Marketing
Winter story (the end of story is near)
Ne gradi vrata veća od kuće, ni prozore manje od očiju.
(autor nepoznat)
photo by rU
Zimska priča (kraj priče se bliži)
Oko je samo točka, ali obuhvaća beskraj.
(Alexandre Dumas)
...
Primivši Roseinu poruku - Dođi -Silvestar je dojurio poput vjetra.
Kada je tog vjetrovitog jesenjeg poslijepodneva Silvestar opet stigao na njezin prag, Rose se u njegovu naručju osjeti sigurnom i zaštićenom. U okrilju Silvestrova pogleda i zaklonu njegova zagrljaja tuga nestade i Rose, nakon dugog vremena, osjeti kako je ispunja radost.
Kasnije, na ležaljci u dnu vrta, ležeći na Silvestrovu ramenu, Rose prošapta: Čini se kao da će to lijepo miholjsko ljeto trajati zauvijek ...
...
No topli jesenji dani brzo prohujaše. Hladan je vjetar kovitlao žuto lišće, sunce se skrilo iza tamnih oblaka, Rose je ispraćala Silvestra. Nemoj čekati da zamaknem za ugao ... rekao joj je. Ledeno je, miriše na snijeg ... Bjež' unutra, u toplo ... Javit ću ti se čim se ukrcam u vlak ...
Rose je ipak čekala. Stigavši do ugla Silvestar se osvrnu, u šali zaprijeti Rosei prstom, pošalje joj poljubac i izgubi joj se iz vida.
...
Probudila se rano ujutro. Razgrnula je zavjesu i zavirila u vrt. Bio je kraj veljače, snijeg se već gotovo posve otopio, no vrapci su još uvijek svakoga jutra slijetali na hranilice čekajući da ih Rose napuni zrnjem. Rose ogrne kućni ogrtač i navuče papuče na bose noge. Iziđe u vrt da gladnim pticama posluži doručak. Iako se vani zadržala samo trenutak, bose joj noge ozeboše a obrazi joj se zarumeniše od studeni.
Jutro je hladno, no otoplit će čim sunce iziđe ... pomisli Rose i odluči nakon prve kave i prve cigarete krenuti u dugu šetnju.
Bila je nedjelja, bilo je još uvijek rano i Rosei se nije činilo neobičnim to što su ulice tihe i puste. Na autobusnoj je stanici stojao prazan autobus, bez putnika i vozača. Rose se nasmiješi primijetivši buket cicamaca zataknut na vozačevu mjestu. Vjerojatno se vozač krijepi toplim čajem u maloj krčmi na uglu ... pomisli Rose i produži, ionako je namjeravala pješačiti a ne povesti se autobusom.
Prozori kuća kraj kojih je prolazila bijahu zastrti, grad je bio tih, još uvijek usnuo. Tek kad je stigla u centar grada, Rosei se ta nedjeljna tišina učini neobičnom. Nigdje nikoga, nigdje ni jednog pješaka, ni jednog automobila u pokretu. Čudeći se toj neobičnoj tišini i pustoši, Rose stiže do gradske tržnice. Većina tezgi bijaše prazna, tek na nekoliko tezgi nešto povrća i voća i pokoja lončanica s jaglacima i zumbulima. To nije bilo neobično za nedjelju koja nikad nije bila 'pijačni dan'. No to što za ni jednom tezgom nije bilo prodavača, a ni kupaca ispred nijedne tezge ... to je ipak bilo neobično. Rose, čudeći se, uđe u pijačnu zgradu. I tamo je roba stajala na tezgama, no ni tamo nigdje nikoga.
Kamo svi nestadoše? zapita se Rose.
Stajala je neko vrijeme u neodumici, čak je i poluglasno pozvala - Hej, ima li koga? - no bez odaziva. Vjerojatno postoji neko racionalno objašnjenje ... pomisli Rose ... samo što ga se ja ne mogu domisliti.
Na nekim je tezgama uz robu pisala cijena i Rose odabere 'pišlicu' peršina, vezicu blitve i nekoliko teglica rasvjetalih jaglaca i ostavi novac na tezgi. Osjetivši nelagodu, poželi vratiti se kući što prije, no gradski su autobusi prazni stajali na stajalištima i Rose se kući uputi pješice. Ulice su i dalje bile tihe i puste, vrata kuća zatvorena, prozori zastrti spuštenim zavjesama. Osjećaj nelagode poče se pretvarati u zebnju i strah. Rose obli znoj i ona raskopča jaknu. Iako sunce nije izišlo, postajalo je sve toplije i Rose pomisli kako se, unatoč tomu što je tek kraj veljače, sprema ljetna oluja: Da, ta sparna utiha baš liči na trenutak pred ljetnu oluju ...
...
(kraj priče slijedi)
za one koji nisu pratili priču:
Post je objavljen 14.03.2010. u 17:41 sati.