Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
27.02.2010., subota
Winter story (8)
 photo by rU Usne koje si jednom poljubio nisu iste usne. Dva puta nećeš ubrati istu ružu, ni dotaknuti licem isto lice. Usne koje si dvaput poljubio nisu iste usne. U drugom poljupcu još uvijek živo sjećanje na prvi poljubac. (Zvonimir Golob) Zimska priča (8) Ujesen se Silvestrove nade ispuniše. Rose je rekla -Dođi - i on je za manje od tri sata vožnje bio na njezinom pragu. Poljubio ju je oprezno, ovlaš, jedva dotakavši njezine usne svojima a taj nježni dodir i drhtaj koji je prošao Roseinim tijelom uzbudiše ga više od najstrastvenijeg poljupca. Uzmaknuše oboje. Kako bi premostila šutnju i odgodila ulazak u kuću Rose reče: Prošetajmo vrtom dok sunce još nije zašlo ... Vrt bijaše ispunjen jesenjim mirisima, fontana u vrtnom jezercu tiho je žuborila, vrapci su ćućorili u grmu japanske dunje spremajući se na počinak, posljednja zraka zalazećeg sunca pozlatila je pramen Roseine kose, suza je zablistala na trepavici ... U tome trenu u Silvestrovoj se svijesti spojiše taj sadašnji i jedan prohujali trenutak - zlatni pramen na Roseinu čelu, treperavi pogled, suza u plavom oku ... Kliznula je niz obraz do konture usnice kao da čeka poljubac... prošapta. Sjećaš li se, Rose? Rose u nedoumici podiže pogled prema Silvestru a potom joj u očima bljesnu razumijevanje: Sjećam se ... Silvestar je zagrli i zagrnjuri lice u njezinu kosu. Eh, Zlatokosa ... prošapta ... kraljevstvo dajem za jednu zlatnu vlas ... Rose se izvi iz njegova naručja, nasmiješi se, segnu prstima prema čuperku koji joj je pao na oči i prije no što je Silvestar uspio uskliknuti - Nemoj! - iščupa jednu dugu zlatnu vlas. Jedan trenutak kolebanja ... ... a Silvestru se učinilo da traje čitavu vječnost ... ... i Rose omota svoju zlaćanu vlas oko oko dugmeta njegova sakoa. (nastavak slijedi) Za one koji ne prate priču: Petak i subota
|
- 20:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #
25.02.2010., četvrtak
Winter story (7)
 photo by rU Zimska priča (7) Glasovi ptica pretvorili su se u tiho ćućorenje a potom utihnuli, svjetlo je gasnulo, dugi ljetni dan tiho je umirao. Rose je sjedila na malom proplanku ispred ljetne kuće. S visoke obale pružao se vidik na veliku rijeku. Bio je to prekrasan prizor, no Rose je jedva čekala da sve potone u tamu. Osjećala je da joj je duša tako ranjiva da ne može podnijeti čak ni prizor ljepote. Čeznula je za tišinom i tamom, potpunom tišinom bez ijednog zvuka, potpunom tamom bez ijednog tračka svjetlosti. Bila je toliko umorna a već noćima opet nije uspijevala usnuti, bila je toliko umorna da je na trenutak poželjela potonuti u ništavilo, potonuti brzo kao što tone oblutak bačen u duboku vodu, tonući sve dublje prema tamnom dnu ... Bio je polumrak kad je ušla u kuću. Nije palila električna svjetla, niti televizor, a ušavši ugasila je i player u kojem se vrtio CD - Annie Lenox, Why ... Rose kresnu šibicom i upali veliku crvenu svijeću. Podbočila je glavu rukama i zurila u titravi plavi plamićak. Poželjela sam tamu, a eto me kako piljim u svjetlost, poput noćne leptirice ... reče sama sebi. Osjećala se omamljenom od lijekova koje je morala piti. Peludna groznica ostavila je traga. Rosein imunitet bio je ozbiljno narušen, željezo i kalij u krvi niski, krvni tlak tako nizak da bi joj se zamutilo u glavi kada bi naglo ustala. Ne smijem opet zaboraviti piti tekućine ... pomisli Rose i posegnu za bocom kupinova soka kojom ju je snabdjela sestra. Nerado te ostavljam samu ... rekla je sestra Rosei prije no što je krenula kući. Doći ćemo po tebe za 10 dana, a ako se predomisliš samo nazovi i eto nas i prije ... Obećaj mi da nećeš zaboraviti nešto pojesti svakoga dana, da nećeš zaboraviti piti dovoljno tekućine ... Nemoj opet dehidrirati ... I kakva je to glupost, ne ponijeti mobitel ... Ostavit ću ti svoj, za 'ne daj bože' neke nezgode ... Očekujem da me nazoveš svakog dana, predvečer ... inače evo me u kontrolu ... Rose je dirnula sestrina briga a ipak joj je laknulo kad je ostala posve sama. Znala je kako to vrijeme osame mora iskoristiti za donošenje odluke, no nije znala hoće li smoći snage za to. Možda sutra ... prošapta Rose. Možda sutra, Silvestre, možda ću sutra biti snažnija ... (nastavak slijedi) ... za one koji ne prate priču:
|
- 00:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
23.02.2010., utorak
Winter story (6)
 photo by rU Zimska priča (6) Strah da je više nikada neće vidjeti ... Silvestar je mislio kako više nikada neće iskusiti takav strah, a sada, dok je sjedio kraj prazne čaše koja je još mirisala na cimet i kuhano vino i čekao Rosein odgovor, taj ga strah ponovo obuze. Sjeti se sms proruke koju mu je Rose toga ljeta poslala: Osjećam se iscrpljeno i prazno. Ne bih ti bila dobro društvo. Odoh na 10 dana u osamu. Bez laptopa, telefona, mobitela. Javit ću Ti se kad se vratim. Iscrpljeno i prazno ... Kao da je opisala njegovo vlastito osjećanje, osjećanje koje ga je obuzelo kad je pročitao poruku koju mu je Rose poslala, vrativši se 'iz osame'. Vratila sam se kući. Bolje sam, no treba mi još vremena ... Žao mi je, Silvestre, no doista mi treba još vremena ... Možda najesen ... Možda ... Čudna je to riječ ... pomislio je Silvestar. Riječ puna nade ... i beznađa. Možda da ... no, možda i ne. Vjerojatnoća podjednaka ... Cijelog toga dugog vrelog ljeta Silvestra je iscrpljivalo kolebanje između nade i straha - kad najesen skupi snage i upita Rose mogu li se sresti, hoće li mu ona reći - Da, dođi ... Vjerojatnoća takvog ishoda činila mu se sve manjom kako je ljeto odmicalo a Silvestrov strah rastao. Kada bi strah postao nepodnošljiv, nazvao bi Rose a potom bi mu u svijesti odjekivao njezin glas, miran i nekako 'ravan', lišen bilo kakvih emocija: Šetam ... fotografiram ... pokušavam čitati ... Ne, neću ovoga ljeta nikamo putovati ... Možda za vikend opet odem do Dunava sa svojima ... Sparina je nesnosna ... Možda kiša donese olakšanje ... Eh, Rose ... a da mi, možda, ipak daš makar mrvicu nade ... Tada bih ... ... možda ... ... možda mogao ... izdržati do jeseni ... I tada se Rose, po prvi put toga ljeta, nasmija. Možda je vjerojatnost ipak veća od nule ... pomisli Silvestar. Možda je vjerojatnost čuda ipak veća od nule! ... (nastavak slijedi) ... za one koji ne prate priču:
Krpica staroga snijega u kutu, A morao bih znati Da je to otpuhani list papira Koji će kiša sprati. Poprskan blatom kao da ga svega Osuo tisak sitan, Vijest jednog dana koju zaboravih - Ako je ikad čitah. (Robert Frost) ... update: u posjetu Petri
|
- 04:40 - Komentari (17) - Isprintaj - #
22.02.2010., ponedjeljak
Winter story (5)
 photo by rU Zimska priča (5) Rose toga dana nije otišla liječniku. Učinila je to tek zadnjeg dana lipnja. Lipov cvijet te je posljednje lipanjske noći mirisao tako intenzivno da se Rose pred jutro počela gušiti. Koliko to već traje? upitao ju je liječnik. I zašto ste, zaboga, čekali tako dugo? dodao je ljutito kad mu je Rose priznala da je sve počelo prvog svibnja. Peludna je groznica obično prilično bezazlena. Malo rinitisa, suzne oči ... i povuče se sama od sebe kad cvatnja prestane. No, vi ste od onih rijetkih kod kojih su smetnje najjače izražene u funkcioniranju srčano-žilnog sustava. Malaksalost ... vrtoglavica koja vam svijet pretvara u omaglicu, mučnina i nedostatak apetita? A i oči su vam otečene, blijedi ste, s crnim podočnjacima ... teško dišete ... tlak nizak, puls u mirovanju preko 120 ... Euforija koju osjećate posljedica je tog opasno visokog pulsa. Anafilaksija ... Imali ste više sreće no pameti, srce vas je moglo izdati ... Koktel injekcije kortikosteroida, antihistaminika i dekongestiva .. izdiktirao je liječnik medicinskoj sestri. I barem tri dana hospitalizacije ...rekao je Rosei. Potreban je nadzor dok se stanje ne stabilizira ... Ne, ne ... ni ne pokušavajte me uvjeravati da to nije potrebno ... ... Rose se sljedećih dana pobrinula da joj mobitel bude uključen, a baterija puna. Kad bi Silvestar nazvao, uvjerila bi ga kako se osjeća dobro. Bolnicu nije spominjala, a kad joj je Silvestar rekao da bi odmah doputovao k njoj, odgovorila mu je - bolje pričekati koji dan. Silvestar nije pitao - zašto pričekati - i Rose mu je bila zahvalna zbog toga. Po izlasku iz bolnice Rose je u prvoj dekadi srpnja, iako iscrpljena, nadoknadila sve zaostatke na poslu. 11-og srpnja ustala je rano, u putnu torbu ubacila dvoje hlača, rublje, nekoliko košulja, kozmetičku torbicu, dvije šteke cigareta ... Preostali, veći prostor na dnu torbe ispunila je nepročitanim knjigama. Nakon kraćeg oklijevanja, na vrh hrpe dodala je i jednu već pročitanu - Miris jabuka, Roberta Frosta. Prije no što je ugasila mobitel i odložila ga na policu, otkucala je poruku Silvestru: Osjećam se iscrpljeno i prazno. Ne bih ti bila dobro društvo. Odoh na 10 dana u osamu. Bez laptopa, telefona, mobitela. Javit ću Ti se kad se vratim. ... (nastavak slijedi) ... za one koji ne prate priču:
|
- 00:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #
21.02.2010., nedjelja
Winter story (4)
 lonely, photo by rU Zimska priča (4) (prethodni nastavak) Vraćajući se kući s posla, Rose je izabrala put uz obalu rijeke. Gusti je snijeg zaklanjao vidik, obala bijaše pusta, a Rosei je godila samoća. Meteorolozi su nakon dužeg hladnog razdoblja najavljivali otopljenje i Rose pomisli: Snijeg će ubrzo okopnjeti ... Bijele pahulje bockale su joj obraze i topile joj se na usnama i trepavicama. Liče na proljetni behar ... prošapta Rose i u mislima se vrati u prošlo proljeće. ... Lipe su te godine nestrpljivo procvale već početkom svibnja, a svibanj te godine bijaše topao kao da je već srpanj. S krošanja lipovih stabala u susjednoj ulici sladak se i opojan miris širio do Roseinih otvorenih prozora. U toplim noćima Rose nije mogla zaspati od tog mirisa, od tog slatkog mirisa i nekog čudnog nemira koju ju je sve jače obuzimao. Činilo joj se da opojni miris lipova cvijeta udiše ne samo plućima već čitavim bićem. Noću, kad joj san ne bi dolazio na oči, Rose bi šetala vrtom, osjećajući bosim stopalima toplinu zemlje i vlažnost trave, dodirujući prstima latice cvjetova, gnjureći nosom u cvjetne čaške. Ogledajući se u mjesečinom obasjanom ogledalu vrtnog jezerca, Rose u prvi trenutak ne bi prepoznala vlastiti odraz: Zar su moje te grozničavo blistave oči, jesu li doista moje te vlažne naburjele usnice, jesu li to meni obrazi umrljani polenovim prahom? Tijekom svibnja i lipnja Rose je jutra dočekivala budna, ubrzanog bila, zažarenih obraza, blistavih očiju. Osjećala je kako joj tijelo trese neka čudna groznica, od koje su joj usne pucale i krvarile. Jesti nije mogla, samo je žeđala i žeđ utaživala ledenim lipovim čajem. Jedan joj je prijatelj na dar donio teglicu lipova meda i jedino što bi Rose tih dana mogla zadržati u želudcu bila je pokoja žličica tog lipovog meda. Lipanj je smijenio svibanj, lipe su još uvijek cvale i mirisale a groznica i nemir rasli su iz dana u dan, iscrpljujući Rose. No, Rose nije osjećala iscrpljenost, činilo joj se da bi mogla čitav život provesti u toj slatkoj omami u kojoj se ne sjeća prošlosti, ne pribojava se budućnosti, ne razmišlja, ne pita se, ne sumnja, ne prosuđuje ... Činilo joj se - lipanj nikada neće proći, lipe nikada neće ocvasti ... ... Sredinom lipnja Silvestar je doputovao k Rose. Lecnuo se kad ju je ugledao na otvorenim vratima. Omršavjela, iskričavih očiju, nemirnih ruku i grozničava pogleda, Rose mu se učinila uzbudljivijom, ljepšom no ikad prije ... Učinilo mu se da prvi puta stoji na Roseinu pragu. Četiri sam godine mislio - moja je, četiri godine sam vjerovao - poznajem je u dno duše ... Zar sam slijep bio kad je nisam nikada dosad vidio ovakvu? Učinilo mu se - samo je sanjao da je Rose njegova, samo je sanjao da mu ona dopušta ljubiti je. Poželio je reći joj koliko je voli, koliko je želi, poželio je zamoliti je da mu oprosti što nije češće uz nju, no riječi mu zastadoše u grlu. Tada se nagnu da je poljubi. Dah joj je mirisao na mandule, usne joj bijahu suhe i vrele. Silvestar joj položi ruku na čelo i zaprepašten reče: Pa ti goriš u vrućici; Rose ... Moraš liječniku, ako ne večeras, onda odmah sutra ujutro ... Ne brini, nije to ništa ... odgovorila mu je. Vjerojatno peludna groznica. Otići ću liječniku sutra ujutro, više da tebe umirim ... i iz opreza ... nego iz stvarne potrebe ... No, znaš da ne volim da me itko gleda dok sam bolesna ... a moglo bi biti i nešto zarazno ... Silvestar je htio ostati s Rose te noći, odlučio je odgoditi povratak u svoj grad, iako ga je čekao važan sastanak. Namjeravao je javiti na posao kako ga neće biti nekoliko dana, no Rose mu to nije dopustila. Ne brini, javit ću ti što mi je liječnik rekao ... A znaš i da će moja sestrica doletjeti i stjerati me u red - strpati me u krevet, omotati oblozima, napojiti čajem, nakljukati lijekovima ... Silvestra je zaboljelo što ga Rose nije poželjela uz sebe, u tim trenutcima potrebe. Pomislio je kako je, kad god bi on k njoj dolazio, uvijek bila vedra, bezbrižna, nasmijana, spremna saslušati njegove brige, liječiti njegove boljke i gorko je požalio što je rijetko pitao za njezine brige, što je sam sebe uvjerio u vedru Roseinu narav ... Noć je proveo u hotelu, a ujutro ga je Rose nazvala, uvjerila ga kako se sprema k liječniku i zaželjela mu sretan put. Dok je vlak vijugao ravnicom, odvozeći ga sve dalje i dalje od Rose, Silvestra odjednom obuze strah da je više nikada neće vidjeti. (nastavak slijedi)  honey, photo by rU Za one koji ne prate priču:
|
- 00:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
19.02.2010., petak
Winter story (3)
 photo by rU Zimska priča (3) (prethodni nastavak) Silvestra bi posljednjih nekoliko mjeseci obuzimala duboka tjeskoba kad mu se Rose ne bi javila na mobitel. Nije znao je li tjeskoba gora kad bi čuo poruku - korisnik je isključio mobitel, ili dok bi mobitel zvonio a Rose se ne bi javljala. Tada bi obično ostavio glasovnu poruku ili bi poslao sms, nastojeći da poruka zvuči neobavezno. Ništa važno, samo sam ti glas htio čuti ... ... Opet ja ... po običaju u nezgodno vrijeme ... ... Gdje to skita moja Rose? Nekim lijepim mjestima, nadam se ... ... Htio sam ti samo reći kako mi nedostaješ ... Nazvat ću kasnije ... ... Čaša s kuhanim vinom već je odavno bila prazna, vani se vijavica stišala, svi se gosti restorana vratiše na skijaške staze a Silvestar je još uvijek sjedio za stolom i svaki čas pogledavao na zaslon mobitela. Nakon više od sata čekanja oklijevajući otkuca poruku: Rose, volio bih te čuti ... Kad' bi bilo zgodno da nazovem? Poruku je otkucao, no nije ju poslao. Sjetio se kako mu je Rose proljetos, jednog posljepodneva kad ju je nazvao, odgovorila: Žao mi je. Nije zgodan trenutak ... Sjetivši se toga, Silvestar osjeti oštru bol u želudcu. (nastavak slijedi)  photo by ru Blow me a kiss from across the room Say I look nice when I'm not Touch my hair as you pass my chair Little things mean a lot Give me your arm as we cross the street Call me at six on the dot A line a day when you're far away Little things mean a lot ... |
- 10:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #
15.02.2010., ponedjeljak
Winter story (2)
 ljubavi ne treba krinka, photo by rU Zimska priča (2) (prethodni nastavak) Silvestar se niz snježnu stazu spustio nekoliko puta, sve dok vijavica nije postala pregusta. Na stazi je bio sam, svi su se skijaši pred snježnom mećavom povukli u kafiće i restorane raspoređene oko skijališta. Kada je staza pred njim postala gotovo potpuno nevidljiva, Silvestar nevoljko skide skije i uđe u prvi zagrijani i prepuni restoran. Grijući ruke na čaši kuhanog vina, sa zadovoljstvom pomisli: Od spusta su prije mene odustali duplo mlađi od mene. Nisam ja još za staro gvožđe ... No, svojstvena mu samoironija nije dopustila dulje likovanje. Uz to, profesija mu je bila - rovanje po ljudskim dušama - kako bi on to ironično znao reći, pa mu je poznavanje struke onemogućavalo da koristi obrambene mehanizme čije je funkcioniranje dobro poznavao. Odustali su duplo mlađi od mene ... No, da sam duplo mlađi, ja ne bih ni sad odustao unatoč vijavici ... Koga to obmanjujem, pa ja više ne skijam, to je samo vozikanje na skijama ... Baš stoga što se bavio intelektualnim, dakle 'sjedilačkim' poslom, Silvestar je slobodno vrijeme provodio na otvorenom, u fizičkim aktivnostima. U mladosti je veslao, igrao košarku i hokej a s godinama se okrenuo skijanju zimi, pješačenju i lutanju šumom, ljeti. Bio je strastveni 'lovac' na gljive, izvrsno je poznavao brojne vrste, zabavljalo ga je otkriti najbolja mjesta prije drugih gljivara. Gljive je znao pripremiti na mnogo različitih načina, a bio je i gurman. No, ukus mu je bio istančan, nikada ne bi pojeo onaj zalogaj više te se s godinama nije udebljao već postao vitkiji i čvršći nego u mladosti. To što je danas za sobom ostavio duplo mlađe skijaše nije bila slučajnost. A ipak, Silvestar je osjećao breme nataloženih životnih iskustava. Prilično toga pamtim ... znao bi reći. No to nije ništa prema onome što sam pozaboravljao ... dodao bi, šaleći se na svoj račun. No, znao je - nikada ne bi mogao zaboraviti Rose. Sve bi svoje životne uspomene dao za pamćenje onog jednog jedinstvenog trenutka u kojem je Rose postala njegovom ... Dok je snijeg i dalje padao kao da nikada ne misli prestati, Silvestar otpije gutljaj vrelog vina začinjenog cimetom. Cimet ... i vanilija. Rose je mirisala na cimet i vaniliju. Tri kapi chanela koje bi ponekad kapnula na vrat, u udubinu između ključnih kostiju, tamo gdje bilo kuca, nisu mogle zasjeniti nježan i delikatan Rosein miris. Silvestar duboko uzdahnu i sjeti se trenutka kad je prvi put udahnuo taj Rosein miris izbliza, ljubeći je prvi put, ljubeći je u vrat i osjećajući kako joj se bilo ubrzava otkucajima sustižući otkucaje njegova srca. Pomislio sam tada kako samo sanjam to što sam priželjkivao godinama ... i poželio nek' taj san potraje ... Silvestar posegnu u džep svoje skijaške jakne. Izvuče mobitel i otkuca poruku: U mislima te ljubim! Prije no što je kliknuo na 'pošalji', ruka mu na trenutak zadrhta. Pomisli: Trebao bih obrisati taj uskličnik ... da Rose ne pomisli kako sam egzaltirani glupan ... Silvestru obično nije manjkalo samouvjerenosti, no kad je Rose bila u pitanju ... Već na samu pomisao na Rose bilo mu se ubrza i on brzo klikne na 'send'. Poruka je, završavajući uskličnikom, bila poslana, no odgovor nije stizao ... (nastavak slijedi)  photo by rU dodatak, za one koji ne prate priču:
|
- 00:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #
14.02.2010., nedjelja
Winter story (1)...
 photo by rU Zimska priča (1) Vani je snježilo, Rose je sjedila uz prozor i slušala You are always on my mind, a sjećanja su se kovitlala poput snježnih pahulja ... ... Uvijek si mi bila na umu... rekao joj je. Od prvog susreta nisam prestajao misliti na tebe. I kad bih pomislio da na tebe ne mislim, odjednom bi odnekud izronio tvoj pogled, pramen kose što ti je pao na lice, krivulja tvoga ramena koje me dodirnulo slučajno ... I uvjeravao bih sam sebe da je tvoj pogled potražio baš mene, da me ramenom nisi taknula slučajno, da je tvoja ta plava vlas što ju je vjetar donio na moj balkon ... Bila si mi na umu godinama, kao lijepi san za koji sam mislio kako ga nikada neću odsanjati. Nisam ti imao što ponuditi, iako sam htio davati a ne samo uzimati, znao sam da to nije moguće. Dijelila su nas gotovo dva desetljeća i okolnosti koje su i tebi bile znane. Nisam mogao vjerovati da bi ti bila kadra zanemariti ni jedno ni drugo pa sam ja pokušavao zanemariti nade koje nisu prestajale tinjati, pokušavao sam sebe uvjeriti kako ne smijem posegnuti za tobom, kako moram prestati željeti te tako očajnički. A ipak, kad god bismo se povremeno ponovo sreli, ponovo bih te poželio, jače no prethodni put. Poželio bih dodirnuti te bliskije, čvršće, posjednički ... a ne samo kao poznanik pri rukovanju, pazeći da stisak ruke ne potraje duže no što je pristojno ... I uvijek bih pomislio - ruka ti je kao stvorena za moju ruku - pa bih se morao suzdržati da ne pripijem svoj dlan uz tvoj, da ne isprepletem svoje prste s tvojima, da ne produžim stisak u beskraj. A kad sam konačno shvatio da ni ti ne žuriš povući svoju ruku iz moje, kad sam vidio kako si se zarumenila poput ružice kad bi ti se ruka izgubila u mojoj ruci, prema svome uvriježenom običaju sve okrenuh u šalu, gorku šalu na svoj račun. S godinama čovjeku oslabi periferna cirkulacija ... rekao sam ti. Pa starci produžuju rukovanje kako bi svoje hladne prste ugrijali u nečijem toplom stisku. Hladne ruke, vrelo srce, govorila je moja baka ... rekla si. I dodala, nasmijavši se - O kojim ti to starcima govoriš? I doista, nisam se u tom trenutku osjećao nimalo starački. Dapače, uplaših se - primijetit ćeš kako moja cirkulacija primjetno cirkulira ...i na periferiji ... i u središtu ... Zapalio sam se kao stari panj ... pomislih. A kad bi ti, Iskrice, samo uzdahnula, samo nježno dahnula na taj žar, plamen bi poletio do neba visoko ... Tada, te večeri, malo je nedostajalo da ti kažem: Uvijek si mi na pameti. Malo je nedostajalo da te upitam: Pomisliš li i ti ponekad na mene? No, suzdržah se, jedva jedvice. (nastavak slijedi)  |
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
13.02.2010., subota
u srcu žudnje ...
 photo by rU Yes, my Dear, now I know - You'll do anything I ask You to ... Yes, my Darling, now I know - I can ... Yes, my Love, now I know - I want ... ... to walk with You a while across the sand ... and snow ...
|
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
11.02.2010., četvrtak
snježno jutro ...
 photo by rU Kick off your shoes Turn out the light And love me tonight...  update: 18 : 57 Jučer uveče vijavica. Duga šetnja po snijegu, dugo čitanje, kasno lijeganje ... Danas ujutro čišćenje snijega, doručak za ptice, zatim autobusom do Faksa. Nekoliko ispita i konzultacija. Potom se spustih do Drave. Tek pokoji šetač s psom. Snijeg čist, nedirnut. Obalom do Tvrđe. Prošetah Tvrđom, popih makiato u jednom kafiću, pa pješke prema centru. Preko tržnice do autobusne postaje (ruke pune kupovine s tržnice), pa kući. Nekoliko pročitanih stranica, toplo mlijeko s cimetom ... Leći ću rano, naći neki film na Tv-u ... ... Mislim na Tebe. Ponedjeljak se čini vjekovima daleko ...
... Predosećanje Poznala sam te kad sneg se topi, topi, i duva vetar mlak. Blizina proleća dušu mi opi, opi, pa žudno udisah zrak. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom. Poznala sam te u zvonak dan, dan pijan, svež i mek. Činjaše mi se već davno znan, znan kad te poznadoh tek. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom. Poznala sam te kad kopni led, led, dok se budi proletnji dah; kad dan je čas rumen, čas setan, bled, kad sretno se i tužno u isti mah. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom. Desanka Maksimović Hvala Mendulici na podsjećanju .... |
- 06:24 - Komentari (17) - Isprintaj - #
09.02.2010., utorak
layers ...
 slojevi, photo by rU Kad 'sljuštimo' sve izvanjsko, ono smo što preostane ... |
- 00:01 - Komentari (29) - Isprintaj - #
08.02.2010., ponedjeljak
Love Changes Everything ...
|
» Živim u sasvim maloj kućici, ali njezini prozori gledaju na veliki svijet. (autor nepoznat)  photo by rU Love, love changes everything, hands and faces, earth and sky Love, love changes everything, How you live and how you die Love, can make the summer fly, Or a night seem like a lifetime Yes love, love changes everything, Now I tremble at your name Nothing in the world will ever be the same Love, love changes everything, Days are longer, words mean more Love, love changes everything, Pain is deeper, than before Love, will turn your world around, And that world will last forever Yes, love, love changes everything, Brings you glory, brings you shame Nothing in the world will ever be the same ...
... |
- 00:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #
07.02.2010., nedjelja
u pahuljama tišina je sama ...
|
Čitav dan je snježilo, tiho i uporno. Vjetar je na mahove zasipao snijegom s krovova, pahulje su poput ledenih iglica bockale lice i ruke dok sam pticama prosipala sjemenje i čistila snijeg pred kućom. Svi se zvukovi izgubiše u snježnoj zavjesi. Inače volim tišinu, no jučer s prvim sutonom tišina je odjednom postala preglasna. Gurnuh CD u player računala. Laganice: Aaron Neville - Tell it like it Is; Annie Lennox - Why; Bee Gees - How Deep Is Your Love; Brenda Lee - I'm Sorry; Dean Martin - Return To Me; Presley - Don't ... Nana Mouskouri - Only Time Will Tell ... Love changed our lonely lives Caught us by surprise Opened up our eyes Somehow we both knew Something rare and true Something bright and new Could be ours forever But love love can not be planned More you try to learn Less you understand ... Love ... Time ... Forever ... Doista, Nana, što se više upinjemo razumjeti, to manje razumijemo. Vrijeme, Ljubav ... Život ... O, živote, bje li pusti san? Na konjiću ružičaste boje ja projurih kroz proljetni dan ... Samo mi je još Jesenjin trebao. I kako se ne sjetih ni jedne snježne? Ah, da :Bluza kao nebo. Oči što se plave. Odgovorih dragoj bez istine prave. Pitala me draga:"Da li snijeg to vije? Raspremiću krevet, peć neka se grije." Odgovorih dragoj:"Sad sa nebesa neko s krošnji cvjetnih bijelo cvijeće stresa. Ti raspremi krevet, peć neka se grije. U srcu bez tebe vijavica vije." Zavirih kroz prozor. Plavi suton ... i još uvijek vije. Sada sa nebesa netko s krošnje breze bijele pčele stresa ... Kašika meda ... i odoh u san. Možda u snu sretnem tog konjića ružičaste boje ... Pojila si konja s dlanova u hodu, slika bijelih breza pala je u vodu. Ne, nisu bile breze nego jasike ... Dunav se plavio, a ti si mi donio vode u dlanu i sprao pijesak s mojih bosih stopala pa ih obrisao krajem košulje, plave ... ... Probudih se, pogledah na sat. Već je tri ... tek je tri ...Prestalo je snježiti ...još tri sata i jutro će se zaplavit' ... Kad oko osam budeš nazvao i pitao - Kako si spavala? Jesi li što lijepo sanjala? - reći ću - Sanjala sam lijepo ... i spavala dugo ... I, pustit ću te da se ispričavaš zato što si me probudio ... i nasmijat ću se znajući unaprijed - pitat ćeš je li i tebe bilo u tome lijepom snu ... Why worry, there should be laughter after pain There should be sunshine after rain These things have always been the same So why worry now Why worry now, why worry now ... |
- 05:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #
05.02.2010., petak
from Minor ...
... to Major ...  |
- 01:15 - Komentari (26) - Isprintaj - #
04.02.2010., četvrtak
touch of frost
 photo by rU
|
- 05:43 - Komentari (15) - Isprintaj - #
01.02.2010., ponedjeljak
speak softly, my Love ...
|
"Budi u mom naručju sve do svitanja, a onda ostani još malo." (Linda MacFarlane)
ne govori ništa šuti hoću svoje hoću Tvoje srce čuti ... |
- 00:28 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
