Marketing
The Ghost from the Wishing Well (5)
photo by rusalka
Duh iz Zdenca želja (5)
(prethodni nastavak)
Oluja je prohujala, čamac je ujutro doduše bio dopola pun vode, no na svome vezu.
Morat ću kasnije sići, isprazniti ga i uvući u zaklon, odluči Gabe.
Ne bi bilo na odmet ni čamac ponovo premazati katranom, provjeriti i očistiti motor i pokrpati slomljeno veslo. No, iako mu odlaganje stvari koje treba obaviti nije bila navika, Gabe je ipak ostao u lođi promatrajući bujnu vegetaciju koja se poput mora zelenila odražavala u plavetnilu vode, prateći pogledom oblake koji su putovali nebom, slušajući glazbu i razmišljajući o prethodnoj noći ispunjenoj sjenama iz prošlosti.
Kada se te noći Gabe vratio u svoj stan, ključ ga je čekao na dnu džepa. Prsti mu se sklopiše oko ključa a iz širokih mu se prsiju ote uzdah olakšanja. No, olakšanje je kratko potrajalo, neko je nepoznato osjećanje Gabea stalno tjeralo da gura prste u džep provjeravajući je li ključ još uvijek na svojem mjestu. Jedno se vrijeme čak nosio mišlju da ključ objesi na uzicu i nosi ga oko vrata, no sam se pred sobom zgranuo zbog takve ideje. Na kraju je ključ odložio na stolić kraj naslonjača u kojem je provodio noć i onaj dio dana kad nije bio zauzet lovom ili poslovima održavanja uređaja koji su mu omogućavali opstanak.
Nekoć, dok su dijelovi kopna još uvijek bili prohodni većim dijelom godine, Gabe je puno vremena provodio u prirodi. Od djetinjstva se bolje osjećao van četiri zida, osjećao se življim i sretnijim u dodiru sa zemljom, suncem, vodom, pod vedrim nebom postizao je potpuniji sklad sa samim sobom. Vremenom je pronašao neka mjesta na kojima se osjećao bolje nego igdje drugdje. Ovo mjesto mi uzvraća ljubav, pomislio bi tada. No, već i tada, dok je još uvijek bio mlad i osjećao potrebu za drugim ljudima, nije nikada poželio takvo 'sretno mjesto' podijeliti ni sa kim. Kako su godine prolazile a kisele kiše padale sve češće, takvih je mjesta bivalo sve manje kao i ljudi s kojima bi Gabe poželio podijeliti bilo koje mjesto na svijetu.
Dok je te noći zurio u tamu, Gabe opet pomisli na plavi pogled plavooke djevojčice s ruba zdenca i opet se upita na koga ga je taj pogled podsjetio. Tada zaroni u more sjećanja, baš kao što je nekad, također davno, zaranjao u more. Taj je zaron u pamćenje ličio na sve dublje spuštanje u plavetnilo. Sve dublje i dublje spuštao se u prošlost pa mu se činilo kako davnija sjećanja gube boju baš kao podmorski pejzaži pri dubljem zaranjanju. Plavi pogled iz sjećanja postajao je sve tamnije plav a Gabe se prisjećao kako mu se tada činilo da u taj pogled stane i nebo i more. I vidje sebe u odrazu toga pogleda i pomisli: Tako može gledati samo netko tko voli.
Zar sam volio nekoga? upita se.
Zar sam doista poželio s nekim podijeliti ono mjesto koje je mi je uzvraćalo ljubav, mjesto koje sam čuvao samo za sebe?
Gabe osjeti ruke koje ga dodiruju, osjeti tijelo koje se uz njega privija, glavu koja mu se spušta na rame. Oslušnu nečije disanje, omirisa slatki dah s usana koje su se spuštale prema njegovima. Vjetar je hučao iza spuštenih rebrenica, more se pjenilo, kiša se stapala s valom a njegovo se tijelo stapalo s tijelom u njegovu naručju, njegova je duša dodirivala nečiju dušu dok mu je nečiji glas šaptao: Volim te ...
No, ma koliko se Gabe upinjao prizvati u sjećanje lice one koja mu je ležala u naručju dok je oko njih bila tama a vani šumjelo more, to mu nije uspijevalo. Je li to doista bilo sjećanje ili samo fragmenti nekog neodsanjanog sna? zapitao se, no pitanje ostade bez odgovora.
Eto na što me nagnala ta mala plavooka nevolja …pomisli ljutito. Bilo bi najpametnije ključ baciti u vodu i zaboraviti da sam je ikad sreo.
Slijedećih se dana Gabe nastojao zabaviti fizičkim aktivnostima kako bi odagnao misli i prisjećanja. Provjerio je zalihe sušenog mesa, suhih gljiva i različitih jestivih bobica koje je držao u praznom susjednom stanu. U tome je stanu nekoć živio susjed čiju znatiželju Gabe nije podnosio. Susjed je 'uzurpirao' zajednički prostor u hodniku, tu postavio stol i stolicu i iz te busije osmatrao i prisluškivao zbivanja u susjednim stanovima. Dakako da je upravo taj nesimpatični susjed bio posljednji koji se odselio iz Gabeova nebodera, vjerojatno u potrazi za nekom novom 'osmatračnicom' s koje će moći promatrati zanimljivije susjede no što je Gabe. Od tada je Gabe 'ispratio' i posljednje stanare susjednih nebodera da bi ostao potpuno sam u čitavom naselju. Susjed je uspio odnijeti većinu svojih stvari pa je njegov prazan stan Gabeu sada služio kao spremište. Pregledajući svoje zalihe Gabe ustanovi da još uvijek ima dovoljno brašna, soli i šećera, kave i konzervi gotove hrane, čak i nekoliko tabli čokolade. Uz svježe meso i jestive biljke iz okoliša s time bi se moglo preživjeti i nekoliko mjeseci. No, Gabea je nešto vuklo da ponovo ode u grad, u tržni centar. Sam je sebe bezuspješno uvjeravao da se radi o nakani pokupovati koloture, užad i ostale dijelove potrebne za gradnju improviziranog 'lifta', no konačno je morao sam sebi priznati da to nije pravi razlog.
Ključ koji je još uvijek stajao na stoliću kraj naslonjača bio je razlog koji ga je nagonio na razmišljanje o odlasku u grad. Glupo je pomišljati da će ona opet biti tamo baš u trenutku kad se ja pojavim … uvjeravao je samoga sebe. Uz to, o čemu to želim razgovarati sa sedmogodišnjim djetetom? zapitao se iako je znao odgovor.
Želio ju je ponovno sresti jer je povjerovao kako bi iz plavetnila njezina pogleda moglo izroniti njegovo potisnuto sjećanje. Neću je morati ništa pitati ... pomislio je Gabe. Sve ću odgovore saznati iz njezina pogleda.
(nastavak slijedi)
blue reflections, photo by rusalka
Post je objavljen 22.07.2009. u 00:01 sati.