Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Mole se putnici da ostanu na svojim mjestima. Nema razloga za uznemirenost, iz turbulentnog područja izići ćemo za nekoliko minuta ... ponovo je odjeknuo glas pilota a stujardese prođoše između sjedišta provjeravajući jesu li svi putnici vezani, pojasevi dovoljno pritegnuti, stolčići podignuti a vratašca spremišta nad sjedištima zatvorena. Podsjećale su da treba skinuti naočale i podizale ručne torbice i laptope u gornje pretince, tihim smirenim tonom ohrabrivale putnike kod kojih je strah počeo prerastati u paniku.
Jedna minuta ponekad može potrajati dulje od vijeka ... pomisli Rose.
Pomislila je – sljedeća minuta mogla bi biti posljednja minuta njezina života. Začudo, ta pomisao nije izazvala nikakav strah. Rose se nije bojala umrijeti. Uostalom, ona je posljednje dvije godine svoga života smatrala poklonjenima. Dio nje umro je u maju, prije dvije godine. Dvije godine koje su nakon toga slijedile bile su Silvestrov poklon Rosei. Da nije bilo Silvestra, danas ne bih bila ovdje ... pomisli Rose. Žalila je jedino što je i Silvestar danas ovdje, u avionu koji podrhatava pod udarima oluje, žalila je što bi sljedeća minuta mogla biti posljednja ne samo za nju nego i za Silvestra.
...
Prije dvije godine Rose je, također u maju, otputovala u Sibir sama.
Skup na koji je bila pozvana održavao se svake druge godine i to je bio Rosein drugi posjet Krasnojarsku. Veselila se putu i susretu s dragim ljudima, radovala se novim vizurama grada koji je zavoljela na prvi pogled.
Skup je bio posjećen, izlaganja zanimljiva. Nakon što je netom završeni skup ocijenio uspješnim, predsjednik organizacijskog odbora sve je sudionike skupa pozvao na domjenak. No, ono što je domjenak Rosei činilo posebice privlačnim bila je činjenica da je zajedničko druženje bilo organizirano u izletištu nadomak Krasnojarska. Kada je mali autobus goste dovezao na odredište, Rose je zadivljena prizorom glasno uzviknula. Rub borove šume. Vitka stabla, tlo posuto borovim iglicama iz kojih izviruju plavi cvjetovi gaveza, žućkasti klobuci gljiva i crveni plodovi šumskih jagoda od kojih je zrak slatko mirisao ...
Jagodni predjeli! Rose se sjeti istoimena Jevtušenkova romana. Priča o ljubavi smještena u sibirski krajolik nalik ovomu koji je blistao pred Roseinim očima. Kamo li sam zametnula knjigu? pomisli Rose a u svijesti joj zatreperi slika naslovne stranice. Nečije su ruke okrenule stranicu i Rose ugleda crtež i posvetu. I rukopis i crtež bili su njezini, no Rose se nije mogla sjetiti kad je crtež nacrtala, nije se mogla sjetiti kad je i komu napisala posvetu. Prije no što je uspjela pročitati ime, slova planuše a listovi knjige pretvoriše se u pepeo. Rose se vrati u stvarnost, ponovo se nađe na proplanku, među borovima. Sergey, s kojim se sprijateljila kad je prije dvije godine prvi puta stigla u Krasnojarsk, pružao joj je stručak gaveza govoreći: Cvjetovi imaju boju tvojih očiju ...
Sergey povede Rose dublje u šumu. Namjeravao je pokazati joj bokore plavog gaveza u dijelu šume koji je kao planinar često obilazio i dobro poznavao. Dok su koračali kroz šumu Rose se prisjeti njihova prvog susreta prije dvije godine. Tada je organizator goste skupa poveo na izlet u Stolby, rezervat prirode na desnoj obali Jeniseja. Niz golih glatkih stijena okruženih borovom šumom, izazov planinarima iz čitavog svijeta. Autobus je mogao prići samo do ruba rezervata, dalje je trebalo ići pješice. Iako je prilazni put blago vijugao uzbrdo, Rose koja je odrasla u ravnici brzo se umorila, zapuhala i preznojila. Sergey svuče svoju jaknu i ogrnu Rose, zatim izvuče prsluk iz svoje naprtnjače i prostre ga na travu. Vrijeme je za čaj ... reče i natoči topao čaj iz termosice u porculansku šalicu koja se također nekim čudom našla na bijeloj prostirci pred Roseinim nogama. Rose bijaše zadivljena - toliko pažnje, na tako fin i nenametljiv način. Sada je taman zaustila da Sergeyu pomene to svoje sjećanje kad se on nasmija i iz naprtnjače od koje se nije razdvajao opet izvuče isti onaj prsluk, šalicu i termosicu od prije dvije godine.
Vrijeme je za čaj ... rekoše oboje uglas i nasmijaše se.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
