Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
30.03.2010., utorak
Morning Glow
 photo by rU All the bad songs of the night Will fade into the past ... Morning glow is here at last ... update: Days for Rose(s)
Rose red and violets blue, blue mornings and red sunsets ... sutra, tko zna, no danas smo tu ....  |
- 10:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #
27.03.2010., subota
koje je boje uzdah?
 photo by rU uzdah dah Ah, ahhhhhhhh ... zaUzDajUzDah!
update: Cvjetnica  photo by rU You've got to Kiss an angel good morning and let you know you think about her when you're gone Kiss an angel good morning and love her like the devil when you get back home Well people may try to guess The secret of a happiness but some of them never learn it's a simple thing The secret I'm speaking of Is a woman and a man in love and the answer is in this song that i always sing Ne zaboravite se umiti u vodi s cvjetnim laticama, i poljubite onoga koga volite ... ... sat ranije ... |
- 06:34 - Komentari (20) - Isprintaj - #
26.03.2010., petak
sretan Ti rođendan, Trkaču
|
Misko, dragi prijatelju, želim Ti ti sreću, zdravlje, ljubav ... i lak korak ... Nek' Ti užitak u trčanju i pisanju priča potraje ... A evo i malen rođendanski darak:
|
- 06:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #
25.03.2010., četvrtak
boje Proljeća ...
|
Zabljesnuše me boje Proljeća. Valjda sam ja zato tako bledunjava, like whiter shade of pale. No, rekoše mi - Omaglica koju osjećaš, to je samo proljetna malaksalost. I zato, kraj Zimske priče ... ... morat će pričekati do vikenda. ... Iako sunce nije izišlo, postajalo je sve toplije i Rose pomisli kako se, unatoč tomu što je tek kraj veljače, sprema ljetna oluja: Da, ta sparna utiha baš liči na trenutak pred ljetnu oluju ... Svijet se zamrači, boje se ugasiše, zvukovi utihnuše ... Rose podiže lice prema tamnom nebu, očekujući kapljice kiše koje će joj rashladiti zažarene obraze i ovlažiti suhe usnice ...  photo by rU |
- 07:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.03.2010., nedjelja
jutro za dvoje ...
 photo by rU Volim te uvijek, i kad se budiš, I kad na licu šminke nemaš, I kad si ljuta, i kad se čudiš, I kad bez mene na ples se spremaš, Uvijek te volim, hoću da znaš, Volim te, ne znam kako da odolim, U svakom slučaju te volim. Volim te kad si blijeda i sjetna, I kada bore imaš na licu, Volim te kad si divlja i sretna, I kad u ruci drziš pticu, Kad ništa nećeš da mi daš, Volim te, ne znam kako da odolim, U svakom slučaju te volim. Volim te uvijek, i kada sanjaš, Kad ne pišeš mi, kad te nema, Kada od mene stalno se sklanjaš, Volim te kad si posve nijema, Kad šutiš poput ribe baš, Volim te, ne znam kako da odolim, U svakom slučaju te volim. Volim te uvijek, čak i tada, Kad ne volim te, kad si sama, Kad večer pada iznad grada, Volim te kad se praviš dama, Kad ne voliš me, kao sada, U tome i jest život naš, U svakom slučaju te volim, U svakom slučaju te volim. Luko Paljetak  Posijat ću tih 5 žirova, za naših 5 godina, moj Plavooki ... Nek' niknu, nek' izrastu, nek' rastu i visoki narastu ... Možda jednom, Jedini, kad nas davno više ne bude, Voljeni, možda netko poveže žutu vrpcu na hrastovu granu ... Yes! I still want You ... update, ponedjeljak, 22. ožujka
 photo by rU |
- 06:32 - Komentari (33) - Isprintaj - #
17.03.2010., srijeda
intermezzo: turn around ...
 photo by rU Svijet se jutros vrtoglavo vrti, Jedini ... Osjećaš li se i Ti kao zrnce u dnu kaleidoskopa? Oboje smo noćas popili po kap previše ... I zato, holding you tihgt, hold me tigh tonight, Bistrooki ...
update, srijeda, 17. ožujka  Već očajan i lišen moći, Ja nisam očekiv'o spas. Tada u čemernoj samoći, Tvoj nježni začuo sam glas. I on je bio kao zov Na novi put, na život nov. I ti mi ruku svoju pruži, I ljubav nas u jedno združi. Kako je duga bila noć U kojoj, draga, tebe snivah! Već mislio sam: nećeš doć'. I rekoh: ona ti je živa u tvojoj želji, tvome snu, al odista je nema tu. Zemaljskim stazama ne kroči Ta, čije divne čekaš oči. (Cesarić) |
- 07:53 - Komentari (30) - Isprintaj - #
14.03.2010., nedjelja
Winter story (the end of story is near)
|
Ne gradi vrata veća od kuće, ni prozore manje od očiju. (autor nepoznat)  photo by rU Zimska priča (kraj priče se bliži) Oko je samo točka, ali obuhvaća beskraj. (Alexandre Dumas) ... Primivši Roseinu poruku - Dođi -Silvestar je dojurio poput vjetra. Kada je tog vjetrovitog jesenjeg poslijepodneva Silvestar opet stigao na njezin prag, Rose se u njegovu naručju osjeti sigurnom i zaštićenom. U okrilju Silvestrova pogleda i zaklonu njegova zagrljaja tuga nestade i Rose, nakon dugog vremena, osjeti kako je ispunja radost. Kasnije, na ležaljci u dnu vrta, ležeći na Silvestrovu ramenu, Rose prošapta: Čini se kao da će to lijepo miholjsko ljeto trajati zauvijek ... ... No topli jesenji dani brzo prohujaše. Hladan je vjetar kovitlao žuto lišće, sunce se skrilo iza tamnih oblaka, Rose je ispraćala Silvestra. Nemoj čekati da zamaknem za ugao ... rekao joj je. Ledeno je, miriše na snijeg ... Bjež' unutra, u toplo ... Javit ću ti se čim se ukrcam u vlak ... Rose je ipak čekala. Stigavši do ugla Silvestar se osvrnu, u šali zaprijeti Rosei prstom, pošalje joj poljubac i izgubi joj se iz vida. ... Probudila se rano ujutro. Razgrnula je zavjesu i zavirila u vrt. Bio je kraj veljače, snijeg se već gotovo posve otopio, no vrapci su još uvijek svakoga jutra slijetali na hranilice čekajući da ih Rose napuni zrnjem. Rose ogrne kućni ogrtač i navuče papuče na bose noge. Iziđe u vrt da gladnim pticama posluži doručak. Iako se vani zadržala samo trenutak, bose joj noge ozeboše a obrazi joj se zarumeniše od studeni. Jutro je hladno, no otoplit će čim sunce iziđe ... pomisli Rose i odluči nakon prve kave i prve cigarete krenuti u dugu šetnju. Bila je nedjelja, bilo je još uvijek rano i Rosei se nije činilo neobičnim to što su ulice tihe i puste. Na autobusnoj je stanici stojao prazan autobus, bez putnika i vozača. Rose se nasmiješi primijetivši buket cicamaca zataknut na vozačevu mjestu. Vjerojatno se vozač krijepi toplim čajem u maloj krčmi na uglu ... pomisli Rose i produži, ionako je namjeravala pješačiti a ne povesti se autobusom. Prozori kuća kraj kojih je prolazila bijahu zastrti, grad je bio tih, još uvijek usnuo. Tek kad je stigla u centar grada, Rosei se ta nedjeljna tišina učini neobičnom. Nigdje nikoga, nigdje ni jednog pješaka, ni jednog automobila u pokretu. Čudeći se toj neobičnoj tišini i pustoši, Rose stiže do gradske tržnice. Većina tezgi bijaše prazna, tek na nekoliko tezgi nešto povrća i voća i pokoja lončanica s jaglacima i zumbulima. To nije bilo neobično za nedjelju koja nikad nije bila 'pijačni dan'. No to što za ni jednom tezgom nije bilo prodavača, a ni kupaca ispred nijedne tezge ... to je ipak bilo neobično. Rose, čudeći se, uđe u pijačnu zgradu. I tamo je roba stajala na tezgama, no ni tamo nigdje nikoga. Kamo svi nestadoše? zapita se Rose. Stajala je neko vrijeme u neodumici, čak je i poluglasno pozvala - Hej, ima li koga? - no bez odaziva. Vjerojatno postoji neko racionalno objašnjenje ... pomisli Rose ... samo što ga se ja ne mogu domisliti. Na nekim je tezgama uz robu pisala cijena i Rose odabere 'pišlicu' peršina, vezicu blitve i nekoliko teglica rasvjetalih jaglaca i ostavi novac na tezgi. Osjetivši nelagodu, poželi vratiti se kući što prije, no gradski su autobusi prazni stajali na stajalištima i Rose se kući uputi pješice. Ulice su i dalje bile tihe i puste, vrata kuća zatvorena, prozori zastrti spuštenim zavjesama. Osjećaj nelagode poče se pretvarati u zebnju i strah. Rose obli znoj i ona raskopča jaknu. Iako sunce nije izišlo, postajalo je sve toplije i Rose pomisli kako se, unatoč tomu što je tek kraj veljače, sprema ljetna oluja: Da, ta sparna utiha baš liči na trenutak pred ljetnu oluju ... ... (kraj priče slijedi) za one koji nisu pratili priču:
|
- 17:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #
13.03.2010., subota
Springtime intermezzo
|
Voljeti znači usuditi se! (autor nepoznat)  photo by rU Plavooka, plavokosa, bjeloputa, hladna k'o plavo oko planinskog jezera. To mislila sam o sebi, dok ne povjerovah Tebi. I zato, odlučih danas svratiti u 'La Passionatu' i bijelo zamijeniti … … crvenim.  photo by rU
|
- 10:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #
10.03.2010., srijeda
Winter story (15)
|
Umjesto posvete Valovima lutala, šumom se krila Priviđala se na emajlu sebi Rastanak bih, možda, hrabro primila Ali susret, bojim se, ne bih. (Ana Ahmatova)  šešir moj, nahero, photo by rU Zimska priča (15) Nakon što se baterija napunila, Rose uključi mobitel. U mislima te ljubim ... Pročitavši Silvestrovu poruku, vidjela je da je od njezina slanja prošlo nekoliko sati i zamislila pošiljatelja kako čeka odgovor. Eh, Silvestre, opet te ostavih na čekanju ... pomisli i prisjeti se kako se Silvestar jednom našalio, na svoj račun: Proveo sam na Tvome pragu jedno desetljeće, a onda sam pet godina bio u 'predsoblju' ... Da, načekao si se ... pomisli Rose. Načekao si se, moj Silvestre, iako tvrdiš da je bilo čekanja vrijedno ... Rose je znala da je Silvestru čekanje od ovog proljeća do ove jeseni teže 'palo' od onog prvog, desetljetnog čekanja. Oprosti ... prošaptala je ... no morala sam biti potpuno sigurna, sigurna u sebe ... prije no što sam ti mogla reći - dođi ... ... A Silvestar je te jeseni dojurio poput vjetra, čim je primio Roseinu poruku: Dođi ... (kraj priče slijedi) > za one koji ne prate priču: Trenutci jednog dana
Voljeti znači usuditi se! (autor nepoznat) update, 22:41; padaaaa kao da ne misli nikad prestati  photo by rU |
- 10:02 - Komentari (32) - Isprintaj - #
09.03.2010., utorak
Winter story (14)
|
Pod rakitom, koju bršljan skriva Sklanjamo se od nevremena Naša leđa ogrtač pokriva, Ti si mojom rukom ovijena Prevarih se: ovo žbunje nijemo Ne pokriva bršljan, no hmelj neki Zato bolje daj mi da prostremo Ispod sebe taj ogrtač meki. (Boris Leonidovič Pasternak)  Trojedna, photo by rU Zimska priča (14) Te zlatne jeseni niti paučine letjele su nošene toplim vjetrićem. Veliki bijeli oblaci lagano su lebdjeli jasno plavim nebom, jesenje je sunce, izgubivši ljetnu vrelinu, milovalo svijet ugodnom toplinom. Na ležaljci, u skrivenom dijelu vrta, Rose se šćućurila u Silvestrovu zagrljaju. Vrijeme je protjecalo polako i bezbolno, milostivo produžavajući lijepi trenutak. Silvestrovi su prsti ovlašnim dodirima crtali male krugove po Roseinoj toploj koži. Rose sklopi oči. Dok joj je Silvestar ljubio vjeđe, Rose, iza spuštenih kapaka, ugleda crveno strujanje i titranje svoga krvotoka i prepusti se toj vreloj nezadrživoj bujici. I duže od vijeka nek' potraje dan ... prošapta Silvestar. Želje ne treba izreći naglas ... šapnu Rose ... jer vele da se tada neće ispuniti. Sve moje želje već se ispuniše ... A ipak, Željo moja, želim te više no ikada prije ... odvrati Silvestar a Rose se sjeti ceduljice za uzglavlje koju mu je napisala prošle jeseni: I kad vječnost prođe putovima zvijezda i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad oblak ljetu podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi sresti će se opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta ... (nastavak slijedi) za one koji ne prate priču:
~ When it is dark enough, you can see the stars. ~ (Ralph Waldo Emerson) |
- 06:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #
08.03.2010., ponedjeljak
Winter story (13)
 Rose's Dream, photo by rU Ti i Vi Prazno Vi srdačnim Ti Zagovorivši se zamijenila je, I sva sretna maštanja U duši zaljubljenoj probudila. Pred njom zamišljen stojim; Ne mogu s nje odvojiti pogled I govorim joj: Kako ste vi mili! I mislim: Kako te volim.. (Aleksandar Sergejevič Puškin) Zimska priča (13) Silvestar je bio vješt na riječima, no nikad slatkorječiv. Prema samome sebi ironičan, Silvestar je svijet promatrao kritičnim okom, često jedak i podrugljiv prema čitavom svijetu, sarkastičan prema sebi i prema svima drugima, prema svima osim prema Rose. Ponekad, u trenutcima nježnosti, Silvestar bi Rose nazvao Jabukom, Ružom, svojim Proljećem ili bi joj tepao - Sunčanice moja, Rujnice, Krasnice... Nazvao bi je, odmila, imenima gljiva, koje je kao pasionirani gljivar izvrsno poznavao, a Rose je, zavirivši u enciklopediju, shvatila da je izabrao najljepše među gljivama. I tada joj 'vrag ne bi dao mira', pa bi Silvestra zadirkivala kako ne razlikuje jestive od otrovnica, kad jednu amanitu muscariu, poput nje, naziva sunčanicom. Silvestar je tvrdio kako je nemaštovit i uvijek bi se pomalo gorko šalio na svoj račun kako su ruže najoriginalniji dar koji je u stanju smisliti. Ni jednom, u četiri godine koliko su on i Rose bili zajedno, nijednom se na njezinom pragu nije pojavio bez ruža. Rose bi uvijek dirnulo to s kolikom je pažnjom on birao ruže koje će joj pokloniti. Savršeni pupoljci latica poškropljenih kapljicama, svježih zelenih listova i dugih stapki sa kojih je pažljiva ruka sklonila trnje. Najčešće joj je poklanjao bijele ruže, blijedih gotovo plavičastih latica. Rose je jednom pokušala Donositelju ruža reći: Ja nisam ružica bez trnja, nisam svjetlost bez tame ... no Silvestar joj je usne prekrio dlanom i rekao joj: Ne govori tako ... Ti jesi moja ruža bez trnja, svjetlost si koja odgoni sve moje tame .. ... Te noći na obali, usred tame, Rose se sjetila kako ju je Silvestar najradije nazivao svojom svjetlošću: Ti si moje svitanje, moja svjetlost bez sjenki ... Iako je noć bila vrela, Rose se tresla od groznice. Dok su munje parale nebo a ljetni pljusak joj oblivao blijedo lice, Rose prošapta: Ni dijete, ni žena ... ... ni svjetlost ni sjena ... Otišla sam, ne obazrjevši se ... A ti si me čekao, obećao da ćeš biti tu, vratila se ja ili ne ... (nastavak slijedi) za one koji ne prate priču: iza sedam brava ...
|
- 00:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #
06.03.2010., subota
Winter story (12)
|
Danas znam tko sam, a mogla sam biti ovo što sam, ali bez čudjenja u sebi, a to bi značilo, neko sasvim drugi. Bolje je ovako. (Szymborska)  photo by rU A winter's day In a deep and dark December; I am alone, Gazing from my window to the streets below On a freshly fallen silent shroud of snow. I am a rock, I am an island. I've built walls, A fortress deep and mighty, That none may penetrate. I have no need of friendship; friendship causes pain. It's laughter and it's loving I disdain. I am a rock, I am an island. Don't talk of love, Well, I've heard the word before. It's sleeping in my memory. I won't disturb the slumber of feelings that have died. If I never loved I never would have cried. I am a rock, I am an island. I have my books And my poetry to protect me; I am shielded in my armor, Hiding in my room, safe within my womb. I touch no one and no one touches me. I am a rock, I am an island. And a rock feels no pain; And an island never cries. Zimska priča (12) Rose je vjerovala kako je, prešavši most, ostavila za sobom 'staru Rose'. Tamo, u čudesnoj zemlji s one strane mosta, kao u zemlji iza ogledala, postala je 'nova Rose'. U taj Wonderland Rose je ušla kao putnik bez prtljage, naga poput novorođenog djeteta, nedirnuta poput prvog snijega ... Vjerovala je kako je sva sjećanja ostavila s one strane mosta, na onoj obali koju je napustila. Prepustila se valu kao brod koji se otkinuo sa sidra, zaplovila je u središte oluje kao brodica od orahove ljuske s jedrom od papira. Mirne luke i sigurna sidra, signalna svjetla i svjetionici ... Eh, Rose je povjerovala kako joj nisu potrebni. A sada, na obali nad rijekom, dok joj je se olujni vjetar kovitlao u kosi, Rose je shvatila kako je u tu krhku orahovu ljusku ipak ukrcala i Silvestrov pogled. Pogledaj bolje, Silvestre ... Pogledaj bolje tu ružicu blijedih latica za kojom čezneš ... Pogledaj ... i vidjet ćeš - nisam ruža, nisam ni most ni stijena, nisam ni dijete, nisam ni žena ... Pogledaj, Silvestre ... I bježi, bježi dok još možeš ... Bježi, dok se nisi utopio u tim burnim vodama ... (nastavak slijedi)  photo by rU
eto, draga necutako, zaustavih vrtuljak ... sad možeš listati natenane ... :-) |
- 10:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #
05.03.2010., petak
Winter story (11)
|
Mašta je istina unutar laži. (Stephen King)  stardust, photo by rU Zimska priča (11) Dok bi danju Rose nekako uspijevala misli zaokupiti bojama, zvucima i kretanjem, noću bi se njezine misli neumitno vraćale proteklim danima i noćima koje je provela u kovitlacu peludne groznice. Jesam li to bila doista ja? pitala se sjećajući se. Bio je to doživljaj nestvarno lijep i zastrašujući, istodobno. Vreli vrtlog oluje ponio ju je poput zrnca polenova praha. Poletjela je u visine tim kovitlacem nošena i letjela sve višlje, višlje, višlje ... Lišena straha, sumnji, krivnji, letjela je kao da će let trajati vječno. Stojeći na visokoj obali nad rijekom, gledajući u noćno nebo osvjetljeno munjama, Rose je pomislila: Poput ptice koja leti u središte oluje ne mareći što će joj oluja slomiti krila, poput zvijezde padalice koja ne misli na pad nego na let, poput plivača koji se ne osvrće prema obali kojoj se ne namjerava vratiti ... Tada, u bljesku munje, Rose ugleda Silvestrovo lice. Blijedo, beskrvno, ugasloga pogleda. Stajao je na rubu neke daleke obale i pružao drhtave ruke prema mostu po kojem je ona prelazila na drugu stranu ne osvrćući se, a ipak znajući kako se, svakim njezinim korakom, most iza nje ruši ... (nastavak slijedi) za one koji ne prate priču: Twilight Time
dodatak: jedna veeelika, prava, rođendanska, za Sjedokosog ... :-)))  |
- 09:14 - Komentari (11) - Isprintaj - #
03.03.2010., srijeda
Winter story (10)
 Buđenje, photo by rU Zimska priča (10) Toga proljeća, kad se Rose povukla u osamu, Silvestar se upitao: Trenutak kojeg sam se pribojavao od početka, je li taj trenutak sada konačno tu? Zamislio je Roseinu zlatnu vlas nošenu kovitlacem toplog proljetnog vjetra i iako mu je taj zamišljeni prizor slamao srce, uspio je poželjeti joj lijepi let: Leti, Zlaćana moja, leti ... A ako se ikada budeš poželjela vratiti, ja ću biti tu ... Tih 10 dana Roseine osame za Silvestra su bili čitava vječnost. Danju je uspijevao, barem na trenutak, misli skrenuti na dnevne obveze, no noću ... ... Noć bi tamom ugasila sve boje, utihnula sve zvuke, zaustavila sve pokrete. I, dok bi danju Rose nekako uspijevala misli zaokupiti bojama, zvucima i kretanjem, noću bi se njezine misli neumitno vraćale proteklim danima i noćima koje je provela u kovitlacu peludne groznice. (nastavak slijedi)  reaching, photo by rU ... za one koji ne prate priču:
|
- 12:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #
01.03.2010., ponedjeljak
nekako s Proljeća ...
|
Nijedan Sanjar nije premalen, nijedan San nije prevelik. (autor nepoznat)  photo by rU Nekako s proljeća uvijek meni doluta neka čežnja tamna tiha mudrost davna Spustam ja stare kofere na perone sudbine to je miris zrelih godina moj kaput, bas je težak, najdraža Nekako s proljeća ja se sjetim starih drugova probude se u meni svi derneci pijani Tad nosim stare cipele one znaju moje ulice to je boja, crnoponoćna moji koraci, bas su teški, najdraža I opet taj osjećaj samoće kad neće nikog mene krene i hoće i opet mrakom svoje pjesme bojim pijan od želje za usnama tvojim sav sam ti od ludila, nekako s proljeća Nekako s proljeća sjeti mene nepravda na pobjede, poraze i sve lažne obzire Napravim, račun praštanja popijem, pusta mastanja to je ukus, lijepog kajanja moji kapci, baš su teški, najdraža Nekako s proljeća noć mi oči otvara nemam san da uhvatim nema dana da ne izludim A hoću da te vodim ja tragom sunca, jugom maslina to je dodir tvojih bedara moja duša, bas te voli, najdraža ... ... Zimska priča (9) Zlatna vlas ... Doletjela je prvi put , nekako s proljeća, toplim vjetrom nošena, Tvoja zlatna vlas, moja Zlatokosa ... prošaptao je Silvestar stežući Rose u naručju, stežući je do bola. Nekako s proljeća, kad zrak pun je polena, u moj si život doletjela ... A ja te zgrabih, Proljeće moje, zgrabih Te žedno, držah Te čvrsto, stegnuh Te grčevito svojim jesenjim rukama bojeći se, neki će Te proljetni vjetar odnijeti, onako kako Te je i donio ... ... (nastavak slijedi) ... update: nekako s proljeća
|
- 09:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
