Marketing
Dva Roseina svijeta(8) ...
bijela breza među borovima, photo by rU
Dva Roseina svijeta(8) ...
Kad je Rose posrkala zadnje gutljaje čaja Sergey nabra pun dlan šumskih jagoda i spusti ih u šalicu.
Hvala, mirišu prekrasno ... reče Rose. No, vrijeme je da se vratimo ostalima ...
Koračajući kroz borovu šumu ukorak sa Sergeyem Rose odjednom među borovima ugleda stablo bijele breze. Kako je nisam uočila pri dolasku? začudi se. Vitko stablo bijele kore, nježan splet tankih, krhkih grančica. Grančice i listići treperili su na dašku vjetrića koji je strujao šumom. Rose priđe brezi i zagrli bijelo stablo.
Volim breze ... reče Sergeyu.
Dlanovima i vršcima prstiju nježno pogladi koru breze. Učini joj se - osjeća kako pod glatkom korom struje sokovi, buja život. Prisloni uho uz brezino deblo.
Čujem kako srce kuca ... šapnu.
Tvoje, njezino ... ili možda moje? našali se Sergey.
I Rose se nasmija. Pravi si prijatelj ... reče Sergeyu.
Eh, da ... odgovori Sergey s melanholičnim osmijehom ... Prijatelj ...
Izgleda da mi je to životna sudbina.
...
Roseine ruke koje su obgrljivale brezovo stablo odjednom osjetiše drhtaje. Brezino srce zakuca brže a i otkucaji Roseina srca se ubrzaše. Nestadoše borovi, nestade Sergey. Rose ponovo osjeti Nečiju prisutnost koja izbrisa stvarnost.
Nebo potamnje, jak vjetar zatrese vrhove borovih stabala, munja propara nebo. Rose uzviknu u strahu i ushićenju. Odjednom Rose više nije bila Rose, ruke joj se prometnuše u grane, kosa u snop zelenog lišća. Rose postade breza, bijela sibirska breza sred borove šume. Nestadoše sve sumnje, brige, strahovi, snažan osjećaj radosti postojanja prostruji pod brezovom korom. Osjećati sunce, kišu i vjetar, danju pružati grane prema plavetnilu, noću njihati srebrni mjesec u svojoj krošnji! Rose-breza oslušnu. Vjetar je hujao kroz borovu šumu, prilazeći joj sve bliže i bliže. Slutila je njegovu snagu, radovala se trenutku kad će je obujmiti sa svih strana, zanjihati joj grane, uskovitlati lišće.
I Vjetar stiže. Prvo je dodirnu nježno a Rosei srce uzdrhta poput krila golubice. A potom se vjetar pometnu u vihor. Rose radosno pomisli: Sad će me iščupati iz korijena i ponijeti do oblaka! A osjećaj je bio upravo takav, nalik vihoru u granama breze, nalik vjetru pod krilima ptice. Ponesena vihorom Rose poleti. Šuma joj ostade pod nogama, pred očima joj zatitra plavi vijugavi trak Jeniseja, a zatim se nađe iznad oblaka. Letjela je, vrtlogom Vjetra nošena, sve višlje i višlje, višlje ...
Roseina radost dosegnu vrhunac,učini joj se - dotaknut će zvijezde, poljubiti srebrni mjesečev srp, rastaliti se poput zlata u užarenoj sunčevoj lopti ... Nikad do tada Rose nije osjetila takav spoj radosti i sigurnosti, takvu beskrajnu sreću ...
A tad je Vjetar ispusti iz svojih moćnih ruku i ona poče padati u tamni bezdani ambis ...
...
Rose ... Rose, oluja jača, moramo što prije stići do brvnare!
Opasno je biti pod stablima za ovakva nevremena ...
Sergey obgrli Rose i napola je vukući, napola noseći, povede je pod udarima olujnog vjetra prema rubu šume i spasonosnom skloništu. Polusvjesna, Rose se osvrnu i pogleda. Zabljeskujući bljesak munje, miris sumpora ...
Stablo breze puče i prelomi se napola ...
(nastavak slijedi)
za one koji ne prate priču: domjenak u borovoj šumi nadomak Krasnojarska
Post je objavljen 08.06.2011. u 00:41 sati.