Ovako slinavo - bolesna mogu samo zajebavat i usput mudrovat koliko mi to dopušta zdrastveno stanje.

Listam današnje novine i pokušavam sabrat što nam je ova godina donijela. Hm?

Osim hrpe krvi i smrti (uključujući nešto upaljenih crvuljaka koji su postali instant-hit vijest), neprežaljenih poginulih poznatih (a do maloprije omraženih) "zvijezda" našeg seleb neba gdje i kad bi ih pošteno istresao ne bi došao do svote od dobrih tisuću kuna u svim njihovim džepovima skupa. Neš ti naših zvijezda... - nisam sigurna da se nešto spektakularno desilo. O da - osim što nam je Sevke nacionale opet pokazala da je ona Netko i Nešto. Od produkcije, režije i ludih kostima svoje posljednje turneje do luudo dobrih (i luudo skupih) komada odjeće što ih je promišljeno mijenjala u svakom službenom izlasku (prikazanju?) u javnosti.

Tamo negdje krajem veljače zaskočio nas je bolesni papa te njemačkom temeljitošću procijenio i odlučio maknuti se sa stolice "prvog među prvima". Opet su novinari pali u delirij, pa smo - ovaj put s uključenim kamerama i ulaskom istih u prostorije gdje prije nije stupila noga običnog čovjeka skoro pa u svojim toplim sobama sudjelovali u spaljivanju papirića u crni odnosno bijeli dim. Doduše, koliko se sjećam, neizvjesnost je kratko trajala (tu bi novinari više zaradili da se glasanje oteglo na nekoliko dana...)

Habemus Papam! I bi - Franjo.

Nakon onog prvog - hello, lijepo je debeloguzim zlatom okićenim biskupima rekao da će zažaliti što su ga izabrali. Bome je tako i bilo. Nema protokola koje Franjo do sada nije prekršio. Na opće zgražanje i ljutnju gore spomenutih. Go Franjo go..

Na našoj domaćoj političkoj sceni - osim što nam premijer i njegov omraženi financijaš prijete da će nam lupit porez i na zrak što ga dišemo, istovremeno se bahateći kupnjom preskupih, kožom obloženih, šest-sedam brzina i pustih kubika jakih makina od pustih para do raznoraznih podilaženja svojih "podobnih" što je tu i tamo pobjeglo u javnost...

Na primjer - nikad ne bi doznali da netko može navuć toliko slika i prepariranih međeda da nisu u javnost iscurile fotke istih. I tu bi pojeo vuk magare da nije bilo famoznih dokaza.

Sve u svemu - većina nas se borila sa plaćanjima računa od mjeseca do mjeseca, ukidanjem raznoraznih prava koje nisu "plaća" - od regresa, božićnica, putnih troškova od onih istih koji su nam poslije sve te pare bahato potrošili na neke visoke državničke stvari. Uključujući i onaj famozni referendum.

Vezano uz referendum imam i pričicu iz naše stvarnosti: osim što je dijete moje prijateljice zaradilo svojih 300 kn kao član biračkog mjesta u pripizdine našeg obližnjeg sela gdje je ukupno 30 birača, njih je u onih 12 sati došlo na glasanje ravno sedmero, a članova komisije je bilo šestero. Znači - šest puta 300, pa u glavnim središnjicama još dodatnih nekoliko 1.000 kn za suce koji su kakti glavni za prebrojavanje listića... sve u svemu lako se nabere onih bačenih četrdesetak milijuna kuna.

Za što? Da bi se znalo tko je peder, a tko ne? Pa to se znalo i prije.. Kaj je najbolje (ili najgore) ispalo je da je ona omražena baba napravila više za pedere nego oni sami (nemojte me sad tu korigirati - jebali vas "pederi")

O da, ušli i u Europu. Osim što više nema povrata poreza na ono sitno što smo švercali iz Austrije i što su nam sad gume iz Brežica preskupe za kupovanje - baš nam ništa pametnog nije donijela Europa. Osim tuge i jada kad gledaš ove naše političare kako komuniciraju na tećnom Ingliš. Ma ni Mujo ne bi mogo bolje smislit... hilarious...

Sve u svemu - jadni mi sa ovakvom državom, političarima i selebrijima i u slijedećoj godini.

Ne brinite, Rudarka se ne da. Preživjet ću. Čujemo se još.

Adios.

Opet tragedije na našim cestama. I to ne bilo kakve već one s najgorim posljedicama po najmlađe sudionike u prometu - mlade ljude.

Prvo, uz dužno poštovanje i sućut obiteljima preminulih mladića (da li se 15-godišnjaci mogu zvati mladićima ili djecom?) moram izreći svoje mišljenje o posljednjoj tragičnoj nesreći koja se desila u blizini Dubrovnika. Pretpostavljam da čak i znam na kojem od onih zavoja oko Kupara...

Kao prvo - što je dečko od 15 godina radio izvan obiteljske kuće iza 23 h? Prema Obiteljskom zakonu trebao je biti na toplom.

Drugo - tko je dozvolio da dečko od 18 godina dobije u ruke volan stare kante? Slijedeće je pitanje - ako je istina da je vozač tzv. paraolimpijac (to bi značilo da ima neki fizički hendikep koji bi onda bio kontadiktoran sa "običnom" vozačkom dozvolom), što je radio za volanom dotičnog Golfa trojke?

I da - vozila ja Golfa. To je jedan od automobila koji voli "pobjeći" u zavojima. No, da li su to znači i dečki?

Znam, svi će se sad dići na stražnje noge i pljuvat po Rudarki. O, imam i ja djecu doma. I ona su - ljutili se ili ne - u nekim stvarima uskraćena u određenoj životnoj dobi jer ne želim im sama kopat grob. Znam da ih moje zabrane u određenim stvarima neće spriječiti, no mogu ublažiti određene posljedice.

Pa kad velim Maloj da nas u bilo koje doba noći nazove i pri tome se uopće ne ljutimo što se netko od nas dvoje diže iz kreveta i oblači kako bi ju dovezao - to samo znači da je to bolje nego da ju vozi neki malodobni punoljetnik (ili kako li je već pravi naziv za tu dječicu oko 18-19) sa određenim promilom alkohola u krvi ili samo vrele krvi za volanom. Ne velim da su sva djeca pijana. No, da su luda i divlja i da su neiskusna do boli - jesu. A kad ispadne nešto ovako grozno - možemo se samo tući po glavi....

Jadni dečki. I ovi mrtvi i ovi živi.

Osim što sam mrzovoljna s temperaturom oko 37 i bolovima u kukovima, kičmi, glavi, name it... isto tako mi ide na qu što svaki Božić, Uskrs, Novu i još onih naših par rodoljubnih blagadana gledamo jedno te isto.

Zbog čega bih bila zadovoljna što su mi uvalili svih četiri (ili koliko ih već ima) dijelova Sam u kući? Prvi dio je još i bio simpatičan. Kao i mali plavi (prije nego se pretvorio u svoju kokainsku sjenu). Ostalo bljak.

Čak nema niti onih pristojnih talijanskih uprizorenja Kristova rođenja što smo gledali prijašnjih (ratnih) godina.

Tako da se mučim s glavoboljom i jadom uvaljene mi viroze pod božićni poklon, mrzovoljno premećem po teve programima. I pokušavam biti koliko toliko pri sebi. Damn.

Za ozbiljnije čitanje nisam, čak niti za listanje ženskih časopisa...

Otpadaju i filmovi jer bih morala biti koncentrirana...

Jednom riječju - bljak.

Bor okićen (uspjela čak ufatit i nasljednike za kićenje i slikanje)...

Kolači ispečeni (ove godine dijelim okolo bolesnima i potrebitima, tako je pao grah)...

Pokloni zapakirani...

No, da vidimo što naši selebi rade -

- uvale se roditeljima (davali izjave ovi naši Dalmoši) ili se jadaju kako su ti fini roditeljski mirisi ono što im fali,
- idu na polnočku (baš me zanima da li znaju o čemu je riječ ),
- jedu, piju i vesele se...

Kako i ne bi. Zarađuju kao carevi, državi daju išta ili ništa...

Od svih njih su samo gori političari. No, valjda oni nisu bili zabavni pa nisam dobila službene izjave vrlih nam saborskih i inih zastupnika. Doduše, s obzirom da sabor ne radi dobrih mjesec i po, Vlada se isto vjerojatno raspala, izgleda da u ovoj državi radi samo Bandić.

Ljuti me slijedeće - ok, sutra će proći i tako dugo očekivani Božić, pojest će se pečenice, purice, kolači, pa će odmah počet priče o dočeku. Kao da svi dočekujemo Novu na nekom ludo skupom tulumu u hotelu s pet zvjezdica.

Onda će krenut priča tko će kuda na skijanje..

Ma fak.

A u pm.

Kao što su i stranci došli do zaključaka - mi Hrvati volimo poklanjati. O da. I kad treba i kad ne treba. Nama uvijek treba.

Od famozne "kockice" (turkiše kafa) do bombonijera (ježim se onih jeftinih iz Lidla) i boca kiseliša...

Pa šta onda ne bi poklanjali za tako veliki blagdan kao što je Božić? Halo?

Ok. Božić je bladan gdje bi trebao prvo biti duh zajedništva, obitelji, skromnosti, duhovno iznad materijalnog, bla bla bla...

Stalno mi na tastaturu dolazi riječ - "blagostanja". Ok. Potrebno je tzv. duhovno blagostanje ili blagostanje duha, što je u ova teška vremena teško ostvarivo. Onda ono tzv. materijalno. No zašto bi se sramili želje za obojem?

No, uz kulturu pečenja barem desetak vrsta suhih kolačića do jedno dva - tri "kremasta", uz nešto peradi s tradicionalnim brašnom i vodom (oliti mlincima), francuske salate, nešto suhih narezaka i barem pola deci kiseliša, ako već nema neko drugo kvalitetnije tekuće alkoholizirano piće - zbog čega bi i odabir poklona bio nešto bogohulno?

O da. Tako bi me veselilo da dobijem na lotu i ispoklanjam svim svojim frendovima njihove fantazije. I još poneku želju potrebitima što ih svakodnevno slušamo na tv. Svaki put mi se srce stegne što nemam financijske snage da mogu uskočiti. Zašto ne? Zašto bi se time umanjila vrijednost Božića?

Zato, pazeći da ipak nešto ostane i za kruh i mlijeku u siječnju i veljači (kad već nema za skijače... ), uživajte u potragama malih, srednjih, skromnih, manje skromnih... uostalom zar se poklon od cca 100 kn može smatrati velikim?

Aloha od Rudarke

Prvo jedno općenito pitanje - da li su liječnici opće prakse postali tako tupavi ili se nešto gadno promijenilo u zdravstvu da je potrebno za svaku iole mrvicu ozbiljniju boleštinu naručiti sijaset specijalističkih pretraga i još pri tome mišljenje barem jedno dvije sub-specijalističke ambulante. Halo?

Uglavnom, da se vratim na početak priče - danas smo posjetili hram zdrastva unas Hrvata - KBC Zagreb. S obzirom na naše više od deset godišnje iskustvo sa pedijatriskim odjelom - Zavodom za endokrinologiju i dijabetes i sve superlative prema dotičnom odjelu, ne mogu reći da nismo "u toku" sa liječenjima i svime što uz to ide.

A ide više toga - čak i mrvicu komplicirano za visokoobrazovno stvorenje kao što je Rudarka. Tako da me baš zanima kako se u toj birokraciji snalaze penzići.

Kako bi se naručili za neki pregled ili pretragu potrebno je znati nekoliko stvari:

- gdje se možete izravno naručiti (što je po meni najveće gubljenje vremena - barem nama što iz "pasivnih" krajeva moramo do Metropole),
- znati da li se može obaviti takozvano "centralno naručivanje" - i naravno znati mail ili pak to ide isto tako mail-om, ali lokalno na pojedinoj jedinici,
- postoji i varijanta - "naručivanje telefonom" - no i tu postoje alternative - centralno ili direktno kod glavne sestre pojedinog odjela što opet zahtjeva znanje točnog direktnog broja i točnog vremena kad dotična "ordinira" ili vas opako nariba jer ne zove između "12-13" ili ...
- dobiti pravovaljanu uputnicu (vjerujte, ponekad je i to problem jer doktori iz gornje priče znaju jedno, a "teta" na šalteru bolnice zahtjeva posve nešto drugo),
- doći na vrijeme, pronaći pravu zgradu, kat, šalter, odjel.... name it.

I da - sve to skupa upecati u nekom zen-stanju sa vječnim smješkom na licu i dobrom voljom prema svim ugodnim i manje ugodnim tetama po šalterima, višim i nižim medicinskim sestrama (koje zapravo "vladaju" ustanovom).

No, u cijeloj toj priči moram napomenuti da bez obzira na hordu penzionera i svih ostalih - malih, velikih, domaćih i onih izvan županije pacjenata, ova visoko tehnološki opremljena bolnica (govorimo o KBC Rebro) nakon što uđeš u sustav (kad ti daju listić s brojem) i sjedneš pred prava vrata dođeš u neko relativno dobro prolazno vrijeme i u ordinaciju kod liječnika ili u labos.

Mi smo danas odradili oboje - sa hrpom smo epruveta (Mala voli kad joj na 4. katu pedijatrije izvade krv) i upitnom uputnicom odradili labos, a nakon toga i specijalistički okulistički pregled. I sve to između 9 i 12 h. Sa kavom.

Pri tome se moram zahvaliti jako uviđavnoj gospođi u Mikrobiološkom laboratoriju jer smo zajedno odgonetale što Maloj stvarno treba u odnosu na ono što je napisano na uputnici. Lijepo velim ženi da sam ja samo inženjer i da nemam pojma što treba, dok je ona meni objasnila kako je do nedavno bila laborantica, a sad se bakće sa hrpom uputnica i kompjutorskim programom tj. glumi administratora.

U međuvremenu smo se nahranili kod Koste, obišli par dućana (Mala ubola čizme u Shoe be do), a doma nas je na mailu već dočekao nalaz iz gore spomenutog labosa.

I tko će sad reći da nam je zdravstvo u qu? Ja ne.

O tome da bi morali dobiti pravedne plaće - eh...

Već vas dugo nisam uveseljavala pričama o Nasljedniku. Eh da...

Osim što je naš prvorođenac, nesuđeni student posljednjih nekoliko mjeseci na onoj statistici nezaposlenih mladih bez perspektive, te se lokalno klati po tamo nekoj udruzi navijača nogometnih luzera trećeg lige (ili ima koja niža?), svako malo iznenadi majku nekom novom pizdarijom.

Ne mogu vjerovat da smo takvo inteligentno, a istovremeno bedasto dijete napravili.

Nešto je novčića zaradio još ljetost peruć kamione. Pa je onda te iste pare zatrajbal tako da je krenuo stopom prema Nizozemskoj na onu famoznu utakmicu Dinama i kojeg li već nizozemskog nogometnog kluba. Tu je Rudarka kršila ruke, plakala, vikala, no isti se otepel od kuće. Po onoj zimulji.

Na kraju je sve sretno završilo druženjem s Liebe Tante i malim lajavim bratićem (kojemu nije smetalo što ga Nasljednik uopće ne razumije) u Njemačkoj, koja ga je za rođendanski poklon odvezla dvijestotinjak kilometara do Amsterdama. Pa je isti grad vidio samo na sat vremena jer je ekipa parkirala vozilo u skupoj zoni. Poslije nisu vidjeli niti Dinamo niti nogomet jer su ipak pametno odlučili krenuti za Hr umjesto u pritvor. Ili što li bi se već deselilo s njima na ulazu u grad gdje je bila tekma.

I tako smo potrošili te dotične pare.

U međuvremenu se išlo na svaku pizdariju tzv. visokog rizika, od Zagreba do Splita...

Što reć? Ne cvatu nam ruže. Nema se niti za sve račune, a kamoli za neke njegove sto-dvijesto ili više kuna pizdarije tipa "skoknut ću ja do prijatelja u Pulu" ili Rijeku, ili....

Da ga zaposlim? Halo? Pa nisam ja čarobnjak. Ruku na srce, slijedećih nekoliko mjeseci niti nisu dani za primanje ljudi. Obično se u ovo doba godine firme "riješavaju" viškova do prvih slijedećih sklopljenih poslova kad još eventualno nekog primaju natrag. A onda vam treba i dotična informacija kad je to...

Doduše, kad čujem kakve sve pizdarije rade tuđa djeca, mislim si, ma tješim se, ovaj naš i nije najgori. Doduše, ima i one super djece što imaju petice u školi, završavaju fakultete, žive nekim drugim životom.... damn it, kud da mene zapadne ovakav buntovnik?

Možda bi mi bilo dosadno u životu?

Zato jedan mali oglas: tražim uspješnu mladu damu, starosti 20-22 god. kako bi ovog mog buntovnika dovela u red. Žene čine čuda. Računam s time.

Došao je i taj dio godine....

Pitate se vi koji. Ma onaj kad u ranu zoru, pardon, kad prije zore gradom/selom bauljaju bakice i ostala čeljad željna ranojutarnje božje misli. Govorimo o dobu takozvanih "zornica" oliti ranojutarnjih misa.

I sad te dotične bakice bauljaju mrakom ne mareći što je 80% radno sposobnog pučanstva, pogotovo onog za volanom zapravo pospano i spremno na brze reakcije voznog parka kao otprilike hidra. Barem ono što zam zapamtila iz škole vezano uz dotičnu živinu.

Ta "hitrost" vezana uz hodanje uz cestu (obavezno krivnom stranom u crnom kaputu do poda ), prelaza mimo pješačkih staza, pa i po njima proporcionalna je debljini leda aka visinom sniježnog nanosa na samoj prometnici. Što se mi sporije milimo moleći onog istog Boga da nekog ne zgazimo, to oni prpošnije i nevinije hodaju po dijelu koji je namjenjen voznom parku.

Jednom riječju - dok se neka bakica ne pregazi, nema majci da se ostatak božjeg stada trgne i počne razmišljati razumno. Da auti nisu čuda koja mogu na mjestu zakočiti (pogotovo na mokroj, ledenoj i/ili sniježnoj podlozi) i dati im njihovo pravo prvenstva ili ne-prvenstva.

Jer se tako i tako nalaze gdje ne bi smjeli. U doba kada bi morali mirno spavati snom pravednog penzionera.

Kategorija posta: živa istina

Danas ćemo malo o djeci. Preciznije - odgoju djece.

Znam da će biti krvi do koljena kao što je uvijek kad se dotaknem tako delikatne teme kao što su djeca. Ne znam zašto, ali se odjednom pojave dušebrižnici - čak mnogi niti nemaju vlastitog potomka - koji me pljuju i blate. No dobro, mogu ja to izdržati (opet).

Anyway, nekidan priča moja frendica - inače teta u vrtiću (pardon "tete" - odgajateljica) kako ima petogodišnje dijete sa jako čudnim ponašanjem - od bezrazložnog ridanja po nekoliko sati do nekih drugih devijantnih pokazatelja koji bi po njenom stručnom mišljenju pod hitno trebali stručnu pomoć. I kakti u toj priči roditelji ne žele vidjeti problem tj. krenuti kroz labirint stručnih službi od pedagogije do psihijatrije kako bi pomogli djetetu. Doduše, odgajatelji (navodno) ne mogu/smiju izraziti svoje sumnje. Ravnateljica koja bi to po svojoj družnosti trebala učiniti - boli ju uvo za poso, pa je situaciju za sada u ćorskokaku.

Primjer br. 2 - obrnuto suprotan ovom prvom: razmažen i cijeli život u prvom planu (posljednje od troje djece) dječak, lijen za učenje od prvog dana škole obišao sve moguće doktore, raznorazne stručnjake kako bi sada u petom razredu imao osobnog pomagača bez iole ozbiljne dijagnoze. Valjda da se riješe naporne majke djetetu "pronašli" naznake disleksije, ali ne i disleksiju, naznake disgrafije, ali ne i disgrafiju, nije za poseban program...

Bili prisutni na izljevu bijesa dotičnog desetogodišnjaka. Prestrašno. I to samo zato što nije dobio što si je u tom trenutku zaželio. Koma.

I šta bi vi rekli da ove roditelje? Obišli što se obići dalo. Malome samo što ne pišu sami zadaće (ili možda to ipak rade?), a i dalje smatram da je mali super inteligentan, ali razmažen do jaja. A brate mili - tablica množenja se ne računa. Nju smo i mi prije četrdeset i vi neki prije par godina naučili napamet. I uz suze. Jebiga. Pa smo u međuvremenu i diplomirali, magistrirali, doktorirali.... neš ti nauke.

Update: Moram napomenuti da je dijete jednih naših kućnih prijatelja disleksičar koji je odličan učenik i koji je sam tjerao svoje roditelje da mu pomognu oko učenja. Da ne mislite da nisam upoznata i s tim problemom. Ne bih rekla da je to bolest, možda određeni nedostatak.....

Kako smo mi Hrvati dvolična bića. S jedne strane bi sve besplatno, s druge da nam naša prava budu zagarantirana. I to u posljednju lipicu. Hm.

Čitam kako je impozantan broj lažnih primatelja razno-raznih socijalnih pomoći koji su samo jednostavnim uvidom pronađeni. A koliko će ih tek biti kada se neke od tih baza podataka povežu. No, svi mi znamo ponekog malog cigu što ga tata u najnovijem "Saudijcu" vozi u vrtić. Ili susjeda na minimalcu sa impresivnim popisom nekretnina. A sad se svi čudimo nad brojkama.

Pa si onda misliš - koji qu si ti lud i pošten, pa i kilometražu od kuće (onu koja ulazi u tzv. "putne troškove") priznaješ kako je, a ne seliš se odmah u babinu kućicu na pustom otoku kako bi od preduzeća uzeo što više (i platio manji porez na auto, gradski prirez, komunalnu naknadu... name it).

U tu kategoriju spadaju i ove naše pjevačke zvijezde što plaću za autorskim pravima, jer eto - svi ih slušaju, a nitko da uplati pinku. S druge pak strane - ti isti Oliveri, Severine, Rozge (imena upisana rendom, da sad ne bi bilo..) mlate pare nastupima na gala koncertima, pred gastarbajeterima, svadbama...

Sjećam se jednog nadobudnog novinara kako je još prije puno godina malo čačkao po poreznim prijavama tih kakti poznatih Hrvata i nakon uparivanja sa novogodišnjim "ulovom" došao do istih rezultata kao i kod onih već gore spomentih manjina.

Zanima me i što se dešava sa onom nekolicinom slikara i drugih umjetnika što ih je debelo pretplaćivao Nadan (na naš račun, ne zavaravajte se - nije on to platio iz svog džepa), kao uostalom i Sanader - lijepo je rekla njegova žena - Eto, poklonili mu puno... i ja joj vjerujem.

Ne znam koliko želim ulaziti u detalje onih "uglednih" umjetnika (tu se svi pitamo što zapravo znači riječ umjetnik i koju težinu mora imati) koji su dobili gradske stanove, besplatno zdrastveno i na kraju kakve god da jesu - ali ipak neke mirovine. Mi cijeli život odvajamo popriličnu mjesečnu svotu (koju ćemo odvajati do skoro sedamdesete ako prije ne krepnemo za radnim stolom ili mašinom) za onu gladnu crkavicu što ćemo dobiti kao penzioneri.

Samo se pitam zar ja smrdim? Meni nitko ništa ne poklanja.... damn.

Veli ministar kako ne želi komentirati presudu. Hm. Ja ću komentirati presudu ministru znanosti, obrazovanja i sporta u sporu protiv Mamića.

O radu ministra nećemo. On se isto tako kroz razne izjave, blago rečeno čudno ponašanje i neprimjerene napade prosro više puta. Miješajući se u razne resore svojeg ministarstva, a i šire. Neprimjereno se miješajući.

No, da se konstatno na raznoraznim presicama vrijeđaju razne osobe, uglavnom novinari, a da dotični krvoločni Maminjo ne bude kažnjen, čak niti ignoriran - e onda je to odraz naše životne zbilje u ovoj Lijepoj našoj.

Da bi na kraju, nakon javnih spominjanja očnjaka, krvi do koljena i raznoraznih drugih vrijeđanja dotični bio pomilovan na sudu jer eto - nije od Dalaj Lama - e to je već postalo sramota sudstva. Prestrašno.

I sad mi vi recite da je to sve normalno.