Marketing
rose, kraj priče
photo by rU
Ne znam sjeća li se više itko priče o Rose.
No ja sam nekima od vas i samoj sebi obećala ispričati tu priču do kraja pa to sad i činim ...
(prethodni nastavak)
Rose je očekivala usko crno grotlo, ledeno i mračno.
No, kad su konačno stigli do dna Taurusa, pred Roseinim se očima otvori nepregledano polje makova. Tisuće crvenih cvjetova žarilo se pod sivim Hadskim nebom, cvjetovi su im se crvenjeli poput svježe prolivene krvi. Cijeli je prizor, unatoč tišini i nepokretnosti, djelovao zastrašujuće, kao zatišje pred oluju. Osjetivši strah, Rose posegnu za Morpheusovom rukom i čvrsto mu stegne prste. Dok su koračali, držeći se za ruke i dodirujući se ramenima, Rose je primijetila kako cvjetovi makova okreću prema njima svoja crvena lica, kao da ih prate pogledima.
To je polje nesretnih ljubavnika ... prošapta Morpheus.
... onih koji, unatoč tomu što su se ljubili, nisu uspjeli prevladati strah ...
Rose zamisli kako se korijenje tih sablasnih makova prepliće, duboko sežući u sivi hadski pijesak, grčevito se držeći u vječnom zagrljaju. Učinilo joj se kako ti cvjetovi boje krvi posižu za njom i Morpheusom, kako ih pokušavaju uhvatiti, zadržati. Stabljike dvaju isprepletenih cvjetova oviše joj se oko bosog stopala i Rose se, ne želeći slomiti ih, sagnu, pokušavajući se osloboditi iz njihova grčevita zahvata. U trenutku kad je dodirnula crvene makove glavice zapahnu je snažan miris cvjetova koji se zadržavao pri tlu.
U glavi joj se zavrtje i svijest joj se zamrači.
Ako sada potonem u tamu više nikada neću izroniti ... pomisli Rose i odupre se.
Glavice dvaju isprepletenih cvjetova koji su se uplitali oko Roseina nožnog članka u tome trenutku poprimiše ljudska obličja i Rose prepozna lica slikara i skulptora. Ljubavnici bijahu srasli međusobno, neki ih je nevidljivi hladni plamen u kojem su zajedno plamsali međusobno spojio, zatalio u neraskidivi splet. No, iako zajedno osuđeni na vječnost, pakao ih je spojio leđima, okrenuvši ih tako da se ne mogu dotaknuti, da si ne mogu vidjeti lica. Osudio ih je na vječnu muku, na nemogućnost da si pogledaju u oči, da oproste jedno drugome, da se zagrle u ponovnom susretu ili u konačnom rastanku ...
Rose je bila svjesna da prizor osuđenih ljubavnika ne vidi samo ona već i Morpheus. Dušu i tijelo prožme joj osjećaj straha i nade, znala je da je ovo trenutak odluke. Ukoliko Morpheus ne uspije prevladati tamu, ukoliko sada u ovome trenutku podlegne strahu, bit će zauvijek izgubljen za nju ... Rose uhvati samrtni strah, no bojala se za Morpheusa a ne za sebe ... Bila je spremna odreći ga se, ako bi to značilo spas za njega. Tada se sjeti noža koji joj je na jednoj od stepenica pri silasku u Had poklonila Morgana. Nož joj je još uvijek bio za pojasom i ona poželje posegnuti za tim nožem, zamahnuti njime kao sjekirom i presjeći veze koje su spajale a ipak razdvajale nesretnog slikara i skulptora, poželje presjeći nevidljive veze koje su sputavale Morpheusovu ruku koja se već podigla da oslobodi zasužnjene, no koja se nije uspjevala spustiti. Rose poželje presjeći uze koje su sputavale Morpheusovu volju, poželje to svom snagom svoga bića, no znala je da uze mora presjeći Morpheus, a ne ona.
I zato je čekala ...
Dok je čekala tresla ju je hladna groznica a ta ju je ledena vatra žegla i palila, dok su se u njoj borili strah i nada ... Tada je, na trenutak, i nesvjesno isključila sve osjete, sva čula, usredočila se samo na čekanje i nadanje, nesvjesna mjesta na kojem se nalazi, nesvjesna vremena koje protječe ...
...
Vrijeme je protjecalo, prošli su sati, tjedni a možda i godine. A tada je u jednom trenutku Rose ponovo počela doživljavati svijet oko sebe. Začula je žubor vode, osjetila blag i svjež vjetrić ...
Sjedila je na samom rubu vode, na obali neke rijeke, a Morpheus je ležao uz nju, s glavom u njezinom krilu. Sagnula se i pogledala mu lice. Morpheus, bog snova, onaj koji je drugima donosio snove, sada je konačno uspio usnuti. Lice mu je bilo mirno, Rose nije mogla razaznati sanja li nešto, je li u snu sretan i slobodan ili ga muče more. No lice mu je bilo mirno, pa je odahnula s olakšanjem. Nije se sjećala je li Morpheus posegnuo za nožem tamo na dnu Hada, je li presjekao veze koje su razdvajale nesretne ljubavnike, je li presjekao okove oslobađajući tako i sebe, no nadala se da je to uspio učiniti ...
Rose nije znala hoće li se njezin Bog Snova probuditi, sad kad je konačno uspio zaspati nakon vječnosti nesanice. Nije znala hoće li Morpheus izabrati ostati u olakšavajućem snu nakon beskonačnosti bdijenja ili će poželjeti probuditi se. No nadala se da će ona i Morpheus opet sresti, sresti kao dvoje smrtnika i ponovo se prepoznati ...
Rose je sjedila na obali rijeke, nadnesena nad usnulo lice onoga koga je ljubila. Rijeka je tekla, vjetar je mreškao površinu vode, podižući valiće koji su doticali Roseina bosa stopala.
Spavaj, Ljubljeni ... prošapta Rose i poljubi mu čelo i usne.
Spavaj i odmaraj se od bdijenja ...
A kad se probudiš, ja ću biti tu. ...
...
...
I tu je priči o Rose i Morpheusu kraj. Osjećala sam da onima koji su priču čitali dugujem kraj priče. Kraj možda nije onakav kakav su čitatelji očekivali, no takav je kakav jeste. Bila je to jedna priča o ljubavi a ja vjerujem da je svaka priča o ljubavi beskrajna i nadam se da će svi oni koji se ljube naći snage da nastave svoju priču pričati zajedno ... u ovom ili nekom drugom životu ...
rose, photo by rusalka
...
Još uvijek me trese gripa. No groznica se polako smiruje, glavobolja je sve podnošljivija. Nesanicu će valjda riješiti šalica toplog mlijeka s kašikom meda. Do kraja tjedna sam na bolovanju, a tada mi počinje godišnji odmor. Spustit ću se na obalu neke rijeke, Drave ili Dunava, vjerojatno. Sjest ću na obalu i gledati kako voda teče i odnosi naplavljeni umor, brige i tuge.
Neće me dakle biti neko vrijeme, no već me znate, ima me i kad me nema.
Vratit ću se, prije ili kasnije, s nekim novim pričama ...
Uživajte i vi u ljetu, negdje uz vodu, uz more, jezero ili rijeku ... ili možda na nekom brijegu. Čitamo se opet, ovdje na klupici, a možda se neki od nas u međuvremenu sretnu i uživo, tko zna ...
na obali, photo by rusalka
Post je objavljen 07.07.2009. u 00:01 sati.