Marketing
Okus jabučnih koštica ...
photo by rusalka
Katharina Hagena; Okus jabučnih koštica
"Oduvijek su preokreti sudbine - pa tako i u našoj obitelji - započinjali padom.
I jabukom ..."
No, koja priča ne započinje upravo tako?
Upravo čitam još jednu s one hrpe knjiga koje su čekale ljeto.
I, nekim, tko zna kakvim stjecajem okolnosti, posegnula sam za još jednom knjigom u kojoj se jabuke pominju u naslovu. No, jabuka, to voće prepuno simbolike, u ovoj knjizi nije samo zgodna literarna dosjetka.
Miris jabuka prožima čitavu priču o povratku glavne junakinje u predjele djetinjstva i mladosti. Nakon bakine smrti ona nasljeđuje kuću i vrt i to nasljeđe otvara joj vrata u svijet izvan vremena, u svijet sjećanja ...
Čitatelj, prateći junakinju priče, zaviruje u starinske ormare i šeta hladovitim vrtom, ispod krošanja jabukovih stabala. U mirisima i okusima djetinjstva koji nikada ne ishlape, pa čak i kad nam se čine zaboravljenima, otkrivaju se tajne obiteljske povijesti. Tri djevojčice, tri sestre, u svakoj generaciji - baka glavne junakinje i njezine sestre, mati junakinjina i njezine sestre, junakinja sa svojim sestrama ... Niz ženskih sudbina, isprepletenih ljubavima, srećom i tugom, susretima i rastancima ...
Tople ljetne večeri kao da su stvorene za čitanje ove priče, za šetnju tajanstvenim vrtom u kojem miris jabuka nadjačava sve druge mirise. Ako se odlučite tim vrtom prošetati, put će vas dovesti i do jabukova stabla za koje je vezana jedna neobična priča kakvih je ova knjiga puna, kao jabuka koštica:
"Usta su bila topla i imala okus po jabukama. Po boskopu. I po gorkim bademima. Taj okus, rekao je, više nikad nije zaboravio. Prije nego što je uspio išta reći, djevojčina su usta poljubila još jednom. On je uzvratio te su se oboje spustili u travu pod jabukom i zadihano nespretnim rukama svlačili odjeću. Carstenova je šumska nimfa na sebi imala samo spavaćicu, pa je nije bilo naročito teško svući, ali s obzirom na to da su njih dvoje istodobno pokušavali skinuti odjeću sa sebe i onoga drugoga kojeg su pri tom i ljubili, ne želeći ga ni na trenutak pustiti, i nije bilo tako lako, pogotovo jer su oboje bili nevješti u tome što su radili. Ali radili su to, i mnogo više, i zemlja se oko njih užarila, tako da je jabuka pod kojom su ležali, premda je već bio lipanj, počela po drugi put pupati ..."
Možda sad želite saznati što je bilo s djevojkom čija su usta te noći mirisala na jabuke ... i što je bilo sa jabukovim stablom koje je ponovo propupalo?
Ako je tako, pročitajte knjigu s jabukom u naslovu ... jedući jabuku dok čitate.
Kako vi čitate knjigu?
Od početka, redom, ne zavirujući na posljednju stranicu ... Il' ipak prvo zavirite kakav je kraj?
Kako vi jedete jabuku?
Grickate naokolo, sve do otučka? Ili pojedete sve, pa čak i gorkaste jabukove koštice, dok vam na kraju u ruci od jabuke ne ostane samo peteljka?
Okus jabučnih koštica Katharine Hagene počinje jednim citatom.
A ja ću upravo tim citatom završiti ovaj post.
Sjećanje ne bi ničemu služilo kad bi bilo posve vjerno. (Paul Valery).
Post je objavljen 31.07.2009. u 08:41 sati.