvrsto ... pomisli Rose. Kao da odmjeravaju snage ... Zgodan mladac ... komentirao je poslije Silvestar Sergeya. Mladac? Reče Rose ... Pa tek je koju godinu mlađi od mene ... Oboje ste još bosonogi ... nasmija se Silvestar a Rose se namršti. Ona nije voljela kad bi Silvestar isticao činjenicu da je od nje stariji deceniju i po. (nastavak slijedi) |
- 08:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #
08.06.2011., srijeda
Dva Roseina svijeta(8) ...
 bijela breza među borovima, photo by rU Dva Roseina svijeta(8) ... Kad je Rose posrkala zadnje gutljaje čaja Sergey nabra pun dlan šumskih jagoda i spusti ih u šalicu. Hvala, mirišu prekrasno ... reče Rose. No, vrijeme je da se vratimo ostalima ... Koračajući kroz borovu šumu ukorak sa Sergeyem Rose odjednom među borovima ugleda stablo bijele breze. Kako je nisam uočila pri dolasku? začudi se. Vitko stablo bijele kore, nježan splet tankih, krhkih grančica. Grančice i listići treperili su na dašku vjetrića koji je strujao šumom. Rose priđe brezi i zagrli bijelo stablo. Volim breze ... reče Sergeyu. Dlanovima i vršcima prstiju nježno pogladi koru breze. Učini joj se - osjeća kako pod glatkom korom struje sokovi, buja život. Prisloni uho uz brezino deblo. Čujem kako srce kuca ... šapnu. Tvoje, njezino ... ili možda moje? našali se Sergey. I Rose se nasmija. Pravi si prijatelj ... reče Sergeyu. Eh, da ... odgovori Sergey s melanholičnim osmijehom ... Prijatelj ... Izgleda da mi je to životna sudbina. ... Roseine ruke koje su obgrljivale brezovo stablo odjednom osjetiše drhtaje. Brezino srce zakuca brže a i otkucaji Roseina srca se ubrzaše. Nestadoše borovi, nestade Sergey. Rose ponovo osjeti Nečiju prisutnost koja izbrisa stvarnost. Nebo potamnje, jak vjetar zatrese vrhove borovih stabala, munja propara nebo. Rose uzviknu u strahu i ushićenju. Odjednom Rose više nije bila Rose, ruke joj se prometnuše u grane, kosa u snop zelenog lišća. Rose postade breza, bijela sibirska breza sred borove šume. Nestadoše sve sumnje, brige, strahovi, snažan osjećaj radosti postojanja prostruji pod brezovom korom. Osjećati sunce, kišu i vjetar, danju pružati grane prema plavetnilu, noću njihati srebrni mjesec u svojoj krošnji! Rose-breza oslušnu. Vjetar je hujao kroz borovu šumu, prilazeći joj sve bliže i bliže. Slutila je njegovu snagu, radovala se trenutku kad će je obujmiti sa svih strana, zanjihati joj grane, uskovitlati lišće. I Vjetar stiže. Prvo je dodirnu nježno a Rosei srce uzdrhta poput krila golubice. A potom se vjetar pometnu u vihor. Rose radosno pomisli: Sad će me iščupati iz korijena i ponijeti do oblaka! A osjećaj je bio upravo takav, nalik vihoru u granama breze, nalik vjetru pod krilima ptice. Ponesena vihorom Rose poleti. Šuma joj ostade pod nogama, pred očima joj zatitra plavi vijugavi trak Jeniseja, a zatim se nađe iznad oblaka. Letjela je, vrtlogom Vjetra nošena, sve višlje i višlje, višlje ... Roseina radost dosegnu vrhunac,učini joj se - dotaknut će zvijezde, poljubiti srebrni mjesečev srp, rastaliti se poput zlata u užarenoj sunčevoj lopti ... Nikad do tada Rose nije osjetila takav spoj radosti i sigurnosti, takvu beskrajnu sreću ... A tad je Vjetar ispusti iz svojih moćnih ruku i ona poče padati u tamni bezdani ambis ... ... Rose ... Rose, oluja jača, moramo što prije stići do brvnare! Opasno je biti pod stablima za ovakva nevremena ... Sergey obgrli Rose i napola je vukući, napola noseći, povede je pod udarima olujnog vjetra prema rubu šume i spasonosnom skloništu. Polusvjesna, Rose se osvrnu i pogleda. Zabljeskujući bljesak munje, miris sumpora ... Stablo breze puče i prelomi se napola ... (nastavak slijedi) za one koji ne prate priču: domjenak u borovoj šumi nadomak Krasnojarska    |
- 00:41 - Komentari (21) - Isprintaj - #
06.06.2011., ponedjeljak
Dva Roseina svijeta(7) ...
 photo by rU Dva Roseina svijeta(7) ... Mole se putnici da ostanu na svojim mjestima. Nema razloga za uznemirenost, iz turbulentnog područja izići ćemo za nekoliko minuta ... ponovo je odjeknuo glas pilota a stujardese prođoše između sjedišta provjeravajući jesu li svi putnici vezani, pojasevi dovoljno pritegnuti, stolčići podignuti a vratašca spremišta nad sjedištima zatvorena. Podsjećale su da treba skinuti naočale i podizale ručne torbice i laptope u gornje pretince, tihim smirenim tonom ohrabrivale putnike kod kojih je strah počeo prerastati u paniku. Jedna minuta ponekad može potrajati dulje od vijeka ... pomisli Rose. Pomislila je – sljedeća minuta mogla bi biti posljednja minuta njezina života. Začudo, ta pomisao nije izazvala nikakav strah. Rose se nije bojala umrijeti. Uostalom, ona je posljednje dvije godine svoga života smatrala poklonjenima. Dio nje umro je u maju, prije dvije godine. Dvije godine koje su nakon toga slijedile bile su Silvestrov poklon Rosei. Da nije bilo Silvestra, danas ne bih bila ovdje ... pomisli Rose. Žalila je jedino što je i Silvestar danas ovdje, u avionu koji podrhatava pod udarima oluje, žalila je što bi sljedeća minuta mogla biti posljednja ne samo za nju nego i za Silvestra. ... Prije dvije godine Rose je, također u maju, otputovala u Sibir sama. Skup na koji je bila pozvana održavao se svake druge godine i to je bio Rosein drugi posjet Krasnojarsku. Veselila se putu i susretu s dragim ljudima, radovala se novim vizurama grada koji je zavoljela na prvi pogled. Skup je bio posjećen, izlaganja zanimljiva. Nakon što je netom završeni skup ocijenio uspješnim, predsjednik organizacijskog odbora sve je sudionike skupa pozvao na domjenak. No, ono što je domjenak Rosei činilo posebice privlačnim bila je činjenica da je zajedničko druženje bilo organizirano u izletištu nadomak Krasnojarska. Kada je mali autobus goste dovezao na odredište, Rose je zadivljena prizorom glasno uzviknula. Rub borove šume. Vitka stabla, tlo posuto borovim iglicama iz kojih izviruju plavi cvjetovi gaveza, žućkasti klobuci gljiva i crveni plodovi šumskih jagoda od kojih je zrak slatko mirisao ... Jagodni predjeli! Rose se sjeti istoimena Jevtušenkova romana. Priča o ljubavi smještena u sibirski krajolik nalik ovomu koji je blistao pred Roseinim očima. Kamo li sam zametnula knjigu? pomisli Rose a u svijesti joj zatreperi slika naslovne stranice. Nečije su ruke okrenule stranicu i Rose ugleda crtež i posvetu. I rukopis i crtež bili su njezini, no Rose se nije mogla sjetiti kad je crtež nacrtala, nije se mogla sjetiti kad je i komu napisala posvetu. Prije no što je uspjela pročitati ime, slova planuše a listovi knjige pretvoriše se u pepeo. Rose se vrati u stvarnost, ponovo se nađe na proplanku, među borovima. Sergey, s kojim se sprijateljila kad je prije dvije godine prvi puta stigla u Krasnojarsk, pružao joj je stručak gaveza govoreći: Cvjetovi imaju boju tvojih očiju ... Sergey povede Rose dublje u šumu. Namjeravao je pokazati joj bokore plavog gaveza u dijelu šume koji je kao planinar često obilazio i dobro poznavao. Dok su koračali kroz šumu Rose se prisjeti njihova prvog susreta prije dvije godine. Tada je organizator goste skupa poveo na izlet u Stolby, rezervat prirode na desnoj obali Jeniseja. Niz golih glatkih stijena okruženih borovom šumom, izazov planinarima iz čitavog svijeta. Autobus je mogao prići samo do ruba rezervata, dalje je trebalo ići pješice. Iako je prilazni put blago vijugao uzbrdo, Rose koja je odrasla u ravnici brzo se umorila, zapuhala i preznojila. Sergey svuče svoju jaknu i ogrnu Rose, zatim izvuče prsluk iz svoje naprtnjače i prostre ga na travu. Vrijeme je za čaj ... reče i natoči topao čaj iz termosice u porculansku šalicu koja se također nekim čudom našla na bijeloj prostirci pred Roseinim nogama. Rose bijaše zadivljena - toliko pažnje, na tako fin i nenametljiv način. Sada je taman zaustila da Sergeyu pomene to svoje sjećanje kad se on nasmija i iz naprtnjače od koje se nije razdvajao opet izvuče isti onaj prsluk, šalicu i termosicu od prije dvije godine. Vrijeme je za čaj ... rekoše oboje uglas i nasmijaše se. (nastavak slijedi)  |
- 21:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #
03.06.2011., petak
Dva Roseina svijeta(6) ...
 photo by rU Dva Roseina svijeta(6) ... Rose je sjela uz prozor, kao i obično. Iako se zbog akrofobije nije usuđivala popeti na ljestve niti baciti pogled u dubinu s balkona ili litice, u avionu začudo nije osjećala strah od visine. Avion je zarulao pistom, odlijepio se od tla. Rose je prislonila lice uz prozor gledajući panoramu grada koji je napuštala. Pred očima joj zatitraše slike prethodnih dana provedenih u Krasnojarsku - kapljice se slijevaju niz prozor hotelske sobe, pahuljica se topi na reveru Silvestrova sakoa, hladne vode Jeniseja hrle u zagrljaj Sjevernom ledenom moru, pas lutalica spava pod mostom ... Kad se prenula iz sjećanja avion je već bio nad slojem gustih plavičastih oblaka, stjuardesa je pokazivala izlaze u slučaju opasnosti i demonstrirala korištenje maski u slučaju dekompresije. Silvestar dotaknu Roseinu nadlanicu i upita je: Dobro si? Dobro sam ... reče Rose. ... Kava ili čaj? Lice stuardese, profesionalni osmijeh i vješto dodana šalica čaja. Nadam se da će stakleni čajnik koji sam kupila sestri preživjeti transport ... pomisli Rose i prisjeti se prizora koji je jutros prije ukrcavanja promatrala s ograđenog prostora za pušače na krasnojarskom aerodromu. Aerodromski radnici bacali su prtljag s transportnih kolica u prtljažni prostor aviona. Otrcane pune torbe i skupocjeni putni kovčezi tumbali su se i prevrtali po pokretnoj traci, a Rose se uzalud upinjala opaziti svoj kofer obilježen plavom trakom radi lakšeg prepoznavanja. ... Rose otpi gutljaj čaja. Stjuardesu je zamolila da u čaj ulije malo mlijeka. English tea? nasmiješila se stjuardesa pružajući Rosei šalicu, papirnati ubrus i čokoladni bombon. Lunch will be served soon ... dodade. No, serviranje ručka prekinuto je i prije no što je započelo. Upalilo se signalno svjetlo iznad sjedišta s oznakom 'vežite pojaseve', oglasio se pilot: Molimo putnike da vežu pojaseve. Nema razloga za uznemirenost, brzo ćemo proći kroz turbulentno područje ... jedino će posluživanje ručka biti malo odloženo ... Sad će još reći - veća je statistička vjerojatnost da ćete poginuti od udarca kopita magareta nego od posljedica pada zrakoplova ... reče Silvestar smijući se i stišćući Roseine hladne prste svojim toplim dlanom. Rose uzvrati i pogled i stisak i smiješak. ... Avion nastavi naglo ponirati. Fizičke su senzacije bile neugodne - pri svakom propadanju Rosei se činilo kako joj će joj želudac probiti ošit. Starija korpulentna gospođa na sjedištu ispred Rose nije prestajala ponavljati: Svi ćemo izginuti, svi ćemo izginuti ... Izgovarala je to glasom monotonim i lišenim emocija, poput neke litanije. Stjuardesa koja je i sama sjela i vezala se pojasom posegnu za kopčom kako bi ustala i smirila uspaničenu putnicu. Smirite se, gospođo ... reče Silvestar korpuletnoj gospođi. Avion je nov a pilot vješt, nema opasnosti ... Začudo, njegov miran ton uspio je smiriti uplašenu ženu, a Rose vidje kako se stjuardesa zahvalno smiješi smirenom Silvestru i pomisli kako je taj smiješak doista zaslužen. Ona nije osjećala nikakav strah, čak ni kad su se drhtaji aviona pojačali, mirno je gledala kroz prozor u vedro plavo nebo bez ijednog oblačka. Na velikoj smo nadmorskoj visini ... reče Silvestar. A tu su česta vrtložna gibanja zbog miješanja toplih i hladnih zračnih struja ... No, kao što vidiš, nebo je plavo, bez olujnih oblaka. Još koji trenutak i ponovno smo 'na ravnom' ... Silvestar još nije ni dovršio rečenicu, a avionska se okna zamračiše, potom bljesak munje osvjetli avionsko krilo. Rose se glasno nasmija. Silvestar je zabrinuto upita: Dobro si? Dobro sam ... odgovori Rose. Zasad još ne vidim gremlina* na krilu aviona ... (nastavak slijedi) * gremlin - zlobno fantastično biće iz engleske mitologije, fascinirano tehnologijom i mašinama, sklono pakostiti ljudima kvareći im alat. Piloti britanske avijacije tijekom drugog svjetskog rata krivili su gremline za sabotiranje aviona. |
- 10:11 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
