Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ne gradi vrata veća od kuće, ni prozore manje od očiju.
(autor nepoznat)
photo by rU
Zimska priča (kraj priče se bliži)
Oko je samo točka, ali obuhvaća beskraj.
(Alexandre Dumas)
...
Primivši Roseinu poruku - Dođi -Silvestar je dojurio poput vjetra.
Kada je tog vjetrovitog jesenjeg poslijepodneva Silvestar opet stigao na njezin prag, Rose se u njegovu naručju osjeti sigurnom i zaštićenom. U okrilju Silvestrova pogleda i zaklonu njegova zagrljaja tuga nestade i Rose, nakon dugog vremena, osjeti kako je ispunja radost.
Kasnije, na ležaljci u dnu vrta, ležeći na Silvestrovu ramenu, Rose prošapta: Čini se kao da će to lijepo miholjsko ljeto trajati zauvijek ...
...
No topli jesenji dani brzo prohujaše. Hladan je vjetar kovitlao žuto lišće, sunce se skrilo iza tamnih oblaka, Rose je ispraćala Silvestra. Nemoj čekati da zamaknem za ugao ... rekao joj je. Ledeno je, miriše na snijeg ... Bjež' unutra, u toplo ... Javit ću ti se čim se ukrcam u vlak ...
Rose je ipak čekala. Stigavši do ugla Silvestar se osvrnu, u šali zaprijeti Rosei prstom, pošalje joj poljubac i izgubi joj se iz vida.
...
Probudila se rano ujutro. Razgrnula je zavjesu i zavirila u vrt. Bio je kraj veljače, snijeg se već gotovo posve otopio, no vrapci su još uvijek svakoga jutra slijetali na hranilice čekajući da ih Rose napuni zrnjem. Rose ogrne kućni ogrtač i navuče papuče na bose noge. Iziđe u vrt da gladnim pticama posluži doručak. Iako se vani zadržala samo trenutak, bose joj noge ozeboše a obrazi joj se zarumeniše od studeni.
Jutro je hladno, no otoplit će čim sunce iziđe ... pomisli Rose i odluči nakon prve kave i prve cigarete krenuti u dugu šetnju.
Bila je nedjelja, bilo je još uvijek rano i Rosei se nije činilo neobičnim to što su ulice tihe i puste. Na autobusnoj je stanici stojao prazan autobus, bez putnika i vozača. Rose se nasmiješi primijetivši buket cicamaca zataknut na vozačevu mjestu. Vjerojatno se vozač krijepi toplim čajem u maloj krčmi na uglu ... pomisli Rose i produži, ionako je namjeravala pješačiti a ne povesti se autobusom.
Prozori kuća kraj kojih je prolazila bijahu zastrti, grad je bio tih, još uvijek usnuo. Tek kad je stigla u centar grada, Rosei se ta nedjeljna tišina učini neobičnom. Nigdje nikoga, nigdje ni jednog pješaka, ni jednog automobila u pokretu. Čudeći se toj neobičnoj tišini i pustoši, Rose stiže do gradske tržnice. Većina tezgi bijaše prazna, tek na nekoliko tezgi nešto povrća i voća i pokoja lončanica s jaglacima i zumbulima. To nije bilo neobično za nedjelju koja nikad nije bila 'pijačni dan'. No to što za ni jednom tezgom nije bilo prodavača, a ni kupaca ispred nijedne tezge ... to je ipak bilo neobično. Rose, čudeći se, uđe u pijačnu zgradu. I tamo je roba stajala na tezgama, no ni tamo nigdje nikoga.
Kamo svi nestadoše? zapita se Rose.
Stajala je neko vrijeme u neodumici, čak je i poluglasno pozvala - Hej, ima li koga? - no bez odaziva. Vjerojatno postoji neko racionalno objašnjenje ... pomisli Rose ... samo što ga se ja ne mogu domisliti.
Na nekim je tezgama uz robu pisala cijena i Rose odabere 'pišlicu' peršina, vezicu blitve i nekoliko teglica rasvjetalih jaglaca i ostavi novac na tezgi. Osjetivši nelagodu, poželi vratiti se kući što prije, no gradski su autobusi prazni stajali na stajalištima i Rose se kući uputi pješice. Ulice su i dalje bile tihe i puste, vrata kuća zatvorena, prozori zastrti spuštenim zavjesama. Osjećaj nelagode poče se pretvarati u zebnju i strah. Rose obli znoj i ona raskopča jaknu. Iako sunce nije izišlo, postajalo je sve toplije i Rose pomisli kako se, unatoč tomu što je tek kraj veljače, sprema ljetna oluja: Da, ta sparna utiha baš liči na trenutak pred ljetnu oluju ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
