Marketing
Winter story (4)
lonely, photo by rU
Zimska priča (4)
(prethodni nastavak)
Vraćajući se kući s posla, Rose je izabrala put uz obalu rijeke. Gusti je snijeg zaklanjao vidik, obala bijaše pusta, a Rosei je godila samoća. Meteorolozi su nakon dužeg hladnog razdoblja najavljivali otopljenje i Rose pomisli: Snijeg će ubrzo okopnjeti ... Bijele pahulje bockale su joj obraze i topile joj se na usnama i trepavicama.
Liče na proljetni behar ... prošapta Rose i u mislima se vrati u prošlo proljeće.
...
Lipe su te godine nestrpljivo procvale već početkom svibnja, a svibanj te godine bijaše topao kao da je već srpanj. S krošanja lipovih stabala u susjednoj ulici sladak se i opojan miris širio do Roseinih otvorenih prozora. U toplim noćima Rose nije mogla zaspati od tog mirisa, od tog slatkog mirisa i nekog čudnog nemira koju ju je sve jače obuzimao. Činilo joj se da opojni miris lipova cvijeta udiše ne samo plućima već čitavim bićem. Noću, kad joj san ne bi dolazio na oči, Rose bi šetala vrtom, osjećajući bosim stopalima toplinu zemlje i vlažnost trave, dodirujući prstima latice cvjetova, gnjureći nosom u cvjetne čaške. Ogledajući se u mjesečinom obasjanom ogledalu vrtnog jezerca, Rose u prvi trenutak ne bi prepoznala vlastiti odraz: Zar su moje te grozničavo blistave oči, jesu li doista moje te vlažne naburjele usnice, jesu li to meni obrazi umrljani polenovim prahom?
Tijekom svibnja i lipnja Rose je jutra dočekivala budna, ubrzanog bila, zažarenih obraza, blistavih očiju. Osjećala je kako joj tijelo trese neka čudna groznica, od koje su joj usne pucale i krvarile. Jesti nije mogla, samo je žeđala i žeđ utaživala ledenim lipovim čajem. Jedan joj je prijatelj na dar donio teglicu lipova meda i jedino što bi Rose tih dana mogla zadržati u želudcu bila je pokoja žličica tog lipovog meda.
Lipanj je smijenio svibanj, lipe su još uvijek cvale i mirisale a groznica i nemir rasli su iz dana u dan, iscrpljujući Rose. No, Rose nije osjećala iscrpljenost, činilo joj se da bi mogla čitav život provesti u toj slatkoj omami u kojoj se ne sjeća prošlosti, ne pribojava se budućnosti, ne razmišlja, ne pita se, ne sumnja, ne prosuđuje ...
Činilo joj se - lipanj nikada neće proći, lipe nikada neće ocvasti ...
...
Sredinom lipnja Silvestar je doputovao k Rose. Lecnuo se kad ju je ugledao na otvorenim vratima. Omršavjela, iskričavih očiju, nemirnih ruku i grozničava pogleda, Rose mu se učinila uzbudljivijom, ljepšom no ikad prije ... Učinilo mu se da prvi puta stoji na Roseinu pragu. Četiri sam godine mislio - moja je, četiri godine sam vjerovao - poznajem je u dno duše ... Zar sam slijep bio kad je nisam nikada dosad vidio ovakvu?
Učinilo mu se - samo je sanjao da je Rose njegova, samo je sanjao da mu ona dopušta ljubiti je. Poželio je reći joj koliko je voli, koliko je želi, poželio je zamoliti je da mu oprosti što nije češće uz nju, no riječi mu zastadoše u grlu.
Tada se nagnu da je poljubi. Dah joj je mirisao na mandule, usne joj bijahu suhe i vrele. Silvestar joj položi ruku na čelo i zaprepašten reče: Pa ti goriš u vrućici; Rose ... Moraš liječniku, ako ne večeras, onda odmah sutra ujutro ...
Ne brini, nije to ništa ... odgovorila mu je. Vjerojatno peludna groznica. Otići ću liječniku sutra ujutro, više da tebe umirim ... i iz opreza ... nego iz stvarne potrebe ... No, znaš da ne volim da me itko gleda dok sam bolesna ... a moglo bi biti i nešto zarazno ...
Silvestar je htio ostati s Rose te noći, odlučio je odgoditi povratak u svoj grad, iako ga je čekao važan sastanak. Namjeravao je javiti na posao kako ga neće biti nekoliko dana, no Rose mu to nije dopustila.
Ne brini, javit ću ti što mi je liječnik rekao ... A znaš i da će moja sestrica doletjeti i stjerati me u red - strpati me u krevet, omotati oblozima, napojiti čajem, nakljukati lijekovima ...
Silvestra je zaboljelo što ga Rose nije poželjela uz sebe, u tim trenutcima potrebe. Pomislio je kako je, kad god bi on k njoj dolazio, uvijek bila vedra, bezbrižna, nasmijana, spremna saslušati njegove brige, liječiti njegove boljke i gorko je požalio što je rijetko pitao za njezine brige, što je sam sebe uvjerio u vedru Roseinu narav ...
Noć je proveo u hotelu, a ujutro ga je Rose nazvala, uvjerila ga kako se sprema k liječniku i zaželjela mu sretan put. Dok je vlak vijugao ravnicom, odvozeći ga sve dalje i dalje od Rose, Silvestra odjednom obuze strah da je više nikada neće vidjeti.
(nastavak slijedi)
honey, photo by rU
Za one koji ne prate priču:
Post je objavljen 21.02.2010. u 00:01 sati.