Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
15.07.2009., srijeda
The Ghost from the Wishing Well (1)
 photo by rusalka Budite oprezni kad nešto poželite …. Jer, želja bi vam se mogla ispuniti …. Duh iz Zdenca želja (1) Kišne kapi na prozorskom oknu… Kratko zatišje nakon pljuska, a potom se kišne kapi ponovo počeše ocrtavati na staklu, biserno blistajući na 'fonu' kovitlaca tamnih oblaka nošenih brzim vrelim vjetrom. U svome stanu na vrhu nebodera Gabriel je sjedio u naslonjaču i slušao glazbu. Bio je potpuno nag jer mu se činilo da tako lakše podnosi nepodnošljivu sparinu, a glazba s CD-a svirala je neprestano kako bi prigušila nesnosni zvuk kiše i odjeke mučnih misli. Iako je program računala nasumice birao slijed 'glazbenog broja', Gabrielu se zadnjih nekoliko dana činilo kako taj izbor nije slučajan. A Whiter shade of pale. Her face, at first just ghostly, turned a whiter shade of pale; She said, 'There is no reason and the truth is plain to see.'But I wandered through my playing cards and would not let her be; one of sixteen vestal virgins who were leaving for the coas; and although my eyes were open; they might have just as well've been closed … Na tamnom prozorskom oknu Gabriel ugleda odraz lica na čijim su blijedim obrazima kišne kapi ličile suzama. No, u trenu koji nije trajao dulje od treptaja oka, blijedo lice nestade. Bila je to samo igra svjetla i sjenki … pomisli Gabriel znajući da ga od drugih ljudskih bića dijele stotine kilometara. Odmahne glavom i iziđe u lođu tražeći u kapima kiše olakšanje od sparine koja je u stanu, unatoč beskrajnoj vrtnji ventilatora pričvršćenog na strop, postajala sve nesnosnija. Sve se to događalo u svanuće, a ipak … svijet oko visokog nebodera, na čijem je vrhu Gabriel živio, ličio je na sumrak. Twigliht time. Heavenly shades of night are falling, it's twilight time; Out of the mist your voice is calling, it's twilight time; When purple-colored curtains mark the end of day; I'll hear you, my dear, at twilight time … Topli meki glasovi Plattersa, nalik dodiru crnoga baršuna, zazvučali su nad vodom koja je okruživala Gabrielov neboder i sad već dopirala do trećega kata.. Samo da osmotrim kretanje oblaka i procijenim brzinu vjetra … reče on poluglasno sam sebi … pa ću prebaciti na instrumentale … U posljednje vrijeme Gabriel više nije podnosio zvuk ljudskih glasova. On nikada nije imao veliku potrebu za prisutnošću drugih ljudi a starenjem je ta potreba postajala sve manja. Rijetki prijatelji, oni koji su se usuđivali Gabrielovo ime skratiti u Gabe, davno su nestali iz njegova života. Sada ga nitko više nije oslovljavao imenom, pa Gabriel pomisli kako već godinama nije čuo kako mu netko izgovara ime. Ljudske glasove čuo bi tek jednom mjesečno kad bi se otputio do grada, no ljudski glasovi odavno nisu bili zvuk koji bi Gabe poželio. Želio je samo posvemašnju tišinu, želio je da utihne taj neprestani šum kiše koji je pokušavao prigušiti glazbom, trošeći pri tome nerazumno veliku količinu energije iz uređaja koji su snagu vjetra ulovljenog vjetrenjačama pretvarali u elektriku. ... Lift već odavno više nije radio pa je Gabriel dahćući i psujući stepenicama sišao s vrha nebodera do trećega kata, do razine vode koja je poplavila čitavo naselje u kojem je on, nakon odlaska zadnjeg preostalog susjeda iz susjednog nebodera, ostao jedini stanovnik. Gabe je mrzio šešire no sad je nataknuo na glavu slamni šešir i krajeve guste mrežice koja je visjela s ruba šešira zatakao u ovratnik plave košulje dugih rukava. Komarci su nesnosni … pomislio je. Sva sreća što ostaju nisko, uz vodu … Upravo rojevi komaraca, velikih poput krupnih pčela, bili su razlog zbog koga je Gabe ostao živjeti na najvišljem katu nebodera gdje je imao mira od tih letećih krvopija. S platforme koju je izgradio na balkonu polu poplavljenog stana na trećem katu on se ukrca u čamac koji će ga odvesti do ceste koja se, uzdignuta nad vodom na visoke stupove, pružala prema najbližem gradu. Iako je obično do ceste veslao kako bi uštedio na gorivu, Gabe upali motor i čamac krenu probijajući se kroz bokore rascvalih lopoča. Trošio je posljednje ostatke goriva no krenuo je u grad obnoviti zalihe pa je pomislio kako si ponekad može priuštiti i malo rastrošnosti. Postajem big spender ... narugao se sam sebi. Stigavši do ceste, Gabe čamac zaveže o stup te se po stupu uzvere na cestu. U garaži, na platformi spojenoj sa cestom uzdignutom nad vodom, čekao ga je njegov terenski automobil. Garažiranje je stajalo čitavo bogatstvo no bio je to jedini način da do grada u kojem se jednom mjesečno snabdijevao stigne jednostavnije i brže. Duža putovanja čamcem koji je Gabeu bio draži od automobila nisu više bila moguća zbog sve učestalijih oluja. Na vodi se nije imalo kamo skloniti od oluje, a uz rubove ceste su na 'pristojnim razmacima' postojala čvrsta skloništa. Garažu je čuvala ekipa dobro naoružanih zaštitara. Gabe im pokaza isprave, ukrca se u svoj automobil i izveze ga na cestu. Četiri sata vožnje, pa onda čekanje na provjeru isprava na ulazu u grad pod staklenom kupolom … Gabe je smišljao kako prorijediti mrske odlaske u grad. Hrana nije problem, pomisli. Svojim je lukom uspijevao uloviti dovoljno mesa, a znao je prepoznati jestive biljke u džungli raslinja koja je okruživala napušteno naselje u kojem je živio. Hrana nije problem, no voda jeste … Svijet kojim je Gabe bio okružen obilovao je vodom, no ta voda više nije bila pitka, barem ne ljudima, iako su je životinje uspijevale piti i preživjeti. Plavi planet zvan Zemlja na kojem je živjela ljudska vrsta nekada je obilovao pitkom vodom, no sada je voda za piće bila skuplja od zlata. Uređaje za pročišćavanje vode, kao i monopol na distribuciju i prodaju, posjedovala je moćna korporacija. Gabe je, kao i svaki od stanovnika nekada plavog i vodom bogatog planeta, sada morao kupovati pitku vodu iako ga je voda okruživala na sve strane. Dakako, znao je kako je do toga došlo, no to mu znanje nije bilo ni od kakve koristi. Rain. Its hard to listen to a hard hard heart beating close to mine; pounding up against the stone and steel walls that I won't climb; sometimes the hurt is so deep deep deep; you think that youre gonna drown; sometimes all I can do is weep weep weep with all this rain falling down .... ... Interakcija čestica nastalih izgaranjem fosilnih goriva s oblacima i parom u atmosferi izazvala je globalno zatamnjenje i zatopljenje. Klima je na svim kontinentima postala suptropska, razina oceana porasla je i progutala priobalne gradove, učestalost i snaga ekstremnih oluja porasla je, a zrcaljenje sunčevog zračenja natrag u svemir dan je pretvorilo u sumrak. Sezona kiša zadnjeg se stoljeća iz decenije u deceniju produžavala dok joj se trajanje konačno nije protegnulo na tri četvrtine godine. Kiše bi započele lijevati s početkom jeseni, pljuštale bi cijele zime, a nastavilo bi kišiti i tijekom proljeća, sve do prvih dana sve kraćeg ljeta. Kisele kiše prijetile su uništenjem flore i faune, no nakon nestanka osjetljivih biljnih i životinjskih vrsta, one otpornije jedinke otpornijih vrsta savršeno su se prilagodile novim uvjetima. Bjelouške su narasle do veličine pitona, daždevnjaci se prometnuli u vodene zmajeve, a sisavcima su se među prstima šapa pojavile plivaće kožice. Svi su ostali preživjeli četveronožni sisavci razvili zadivljujuću moć penjanja i život provodili na granama mogranja koji su bujali crpeći snagu iz mulja i odolijevajući čestim visokim vodostajima kad bi im razina vode dopirala do krošnji. Ljudski rod, koji se oduvijek smatrao najprilagodljivijim od svih živih vrsta koje su nastanjivale planet, pokazao se manje prilagodljivim. Ljudi su se povukli u novoizgrađene gradove pod staklenim kupolama pod kojima je većina provodila čitav svoj vijek nikada ne izlazeći iz klimatiziranog i zaštićenog prostora. Životi većine prolazili su u skučenosti i cjelodnevnom radu koji je omogućavao tek puko preživljavanje dok je povlaštena manjina umnogostručavala profit i živjela u neviđenoj raskoši. Novi zakoni štitili su održanje vrste ne mareći za slobode pojedinca. Političari i znanstvenici složili su se u procjeni kako je ograničavanje razmnožavanja jedini odgovor na sve siromašnije resurse. Djeca su postala rijedak prizor na prenapučenim gradskim ulicama kojima su užurbani odrasli jurili kao mravi u mravinjaku. Po svodu staklenih kupola koje su se nadvijale nad gradovima danonoćno se slijevala kiša skrivajući pogled na nebo prekriveno tamnim oblacima. No, nitko ionako više nije dizao pogled prema nebu, danju su svi jurili za obvezama a noću za brzim provodom. Gabe je mrzio te rijetke odlaske u grad, no pitku je vodu mogao nabaviti samo u gradu. Ni jedan uređaj za pročišćavanje koji bi pokušao konstruirati nije uspijevao vodu učiniti pitkom. Dok je Gabeov terenac jurio cestom, on se zapita koliko je cijena pitke vode 'skočila' od njegova posljednjeg dolaska. Njegova se ušteda sve brže smanjivala i on se nije usuđivao pomišljati što li će biti kada mu se bankovni račun isprazni. Dok se približavao gradu monotoni zvuk kišnih kapi na krovu njegova terenca postade mu nesnošljiv i on uključi glazbu kako bi ga prigušio. Angie. Angie, Angie, when will those clouds all disappear; Angie, Angie, where will it lead us from here; With no loving in our souls and no money in our coats … Koja to budala, osim mene, danas još sluša Stonese i Beatlese, … zapita se Gabe i doda gas. Uskoro će se u daljini početi ocrtavati zamagljena staklena kupola grada, Gabe će se odvesti do velikog tržnog centra, svoj terenac parkirati u podzemnoj garaži, obaviti neophodne kupovine. Potom će se iz klimatizirane no njemu zagušljive gradske atmosfere ponovo se vratiti na cestu s željom da mu se grad što brže izgubi s vidika, s željom da pobjegne kiši, da pobjegne što brže i što dalje ... (nastavak slijedi) |
- 00:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
