Marketing
The Ghost from the Wishing Well (6)
photo by rusalka
Duh iz Zdenca želja (7)
(prethodni nastavak)
Plavooka djevojčica koju je Gabe sreo u podzemnoj garaži tržnog centra bila je dijete koje je živjelo u svijetu odraslih.
Bio je to svijet u kojem je za djecu bilo sve manje mjesta, svijet koji je prestao mariti za pitanja, svijet uvjeren kako je našao sve odgovore. U tome je svijetu djece bivalo sve manje, no ne samo stoga što je rađanje bilo ograničeno strogim propisima. Čak i oni koji bi posjedovali sve 'kvalifikacije' koje bi im jamčile dozvolu za prokreaciju sve rjeđe su se odlučivali na roditeljstvo. Razlog nisu bili samo visoki troškovi odgoja djeteta u sve skupljem svijetu već i činjenica da je među djecom koja su se zadnjih decenija rađala bilo sve više one koju su svrstavali u kategoriju 'neprilagođenih'. Takva djeca nisu uspijevala odrasti. Rodila bi se 'normalna', razvijala se do određene dobi, a zatim bi se njihov razvoj zaustavio. Takvo bi dijete proživjelo ljudski vijek puno duži od normalnog, no nikada ne bi odraslo.
Plavooka djevojčica bila je jedno od te djece. Iako je izgledala kao sedmogodišnjakinja kad ju je Gabe sreo, ona se ustvari bližila sedmoj deceniji svoga života. Njezini su biološki roditelji već davno bili mrtvi pa je živjela s usvojiteljima. Ljudi koji ne bi mogli dobiti dozvolu za biološko roditeljstvo, a žarko su željeli djecu, odlučivali bi se na takvo usvajanje. To što dijete koje bi usvojili ne odrasta smatrali bi blagoslovom, a ne prokletstvom.
Naša mala plavooka princeza neće nas nikada ostaviti ...rekao je poočim plavooke djevojčice njezinoj pomajci. Voljet će nas zauvijek, nikada nas neće staviti na 'drugo mjesto' zbog nekog muškarca ili zbog vlastitog djeteta ...
Uvijek će ostati naše dijete a mi ćemo dovijeka uživati u ljupkosti njezina vječnog djetinjstva ...
Pomajci se ta ideja nije nimalo svidjela, no ona je voljela svoga muža i znala je da ga može uza se zadržati samo ako pristane na usvajanje te neobične plavooke djevojčice. Ponekad bi je obuzimala jeza kada bi pomislila kako će je ta plavooka ljubimica njezina muža nadživjeti i vječno ostati djevojčica, ponekad bi je mrzila jer joj se činilo da joj je otela muževljevu ljubav.
Iako ljupka, 'neprilagođena' su djeca znala biti i 'teška'. Naime, iako nisu odrastala fizički ni emocionalno, brzo bi intelektualno dozrijevala. Njihov bi količnik inteligencije ubrzo premašio intelektualne kapacitete roditelja pa bi se uloge obrnule a djeca se počela osjećati kao roditelji vlastitih roditelja. Nitko od 'normalnih' ljudi nije mogao u potpunosti shvatiti sudbinu takve djece. Intelekt odrasle osobe spojen s dječjom emocionalnošću težak je teret. Takva bi djeca uspijevala intelektom razotkriti licemjerje, ljudsku ravnodušnost i okrutnost, egoističnost i kukavičluk ... a potom bi se morala s tim činjenicama emocionalno 'nositi'. Njihova emocionalna krhkost i dječja bezazlenost tome nisu bile dorasle pa bi najkrhkija od te djece prije ili kasnije doživljavala emocionalni slom.
Plavooka djevojčica koju je Gabe upoznao u podzemnoj garaži tržnog centra bila je jedna od 'neprilagođenih'. Ipak, njezinom se posvojitelju činilo da se njegova pokćerka savršeno prilagodila svojoj neprilagođenosti. Bila je vedro i ljupko, uvijek nasmiješeno dijete. Njezin je smiješak doduše bio sjetan, no to joj je davalo još više draži. Kada bi je ponosno poveo u šetnju, svi bi se osvrtali privučeni čarima njezina plavog pogleda. Ona nikada nije ništa zahtijevala, nije ništa zapitkivala, uvijek je strpljivo čekala poočimov odgovor na nepostavljena pitanja ... A on je povjerovao da zna sve odgovore, povjerovao je kako će mirno starjeti, siguran da će taj lijepi plavi pogled uvijek ostati uz njega.
Možda bi doista i bilo tako, no ...
...
Jednoga dana poočim ju je poveo u tržni centar.
Ostavio ju je na odjelu igračaka rekavši joj: Biraj ... izaberi što god želiš. Ja ću dotle otići obaviti ostale kupovine, pa ću se po tebe vratiti ...
Dobro ... pomislila je djevojčica znajući da će se poočim dugo zadržati na odjelu s ribičkim priborom. I odrasle treba pustiti da se ponekad poigraju ...
No, toga dana na odjelu igračaka nije joj se svidjela niti jedna.
Ubrzo se počela dosađivati pa je odlučila skratiti vrijeme vozeći se gore - dolje pokretnim stepenicama. Kada su pokretne stepenice stigle u prizemlje tržnog centra, djevojčica odluči spustiti se niže, do podzemne garaže. Kad je već bila u garaži, odluči provjeriti može li među parkiranim automobilima pronaći i prepoznati poočimov. Tada u dnu najnižeg nivoa podzemne garaže ugleda odškrinuta vrata i vođena znatiželjom otvori ih i uđe. Našla se u velikoj prostoriji obla svoda osvjetljenoj difuznom plavičastom svjetlošću. U sredini prostorije bio je zdenac ograđen niskom zidanom ogradicom. Djevojčica priđe, nagnu se nad zdenac i opazi stube koje su vodile u unutrašnjost zdenca, sve do razine vode koja je duboko dolje plavičasto svjetlucala. Djevojčica siđe uskim klizavim stubama.
Tik iznad vode jedan je uski prozirni stakleni tunel nekamo vodio.
Djevojčica načas osjeti strah, no ubrzo shvati kamo to vodi taj tunel. Obuze je radosno iščekivanje: Konačno ću vidjeti kako izgleda svijet izvan staklene kupole! Oduvijek joj je bila najveća želja zaviriti u svijet van granica grada, udahnuti zrak izvan staklene kupole, no poočim ju je uvjeravao kako tamo vrijebaju samo opasnosti. Vani je sunce opako, začas bi opržilo tu tvoju nježnu blijedu put, začas bi zaslijepilo te tvoje lijepe plave oči ... rekao joj je.
Djevojčica je isprva u strahu oklijevala, no tada savlada strah i potrči kroz stakleni tunel prema svjetlosti. Stijenke toga tunela bile su tanke i prozirne i kroz njih je u tunel zavirivalo modro more. Bilo je to istodobno i zadivljujuće i zastrašujuće.Tako su tanke da bi se mogle svakoga časa rasprsnuti ... pomisli djevojčica, no ipak nastavi trčati.
Kada je stigla na kraj tunela, zabljesnu je sunčeva svjetlost.
Kiša je na trenutak prestala, bio je vrhunac kratkoga ljeta i vanjski je svijet izgledao prelijepo. Plava voda i bujna vegetacija, raskoš lopočevih cvjetova, odraz oblaka na vodi ... Jata plavih leptira počeše se spuštati djevojčici na kosu, lice i dlanove a djevojčicu prožme toplina i osjećaj radosti kakav nikada do tada nije iskusila. Sunce ju je ljubilo, a ti su je poljupci istodobno i žarili i milovali ...
Volim ovo mjesto, a ovo mjesto voli mene ... pomisli djevojčica. Doista, tu se konačno osjećala voljenom i željenom, osjećala je kako ovom mjestu smije bez straha postaviti sva pitanja za čijim je odgovorima oduvijek žudjela ...
I, kao što je to 'neprilagođenoj djeci' svojstveno, plavooka je djevojčica povjerovala da će joj to mjesto uvijek uzvraćati ljubavlju ...
(nastavak slijedi)
mjesto koje uzvraća ljubav, photo by rusalka
Post je objavljen 24.07.2009. u 00:01 sati.