Pregled posta

Winter story (6)

photo by rU



Zimska priča (6)

Strah da je više nikada neće vidjeti ...
Silvestar je mislio kako više nikada neće iskusiti takav strah, a sada, dok je sjedio kraj prazne čaše koja je još mirisala na cimet i kuhano vino i čekao Rosein odgovor, taj ga strah ponovo obuze.

Sjeti se sms proruke koju mu je Rose toga ljeta poslala:
Osjećam se iscrpljeno i prazno. Ne bih ti bila dobro društvo.
Odoh na 10 dana u osamu. Bez laptopa, telefona, mobitela.
Javit ću Ti se kad se vratim.

Iscrpljeno i prazno ... Kao da je opisala njegovo vlastito osjećanje, osjećanje koje ga je obuzelo kad je pročitao poruku koju mu je Rose poslala, vrativši se 'iz osame'. Vratila sam se kući. Bolje sam, no treba mi još vremena ...
Žao mi je, Silvestre, no doista mi treba još vremena ...

Možda najesen ...

Možda ...
Čudna je to riječ ... pomislio je Silvestar.
Riječ puna nade ... i beznađa. Možda da ... no, možda i ne. Vjerojatnoća podjednaka ...

Cijelog toga dugog vrelog ljeta Silvestra je iscrpljivalo kolebanje između nade i straha - kad najesen skupi snage i upita Rose mogu li se sresti, hoće li mu ona reći - Da, dođi ...

Vjerojatnoća takvog ishoda činila mu se sve manjom kako je ljeto odmicalo a Silvestrov strah rastao. Kada bi strah postao nepodnošljiv, nazvao bi Rose a potom bi mu u svijesti odjekivao njezin glas, miran i nekako 'ravan', lišen bilo kakvih emocija: Šetam ... fotografiram ... pokušavam čitati ...
Ne, neću ovoga ljeta nikamo putovati ...
Možda za vikend opet odem do Dunava sa svojima ...

Sparina je nesnosna ...
Možda kiša donese olakšanje ...

Eh, Rose ... a da mi, možda, ipak daš makar mrvicu nade ...
Tada bih ...
... možda ...
... možda mogao ... izdržati do jeseni ...

I tada se Rose, po prvi put toga ljeta, nasmija.

Možda je vjerojatnost ipak veća od nule ... pomisli Silvestar.
Možda je vjerojatnost čuda ipak veća od nule!



...

(nastavak slijedi)

...

za one koji ne prate priču: