Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.07.2009., petak
Okus jabučnih koštica ...
 photo by rusalka Katharina Hagena; Okus jabučnih koštica "Oduvijek su preokreti sudbine - pa tako i u našoj obitelji - započinjali padom. I jabukom ..." No, koja priča ne započinje upravo tako? Upravo čitam još jednu s one hrpe knjiga koje su čekale ljeto. I, nekim, tko zna kakvim stjecajem okolnosti, posegnula sam za još jednom knjigom u kojoj se jabuke pominju u naslovu. No, jabuka, to voće prepuno simbolike, u ovoj knjizi nije samo zgodna literarna dosjetka. Miris jabuka prožima čitavu priču o povratku glavne junakinje u predjele djetinjstva i mladosti. Nakon bakine smrti ona nasljeđuje kuću i vrt i to nasljeđe otvara joj vrata u svijet izvan vremena, u svijet sjećanja ... Čitatelj, prateći junakinju priče, zaviruje u starinske ormare i šeta hladovitim vrtom, ispod krošanja jabukovih stabala. U mirisima i okusima djetinjstva koji nikada ne ishlape, pa čak i kad nam se čine zaboravljenima, otkrivaju se tajne obiteljske povijesti. Tri djevojčice, tri sestre, u svakoj generaciji - baka glavne junakinje i njezine sestre, mati junakinjina i njezine sestre, junakinja sa svojim sestrama ... Niz ženskih sudbina, isprepletenih ljubavima, srećom i tugom, susretima i rastancima ... Tople ljetne večeri kao da su stvorene za čitanje ove priče, za šetnju tajanstvenim vrtom u kojem miris jabuka nadjačava sve druge mirise. Ako se odlučite tim vrtom prošetati, put će vas dovesti i do jabukova stabla za koje je vezana jedna neobična priča kakvih je ova knjiga puna, kao jabuka koštica: "Usta su bila topla i imala okus po jabukama. Po boskopu. I po gorkim bademima. Taj okus, rekao je, više nikad nije zaboravio. Prije nego što je uspio išta reći, djevojčina su usta poljubila još jednom. On je uzvratio te su se oboje spustili u travu pod jabukom i zadihano nespretnim rukama svlačili odjeću. Carstenova je šumska nimfa na sebi imala samo spavaćicu, pa je nije bilo naročito teško svući, ali s obzirom na to da su njih dvoje istodobno pokušavali skinuti odjeću sa sebe i onoga drugoga kojeg su pri tom i ljubili, ne želeći ga ni na trenutak pustiti, i nije bilo tako lako, pogotovo jer su oboje bili nevješti u tome što su radili. Ali radili su to, i mnogo više, i zemlja se oko njih užarila, tako da je jabuka pod kojom su ležali, premda je već bio lipanj, počela po drugi put pupati ..." Možda sad želite saznati što je bilo s djevojkom čija su usta te noći mirisala na jabuke ... i što je bilo sa jabukovim stablom koje je ponovo propupalo? Ako je tako, pročitajte knjigu s jabukom u naslovu ... jedući jabuku dok čitate.  Kako vi čitate knjigu? Od početka, redom, ne zavirujući na posljednju stranicu ... Il' ipak prvo zavirite kakav je kraj? Kako vi jedete jabuku? Grickate naokolo, sve do otučka? Ili pojedete sve, pa čak i gorkaste jabukove koštice, dok vam na kraju u ruci od jabuke ne ostane samo peteljka? Okus jabučnih koštica Katharine Hagene počinje jednim citatom. A ja ću upravo tim citatom završiti ovaj post. Sjećanje ne bi ničemu služilo kad bi bilo posve vjerno. (Paul Valery). |
- 08:41 - Komentari (26) - Isprintaj - #
30.07.2009., četvrtak
miris jabuka ...
 photo by rusalka Robert Frost, Miris jabuka Ja izabrah tri, a vama prepuštam 'uži izbor' ... ...  Moja želja Kad bi ovo staro i mračno drveće, Tako čvrsto da ga lahor jedva kreće, Bilo drukčije, ne ukočena sjeta, Nego prostrto do krajnjeg ruba svijeta, Nijednog me dana ne bi ovdje bilo. U njegovo ja bih iskrao se krilo Bez straha da igdje čistina se stvori Il cesta gdje kotač trusi pijesak spori. Vratio se ne bih nigda u svijet prošli Zašto ne bi oni mojim tragom pošli Koji bi bez mene usamljeni bili Željni znati jošter jesu li mi mili? Našli bi me istog, bez promjene, sama, Samo stalnijeg u znanim istinama. ... U susretu i prolazu Silazeć niz brijeg pokraj zida uzduž kose, Radi vidika stadoh uz vratašca neka Naslonih se, pa krenuh, kadli izdaleka, Opazih Tebe, stižeš uz brijeg. Susretosmo se. Tek velike i male stope toga dana Pomiješasmo u ljetnoj prašini, da stanje Slikamo svoje, ono bješe od dva manje, Al više nego jedan. Tvoga suncobrana Šiljak je dao razdjel decimalni vrhom. A tijekom razgovora kao da je bilo Nešto u prašini, i tomu si se milo Smiješila. (O, bez podsmijeha, ne s takvom svrhom!) Ja prođoh kuda ti si prije prošla a kud ja već minuh ti si sama pošla. ... Ništa zlatno ne traje U prirodi je prvo zelenilo od zlata, Da se zadrži nema teže boje. Njezino je rano lišće poput cvata; ali samo jednu uru takvi stoje. List listu mjesto ustupa tada. Tako se Raj Zemaljski pokrio tugom, Tako zora duboko u san pada, Ništa zlatno ne traje dugo. ... ... |
- 00:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #
27.07.2009., ponedjeljak
only time ...
 Rusalkina začarana jezerca 28.07.2006. (07:57) - 28.07.2009. (07:57) Tempus fugit. Carpe diem. ... Vrijeme je najtočniji pokazatelj vrijednosti svih stvari u ljudskome životu. Najrjeđe su one koje uspijevaju izdržati kušnju vremena. Srećom, dragocjene nam nisu samo one koje traju, već i one koje u nama kao trag ostaju. ... Carpe diem. Tempus fugit. |
- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #
Goldilocks and Tedy Bear, fairytale retold
 Bessie Wesse, Girl with tedy bear (...) Of innocence, of love and truth! Bright, beyond all imagining, Thou fairy-dream of youth! I’d give all wealth that years have piled, The slow result of Life’s decay, To be once more a little child For one bright summer-day. (Lewis Carrol, Solitude, March 16, 1853.) Zlatokosa i plišani Medo, prepričano na novi način Bilo je travanjsko predvečerje. Posljednji dan travnja, a zrakom su već danima lebdjeli slatki majski mirisi i slutila se topla proljetna kiša. Blondie je krenula u svoju uobičajenu šetnju do rijeke. Uskim se uličicama spustila do parka koji je vodio prema riječnoj obali i tada ga je ugledala. Veliki smeđi plišani medo. Sjedio je na vrtnoj klupi i izgledao ostavljeno i tužno. Blondie se zapita kakva je to okrutna djevojčica mogla zaboraviti i ostaviti tužnog medvjedića, tu na klupi u parku. Blondie već odavno nije bila djevojčica, no još uvijek nije zaboravila Tedya, medvjedića iz svoga djetinjstva. Poklonila joj ga je mati, jednoga Božića, prvog Božića kojeg se Blondie sjećala. Tedy je bio sašiven od komadića pliša, s očima od crne dugmadi, ispunjen morskom travom koju je mati izvukla iz stare fotelje načete moljcima, velik gotovo kao trogodišnja djevojčica kojoj je bio namijenjen na poklon. Kada ga je ugledala kako sjedi ispod božićnog drvca Blondie je pljesnula ručicama, pritrčala i zgrabila ga u naručje. Bila je to ljubav na prvi pogled. Pogledaj svoju kćer ... rekla je mati Blondienu ocu. Zar ne liči na Zlatokosu iz priče Zlatokosa i tri medvjeda? Godinama nakon toga Blondie ne bi mogla usnuti ukoliko Tedy nije bio uz nju. Moje su nesanice započele nekako baš u vrijeme kad sam ostala bez Tedya ... prisjeti se Blondie dok je prilazila klupi da ostavljenog medvjedića pogleda izbliza. Podsjetio ju je na Tedya i prizvao sjećanja: Bilo je to njezino prvo putovanje avionom. Diplomirala je s izvrsnim, prva na svojoj studijskoj grupi. Njezina je generacija organizirala apsolventsko putovanje - turistički paket 'tjedan dana u Londonu'. Blondie se veselila razgledanju. Tower Bridge, Westminster Abbey, Covent Garden, St. Paul’s Cathedral, Windsor Castle .. i Hyde Park, dakako. A u Hyde Parku ću obvezno potražiti statuu Petra Pana ... planirala je, pakirajući se za put. U svoju je putnu torbu stavila i Tedya, iako je zauzeo pola prostora u torbi. Blondie je Tedya nosila svuda sa sobom, još od djetinjstva. Osjetljiva i emocionalno krhka, ona je u Tedyu dugo imala 'imaginarnog prijatelja' kojem je povjeravala sve tajne. Blondie bi i sada Tedya najradije cijelim putem držala u krilu, no bilo ju je strah da će je kolege studenti zadirkivati. Nije niti slutila da Tedya vidi posljednji put. Kada je avion sletio na Heatrow, ispostavilo se da je Blondiena putna torba otputovala negdje drugdje, na tko zna koji kraj svijeta. Blondie nije žalila ni za novom, za put kupljenom garderobom, ni za prvom bočicom chanela 5 koju joj je poklonio otac, žalila je samo za Tedyem. No, njezina je putna torba završila tko zna gdje i Tedy nikada nije pronađen. ... Medo koga je ugledala na klupici podsjetio je Blondie na Tedya. Ona priđe klupici, pruži ruku, pogladi plišanog medu po glavi i nježno ga cimne za uho. Na trenutak joj se učinilo da su medine tamne staklene oči bljesnule veseljem. Blondie se osvrnu oko sebe. Možda je je djevojčica koja je medu zaboravila još uvijek negdje u blizini ... pomisli. No, park je bio prazan, spuštalo se veče a veliki tamni oblaci nagovještavali su kišu. Blondie spusti pogled na klupicu na kojoj je sjedio zaboravljeni medo i susrete se s njegovim molećivim pogledom. Ne mogu te ostaviti ovdje na klupi da pokisneš ... reče Blondie plišanom medvjediću i podigne ga u naručje. Prve su krupne kišne kapi počele padati kada je Blondie bila nadomak svoje kuće. Ona gurnu plišanog medu pod svoj ogrtač i pruži korak, no nije uspjela pobjeći kiši. Kad je otključala svoja kućna vrata i ušla u predsoblje bila je sva mokra, no plišani medvjedić zaklonjen njezinim ogrtačem ostao je suh. Blondie medu spusti na klupicu pod prozorom, skide mokri ogrtač i promočene cipele. Svuče i ostatak odjeće i krenu prema kupaonici misleći kako će joj goditi topli tuš. Dok je stajala pod mlazom vrućih kapljica načas joj se učini da čuje zvuk koraka u predsoblju. Brzo iskorači ispod tuša, omota se frotirskim ručnikom i zaviri u predsoblje. Ključ je bio u ulaznim vratima, no ona ipak priđe provjeriti i uvjeri se da su vrata zaključana. Pogled joj pade na klupicu pod prozorom. Zar nisam tu odložila izgubljenog-nađenog plišanog medvjedića? zapita se Blondie. No, kada je ušla u spavaću sobu ugleda ga kako sjedi na njezinom krevetu. Kako li je amo dospio? Bila je uvjerena kako ga je odložila u predsoblju, čim je ušla ... No, koliko puta nam se dogodi da stvari ne zateknemo tamo gdje smo mislili da smo ih odložili. ... Blondie prebaci ručnik preko naslona fotelje i uvuče se pod ružičastu plahtu. Od djetinjstva je spavala naga, nije voljela pidžame koje žuljaju ni duge spavaćice koje se upliću među noge. Upali malu svjetiljku kraj uzglavlja i posegnu za knjigom. Kraj Blondeina kreveta obično je na noćnom ormariću stajao cijeli mali toranj knjiga koje je namjeravala pročitati. Prve priče pripovijedala joj je baka, a kada je Blondie već prije polaska u školu otkrila da neobični oblici ispod slika u slikovnicama ustvari pripovijedaju priču, bila je oduševljena tim otkrićem. Shvatila je da te vijugave crtice priču mogu ispričati slikovitije od slika, ostavljajući više prostora mašti. Tada je počela čitati. Čitala je sve što bi joj došlo do ruku, zanesena čitanjem često bi budna dočekala jutro. Kasnije, kada su je počele mučiti nesanice, Blondie je bila zahvalna pripovjedačima koji su svoje priče zapisali, zahvaljujući njima njezine neprospavane noći prolazile su u čitanju. Dok je s hrpe birala knjigu koju će čitati te večeri, učini joj se da je staklene oči medvjedića koji je sjedio u dnu kreveta znatiželjno gledaju. Ona posegnu za Bettelheimovim Značenjem bajki . U kazalu pronađe Zlatokosa i tri medvjeda i započe čitati: ... Zlatokosino zavirivanje u medvjeđu kuću asocira na nastojanje djeteta da razotkrije seksualne tajne odraslih .... ova bajka ne završava tipičnim hapyendom ... čini se nedovršenom: Zlatokosa pobjegne i nestane ... a medvjedi ostaju živjeti nepromijenjenim životom ... ... Blondie je neprimjetno kliznula u san, uz upaljeno svjetlo noćne lampice, još uvijek držeći knjigu u ruci. Spavala je neuobičajeno dugo, a kad se probudila sunčeve su zrake provirivale kroz rebrenice poigravajući se na šarama njezina patchwork pokrivača. Blondie se uspravi u krevetu, protegnu se ... i u tome se trenutku prisjeti sna. San je bio tako intenzivan da je ličio stvarnom doživljaju i Blondie osjeti potrebu da san nekomu ispriča. No, sjetno pomisli: U mojem životu nema osobe tako bliske da bih joj takav san mogla prepričati ... Tada joj se pogled zaustavi na plišanom medi kojeg je prošle večeri pronašla u parku. Još uvijek je sjedio u dnu kreveta kamo ga je uvečer odložila a njegove su je tamne staklene oči gledale živim i toplim pogledom. Eh, Medonjo ... reče mu Blondie ... to je doista bio nevjerojatan san ... nevjerojatno lijep san ... Blondie je utonula u san čitajući knjigu. Tonula je sve dublje u toplu tamu ... a tada se u snu probudila iz sna. Milovale su je velike ruke vještih prstiju i mekih dlanova, baršunasti joj je glas šaptao u uho: Volim te, Medena, volim te ... Topao taman pogled zavirivao joj je u oči a njoj se činilo kako joj zaviruje u dušu ... I Blondie se otvori poput cvijeta i tomu dodiru i tomu pogledu ... Kada je kasnije pokušavala rekonstuirati koliko je potrajalo razdoblje lijepih snova, to joj nije polazilo za rukom. Mjesec, dva ... pola godine? Za Blondie je to bila lijepa mala vječnost. Svake noći, čim bi usnula, uslijedilo bi buđenje u snu ... i On bi se našao uz nju. Bile su to noći nježnosti i strasti, noći savršenog sklada. Ujutro bi se Blondie budila opijena od sreće, sva ustitrala, sjajnih očiju i iskričava pogleda. I svakoga bi je jutra dočekao topli, baršunasti pogled plišanog medvjedića koji bi sjedio u dnu njezine postelje i slušao njezina povjeravanja. Blondie se nije pitala tko je onaj tko je u snu ljubi. Osjećala se voljenom u njegovu naručju i pogledu i vjerovala je njegovom šapatu: Ljubim te ... A onda, jednoga jutra, tik nakon buđenja iz sna, Blondie ustanovi kako je plišani medo netragom nestao, a s njim nestadoše i lijepi snovi. ... Istoga jutra jato vrabaca koji su skupljali mrvice razbacane oko klupe u parku naglo prhnu u zrak uplašeno živkajući. Na sjedištu klupe odjednom se, niotkuda, stvorio veliki plišani medvjedić. Tamne medvjedićeve oči pomno su pogledom pretraživale park, lutajući stazama i prolazima. Tada se začuše laki koraci, stazom koja je prema klupi vijugala između rascvjetalih grmova koračala je gracilna prilika smeđokose žene. Medvjedićeve oči zaiskriše veselim likovanjem. A potom, dok se žena približavala klupi, izraz njegovih očiju iz radosnog se prometnu u tužan i molećiv. Smeđokosa se žena nasmiješi, podiže plišanog medvjedića u naručje i ponese ga sa sobom. Njezina je reakcija bila posve predvidiva. U svakoj ženi krije se djevojčica koja ne može odoljeti umiljatim plišanim medvjedićima. ... Mjesec, dva ... pola godine? Od ponedjeljka do petka, za plišane medvjediće bajke rijetko traju dulje ... ... Child of the pure unclouded brow And dreaming eyes of wonder! Though time be fleet, and I and thou Are half a life asunder, Thy loving smile will surely hail The love-gift of a fairy-tale. (Lewis Carroll - Charles Lutwidge Dodgson] ... Dodatak: ljetna lektira, photo by rusalka  ... i ponovo, nakon dosta vremena - Bettelheim, B. (2004) Smisao i značenje bajki, Zagreb: Nakladništvo Jakić. |
- 00:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #
26.07.2009., nedjelja
pre-po-rU-ka ...
 photo by rusalka ne preporučujem nikomu voljeti vjetar, oblak, goluba il' leptira. krilati stvorovi nigdje ne ostaju dugo taman ih zavoliš a njih odnese košava, bura il' jugo. ne preporučujem nikomu voljeti ni rijeku. opće je poznata činjenica da rijeke uvijek nekamo drugdje teku. ipak, od svega je najgore voljeti more. dok miluje tebe il' ljubi obalu drugu val se samo vrti u vječnome krugu. uvijek se iznova sebi samome okrene i nestane, ostavljajuć' za sobom samo pramen pjene … ipak, unatoč vlastitoj preporuci, ja ipak volim sve ono što ne mogu zadržati u ruci. i štogod mislili vjetar, oblak, leptir il' val, slobodno nek' svrate na moj žal. ja nikada ne stežem prste, moje srce nije od te vrste …  photo by rusalka ... Pero, Đuro i mali Miško: Uživamo u ljetu ... |
- 00:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #
25.07.2009., subota
Ghost from the Wishing Well (7)
 photo by rusalka If wishes were fishes, I know where I'd be, Casting my net in the dark rolling sea; And if my net's empty when it comes back to shore, I'll throw it away and go fishing no more. I wish I could care again, reach out and share again, Mend what's been broken and let it run free; The older I get it seems, more wishin' takes the place of dreams, If wishes were fishes, we'd all cast nets into the sea. Duh iz Zdenca želja (7) Djevojčica je poželjela zauvijek ostati na tome mjestu za koje je vjerovala da joj uzvraća ljubav, no pomisli kako će je poočim uzalud čekati. Iako ga nije voljela, nije ga mogla ostaviti da uzaludno čeka, ona to ne bi mogla učiniti nikomu. Moram mu reći da ću otići tamo gdje mogu biti sretna ... pomislila je. Začas ću protrčati kroz stakleni tunel, uspeti se pokretnim stepeništem do odjela igračaka i oprostiti se s poočimom pa se vratiti amo ... I doista, poočim ju je već čekao, izbezumljen od brige. Problijedio je i ostario u trenutku kad mu je rekla da odlazi. Već je pružio ruke da je zadrži ... a onda ju je pustio da ode. Potrčala je iz sve snage, onom lijepom mjestu natrag u zagrljaj. No, kad se klizavim stubištem spustila do staklenog tunela, na vratima je zatekla rešetku. Srce joj se sledilo kad je shvatila da u lokotu kojim je rešetka zaključana nema ključa. Stajala je i gledala odsjaj sunca i plavetnilo vode na drugom kraju tunela. Mislila sam da me je to mjesto zavoljelo, da mi je uzvratilo ljubav. ... A sada nije shvaćala zašto su vrata zatvorena, nije shvaćala zašto nema ključa, pitala se što li je skrivila da je to mjesto više ne želi. Stajala je pred zaključanim vratima sve dok se nije spustila noć, a tada se poput mjesečara popela strmim i klizavim stubama do vrha zdenca, pa potom pokretnim stubištem do odjela igračaka. Ujutro su je našli sklupčanu uz velikog plišanog medvjedića. Na odjelu za igračke svi su poznavali djevojčicina poočima, ta on im je bio najbolji kupac. Pozvaše ga i on odvede djevojčicu kući. Usput nije progovorila ni riječi a kad su kući stigli zavukla se u svoj krevetić. Poželjela je zaspati i ne probuditi se nikada više, no san ju je prestao pohoditi. U dugim besanim noćima pitanja su se kovitlala iza djevočicinih uzalud spuštenih očnih kapaka. Srce joj je kucalo sve bučnije i brže, lepetalo je poput krila umirućeg leptira, više uopće nije mogla zaspati, prestala je jesti, plavi joj se pogled gotovo potpuno ugasio. Zabrinuti poočim odvede je mudroj staroj travarici. Starica je zavirila djevojčici u pogled, zabrinuto odmahnula glavom i rekla djevojčicinu poočimu: Nadam se da niste došli suviše kasno … Lijek postoji, no cijena mu je visoka. Spreman sam platiti svaku cijenu … odgovori on. No, cijenu ne možete platiti vi … reče starica … cijenu će morati platiti ona … i pri tome upre kažiprstom u djevojčicu. Tada travarica iz džepa svoje šarene pregače izvadi plod mogranja: Jedno zrno svakoga dana, pola sata prije jela … i lepet će prestati, pitanja će utihnuti … No, moram vas upozoriti da i ovaj lijek, kao i svaki drugi, ima niz nuspojava …Zaborav, suhoća usana, povremene glavobolje i mučnine, nesanica, otsutnost svih emocija … Ipak, to je cijena koju se isplati platiti. Intelekt će joj ostati očuvan, živjet će mirno, funkcionirati glatko.  mogranj, photo by rusalka I, doista, bilo je tako. Lepet je prestao i zavladao je muk. Djevojčica je zaboravila i pitanja i odgovore, nestalo je tuge ali i radosti. Svakoga bi jutra, uredno, pola sata prije jela, pojela jedno crveno zrnce mogranja i čitavog bi dana u savršenoj tišini savršeno funkcionirala. Njezina je razbarušena soba odjednom zablistala savršenom čistoćom, sve su igračke bile uredno poslagane po policama, djevojčica se vremenom čak uspijevala i nasmiješiti kad bi susrela nečiji pogled. Noću, kad bi njezin poočim zavirio u djevojčicinu sobu, zatekao bi ju kako leži zatvorenih očiju u savršeno urednom krevetiću. Konačno je sve u redu ... pomislio je s olakšanjem. No, djevojčica nije spavala, ležala je sklopljenih očiju i zurila u prazninu, osluškivala tišinu. Ipak, ponekad, kad bi joj tama noći i dnevna tišina i praznina postale nepodnošljive, djevojčica bi ujutro krišom zrnce mogranja umjesto u usta strpala u džep. Ni tih se dana, kad ne bi pojela zrno mogranja, ipak više ničega nije sjećala, ali je barem nešto osjećala. To što je osjećala bila je tjeskoba, no i tjeskoba joj se činila boljom od praznine. ... Onoga dana kada je prvi puta susrela Gabea u podzemnoj garaži tržnog centra, djevojčica je opet propustila pojesti obvezno jutarnje zrnce mogranja. I dok su počim i pomajka kupovali božićne poklone, ona se odjednom svega prisjetila - titraja sunca na vodi, leptira i sunčevih poljubaca ... Otrčala je do ulaza u tunel. Vrata su još uvijek bila zaključana, no djevočica je u bravi ugledala ključ. Na trenutak se poveselila, no tada pomisli kako ključ nije njoj namijenjen: Da me to mjesto doista želi, otvorilo bi mi vrata ... Ipak, ona uze ključ. Namjeravala ga je držati u ruci još samo časak, a potom vratiti u bravu ... no, potom je srela Gabea. Njegove joj se oči učiniše tužnima ... i ona mu ostavi ključ na ogradici zdenca misleći: Njemu je potrebniji nego meni .... ... Kada je Gabe ponovo došao u grad, spustio se do podzemne garaže i otključao vrata koja su vodila do zdenca. No, djevojčica nije sjedila na ogradici, nije ga čekala. Gabe osjeti tračak žaljenja, nikad neće saznati na čiji ga je pogled podsjetio pogled plavooke djevojčice. Možda je taj plavi pogled bio samo neostvariv san? Na trenutak mu u svijesti sjevnu pomisao da u rukama drži ključ svih odgovora, pomisli da bi tim ključem mogao otključati i ona vrata u sebi koja mu nikada nije pošlo za rukom otvoriti. No što ako, otvorivši ta vrata, pronađe samo hrpu neostvarenih snova? Što ako ustanovi da mu nedostaje hrabrosti da snove ne samo sanja nego ih pokuša i ostvariti? Oklijevao je časak, a zatim baci ključ u zdenac. Kad su se krugovi na vodi smirili, Gabe u vodenom ogledalu ugleda odraz svoga lica, no to nije bilo lice muškarca na pragu starosti, bilo je to lice dječaka u čijim su tamnim očima blistali snovi. To je samo obmanjujuća igra svjetla i sjene ... pomisli Gabe pa se okrete se i ode bez osvrtanja. Zagledan u sebe, nije ni primijetio plavoku djevojčicu koja je čitavo to vrijeme stajala s druge zdenca i promatrala ga. Kad je Gabe otišao, djevojčica se nagnu nad zdenac u kojem se još uvijek zrcalio dječakov pogled. Ona se nasmiješi tome dječačkom pogledu i pomisli: Da, bila sam u pravu ... Odrasli su doista djetinjasti ... Nikako im ne uspijeva shvatiti da svako mjesto na svijetu može uzvratiti ljubavlju samo ako smo ga, baš kao i svoje snove, spremni podijeliti s onima koje volimo ... Voda u zdencu načas se zamuti, a kada se razbistrila, djevojčicu je iz zdenca gledalo lice odrasle žene. Ipak, pogled joj je i dalje bio plav, nalik dječjem ... ... U sljedećem trenutku više nije bilo ni djevojčice ni žene. Nestade i grad pod kupolom i tržni centar i podzemna garaža ... Ostade samo zdenac u kojem su se ogledale zvijezde, zdenac do kojeg je vodio trag rasutog zrnja mogranja, crveno svjetlucajući poput krljušti zlatne ribice koja ispunjava želje ... (kraj priče)  photo by rusalka Da su želje ribe, u rijeci ne bi bilo mjesta za vodu. (ruska narodna poslovica) |
- 00:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
24.07.2009., petak
The Ghost from the Wishing Well (6)
 photo by rusalka Duh iz Zdenca želja (7) (prethodni nastavak) Plavooka djevojčica koju je Gabe sreo u podzemnoj garaži tržnog centra bila je dijete koje je živjelo u svijetu odraslih. Bio je to svijet u kojem je za djecu bilo sve manje mjesta, svijet koji je prestao mariti za pitanja, svijet uvjeren kako je našao sve odgovore. U tome je svijetu djece bivalo sve manje, no ne samo stoga što je rađanje bilo ograničeno strogim propisima. Čak i oni koji bi posjedovali sve 'kvalifikacije' koje bi im jamčile dozvolu za prokreaciju sve rjeđe su se odlučivali na roditeljstvo. Razlog nisu bili samo visoki troškovi odgoja djeteta u sve skupljem svijetu već i činjenica da je među djecom koja su se zadnjih decenija rađala bilo sve više one koju su svrstavali u kategoriju 'neprilagođenih'. Takva djeca nisu uspijevala odrasti. Rodila bi se 'normalna', razvijala se do određene dobi, a zatim bi se njihov razvoj zaustavio. Takvo bi dijete proživjelo ljudski vijek puno duži od normalnog, no nikada ne bi odraslo. Plavooka djevojčica bila je jedno od te djece. Iako je izgledala kao sedmogodišnjakinja kad ju je Gabe sreo, ona se ustvari bližila sedmoj deceniji svoga života. Njezini su biološki roditelji već davno bili mrtvi pa je živjela s usvojiteljima. Ljudi koji ne bi mogli dobiti dozvolu za biološko roditeljstvo, a žarko su željeli djecu, odlučivali bi se na takvo usvajanje. To što dijete koje bi usvojili ne odrasta smatrali bi blagoslovom, a ne prokletstvom. Naša mala plavooka princeza neće nas nikada ostaviti ...rekao je poočim plavooke djevojčice njezinoj pomajci. Voljet će nas zauvijek, nikada nas neće staviti na 'drugo mjesto' zbog nekog muškarca ili zbog vlastitog djeteta ... Uvijek će ostati naše dijete a mi ćemo dovijeka uživati u ljupkosti njezina vječnog djetinjstva ... Pomajci se ta ideja nije nimalo svidjela, no ona je voljela svoga muža i znala je da ga može uza se zadržati samo ako pristane na usvajanje te neobične plavooke djevojčice. Ponekad bi je obuzimala jeza kada bi pomislila kako će je ta plavooka ljubimica njezina muža nadživjeti i vječno ostati djevojčica, ponekad bi je mrzila jer joj se činilo da joj je otela muževljevu ljubav. Iako ljupka, 'neprilagođena' su djeca znala biti i 'teška'. Naime, iako nisu odrastala fizički ni emocionalno, brzo bi intelektualno dozrijevala. Njihov bi količnik inteligencije ubrzo premašio intelektualne kapacitete roditelja pa bi se uloge obrnule a djeca se počela osjećati kao roditelji vlastitih roditelja. Nitko od 'normalnih' ljudi nije mogao u potpunosti shvatiti sudbinu takve djece. Intelekt odrasle osobe spojen s dječjom emocionalnošću težak je teret. Takva bi djeca uspijevala intelektom razotkriti licemjerje, ljudsku ravnodušnost i okrutnost, egoističnost i kukavičluk ... a potom bi se morala s tim činjenicama emocionalno 'nositi'. Njihova emocionalna krhkost i dječja bezazlenost tome nisu bile dorasle pa bi najkrhkija od te djece prije ili kasnije doživljavala emocionalni slom. Plavooka djevojčica koju je Gabe upoznao u podzemnoj garaži tržnog centra bila je jedna od 'neprilagođenih'. Ipak, njezinom se posvojitelju činilo da se njegova pokćerka savršeno prilagodila svojoj neprilagođenosti. Bila je vedro i ljupko, uvijek nasmiješeno dijete. Njezin je smiješak doduše bio sjetan, no to joj je davalo još više draži. Kada bi je ponosno poveo u šetnju, svi bi se osvrtali privučeni čarima njezina plavog pogleda. Ona nikada nije ništa zahtijevala, nije ništa zapitkivala, uvijek je strpljivo čekala poočimov odgovor na nepostavljena pitanja ... A on je povjerovao da zna sve odgovore, povjerovao je kako će mirno starjeti, siguran da će taj lijepi plavi pogled uvijek ostati uz njega. Možda bi doista i bilo tako, no ... ... Jednoga dana poočim ju je poveo u tržni centar. Ostavio ju je na odjelu igračaka rekavši joj: Biraj ... izaberi što god želiš. Ja ću dotle otići obaviti ostale kupovine, pa ću se po tebe vratiti ... Dobro ... pomislila je djevojčica znajući da će se poočim dugo zadržati na odjelu s ribičkim priborom. I odrasle treba pustiti da se ponekad poigraju ... No, toga dana na odjelu igračaka nije joj se svidjela niti jedna. Ubrzo se počela dosađivati pa je odlučila skratiti vrijeme vozeći se gore - dolje pokretnim stepenicama. Kada su pokretne stepenice stigle u prizemlje tržnog centra, djevojčica odluči spustiti se niže, do podzemne garaže. Kad je već bila u garaži, odluči provjeriti može li među parkiranim automobilima pronaći i prepoznati poočimov. Tada u dnu najnižeg nivoa podzemne garaže ugleda odškrinuta vrata i vođena znatiželjom otvori ih i uđe. Našla se u velikoj prostoriji obla svoda osvjetljenoj difuznom plavičastom svjetlošću. U sredini prostorije bio je zdenac ograđen niskom zidanom ogradicom. Djevojčica priđe, nagnu se nad zdenac i opazi stube koje su vodile u unutrašnjost zdenca, sve do razine vode koja je duboko dolje plavičasto svjetlucala. Djevojčica siđe uskim klizavim stubama. Tik iznad vode jedan je uski prozirni stakleni tunel nekamo vodio. Djevojčica načas osjeti strah, no ubrzo shvati kamo to vodi taj tunel. Obuze je radosno iščekivanje: Konačno ću vidjeti kako izgleda svijet izvan staklene kupole! Oduvijek joj je bila najveća želja zaviriti u svijet van granica grada, udahnuti zrak izvan staklene kupole, no poočim ju je uvjeravao kako tamo vrijebaju samo opasnosti. Vani je sunce opako, začas bi opržilo tu tvoju nježnu blijedu put, začas bi zaslijepilo te tvoje lijepe plave oči ... rekao joj je. Djevojčica je isprva u strahu oklijevala, no tada savlada strah i potrči kroz stakleni tunel prema svjetlosti. Stijenke toga tunela bile su tanke i prozirne i kroz njih je u tunel zavirivalo modro more. Bilo je to istodobno i zadivljujuće i zastrašujuće.Tako su tanke da bi se mogle svakoga časa rasprsnuti ... pomisli djevojčica, no ipak nastavi trčati. Kada je stigla na kraj tunela, zabljesnu je sunčeva svjetlost. Kiša je na trenutak prestala, bio je vrhunac kratkoga ljeta i vanjski je svijet izgledao prelijepo. Plava voda i bujna vegetacija, raskoš lopočevih cvjetova, odraz oblaka na vodi ... Jata plavih leptira počeše se spuštati djevojčici na kosu, lice i dlanove a djevojčicu prožme toplina i osjećaj radosti kakav nikada do tada nije iskusila. Sunce ju je ljubilo, a ti su je poljupci istodobno i žarili i milovali ... Volim ovo mjesto, a ovo mjesto voli mene ... pomisli djevojčica. Doista, tu se konačno osjećala voljenom i željenom, osjećala je kako ovom mjestu smije bez straha postaviti sva pitanja za čijim je odgovorima oduvijek žudjela ... I, kao što je to 'neprilagođenoj djeci' svojstveno, plavooka je djevojčica povjerovala da će joj to mjesto uvijek uzvraćati ljubavlju ... (nastavak slijedi)  mjesto koje uzvraća ljubav, photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #
22.07.2009., srijeda
The Ghost from the Wishing Well (5)
 photo by rusalka Duh iz Zdenca želja (5) (prethodni nastavak) Oluja je prohujala, čamac je ujutro doduše bio dopola pun vode, no na svome vezu. Morat ću kasnije sići, isprazniti ga i uvući u zaklon, odluči Gabe. Ne bi bilo na odmet ni čamac ponovo premazati katranom, provjeriti i očistiti motor i pokrpati slomljeno veslo. No, iako mu odlaganje stvari koje treba obaviti nije bila navika, Gabe je ipak ostao u lođi promatrajući bujnu vegetaciju koja se poput mora zelenila odražavala u plavetnilu vode, prateći pogledom oblake koji su putovali nebom, slušajući glazbu i razmišljajući o prethodnoj noći ispunjenoj sjenama iz prošlosti. Kada se te noći Gabe vratio u svoj stan, ključ ga je čekao na dnu džepa. Prsti mu se sklopiše oko ključa a iz širokih mu se prsiju ote uzdah olakšanja. No, olakšanje je kratko potrajalo, neko je nepoznato osjećanje Gabea stalno tjeralo da gura prste u džep provjeravajući je li ključ još uvijek na svojem mjestu. Jedno se vrijeme čak nosio mišlju da ključ objesi na uzicu i nosi ga oko vrata, no sam se pred sobom zgranuo zbog takve ideje. Na kraju je ključ odložio na stolić kraj naslonjača u kojem je provodio noć i onaj dio dana kad nije bio zauzet lovom ili poslovima održavanja uređaja koji su mu omogućavali opstanak. Nekoć, dok su dijelovi kopna još uvijek bili prohodni većim dijelom godine, Gabe je puno vremena provodio u prirodi. Od djetinjstva se bolje osjećao van četiri zida, osjećao se življim i sretnijim u dodiru sa zemljom, suncem, vodom, pod vedrim nebom postizao je potpuniji sklad sa samim sobom. Vremenom je pronašao neka mjesta na kojima se osjećao bolje nego igdje drugdje. Ovo mjesto mi uzvraća ljubav, pomislio bi tada. No, već i tada, dok je još uvijek bio mlad i osjećao potrebu za drugim ljudima, nije nikada poželio takvo 'sretno mjesto' podijeliti ni sa kim. Kako su godine prolazile a kisele kiše padale sve češće, takvih je mjesta bivalo sve manje kao i ljudi s kojima bi Gabe poželio podijeliti bilo koje mjesto na svijetu. Dok je te noći zurio u tamu, Gabe opet pomisli na plavi pogled plavooke djevojčice s ruba zdenca i opet se upita na koga ga je taj pogled podsjetio. Tada zaroni u more sjećanja, baš kao što je nekad, također davno, zaranjao u more. Taj je zaron u pamćenje ličio na sve dublje spuštanje u plavetnilo. Sve dublje i dublje spuštao se u prošlost pa mu se činilo kako davnija sjećanja gube boju baš kao podmorski pejzaži pri dubljem zaranjanju. Plavi pogled iz sjećanja postajao je sve tamnije plav a Gabe se prisjećao kako mu se tada činilo da u taj pogled stane i nebo i more. I vidje sebe u odrazu toga pogleda i pomisli: Tako može gledati samo netko tko voli. Zar sam volio nekoga? upita se. Zar sam doista poželio s nekim podijeliti ono mjesto koje je mi je uzvraćalo ljubav, mjesto koje sam čuvao samo za sebe? Gabe osjeti ruke koje ga dodiruju, osjeti tijelo koje se uz njega privija, glavu koja mu se spušta na rame. Oslušnu nečije disanje, omirisa slatki dah s usana koje su se spuštale prema njegovima. Vjetar je hučao iza spuštenih rebrenica, more se pjenilo, kiša se stapala s valom a njegovo se tijelo stapalo s tijelom u njegovu naručju, njegova je duša dodirivala nečiju dušu dok mu je nečiji glas šaptao: Volim te ... No, ma koliko se Gabe upinjao prizvati u sjećanje lice one koja mu je ležala u naručju dok je oko njih bila tama a vani šumjelo more, to mu nije uspijevalo. Je li to doista bilo sjećanje ili samo fragmenti nekog neodsanjanog sna? zapitao se, no pitanje ostade bez odgovora. Eto na što me nagnala ta mala plavooka nevolja …pomisli ljutito. Bilo bi najpametnije ključ baciti u vodu i zaboraviti da sam je ikad sreo. Slijedećih se dana Gabe nastojao zabaviti fizičkim aktivnostima kako bi odagnao misli i prisjećanja. Provjerio je zalihe sušenog mesa, suhih gljiva i različitih jestivih bobica koje je držao u praznom susjednom stanu. U tome je stanu nekoć živio susjed čiju znatiželju Gabe nije podnosio. Susjed je 'uzurpirao' zajednički prostor u hodniku, tu postavio stol i stolicu i iz te busije osmatrao i prisluškivao zbivanja u susjednim stanovima. Dakako da je upravo taj nesimpatični susjed bio posljednji koji se odselio iz Gabeova nebodera, vjerojatno u potrazi za nekom novom 'osmatračnicom' s koje će moći promatrati zanimljivije susjede no što je Gabe. Od tada je Gabe 'ispratio' i posljednje stanare susjednih nebodera da bi ostao potpuno sam u čitavom naselju. Susjed je uspio odnijeti većinu svojih stvari pa je njegov prazan stan Gabeu sada služio kao spremište. Pregledajući svoje zalihe Gabe ustanovi da još uvijek ima dovoljno brašna, soli i šećera, kave i konzervi gotove hrane, čak i nekoliko tabli čokolade. Uz svježe meso i jestive biljke iz okoliša s time bi se moglo preživjeti i nekoliko mjeseci. No, Gabea je nešto vuklo da ponovo ode u grad, u tržni centar. Sam je sebe bezuspješno uvjeravao da se radi o nakani pokupovati koloture, užad i ostale dijelove potrebne za gradnju improviziranog 'lifta', no konačno je morao sam sebi priznati da to nije pravi razlog. Ključ koji je još uvijek stajao na stoliću kraj naslonjača bio je razlog koji ga je nagonio na razmišljanje o odlasku u grad. Glupo je pomišljati da će ona opet biti tamo baš u trenutku kad se ja pojavim … uvjeravao je samoga sebe. Uz to, o čemu to želim razgovarati sa sedmogodišnjim djetetom? zapitao se iako je znao odgovor. Želio ju je ponovno sresti jer je povjerovao kako bi iz plavetnila njezina pogleda moglo izroniti njegovo potisnuto sjećanje. Neću je morati ništa pitati ... pomislio je Gabe. Sve ću odgovore saznati iz njezina pogleda. (nastavak slijedi)  blue reflections, photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #
20.07.2009., ponedjeljak
The Ghost from the Wishing Well (4)
 photo by rusalka (prethodni nastavak) Kaže se kako čovjeka upoznaš tek kad mu uđeš u kuću, kad vidiš gdje i kako živi. Psihološki su eksperimenti pokazali da su ispitanici točnije procijenili ljude koje nikada nisu sreli, bazirajući svoju procjenu na dojmu koje su na njih ostavile spavaće sobe tih ljudi, nego što su te iste ljude procijenili njihovi dugogodišnji poznanici koji im nikada nisu zavirili u spavaću sobu. U Gabeovu spavaću sobu već dugo nije ulazio nitko osim njega. No, ni Gabe više nije spavao u svojoj spavaćoj sobi, već godinama. Već dugo je noću radije ostajao u dnevnoj sobi i uspješnije uspijevao prebroditi noć u naslonjaču nego u krevetu. Zavjese, koje su danju bile navučene preko vrata koja su vodila u lođu, noću bi raskrilio kako ne bi morao paliti svjetlo ustajući da bi popio čašu te tako dragocjene vode ili otišao do toaleta. Iako je većinu bitnih stvari u svome stanu mogao pronaći i po mrklome mraku, svjetlost mjeseca i zvijezda smanjivala je osjećaj klaustrofobične stješnjenosti njegova inače prilično prostrana stana. U Gabeovu stanu bilo je malo stvari, većine suvišnog riješio se već odavno. Vjerovao je kako ne treba robovati stvarima, kako se ne treba zatrpavati uspomenama. Nije čuvao pročitane knjige, ionako je rijetku od njih poželio pročitati ponovo. Ipak, na stoliću uz računalo bilo je nekoliko CD-a s glazbom koju je koristio da priguši stalni šum kiše koji bi ga povremeno 'izluđivao'. Osim poveće kolekcije alata, nemarno pobacanog po polici i nešto odjeće složene u ormaru, u stanu je bilo malo predmeta. Odjeća mu nije bila važna, vrijeme je ionako radije provodio nag. Nagost je za Gabea bila prirodno stanje, odjeća ga je sputavala, a uz to, nag je lakše podnosio sparinu. Naime, Gabe se i po sparini rijetko znojio pa nije mogao 'računati' na eliminaciju tjelesne topline znojenjem. Ponekad je pomišljao kako se starenjem njegov termoregulacijski mehanizam pokvario pa mu tijelo više ne reagira ni na vrućinu ni na hladnoću. No, zadnjih su godina noći rijetko bile hladne, čak i zimi. Ni jedna snježna pahulja nije na zemlju pala već decenijama a u zadnjih deset godina zimska se temperatura i noću rijetko spuštala ispod 25 celziusovih stupnjeva. Ove noći, prve nakon povratka iz grada, nesnošljiva sparina navela ga je da pogleda na termometar pričvršćen o vratnice lođe. 35 C, mogao sam to znati i bez gledanja … rekao je Gabe samome sebi. Prišao je ogradi lođe, nagnuo se i spustio pogled. Duboko dolje voda se ljeskala na mjesečini, puna luna osvjetljavala je poplavljeni prostor između tamnih silueta okolnih nebodera čiji su tamni, neosvjetljeni prozori svjedočili o tomu da u stanovima složenim jedan uz drugi, poput ćelija pčelinjega saća, više nitko ne živi. Kiša je na trenutak prestala padati no žablji je pjev najavljivao novi pljusak. Ubrzo tamni oblaci nošeni toplim vjetrom zakloniše mjesec i Gabe osjeti približavanje oluje. Nadao se da će oluja prohujati uobičajeno brzo ne nanoseći veću štetu. No, kako je vjetar jačao Gabe odluči, iako nerado, sići do trećega kata i čamac koji je vezao za balkon uvući u poplavljeni stan kako ga oluja ne bi otrgnula s veza. Dok je silazio stepeništem zaključio je da se konačno mora pozabaviti jednostavnim patentom koji je odavno smislio. Koloture pričvršćene o fasadu nebodera, konop, improvizirano sjedište …To bi mu omogućilo da se brzo spusti do razine vode, a gore bi se mogao povlačiti snagom ruku. Gabe je bio visok i krupan, širokih ramena i velikih snažnih šaka pa mu to ne bi bilo neizvedivo, a u svakom bi slučaju bilo brže od spuštanja i uspinjanja stubištem. Sada je, silazeći oprezno stubu po stubu, psovao sam sebe što nije u tržnom centru kupio materijal potreban za realizaciju 'patenta'. Pomisao na tržni centar bila je dovoljna da se prisjeti plavooke djevojčice koju je sreo u podzemnoj garaži. Pomisao na nju opet ga nagna da se zapita: Odakle mi je poznat taj plavi pogled? Znao je da se neće moći osloboditi prekapanja po sjećanju a to ga je uznemiravalo i ljutilo. Gabe se nije volio prisjećati. Koja korist od prisjećanja? Glupo je živjeti u prošlosti. Kopanje po sjećanju smatrao je beskorisnim: Ono što je bilo, bilo je. Prošlost se ne može promijeniti nikakvim prisjećanjem. Prisjetiš li se lijepih trenutaka, žalit ćeš što su prošli, a tko se želi vraćati u ružne trenutke? Sve do susreta s djevojčicom Gabe je bio zadovoljan mehanizmom svoga pamćenja koje je čuvalo informacije ključne za preživljavanje a eliminiralo nepotrebne emocije, nostalgije i žaljenja … Ključne informacije … i u tome se trenutku Gabe sjeti ključa koji mu je djevojčica ostavila na ogradi zdenca. Posegnu rukom prema džepu, no bio je nag … Ipak, znao je da je ključ tamo, na dnu dubokog džepa prišivenog na nogavicu hlača koje je svukao čim se vratio kući i koje je prebacio preko naslona fotelje. Iako je bio siguran da je ključ tamo, iako je sišao već do devetoga kata, nije se mogao oduprijeti porivu da provjeri nije li izgubio ključ. Okrenuo se i počeo penjati prema najvišem katu, prema svom stanu iz kojeg je glazba koja se vrtjela na playeru odjekivala pustim i mračnim stubištem. (nastavak slijedi)  na kraju Svijeta, photo by rusalka |
- 02:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #
19.07.2009., nedjelja
The Ghost from the Wishing Well (3)
 photo by rusalka Duh iz Zdenca želja (3) (prethodni nastavak) (...) Maybe you’ve been through this before But it’s my first time so please ignore The next few lines because they’re directed at you (...) Just wait a minute Just sitting, waiting Just wait a minute Just sitting, waiting wishin' ... Kasnije, dok se njegov terenac na cesti utrkivao s kišom, a glazbene 'numere' pljuštale' s playera, Gabe se zapita: Nije li ta djevojčica koju sam susreo ipak bila samo priviđenje, samo usamljeni duh iz zdenca? No, kad je posegnuo u džep, ključ je još uvijek bio tamo, stvaran i opipljiv. Od razgovora s djevojčicom prošlo je više od tri sata, a Gabe se još uvijek nije mogao riješiti toga plavog pogleda. Gdje li sam već vidio pogled poput njezina? opet se zapita, uzaludno pretražujući sjećanja. Što li se sve ogledalo u očima toga djeteta … zapita se. Doista, u plavom pogledu plavokose djevojčice, koja nije izgledala kao da joj je više od sedam godina, ogledalo se sedam čuda, pa i više od toga. Znatiželja i znanje … a činilo se da ta djevojčica zna mnogo više no što bi djevojčice trebale znati. Ludost i mudrost … no to nije bila ludost mladosti ni mudrost starosti. Nada i beznađe … kao da je u kratkih sedam godina svoga života proživjela sedam stoljeća. Radost i tuga … A radosti tek tračak, u moru tuge … pomisli Gabe. Na trenutak mu iz sjećanja izroni neči plavi pogled, izroni trenutak u kojem se nečije lice u njegovu naručju preobražava u dječje ... No, trenutak prođe poput vala koji se s obale vraća na pučinu ... a Gabe se i dalje se nije mogao sjetiti na čiji ga je pogled podsjetio pogled u očima plavooke djevojčice, plavim poput mora … Remembering Your touch. Remembering Your touch,Your kiss, Your warm embrace, I'll find my way back to you; If you'll be waiting, I've longed for you And I have desired To see your face your smile, To be with you wherever you are; Remembering Your touch, Your kiss, Your warm embrace, I'll find my way back to you … Neobičnog li djeteta … Šteta što je nestala tako brzo, u trenu između dva treptaja, baš onako kao što se i pojavila … No, pomišljajući na ključ koji mu je djevojčica ostavila na ogradici zdenca, znao je da će je ponovo sresti. Jedino što nije znao bilo je veseli ili ga ili straši ta spoznaja. Kiša je i dalje uporno padala, njegov je terenac gutao kilometre, a Gabe je razmišljao o razgovoru koji je vodio s djevojčicom. Posljednjih je godina uglavnom razgovarao sam sa sobom. S djecom, koja su u svijetu koji ga je okruživao postala rijetkost, odavno nije imao prilike razgovarati, iako je oduvijek mislio kako su djeca bolji sugovornici od odraslih. Odrasli ti uvijek govore: odrasti već jednom … prisjetio se kako mu je rekla povjerljivim tonom. A kada ti kažu: razgovarat ću s tobom kao da si odrasla osoba, tada budi siguran da razgovor neće biti nimalo ugodan. Tada će ti obično reći da nisu mislili ozbiljno ono što su rekli prije, da samo djeca vjeruju u sve što im se kaže ... A zatim će ti, prije ili kasnije, reći kako moraju nekamo otići … a pri tome će prešutjeti da se ne namjeravaju ili ne mogu vratiti. Napravit će se da ne vide suzu u tvome oku ... i opet će ti reći: daj odrasti već jednom ... kao da se ne sjećaju cijene odrastanja. No, već sam ti rekla - odrasli su jako djetinjasti ... Dok sam bila mala … rekla mu je ta djevojčica, kao da joj je sedamdeset godina a ne sedam … dok sam bila mala, jako sam željela odrasti. No, sad mi se to baš i ne čini pametnom idejom … Sweet child o' mine. She's got a smile that it seems to me reminds me of childhood memories Where everything was as fresh as the bright blue sky; Now and then when I see her face dhe takes me away to that special place And if I stared too long I'd probably break down and cry; Oh, sweet child o' mine, oh, oh, oh, sweet love of mine ... (nastavak slijedi)  vrijeme sazrijevanja, photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #
18.07.2009., subota
The Ghost from the Wishing Well (2)
 photo by rusalka Star light, star bright, First star I see tonight, I wish I may, I wish I might, Have the wish I wish tonight ... Duh iz Zdenca želja (2) (prethodni nastavak) Na najnižem nivou podzemne garaže većina je parkirnih mjesta bila prazna a i malobrojni parkirani automobili također bijahu prazni. Njihovi su vlasnici još uvijek kupovali, pili kavu ili večerali u nekom od brojnih restorana ili zalogajnica kojih je bilo na svim katovima tržnog centra. Hladna neonska svjetlost, odsutnost pokreta i zvukova, sve je to pojačavalo dojam praznine, no Gabe je bio zadovoljan što je izbjegao galamu i gužvu. Dakako, to nije bila slučajnost već dobro promišljen 'timing'. Ljudi su tako dosadno predvidivi ... pomisli Gabe. Sve svoje rituale obavljaju uvijek istim redom, po istim pravilima. Poslijepodnevna kupovina subotom, večera u restoranu, povratak kući, tuširanje, čaša hladnog pića, malo mlakog seksa, pa na spavanje ... Nedjeljom se može dulje ostati u krevetu ... Gabe je nakon obavljene kupovine pričvršćivao kontejner s pitkom vodom na krov svoga automobila, kad svjetla na stropu garaže odjednom zatitraše i ugasiše se. Zavlada potpuna tama. Dok je pipajući tražio kvaku na vratima automobila kako bi uzeo baterijsku lampu, Gabe na licu osjeti ovlašan dodir. Dodir je bio nježan i titrav, kao da su mu lice takla krila neke velike noćne leptirice. Od toga dodira prođoše ga srsi. Trenutak nakon toga upališe se plavičasta pomoćna svjetla, bljesnuše prednja svjetla parkiranih automobila a s playera Gabeova terenca odjeknu glazba. Tammy . Does my darling feel what I feel when he comes near; My heart beats so joyfully you'd think that he could hear; Wish I knew if he knew what I'm dreaming of Tammy, Tammy, Tammy's in love. (Whipporwill, whipporwill you and I know); Tammy, Tammy can't let him go; (The breeze from the bayou keeps murmuring low); Tammy, Tammy, you love him so. Na dva koraka udaljenosti od Gabea stajala je plavokosa djevojčica u bijeloj haljinici i gledala ga. Gabe procijeni da joj nije više od sedam godina i zapita se odakle li se stvorila i što li radi sama ovdje. Njezin plavi pogled učini mu se poznatim, iako je bio siguran da je sada vidi prvi puta. Iz zaborava poče izranjati jedno lice s upravo takvim plavim pogledom, no prije no što se lice uspjelo dokraja uobličiti u Gabeovu sjećanju, djevojčica mahnu pozivajući ga da pođe za njom. Iako je bio visok i dugonog Gabe je morao pružiti korak da bi je stigao. Vrludajući između potpornih stupova koji su pridržavali strop podzemne garaže, djevojčica bi mu se povremeno gubila iz vida a zatim bi je ponovo ugledao kako se osvrće, zastaje i poziva ga pogledom. Blue eyes crying in the rain. In the twilight glow I seen her; Blue eyes crying in the rain; When we kissed goodbye and parted I knew we'd never meet again; Love is like a dying ember And only memories remain; And through the ages I'll remember Blue eyes crying in the rain; Someday when we meet up yonder We'll stroll hand in hand again; In the land that knows no parting, Blue eyes crying in the rain ... Polakše, malena … reče Gabe pitajući se kamo ga to djevojčica vodi. Svjetla opet zatitraše a kad su se ponovo umirila djevojčice više nije bilo. Kamo li je mogla nestati? Gabe na trenutak pomisli da je pratio priviđenje no tada u dnu prostorije ugleda odškrinuta vrata, začu udaljeni odjek glasa koji ga je dozivao. Zastade u vratnicama i potom oklijevajući uđe. Našao se u velikoj polumračnoj prostoriji zaobljena stropa. Osvijetljena difuznom svjetlošću kojoj nije mogao otkriti izvor, prostorija bijaše prazna. U središtu prostorije Gabe opazi nisku kružnu ogradicu od tesana kamena. Bunar, dekorativno jezerce ... ili kanalizacija? … zapita se Gabe a tada shvati da se radi o podzemnom rezervoaru, o zdencu pitke vode koju su gore u tržnom centru prodavali u bočicama, skupima kao da se radi o dobrom starom wiskyu ili o parfemu poznate marke ... Djevojčica je stajala uz ogradicu, naginjući se prema unutrašnjosti zdenca i Gabe se uplaši da bi se mogla okliznuti i upasti. Pomisli da bi glasan povik mogao samo povećati opasnost, pa joj se poče približavati tiho govoreći: Polako, malena, polako … Ne boj se, neću ti nauditi … Djevojčica podiže svoj plavi pogled prema Gabeu i nasmija se: Pazi da ne naudim ja tebi … Do sada sam uvijek uspjela potrgati sve igračke i rastjerati sve one koji su se sa mnom željeli poigrati … Never Ever. A few questions that I need to know; How you could ever hurt me so; I need to know what I've done wrong; And how long it's been going on; Was it that I never paid enough attention Or did I not give enough affection; Not only will your answers keep me sane; But I'll know never to make the same mistake again; You can tell me to my face; Or even on the phone; You can write it in a letter; Either way I've have to know … Gdje su ti roditelji? Što radiš ovdje sama? … upita Gabe djevojčicu. Mama i tata? Gore su, na odjelu igračaka, biraju mi božićni dar. Do Božića je još tri mjeseca, no oni vole kupovine obaviti na vrijeme ... Dakako, ja ću već sutra otkriti kamo su dar sakrili pa ću se na Badnjak morati pretvarati kako sam iznenađena poklonom da ih ne rastužim ... Znaš, odrasli ponekad znaju biti jako djetinjasti, lako ih je navesti da urade baš ono što želiš ... Dovoljno je sjesti na prozor, pogledati u zvijezde i reći: Star light, star bright, First star I see tonight, I wish I may, I wish I might, Have the wish I wish tonight ... Pri tome samo moraš pripaziti da se roditelji nađu u blizini i da te čuju ... I moraš želju izreći glasno i jasno, no čak i tada ne možeš biti siguran da ipak nećeš dobiti pogrešan poklon ... Odrasli su skloni sve zabrljati ... Govoreći to djevojčica sjede na ogradu zdenca i ponovo se nadnese nad dubinu: Čini mi se da vidim kako na dnu zdenca blista zvijezda. Star light, star bright ... Ne trudi se ... nasmija se Gabe ... nema ih u blizini. I pazi, mogla bi se okliznuti … upozori je. I upasti u zdenac kao princezina zlatna lopta? nasmija se djevojčica opet. No, možda je na dnu i ovog zdenca princ pretvoren u žapca pa će raširiti krake i dočekati me … Mislim da u ovome zdencu nema ni žaba ni žabaca … reče Gabe. To je rezervoar pitke vode koju nam tako skupo prodaju. Ne bismo smjeli biti ovdje ni ti ni ja … Ako nas ovdje zateknu oboje ćemo nadrljati … Ne boj se … reče djevojčica. Za ovo zaboravljeno mjesto nitko ne zna, osim mene … Ključ su izgubili tako davno da ne bi znali koja vrata otključava čak i kad bi ga pronašli … Brand New Key. I rode my bicycle past your window last night; I roller skated to your door at daylight; It almost seems like you're avoiding me; I'm okay alone, but you got something I need; Well, I got a brand new pair of roller skates, You got a brand new key; I think that we should get together and try them out you see … (nastavak slijedi) |
- 00:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #
15.07.2009., srijeda
The Ghost from the Wishing Well (1)
 photo by rusalka Budite oprezni kad nešto poželite …. Jer, želja bi vam se mogla ispuniti …. Duh iz Zdenca želja (1) Kišne kapi na prozorskom oknu… Kratko zatišje nakon pljuska, a potom se kišne kapi ponovo počeše ocrtavati na staklu, biserno blistajući na 'fonu' kovitlaca tamnih oblaka nošenih brzim vrelim vjetrom. U svome stanu na vrhu nebodera Gabriel je sjedio u naslonjaču i slušao glazbu. Bio je potpuno nag jer mu se činilo da tako lakše podnosi nepodnošljivu sparinu, a glazba s CD-a svirala je neprestano kako bi prigušila nesnosni zvuk kiše i odjeke mučnih misli. Iako je program računala nasumice birao slijed 'glazbenog broja', Gabrielu se zadnjih nekoliko dana činilo kako taj izbor nije slučajan. A Whiter shade of pale. Her face, at first just ghostly, turned a whiter shade of pale; She said, 'There is no reason and the truth is plain to see.'But I wandered through my playing cards and would not let her be; one of sixteen vestal virgins who were leaving for the coas; and although my eyes were open; they might have just as well've been closed … Na tamnom prozorskom oknu Gabriel ugleda odraz lica na čijim su blijedim obrazima kišne kapi ličile suzama. No, u trenu koji nije trajao dulje od treptaja oka, blijedo lice nestade. Bila je to samo igra svjetla i sjenki … pomisli Gabriel znajući da ga od drugih ljudskih bića dijele stotine kilometara. Odmahne glavom i iziđe u lođu tražeći u kapima kiše olakšanje od sparine koja je u stanu, unatoč beskrajnoj vrtnji ventilatora pričvršćenog na strop, postajala sve nesnosnija. Sve se to događalo u svanuće, a ipak … svijet oko visokog nebodera, na čijem je vrhu Gabriel živio, ličio je na sumrak. Twigliht time. Heavenly shades of night are falling, it's twilight time; Out of the mist your voice is calling, it's twilight time; When purple-colored curtains mark the end of day; I'll hear you, my dear, at twilight time … Topli meki glasovi Plattersa, nalik dodiru crnoga baršuna, zazvučali su nad vodom koja je okruživala Gabrielov neboder i sad već dopirala do trećega kata.. Samo da osmotrim kretanje oblaka i procijenim brzinu vjetra … reče on poluglasno sam sebi … pa ću prebaciti na instrumentale … U posljednje vrijeme Gabriel više nije podnosio zvuk ljudskih glasova. On nikada nije imao veliku potrebu za prisutnošću drugih ljudi a starenjem je ta potreba postajala sve manja. Rijetki prijatelji, oni koji su se usuđivali Gabrielovo ime skratiti u Gabe, davno su nestali iz njegova života. Sada ga nitko više nije oslovljavao imenom, pa Gabriel pomisli kako već godinama nije čuo kako mu netko izgovara ime. Ljudske glasove čuo bi tek jednom mjesečno kad bi se otputio do grada, no ljudski glasovi odavno nisu bili zvuk koji bi Gabe poželio. Želio je samo posvemašnju tišinu, želio je da utihne taj neprestani šum kiše koji je pokušavao prigušiti glazbom, trošeći pri tome nerazumno veliku količinu energije iz uređaja koji su snagu vjetra ulovljenog vjetrenjačama pretvarali u elektriku. ... Lift već odavno više nije radio pa je Gabriel dahćući i psujući stepenicama sišao s vrha nebodera do trećega kata, do razine vode koja je poplavila čitavo naselje u kojem je on, nakon odlaska zadnjeg preostalog susjeda iz susjednog nebodera, ostao jedini stanovnik. Gabe je mrzio šešire no sad je nataknuo na glavu slamni šešir i krajeve guste mrežice koja je visjela s ruba šešira zatakao u ovratnik plave košulje dugih rukava. Komarci su nesnosni … pomislio je. Sva sreća što ostaju nisko, uz vodu … Upravo rojevi komaraca, velikih poput krupnih pčela, bili su razlog zbog koga je Gabe ostao živjeti na najvišljem katu nebodera gdje je imao mira od tih letećih krvopija. S platforme koju je izgradio na balkonu polu poplavljenog stana na trećem katu on se ukrca u čamac koji će ga odvesti do ceste koja se, uzdignuta nad vodom na visoke stupove, pružala prema najbližem gradu. Iako je obično do ceste veslao kako bi uštedio na gorivu, Gabe upali motor i čamac krenu probijajući se kroz bokore rascvalih lopoča. Trošio je posljednje ostatke goriva no krenuo je u grad obnoviti zalihe pa je pomislio kako si ponekad može priuštiti i malo rastrošnosti. Postajem big spender ... narugao se sam sebi. Stigavši do ceste, Gabe čamac zaveže o stup te se po stupu uzvere na cestu. U garaži, na platformi spojenoj sa cestom uzdignutom nad vodom, čekao ga je njegov terenski automobil. Garažiranje je stajalo čitavo bogatstvo no bio je to jedini način da do grada u kojem se jednom mjesečno snabdijevao stigne jednostavnije i brže. Duža putovanja čamcem koji je Gabeu bio draži od automobila nisu više bila moguća zbog sve učestalijih oluja. Na vodi se nije imalo kamo skloniti od oluje, a uz rubove ceste su na 'pristojnim razmacima' postojala čvrsta skloništa. Garažu je čuvala ekipa dobro naoružanih zaštitara. Gabe im pokaza isprave, ukrca se u svoj automobil i izveze ga na cestu. Četiri sata vožnje, pa onda čekanje na provjeru isprava na ulazu u grad pod staklenom kupolom … Gabe je smišljao kako prorijediti mrske odlaske u grad. Hrana nije problem, pomisli. Svojim je lukom uspijevao uloviti dovoljno mesa, a znao je prepoznati jestive biljke u džungli raslinja koja je okruživala napušteno naselje u kojem je živio. Hrana nije problem, no voda jeste … Svijet kojim je Gabe bio okružen obilovao je vodom, no ta voda više nije bila pitka, barem ne ljudima, iako su je životinje uspijevale piti i preživjeti. Plavi planet zvan Zemlja na kojem je živjela ljudska vrsta nekada je obilovao pitkom vodom, no sada je voda za piće bila skuplja od zlata. Uređaje za pročišćavanje vode, kao i monopol na distribuciju i prodaju, posjedovala je moćna korporacija. Gabe je, kao i svaki od stanovnika nekada plavog i vodom bogatog planeta, sada morao kupovati pitku vodu iako ga je voda okruživala na sve strane. Dakako, znao je kako je do toga došlo, no to mu znanje nije bilo ni od kakve koristi. Rain. Its hard to listen to a hard hard heart beating close to mine; pounding up against the stone and steel walls that I won't climb; sometimes the hurt is so deep deep deep; you think that youre gonna drown; sometimes all I can do is weep weep weep with all this rain falling down .... ... Interakcija čestica nastalih izgaranjem fosilnih goriva s oblacima i parom u atmosferi izazvala je globalno zatamnjenje i zatopljenje. Klima je na svim kontinentima postala suptropska, razina oceana porasla je i progutala priobalne gradove, učestalost i snaga ekstremnih oluja porasla je, a zrcaljenje sunčevog zračenja natrag u svemir dan je pretvorilo u sumrak. Sezona kiša zadnjeg se stoljeća iz decenije u deceniju produžavala dok joj se trajanje konačno nije protegnulo na tri četvrtine godine. Kiše bi započele lijevati s početkom jeseni, pljuštale bi cijele zime, a nastavilo bi kišiti i tijekom proljeća, sve do prvih dana sve kraćeg ljeta. Kisele kiše prijetile su uništenjem flore i faune, no nakon nestanka osjetljivih biljnih i životinjskih vrsta, one otpornije jedinke otpornijih vrsta savršeno su se prilagodile novim uvjetima. Bjelouške su narasle do veličine pitona, daždevnjaci se prometnuli u vodene zmajeve, a sisavcima su se među prstima šapa pojavile plivaće kožice. Svi su ostali preživjeli četveronožni sisavci razvili zadivljujuću moć penjanja i život provodili na granama mogranja koji su bujali crpeći snagu iz mulja i odolijevajući čestim visokim vodostajima kad bi im razina vode dopirala do krošnji. Ljudski rod, koji se oduvijek smatrao najprilagodljivijim od svih živih vrsta koje su nastanjivale planet, pokazao se manje prilagodljivim. Ljudi su se povukli u novoizgrađene gradove pod staklenim kupolama pod kojima je većina provodila čitav svoj vijek nikada ne izlazeći iz klimatiziranog i zaštićenog prostora. Životi većine prolazili su u skučenosti i cjelodnevnom radu koji je omogućavao tek puko preživljavanje dok je povlaštena manjina umnogostručavala profit i živjela u neviđenoj raskoši. Novi zakoni štitili su održanje vrste ne mareći za slobode pojedinca. Političari i znanstvenici složili su se u procjeni kako je ograničavanje razmnožavanja jedini odgovor na sve siromašnije resurse. Djeca su postala rijedak prizor na prenapučenim gradskim ulicama kojima su užurbani odrasli jurili kao mravi u mravinjaku. Po svodu staklenih kupola koje su se nadvijale nad gradovima danonoćno se slijevala kiša skrivajući pogled na nebo prekriveno tamnim oblacima. No, nitko ionako više nije dizao pogled prema nebu, danju su svi jurili za obvezama a noću za brzim provodom. Gabe je mrzio te rijetke odlaske u grad, no pitku je vodu mogao nabaviti samo u gradu. Ni jedan uređaj za pročišćavanje koji bi pokušao konstruirati nije uspijevao vodu učiniti pitkom. Dok je Gabeov terenac jurio cestom, on se zapita koliko je cijena pitke vode 'skočila' od njegova posljednjeg dolaska. Njegova se ušteda sve brže smanjivala i on se nije usuđivao pomišljati što li će biti kada mu se bankovni račun isprazni. Dok se približavao gradu monotoni zvuk kišnih kapi na krovu njegova terenca postade mu nesnošljiv i on uključi glazbu kako bi ga prigušio. Angie. Angie, Angie, when will those clouds all disappear; Angie, Angie, where will it lead us from here; With no loving in our souls and no money in our coats … Koja to budala, osim mene, danas još sluša Stonese i Beatlese, … zapita se Gabe i doda gas. Uskoro će se u daljini početi ocrtavati zamagljena staklena kupola grada, Gabe će se odvesti do velikog tržnog centra, svoj terenac parkirati u podzemnoj garaži, obaviti neophodne kupovine. Potom će se iz klimatizirane no njemu zagušljive gradske atmosfere ponovo se vratiti na cestu s željom da mu se grad što brže izgubi s vidika, s željom da pobjegne kiši, da pobjegne što brže i što dalje ... (nastavak slijedi) |
- 00:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #
11.07.2009., subota
sezona sazrijevanja ...
|
... there is a season and a time for every purpose under heaven ... |
- 21:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #
07.07.2009., utorak
rose, kraj priče
 photo by rU Ne znam sjeća li se više itko priče o Rose. No ja sam nekima od vas i samoj sebi obećala ispričati tu priču do kraja pa to sad i činim ... (prethodni nastavak) Rose je očekivala usko crno grotlo, ledeno i mračno. No, kad su konačno stigli do dna Taurusa, pred Roseinim se očima otvori nepregledano polje makova. Tisuće crvenih cvjetova žarilo se pod sivim Hadskim nebom, cvjetovi su im se crvenjeli poput svježe prolivene krvi. Cijeli je prizor, unatoč tišini i nepokretnosti, djelovao zastrašujuće, kao zatišje pred oluju. Osjetivši strah, Rose posegnu za Morpheusovom rukom i čvrsto mu stegne prste. Dok su koračali, držeći se za ruke i dodirujući se ramenima, Rose je primijetila kako cvjetovi makova okreću prema njima svoja crvena lica, kao da ih prate pogledima. To je polje nesretnih ljubavnika ... prošapta Morpheus. ... onih koji, unatoč tomu što su se ljubili, nisu uspjeli prevladati strah ... Rose zamisli kako se korijenje tih sablasnih makova prepliće, duboko sežući u sivi hadski pijesak, grčevito se držeći u vječnom zagrljaju. Učinilo joj se kako ti cvjetovi boje krvi posižu za njom i Morpheusom, kako ih pokušavaju uhvatiti, zadržati. Stabljike dvaju isprepletenih cvjetova oviše joj se oko bosog stopala i Rose se, ne želeći slomiti ih, sagnu, pokušavajući se osloboditi iz njihova grčevita zahvata. U trenutku kad je dodirnula crvene makove glavice zapahnu je snažan miris cvjetova koji se zadržavao pri tlu. U glavi joj se zavrtje i svijest joj se zamrači. Ako sada potonem u tamu više nikada neću izroniti ... pomisli Rose i odupre se. Glavice dvaju isprepletenih cvjetova koji su se uplitali oko Roseina nožnog članka u tome trenutku poprimiše ljudska obličja i Rose prepozna lica slikara i skulptora. Ljubavnici bijahu srasli međusobno, neki ih je nevidljivi hladni plamen u kojem su zajedno plamsali međusobno spojio, zatalio u neraskidivi splet. No, iako zajedno osuđeni na vječnost, pakao ih je spojio leđima, okrenuvši ih tako da se ne mogu dotaknuti, da si ne mogu vidjeti lica. Osudio ih je na vječnu muku, na nemogućnost da si pogledaju u oči, da oproste jedno drugome, da se zagrle u ponovnom susretu ili u konačnom rastanku ... Rose je bila svjesna da prizor osuđenih ljubavnika ne vidi samo ona već i Morpheus. Dušu i tijelo prožme joj osjećaj straha i nade, znala je da je ovo trenutak odluke. Ukoliko Morpheus ne uspije prevladati tamu, ukoliko sada u ovome trenutku podlegne strahu, bit će zauvijek izgubljen za nju ... Rose uhvati samrtni strah, no bojala se za Morpheusa a ne za sebe ... Bila je spremna odreći ga se, ako bi to značilo spas za njega. Tada se sjeti noža koji joj je na jednoj od stepenica pri silasku u Had poklonila Morgana. Nož joj je još uvijek bio za pojasom i ona poželje posegnuti za tim nožem, zamahnuti njime kao sjekirom i presjeći veze koje su spajale a ipak razdvajale nesretnog slikara i skulptora, poželje presjeći nevidljive veze koje su sputavale Morpheusovu ruku koja se već podigla da oslobodi zasužnjene, no koja se nije uspjevala spustiti. Rose poželje presjeći uze koje su sputavale Morpheusovu volju, poželje to svom snagom svoga bića, no znala je da uze mora presjeći Morpheus, a ne ona. I zato je čekala ... Dok je čekala tresla ju je hladna groznica a ta ju je ledena vatra žegla i palila, dok su se u njoj borili strah i nada ... Tada je, na trenutak, i nesvjesno isključila sve osjete, sva čula, usredočila se samo na čekanje i nadanje, nesvjesna mjesta na kojem se nalazi, nesvjesna vremena koje protječe ... ... Vrijeme je protjecalo, prošli su sati, tjedni a možda i godine. A tada je u jednom trenutku Rose ponovo počela doživljavati svijet oko sebe. Začula je žubor vode, osjetila blag i svjež vjetrić ... Sjedila je na samom rubu vode, na obali neke rijeke, a Morpheus je ležao uz nju, s glavom u njezinom krilu. Sagnula se i pogledala mu lice. Morpheus, bog snova, onaj koji je drugima donosio snove, sada je konačno uspio usnuti. Lice mu je bilo mirno, Rose nije mogla razaznati sanja li nešto, je li u snu sretan i slobodan ili ga muče more. No lice mu je bilo mirno, pa je odahnula s olakšanjem. Nije se sjećala je li Morpheus posegnuo za nožem tamo na dnu Hada, je li presjekao veze koje su razdvajale nesretne ljubavnike, je li presjekao okove oslobađajući tako i sebe, no nadala se da je to uspio učiniti ... Rose nije znala hoće li se njezin Bog Snova probuditi, sad kad je konačno uspio zaspati nakon vječnosti nesanice. Nije znala hoće li Morpheus izabrati ostati u olakšavajućem snu nakon beskonačnosti bdijenja ili će poželjeti probuditi se. No nadala se da će ona i Morpheus opet sresti, sresti kao dvoje smrtnika i ponovo se prepoznati ... Rose je sjedila na obali rijeke, nadnesena nad usnulo lice onoga koga je ljubila. Rijeka je tekla, vjetar je mreškao površinu vode, podižući valiće koji su doticali Roseina bosa stopala. Spavaj, Ljubljeni ... prošapta Rose i poljubi mu čelo i usne. Spavaj i odmaraj se od bdijenja ... A kad se probudiš, ja ću biti tu. ... ... ... I tu je priči o Rose i Morpheusu kraj. Osjećala sam da onima koji su priču čitali dugujem kraj priče. Kraj možda nije onakav kakav su čitatelji očekivali, no takav je kakav jeste. Bila je to jedna priča o ljubavi a ja vjerujem da je svaka priča o ljubavi beskrajna i nadam se da će svi oni koji se ljube naći snage da nastave svoju priču pričati zajedno ... u ovom ili nekom drugom životu ...  rose, photo by rusalka ... Još uvijek me trese gripa. No groznica se polako smiruje, glavobolja je sve podnošljivija. Nesanicu će valjda riješiti šalica toplog mlijeka s kašikom meda. Do kraja tjedna sam na bolovanju, a tada mi počinje godišnji odmor. Spustit ću se na obalu neke rijeke, Drave ili Dunava, vjerojatno. Sjest ću na obalu i gledati kako voda teče i odnosi naplavljeni umor, brige i tuge. Neće me dakle biti neko vrijeme, no već me znate, ima me i kad me nema. Vratit ću se, prije ili kasnije, s nekim novim pričama ... Uživajte i vi u ljetu, negdje uz vodu, uz more, jezero ili rijeku ... ili možda na nekom brijegu. Čitamo se opet, ovdje na klupici, a možda se neki od nas u međuvremenu sretnu i uživo, tko zna ...  na obali, photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
03.07.2009., petak
blaga kiša ...
 nakon sparnog dana, k'o prva kap kiše na prozorskom staklu, pogled Tvoj sve moje tuge briše ... update, nedjelja, 5. srpnja ...  Ne, ne spremam se još 'na onu stranu', no drma me gripa i jako visoka temperatura, pa da se ne bi tko slučajno zabrinuo što me neće neko vrijeme biti ... Ostajte mi dobro i čuvajte se ... |
- 16:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #
02.07.2009., četvrtak
kušnja ...
|
okus/ukus, iskustvo, iskušenje, kušati, iskusiti, iskustven, kušnja ...  photo by rusalka 'Četiri su vrste okusa koje razlikujemo: gorko (osjećaju ga osjetilne stanice na korijenu jezika i nepcu), slatko (osjećaju ga osjetilne stanice na vrhu jezika), slano (prednji dio jezika, iza osjetilnih stanica za slatko) i kiselo (nepce i uz rub jezika). To su četiri osnovne vrste okusa, no čovjek može razlikovati beskonačno mnogo okusa ... ' (Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Okus") Slatki okus mlijeka, pomiješan sa slankastim okusom bradavica materinih dojki. To je prvi okus s kojim se srećemo u životu. Kasnije, život se pobrine ponuditi nam različite okuse, njihove nijanse i mješavine. I, bez obzira koji okus preferirali, svakomu od nas sljeduje i porcija drugih okusa - uz slano i slatko, uz slatko i grko ... Danas sam, nakon obavljenih ispita, praćena tamnim oblacima i sparinom, svratila na tržnicu koja je u blizini moga Faksa. Tržnica, ili kako je mi osječani zovemo - pijac, puna je boja, mirisa, oblika, zvukova ... No, ipak, na tržnicu obično svraćamo da bismo se snabdjeli različitim okusima. Ja sam danas posegnula za slatkima i kupila voće - kajsije, breskve, sitne mirisne jabuke ... i rajčice koje zovu rajskim jabukama i koje su također voće (iako rajčicu najčešće pogrešno svrstavamo u povrće). Volim svratiti na tržnicu. Ljudska vreva, koju inače izbjegavam, na tržnici mi začudo ne smeta. Prije kupovine sjedoh u kafić na otvorenom i, dok sam pila nezaslađenu kavu razrjeđenu hladnim mlijekom, počeh razmišljati o okusima. Sjetih se kako sam jednom, kao djevočica, zapitala mamu koja me povela na tržnicu: Zašto si probala kajmak prije no što si ga kupila?Da 'vidim' nije li gorak ... odgovorila mi je moja Magdica. Poslije mi je pričala kako sam na putu do kuće toliko puta tražila da probam 'je li kajmak gorak', da smo kući stigli s praznom posudicom. Poslije mi je bilo muka i otada kajmak, iako u njemu i dalje uživam, kušam manje lakomo. Moja 'ljubav' prema kajmaku uspjela je prevladati kušnju prvog kušanja ... Razmišljajući o okusima, misli mi se počeše vrtjeti oko ostalih riječi s istim korijenom: okus/ukus iskustvo iskušenje kušati iskusiti kušnja ... I, kao što to obično biva kad vam misli lutaju, zaustavih se upravo na kušnji. Nekim čudnim asocijativnim tokom sjetih se biblijske priče o kušnji Abrahamovoj. Vjerojatno se i vi sjećate priče - Bog, da bi iskušao Abrahamovu vjeru, zatraži od njega da mu žrtvuje ljubljenog sina. Abraham, vjerujući bezrezervno, podiže nož prema Izakovu grlu, no u tome trenu anđeo poslan od Boga zaustavi podignutu ruku ... Priča me je, kad sam je prvi put čula, snažno potresla. Svome vjeroučitelju odmah uputih niz pitanja: Zašto je Bog Abrahama stavljao na tako okrutnu kušnju, zar nije i bez toga mogao vjerovati u Abrahamovu vjeru i ljubav? Kako je Abraham mogao vjerovati tako bezrezervno u Božju ljubav i dobrotu? Već su ta moja pitanja naljutila mog vjeroučitelja, no pravu mjeru njegova zgražanja vidjela sam tek kad mu postavih sljedeće: Nije li se Bog ustvari bojao da ga Abraham ne ljubi, pa je morao provjeriti? Odgovore, dakako, nisam dobila, a i sva daljnja pitanja mi zabraniše pa sam ubrzo odustala od vjerske pouke i Bibliju počela čitati bez svećenićkih interpretacija. Kad se danas prisjećam pomenute priče i dalje me kopkaju ista pitanja. Pitam se i: Što bih ja učinila na Abrahamovu mjestu? Nekad sam mislila kako se Abraham trebao pobuniti protiv takvoga Boga. A danas ... danas mislim kako vjera i ljubav moraju biti bezrezervne. Onome koga ljubiš moraš vjerovati i kad trenutno nisi u stanju potpuno ga razumjeti. Dok sam se ja bavila okusima, iskustvima, iskušenjima i kušnjama, kušajući svoj makiato, odjednom me iz misli prenu glas: Je l' slobodno? Sjedila sam sama za stolom, a dvoje postarijih ljudi, ne našavši drugdje slobodnog mjesta, zapitaše me primam li ih za 'svoj' stol. Samo izvolite ... rekoh. On je naručio kavu, a ona samo čašu hladne vode. Užasna je sparina ... rekla je ... pa neprestano žeđam. Počeše razgovarati, ne obazirući se na mene. Noćas sam loše spavao ... reče on. Ni ja nisam spavala bolje, vrtjela sam se u krevetu cijelu noć ... Ja se indiskretno zapitah je li to dvoje noć provelo u istom krevetu ili se radi tek o poznanicima koji se slučajno sretoše ... Dok sam ja kušala zadnje gutljaje svog makiata, ono dvoje nastavilo je razgovor. Pričali su svakodnevim običnim stvarima - o nesnosnom vremenu, o Sanaderovoj ostavci, o cijenama na tržnici ... Ustajući od stola, i namjeravajući ih pozdraviti, skrenuh pogled prema njima. Ona je na stolu držala otvoren dlan, a on joj je u dlan položio ruku. Doviđenja, rekoh im i odoh svojim putem, smiješeći se. Oni su izdržali sve životne kušnje ... pomislih i zaželjeh im još mnogo lijepih životnih okusa. Dok sam se vraćala kući i dalje su mi se nad glavom kovitlali tamni oblaci, nesnosna je sparina i dalje gušila, no ja sam već slutila vjetar koji će rastjerati oblake, već sam kroz tamne oblake vidjela sunčeve zrake, već sam se radovala okusima voća koje sam na tržnici kupila ... Mudrija danas nego jučer, znam da ne moram zdjelu s voćem isprazniti u jednom danu ... i nadam se da je predamnom još dana i još jabuka, okusa i iskustava ... A i kušnji se više ne bojim .... Mi kušamo život, Život kuša nas. Ponekad smo slatki, ponekad grki, i Život i mi, no bitno je da nismo bezukusni ...  photo by rusalka |
- 13:10 - Komentari (22) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
