Marketing
Ghost from the Wishing Well (7)
photo by rusalka
If wishes were fishes, I know where I'd be,
Casting my net in the dark rolling sea;
And if my net's empty when it comes back to shore,
I'll throw it away and go fishing no more.
I wish I could care again, reach out and share again,
Mend what's been broken and let it run free;
The older I get it seems, more wishin' takes the place of dreams,
If wishes were fishes, we'd all cast nets into the sea.
Duh iz Zdenca želja (7)
Djevojčica je poželjela zauvijek ostati na tome mjestu za koje je vjerovala da joj uzvraća ljubav, no pomisli kako će je poočim uzalud čekati. Iako ga nije voljela, nije ga mogla ostaviti da uzaludno čeka, ona to ne bi mogla učiniti nikomu. Moram mu reći da ću otići tamo gdje mogu biti sretna ... pomislila je. Začas ću protrčati kroz stakleni tunel, uspeti se pokretnim stepeništem do odjela igračaka i oprostiti se s poočimom pa se vratiti amo ... I doista, poočim ju je već čekao, izbezumljen od brige. Problijedio je i ostario u trenutku kad mu je rekla da odlazi. Već je pružio ruke da je zadrži ... a onda ju je pustio da ode.
Potrčala je iz sve snage, onom lijepom mjestu natrag u zagrljaj.
No, kad se klizavim stubištem spustila do staklenog tunela, na vratima je zatekla rešetku. Srce joj se sledilo kad je shvatila da u lokotu kojim je rešetka zaključana nema ključa. Stajala je i gledala odsjaj sunca i plavetnilo vode na drugom kraju tunela. Mislila sam da me je to mjesto zavoljelo, da mi je uzvratilo ljubav. ... A sada nije shvaćala zašto su vrata zatvorena, nije shvaćala zašto nema ključa, pitala se što li je skrivila da je to mjesto više ne želi. Stajala je pred zaključanim vratima sve dok se nije spustila noć, a tada se poput mjesečara popela strmim i klizavim stubama do vrha zdenca, pa potom pokretnim stubištem do odjela igračaka. Ujutro su je našli sklupčanu uz velikog plišanog medvjedića.
Na odjelu za igračke svi su poznavali djevojčicina poočima, ta on im je bio najbolji kupac. Pozvaše ga i on odvede djevojčicu kući. Usput nije progovorila ni riječi a kad su kući stigli zavukla se u svoj krevetić. Poželjela je zaspati i ne probuditi se nikada više, no san ju je prestao pohoditi. U dugim besanim noćima pitanja su se kovitlala iza djevočicinih uzalud spuštenih očnih kapaka. Srce joj je kucalo sve bučnije i brže, lepetalo je poput krila umirućeg leptira, više uopće nije mogla zaspati, prestala je jesti, plavi joj se pogled gotovo potpuno ugasio.
Zabrinuti poočim odvede je mudroj staroj travarici. Starica je zavirila djevojčici u pogled, zabrinuto odmahnula glavom i rekla djevojčicinu poočimu: Nadam se da niste došli suviše kasno … Lijek postoji, no cijena mu je visoka.
Spreman sam platiti svaku cijenu … odgovori on.
No, cijenu ne možete platiti vi … reče starica … cijenu će morati platiti ona … i pri tome upre kažiprstom u djevojčicu.
Tada travarica iz džepa svoje šarene pregače izvadi plod mogranja: Jedno zrno svakoga dana, pola sata prije jela … i lepet će prestati, pitanja će utihnuti … No, moram vas upozoriti da i ovaj lijek, kao i svaki drugi, ima niz nuspojava …Zaborav, suhoća usana, povremene glavobolje i mučnine, nesanica, otsutnost svih emocija …
Ipak, to je cijena koju se isplati platiti. Intelekt će joj ostati očuvan, živjet će mirno, funkcionirati glatko.
mogranj, photo by rusalka
I, doista, bilo je tako. Lepet je prestao i zavladao je muk.
Djevojčica je zaboravila i pitanja i odgovore, nestalo je tuge ali i radosti. Svakoga bi jutra, uredno, pola sata prije jela, pojela jedno crveno zrnce mogranja i čitavog bi dana u savršenoj tišini savršeno funkcionirala. Njezina je razbarušena soba odjednom zablistala savršenom čistoćom, sve su igračke bile uredno poslagane po policama, djevojčica se vremenom čak uspijevala i nasmiješiti kad bi susrela nečiji pogled. Noću, kad bi njezin poočim zavirio u djevojčicinu sobu, zatekao bi ju kako leži zatvorenih očiju u savršeno urednom krevetiću. Konačno je sve u redu ... pomislio je s olakšanjem. No, djevojčica nije spavala, ležala je sklopljenih očiju i zurila u prazninu, osluškivala tišinu.
Ipak, ponekad, kad bi joj tama noći i dnevna tišina i praznina postale nepodnošljive, djevojčica bi ujutro krišom zrnce mogranja umjesto u usta strpala u džep. Ni tih se dana, kad ne bi pojela zrno mogranja, ipak više ničega nije sjećala, ali je barem nešto osjećala. To što je osjećala bila je tjeskoba, no i tjeskoba joj se činila boljom od praznine.
...
Onoga dana kada je prvi puta susrela Gabea u podzemnoj garaži tržnog centra, djevojčica je opet propustila pojesti obvezno jutarnje zrnce mogranja. I dok su počim i pomajka kupovali božićne poklone, ona se odjednom svega prisjetila - titraja sunca na vodi, leptira i sunčevih poljubaca ...
Otrčala je do ulaza u tunel. Vrata su još uvijek bila zaključana, no djevočica je u bravi ugledala ključ. Na trenutak se poveselila, no tada pomisli kako ključ nije njoj namijenjen: Da me to mjesto doista želi, otvorilo bi mi vrata ...
Ipak, ona uze ključ. Namjeravala ga je držati u ruci još samo časak, a potom vratiti u bravu ... no, potom je srela Gabea. Njegove joj se oči učiniše tužnima ... i ona mu ostavi ključ na ogradici zdenca misleći:
Njemu je potrebniji nego meni ....
...
Kada je Gabe ponovo došao u grad, spustio se do podzemne garaže i otključao vrata koja su vodila do zdenca.
No, djevojčica nije sjedila na ogradici, nije ga čekala. Gabe osjeti tračak žaljenja, nikad neće saznati na čiji ga je pogled podsjetio pogled plavooke djevojčice. Možda je taj plavi pogled bio samo neostvariv san?
Na trenutak mu u svijesti sjevnu pomisao da u rukama drži ključ svih odgovora, pomisli da bi tim ključem mogao otključati i ona vrata u sebi koja mu nikada nije pošlo za rukom otvoriti. No što ako, otvorivši ta vrata, pronađe samo hrpu neostvarenih snova? Što ako ustanovi da mu nedostaje hrabrosti da snove ne samo sanja nego ih pokuša i ostvariti?
Oklijevao je časak, a zatim baci ključ u zdenac. Kad su se krugovi na vodi smirili, Gabe u vodenom ogledalu ugleda odraz svoga lica, no to nije bilo lice muškarca na pragu starosti, bilo je to lice dječaka u čijim su tamnim očima blistali snovi. To je samo obmanjujuća igra svjetla i sjene ... pomisli Gabe pa se okrete se i ode bez osvrtanja.
Zagledan u sebe, nije ni primijetio plavoku djevojčicu koja je čitavo to vrijeme stajala s druge zdenca i promatrala ga. Kad je Gabe otišao, djevojčica se nagnu nad zdenac u kojem se još uvijek zrcalio dječakov pogled. Ona se nasmiješi tome dječačkom pogledu i pomisli:
Da, bila sam u pravu ...
Odrasli su doista djetinjasti ... Nikako im ne uspijeva shvatiti da svako mjesto na svijetu može uzvratiti ljubavlju samo ako smo ga, baš kao i svoje snove, spremni podijeliti s onima koje volimo ...
Voda u zdencu načas se zamuti, a kada se razbistrila, djevojčicu je iz zdenca gledalo lice odrasle žene. Ipak, pogled joj je i dalje bio plav, nalik dječjem ...
...
U sljedećem trenutku više nije bilo ni djevojčice ni žene. Nestade i grad pod kupolom i tržni centar i podzemna garaža ... Ostade samo zdenac u kojem su se ogledale zvijezde, zdenac do kojeg je vodio trag rasutog zrnja mogranja, crveno svjetlucajući poput krljušti zlatne ribice koja ispunjava želje ...
(kraj priče)
photo by rusalka
Da su želje ribe,
u rijeci ne bi bilo mjesta za vodu. (ruska narodna poslovica)
Post je objavljen 25.07.2009. u 00:01 sati.