Marketing
Dva Roseina svijeta(9) ...
kutijica od brezove kore, photo by rU
Dva Roseina svijeta(9) ...
Dva dana nakon oluje Rose je odletjela kući, u zračnoj luci dočekala ju je sestra. Imam loše vijesti ... reče Hanna. Dok si bila na putu, snažno se nevrijeme sručilo na naš grad. Rušilo je stabla, nosilo krovove ... Odnijelo je i crjepove s tvog krova.
Štetu smo već sanirali, ne brini ... No, moram te pripremiti na ono što ćeš zateći – vihor je slomio tvoju brezu pred kućom a komunalni službenik koji je izišao na uviđaj kaže da će je morati posjeći kako ne bi ugrožavala prolaznike ...
Žao mi je, znam koliko će ti ta breza nedostajati ...
...
Kada je kamionet komunalne službe stigao pred kuću, Rose iziđe na ulicu i posljednji puta zagrli slomljenu brezu. Nije mogla gledati kako brezu sijeku, nije mogla slušati zvuk motornih pila i sjekira. Zatvori prozor i uključi glazbu. Sorry, I'm, sorry ... odzvanjao je stari evergreen a Rose pomisli: Kad bih barem mogla zaplakati ...
No, Rose nije zaplakala od djetinjstva, u trenutcima tuge umjesto ublažavajućih suza njoj bi se samo bolno grčio dušnik. Kasno te noći Rose reče sama sebi: Moram se suočiti s gubitkom ... No, kad se, izašavši pred kuću, suočila s prazninom na mjestu na kojem je stajala njezina draga breza, Rose pomisli – svisnut će od tuge. Radnici su odvezli deblo i grane, ostao je samo brezin panj, vlažan od soka koji se cijedio poput krvi. Breza je bila mrtva, no Rose je živo osjećala njezinu bol. Tu brezu je pamtila od kada sebe pamti, Rosein ju je otac posadio na dan kad se Rose rodila, ta je breza stasala i rasla zajedno s njom, Rose je znala svaku njezinu grančicu, svaku brazdu na bijeloj kori, svaki listić. Korijenje te breze bilo je Roseina poveznica s djetinjstvom, s prošlim danima, vezalo je je uz kuću u kojoj se rodila, kuću koja je sada, bez dlana brezine krošnje nad krovom, izgledala nezaštićena, izložena vjetrometini. A Rose se osjećala poput posječene breze, bez stabla i krošnje, s korijenjem koje će se osušiti, bez ijednog novog izdanka.
S tugom se sjeti slomljene sibirske breze i pomisli: Isti je vihor istoga trena polomio obje, onu sibirsku i ovu moju. Bila je uvjerena u to iako se Sergey po povratku u brvnaru, gdje se zaklonio i ostatak društva, zaklinjao da u borovoj šumi nije bilo niti jedne breze. Bila je uvjerena u realnost svoga doživljaja iako ju je Sergey uvjeravao da joj se breza 'prividjela' u strahu kad je munja pogodila najvišlji bor u njihovoj blizini. No, Rose je znala - u tom trenutku spojila su se dva svijeta, stvarni svijet njezine svakodnevice i svijet s druge strane ogledala. Granica između dva svjetla pukla je ... pomisli Rose. Svijet s one stane ogledala nahrupio je u stvarni svijet a zatim se urušio sam u sebe, rasplinuo se i nestao u oluji. No, Rose je slutila da će ipak često, isuviše češto svraćati tamo, na rub stvarnosti, na granicu između dva svijeta, granicu prozirnu poput stakla i tanku kao oštrica sječiva, iza koje će sad će zjapiti samo praznina ...
A ja ću ipak zuriti na drugu stanu ... pomisli Rose.
...
Kao da je dio mene umro s tom brezom ... rekla je Rose Silvestru kad su se nakon dužeg vremena opet sreli.
Nisi je trebala dati posjeći ... uzruja se Silvestar. Znaš da mi je najbolji prijatelj inženjer hortikulture. Vjerujem da je on mogao brezu spasiti, danas i stoljetnim stablima stručnjaci produžavaju vijek ... Što mi nisi javila? Znaš da bih odmah dojurio da si mi samo dala naslutiti koliko te to pogodilo ...
Na mjestu posječene breze Rose je posadila stabalce tužne vrbe.
Kakav znakovit izbor ... s tugom je pomislio Silvestar.
U dvije godine koje su slijedile Silvestar ni jednom nije stigao pred Roseina vrata bez neke sadnice u ruci. Znatna kiša, forzicija, bijela magnolia, crvena ruža penjačica, stabalce minijaturne jabuke ... I svaki puta bi iznova kalemio nove kalemove na staro osušeno jabukovo stablo u dnu Roseina vrta uvjeravajući i sebe i Rose da će se jedan od kalemova ipak uspjeti 'primiti'.
...
Stigao je poziv za ovogodišnji skup u Krasnojarsku ... reče Rose Silvestru, otvarajući mu vrata. Hoćeš li putovati sa mnom?
Silvestru se lice ozari: Oduvijek sam želio vidjeti Sibir! Moćne rijeke, nepregledne borove šume i bijele breze, kao iz Jesenjinove pjesme ... No, nije još ni dorekao rečenicu, a već se ugrizao za jezik. Iako su prošle dvije godine, Roseine bi se usne na pomen breze još uvijek zgrčile ...
Baš sam neosjetljivi glupan ... reče.
I što ću ti tamo, samo ću smetati ...
A ja neću putovati, ako i Ti ne ideš sa mnom ... odgovori Rose. I otputovaše zajedno.
...
Roseina i Silvestrova profesija imale su niz dodirnih točaka, pa je i Silvestar mogao sudjelovati na skupu na koji je Rose bila pozvana. Silvestrov šarm, perfektni govorni engleski jezik i izvrsno poznavanje tematike zadivilo je auditorij, pokušaji citiranja Jesenjinovih stihova na ruskom jeziku osvojili su sve vremešne dame i nasmijali sve 'djevuške', za okruglim stolom pobrao je pljesak. Kad je Rose Silvestru predstavila Sergeya, njih dvojica razmijeniše osmijehe i čvrsto stisnuše šake jedna drugome. Malo prečvrsto ... pomisli Rose. Kao da odmjeravaju snage ...
Zgodan mladac ... komentirao je poslije Silvestar Sergeya.
Mladac? Reče Rose ... Pa tek je koju godinu mlađi od mene ...
Oboje ste još bosonogi ... nasmija se Silvestar a Rose se namršti. Ona nije voljela kad bi Silvestar isticao činjenicu da je od nje stariji deceniju i po.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 10.06.2011. u 08:11 sati.