Marketing
Dva Roseina svijeta(7) ...
photo by rU
Dva Roseina svijeta(7) ...
Mole se putnici da ostanu na svojim mjestima. Nema razloga za uznemirenost, iz turbulentnog područja izići ćemo za nekoliko minuta ... ponovo je odjeknuo glas pilota a stujardese prođoše između sjedišta provjeravajući jesu li svi putnici vezani, pojasevi dovoljno pritegnuti, stolčići podignuti a vratašca spremišta nad sjedištima zatvorena. Podsjećale su da treba skinuti naočale i podizale ručne torbice i laptope u gornje pretince, tihim smirenim tonom ohrabrivale putnike kod kojih je strah počeo prerastati u paniku.
Jedna minuta ponekad može potrajati dulje od vijeka ... pomisli Rose.
Pomislila je – sljedeća minuta mogla bi biti posljednja minuta njezina života. Začudo, ta pomisao nije izazvala nikakav strah. Rose se nije bojala umrijeti. Uostalom, ona je posljednje dvije godine svoga života smatrala poklonjenima. Dio nje umro je u maju, prije dvije godine. Dvije godine koje su nakon toga slijedile bile su Silvestrov poklon Rosei. Da nije bilo Silvestra, danas ne bih bila ovdje ... pomisli Rose. Žalila je jedino što je i Silvestar danas ovdje, u avionu koji podrhatava pod udarima oluje, žalila je što bi sljedeća minuta mogla biti posljednja ne samo za nju nego i za Silvestra.
...
Prije dvije godine Rose je, također u maju, otputovala u Sibir sama.
Skup na koji je bila pozvana održavao se svake druge godine i to je bio Rosein drugi posjet Krasnojarsku. Veselila se putu i susretu s dragim ljudima, radovala se novim vizurama grada koji je zavoljela na prvi pogled.
Skup je bio posjećen, izlaganja zanimljiva. Nakon što je netom završeni skup ocijenio uspješnim, predsjednik organizacijskog odbora sve je sudionike skupa pozvao na domjenak. No, ono što je domjenak Rosei činilo posebice privlačnim bila je činjenica da je zajedničko druženje bilo organizirano u izletištu nadomak Krasnojarska. Kada je mali autobus goste dovezao na odredište, Rose je zadivljena prizorom glasno uzviknula. Rub borove šume. Vitka stabla, tlo posuto borovim iglicama iz kojih izviruju plavi cvjetovi gaveza, žućkasti klobuci gljiva i crveni plodovi šumskih jagoda od kojih je zrak slatko mirisao ...
Jagodni predjeli! Rose se sjeti istoimena Jevtušenkova romana. Priča o ljubavi smještena u sibirski krajolik nalik ovomu koji je blistao pred Roseinim očima. Kamo li sam zametnula knjigu? pomisli Rose a u svijesti joj zatreperi slika naslovne stranice. Nečije su ruke okrenule stranicu i Rose ugleda crtež i posvetu. I rukopis i crtež bili su njezini, no Rose se nije mogla sjetiti kad je crtež nacrtala, nije se mogla sjetiti kad je i komu napisala posvetu. Prije no što je uspjela pročitati ime, slova planuše a listovi knjige pretvoriše se u pepeo. Rose se vrati u stvarnost, ponovo se nađe na proplanku, među borovima. Sergey, s kojim se sprijateljila kad je prije dvije godine prvi puta stigla u Krasnojarsk, pružao joj je stručak gaveza govoreći: Cvjetovi imaju boju tvojih očiju ...
Sergey povede Rose dublje u šumu. Namjeravao je pokazati joj bokore plavog gaveza u dijelu šume koji je kao planinar često obilazio i dobro poznavao. Dok su koračali kroz šumu Rose se prisjeti njihova prvog susreta prije dvije godine. Tada je organizator goste skupa poveo na izlet u Stolby, rezervat prirode na desnoj obali Jeniseja. Niz golih glatkih stijena okruženih borovom šumom, izazov planinarima iz čitavog svijeta. Autobus je mogao prići samo do ruba rezervata, dalje je trebalo ići pješice. Iako je prilazni put blago vijugao uzbrdo, Rose koja je odrasla u ravnici brzo se umorila, zapuhala i preznojila. Sergey svuče svoju jaknu i ogrnu Rose, zatim izvuče prsluk iz svoje naprtnjače i prostre ga na travu. Vrijeme je za čaj ... reče i natoči topao čaj iz termosice u porculansku šalicu koja se također nekim čudom našla na bijeloj prostirci pred Roseinim nogama. Rose bijaše zadivljena - toliko pažnje, na tako fin i nenametljiv način. Sada je taman zaustila da Sergeyu pomene to svoje sjećanje kad se on nasmija i iz naprtnjače od koje se nije razdvajao opet izvuče isti onaj prsluk, šalicu i termosicu od prije dvije godine.
Vrijeme je za čaj ... rekoše oboje uglas i nasmijaše se.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 06.06.2011. u 21:11 sati.