Morat ću se i ja ubaciti u sad već pomalo ofucanu priču o oduzimanju famoznih sportskih terena na Sveticama. I tu bih mogla nadodati da je to ujedno bilo moje dječje igralište, pa tko je onda kompetentniji da vam ispriča kako je to nekad bilo.

Uglavnom, sportski tereni na Sveticama su zapravo bili u vojnom vlasništvu (tamo negdje ranih '70-ih godina), te su ih dečki u maslinastozelenim trenirkama održavali. Čini mi se da su moji prvi susreti sa tim terenima (a živjeli smo samo stotinjak metara od glavnog ulaza) bili u pratnji oca koji je tamo raspucavao streličarsku metu. Brat i ja smo se smucali okolo, čak smo na veliki ushit dva puta pronašli neke ofucane stare teniske loptice (igralište je bilo nominalno teniski tereni) provlačeći se kroz nekakva grmlja, valjda se ljudima nije dalo koprcati...

U prvom ili drugom osnovne roditelji su mi platiti početni tečaj tenisa i kupili stari drveni (teški) reket. Nakon tog tečaja, godinama sam nabijala lopticu na betonskom zidu koji je služio pravim tenisačima kao mjesto za zagrijavanje. Zašto nisam dalje igrala ili trenirala? Zapravo ne znam. No, u to sam se doba bavila jednim drugim (borilačkim) sportom, išla redovito na klizanja na Šalatu i tada novootvorenu Dvoranu sportova, povremeno skijala, rolala (doduše tada nije bilo rola već koturaljki), učila strane jezike...

I ne, nisam ja bila neki vunderkind. Više - manje sva su djeca u to doba nešto trenirala, učila strane jezike (bile su samo dvije škole stranih jezika - tzv. Vodnikova i Varšavska - zapravo kolokvijalno nazvane po ulicama u kojima su se nalazile), išla u muzičku, odlazila na klizanja, čitala knjige....

Da se vratimo Sveticama. Kada je tata preselio svoje treninge na neku drugu lokaciju, uspjeli smo nekako doći do nekog kartončića - propusnice za Svetice. Jer se nije moglo sa ceste samo tako ući. Ono čega se sjećam bile su dobro sređene svlačionice, kafić s vjerojatno jeftinom cugom za stare oficire i šminkere u Lacosta majicama i najnovijim reketima.

E da, tokom ljeta su bili otvoreni i bazeni. Bazeni zapravo nisu bili direktno vezani uz Svetice (imali su svoj ulaz bliže stadionu i ogradu koja je odvajala bazenski prostor od ostatka sportskih sadržaja) i u vrijeme ljetnih praznika bili su besplatni za djecu u jutarnjem terminu.

Još u doba prije polaska u školu mama nas je vodila na kupanje. Mislim da je ulaz bio dozvoljen od devet, a mi smo već pola sata prije stajali u redu za ulaz. Poslije smo išli sami jer je mami dojadilo čuvati nas. Jednom nas skoro nisu pustili tako male (znači ja sa nekih sedam - osam i brat dvije godine mlađi!), ali su nas neki drugi (isto tako djeca, ali valjda već srednješkolci) "prigrlili" tako da su rekli da smo s njima.

Poslije se vojska iz tog prostora povukla, a preuzeo je grad. Pa je ulaz svima bio dozvoljen odnosno maknuli su kućicu sa portirom na ulazu. Tu već negdje pada nivo kvalitete i održavanja.

Puno godina kasnije na istom su se mjestu igrala i moja djeca šetajući okolo sa svojim najdražim djedom.

A sad malo o tzv. "sportskom kampu". Kada su se usred grada održavale bilo kakve sportske, "visinske" ili kako god to nazvali pripreme? Halo?

Naravno da je nužno cijeli prostor "pofriškati" tj. renovirati. Naravno da je potrebno postaviti neke okvire tko i kada smije ulaziti i koristiti prostore. No, da Mamić i Bandić vrte pare usred centra grada - mislim da nije fer.

Baš kad si pomislim da bih vas trebala uveseliti nekom kućnom anegdotom opet me raspizde političari. I novinari koji sve to prenesu bez ikakvog smisla i reda.

Sve vijesti bruje kako smo bogati ko Arapi jerbo su nam Norvežani pronašli naftu. I plin. I eto nas na konju. Magarcu? Jok.

Situacija je slijedeća: Norvežani su obavili tzv. 2D seizmička mjerenja podmorja. Što je puno lošije od 3D. Odprilike kako i dva de i tri de filmovi. No dobro, sakupljeni su određeni podaci.

Da vas sad malo Rudarka rasvijetli: seizmičkim mjerenjima traže se "brda" i "doline" podmorja. Jer ako postoje određene geološke strukture tipa "brda", ako se određene strukture pojavljuju određenim rasporedom onda se može reći da imamo mogućnost da u dotičnim "brdima" i ima nešto - oliti "crno zlato". I to je to.

To je kakti pronađeno.

Kako bi se potvrdila ili negirala određena otkrića ugljikovodika potrebno je dotičnu strukturu probušiti i provjeriti da li u njoj ima išta ili ništa. Pri tome se provjeravaju i ostale strukture (nepropusni slojevi, propusni slojevi, rasjedi oliti pomicanja zemljine kore) koje su uvjet da ugljikovodik kao takav (koji se obično ne nalazi u matičnim stijenama već je u pradavna vremena doba dinosaura i daleko davnije od našeg doba Homo Sapiensa - čisto da se smjetimo u povijest) migrirao i zaustavio se ispod tih nepropusnih slojeva.

Prije toga potrebno je dobiti koncesiju za istraživanje, pa lokacijsku dozvolu, studiju utjecaja na okoliš i još poneki dokument (čitaj jedno dvije do tri godine zubljanja raznoraznih dozvola za početak bušenja), pa upasti u gusti raspored bušačkih platformi u ovom dijelu Mediterana, pa....

So, da skratim priču, potrebno je puno više od jadne 2D slike nekih ulegnuća u dubini podmorja da bi se moglo mahati tako značajnim izjavama tipa otkrića nafte i plina u Jadranu.

No, da se vratimo malo unazad - naša naftna kompanija, što god netko rekao ali je ona i dalje u visokom postotku u vlasništvu Lijepe naše pa u istom omjeru i naša Vlada troši profit ove kompanije, eksplatira plin na nekoliko plinskih polja sjevernog Jadrana, a u posljednjih je dvadesetak godina izbušila više istražnih bušotina koje su dokazale postojanje ugljikovodika i u ostatku mora, no ne i u profitabilnim količinama.

Nitko od geoloških i naftaških stručnjaka ne tvrdi da su one sretno odabrane tj. da su "fulane" prave lokacije. I da nafte u eksploatacijskim količinama nema u podmorju. U normalnim svijetskim naftaškim omjerima broj tzv. "negativnih" bušotina i "pozitivnih" oliti otkrića je više od tri do pet na prema jedan tako da ne čudi ovaj negativan score u dosadašnjem otkrivanju ugljikovodika u lijepom našem plavom moru. Možda čak i više.

I da, nakon te prve epohalne (buduće) pozitivne bušotine potrebno je strukturu (veličinu polja po dužini, širini i visini) potvrditi sa još najmanje jednom do dvije nove bušotine - čitajte još nekoliko godina.

A onda opet odpočetka - nova koncesija za eksploataciju oliti proizvodnju (na temelju postojećih istražnih podataka), pa udri nove bušotine, pa transportni sustav cjevovoda (uz sve gore navedene dokumente koje izdaju raznorazne državne institucije), jednom riječju - usmjeravajte svojeg prvašića da uči matematiku, fiziku i kemiju te da u dogledno vrijeme upiše rudarski fakultet - jer prije toga neće biti ništa od para. Što god nam premili ministar izjavljivao...

I da, ne tvrdim da u južnom Jadranu nema nafte. Čak dapače. Samo velim da je to u ovom trenutku gatanje.

Nije mi jasno kad će i našim političarima postati jasno da moraju paziti što rade, kako rade i kako se ponašaju.

U posljednje vrijeme pere nas briga oko toga kako bi i mi pozvali nekog vanjskog poznatog doktora da nas operira, vadi krajnike ili liječi hemeroide kao što je i našem predsjedniku poznati kirurg (u druge on nema povjerenja - kako je rekao odnosno rekao je da je istog pozvao jer u njega ima povjerenja ergo u druge nema povjerenja) mora dići kapak. Neš ti operacije. Za vrhunskog kirurga. Iz Njemačke ili već....

Ovdje ću još jednom ponoviti slijedeće: ako predsjednik ima nekih ozbiljnijih tegoba, onda mora iste javno prezentirati. Nama svima. Da je gosp. Josipović samo svoj čovjek i sitni političar - onda ne, kao predsjednik države - da. Ne znam sad napamet gdje to točno piše, ali sigurna sam da postoji pravilnik o izvještavanju zdrastvenog statusa prvog nam čovjeka Lijepe naše.

U istu skupinu spadaju i raznorazna putovanja gdje nam dotični gradonačelnici, načelnici, predsjednici skupština, dožupani, župani i ini vode osim svojih bračnih (izvanbračnih?) partnera i najdražu mu tetu i kuma i kumu, a ponekad i susjedu na sklapanje basoslovnih poslova - što dalje i egzotičnije, to veća svita - naravno, većinu na naš račun. Poneki pametniji ubace i koju kunicu da nam malo zamažu oči. Da baš ne upadnu odmah u novinarske oči....

O onim famoznim autima sa šest brzina (nisam uopće znala da su već takve i napravili), kožama, suraund zvukovima i tko zna kakvim kerefekama nećemo niti lamentirati. Nije mi samo jasno zašto se razljute kad ih se dočepaju novinari gladni takvih ispada najdražih nam političara.

Uglavnom, ne znam zbog čega se čude kad se njihovo izborno tijelo zapita što i kako rade. I zašto neke stvari vele na početku političke karijere, a neke kasnije, pa one prve pobijaju... kao da sve nije negdje spremljeno. I može se reciklirati. Doduše, s obzirom na skromne informatičke sposobnosti većine nam političara, ništa meni nije čudno...

Što reći? Čekamo neke nove prirodne ljude koji domaćinski razmišljaju prema svojoj tako i prema našoj (zajedničkoj) imovini - našoj domovini.

Ćaos. Ode Rudarka na šeflju kulture. Ima toga i na selu.

U ovih nekoliko dana osupnule su me dvije stvari - jedna je broj otvorenih "Second hand" dućana u središnjoj nam metropoli, a druga jedan natječaj.

Prvo o dućanima. I u našem selu postoji jedan takav. Smješten je u staru halu propale nam tvornice i uopćeno je mišljenje da ga posjećuju samo jadni siromašni ljudi. Jer je (barem ono što sam vidjela izvana) sve nekako ofucano, nabacano i sveukupno nemotivirajuće za kupnju. Uz onaj lokalni moment - ne daj Bože da te vide susjedi...

U Zagrebu, barem ono što sam vidjela izvana - su lijepo sređeni dućani sa modernim policama, razvrstanom (valjda po veličinama ili kako li već) robom i sve u svemu - mrak. Doduše, ne znam kako se takva roba cijeni. No, što želim reći - mjesto gdje bi možda netko tko ne zna engleski i zalutao bez primisli da je ušao u nešto bljak.

Druga je dimenzija broja takvih dućana sveukupna kupovna moć građana. Inače takvih dućana i ne bi bilo tj. ne bi bilo klijentele...

Druga stvar je gore spomenuti natječaj. Radi se o natječaju na određeno za posao spremačice (državna služba) na ravno mjesec (i možda koji dan pride) dana. Dotična spremačica je operirala koljeno, pa je onaj dio zamjene bez raspisivanja natječaja prošao.

I što mislite koliko ih se javilo? U našem malom selu.

Ravno 50 osoba je apliciralo na dotični natječaj!

Zgranuta sam brojem žena koje se bore za jednomjesečnu plaću državnog nam aparata (hoću reći - za malo para).

I sad nek mi bahati političari objašnjavaju da nam kreće na bolje. Ma bljak.

Isto sam svojedobno komentirala, a ponoviti ću svoje stajalište ponovno:

Mrzim i mogla bih čak reći da prezirem stavove naših političara kad se daju rezati/operirati od strane vanjskih doktora, a ne naših vrhunskih stručnjaka. Opće je poznata činjenica da imamo vrhunske liječnike svih struka i osim nekih alternativnih liječenja teških i rijetkih bolesti smatram da nije potrebno posezati za uslugama u inozemstvu. Čisto bacanje novaca.

Svojedobno je to učinio i tadašnji ministar zdravstva - Hebrang odjurivši u Švicarsku na neku operaciju - naravno na naš račun (kakti prijatelju liječniku), a nekidan je isto i naš sadašnji vrli predsjednik države odabravši doduše zagrebačku bolnicu, ali vanjskog mislim njemačkog kirurga za operaciju. Kakti best friend-a.

Naime, našem je predsjedniku države trebalo nešto riješiti u vezi očnog kapka. Neš ti operacije.

Eh da. Mislim da je u oba slučaja riječ o bezobraznom vrijeđanju cijelog našeg zdrastvenog sustava, a šire gledano i nas - svih građanja kao i onog dijela poreznih obveznika koji plaćaju taj sav birokratski aparat.

Nitko me ne može uvjeriti da u Hrvatskoj nemamo sposobnih liječnika da obave obično podizanje kapaka. Čak dapače, imamo tako vrhunske plastičare da se možeš smrznuti. Ali ne, naš bi predsjednik baš nekog izvana.

Toliko od Rudarke.

Odo na snimanje Lijepom našom. Ništa ne pitajte.

U ovo me doba godine uhvati neki teški blues. Zašto? Pa eto, svi Hrvati koji drže do sebe odlaze u Austriju, Italiju, unazad nekoliko godina i u Francusku... na tzv. skijanje. A mi ostali luzeri na posao...

Eh, skijanje! Većina naših Hrvata jedva sklepa kraj s krajem i fino uz famozni lonac sarme i demižonku domaćeg miješanog krene u bijele krajeve. Doduše, nekako u posljednje vrijeme sve više cijenim domaću sarmu od one neke čudne hrane što sam probala u finom restoranu u centru Graza.

Ima i ona druga krajnost - novopečeni bogataši koji u najnovijim kreacijama Gucci-a i ostalih skijaških marki šetaju skije po mondenim skijalištima uključujući bahate proslave mid-day ili after-ski party-e kao onomad naša najpoznatija teniska zvijezda, a sada gospođa pod ovrhama. Navodno.

Ili famozne modne zvijezde što su pokušale naučiti skijati u nekoliko sati, pa se povukle u jacuzzi-e obližnjih apartmanskih smještaja nakon vjerojatno ozbiljnog ismijavanja općeprisutne hrvatske raje.

Znam da većina mojih poznanika koji u posljednjih nekoliko godina odlaze na skijanja zapravo slabo barataju sa dvije daske i dva štapa po tzv. baby-stazama i liftovima, no to ih ne sprečava da prepričavaju dogodovštine ravne skijanju onog jadnog Šumija što već desetak dana ne zna za sebe. Jadan čovjek. Nije imao sreće...

No da, da se ja vratim svojem blues-u:

U ovo si doba godine zamišljam one austrijske reklame koje te pozivaju na vip-smještaje uz masaže, kuhana vina, šampanjce, skijanja bez gužve i čekanja na vlučnice, kupanja po prekrasnim bazenima....

Ma znam da je to sve samo fikcija koja ne postoji. No ipak, tako je to privlačan film. Moja verzija pepeljuge koja se pretvara u (skijašku) princezu.

Da ne bi mislili da samo sjedimo doma i plaćemo mogu vam samo reći kako sam nekidan usred toplog bazena komentirala Guzdi kupanje u obližnjem wellness centru (gdje nam Kostelić uspješno liječi svoje rane) - kako si lako možemo zamisliti da smo u nekom austrijskom ski bazenu - sve samo naša raja.

Uostalom, vidite da padaju lavine, snijeg se topi, a New York stenje pod minusima grozne zimulje.

Danas sam pokušala kupiti (doduše neke uloške no proizvod nije bitan za ovu priču) na akciji 2 + 1. Ehh...

Sve bi bilo dobro da su razgovjetno objasnili koji proizvodi (a moglo se kakti miješati više različitih proizvoda istog proizvođača) ulaze, a koji ne u akciju. I tako smo sve lijepo stornirali na blagajni. Jer ono što sam ja odabrala nije bilo na gore navedenoj akciji. Doduše, za ovu je priču bitno da sam sve potrpala na kasu i razgovjetno tražila da se provjeri moj odabir. Inače, hm...

Isto tako sam nekidan birala okvire za naočale. Prvo sam otišla prema Metropoli u "svoj" dućan jer tamo imamo popust. Svako malo netko kupuje naočale, pa je zgodno imati "svoj" dućan. A i općenito sam s dotičnima zadovoljno.

Anyway, odabrala sam okvir (na 50% popusta), pa su mi uvalili anti-ovu i anti-ono na staklima. Pa to sve skupa nije išlo na ukupan obiteljski popust od 10% (kao ni za pojedinačan). Ne mogu reći da mi se okviri nisu dopali, no ne volim kad bez veze potegnem do Zagreba kako bih kupila nešto što sam mogla i u svojem selu.

Jednom riječju - koliko vam se puta desilo da ste svojom krivnjom ili zabunom uspjeli ne dobiti određeni popust zbog kojeg ste nominalno i stigli u određeni dućan?

Još je gora opcija kad doma otkrijete da su vam prodavačice uvalile dotične proizvode bez popusta (jer ste kao i ja u prvoj priči nešto fulali) bez da vam objasni kako kupujete bez popusta? I to mi se dešavalo. Mrzim to.

U svakom slučaju - pazite što kupujete, potisnite strah i nelagodu te otvoreno pitajte prodavačice ako vam nešto u vezi popusta nije jasno (jer su one tamo zbog nas, a ne obrnuto kako nam se ponekad čini!) i - pazite se.

Šokirana sam činjenicom da je na nedavnom sprovodu jedna (meni nepoznata) cura nosila Givenchy čizme od preko tisuću eura.

Naravno da ne bih znala za dotične čizme da ista nije imala i torbu na kojoj je zlatom pisalo Givenchy, pa meni, znatiželjnoj babi nije puno trebalo da istu pronađem na netu jer me zanimala cijena. Odnosno vrijednost dotične. Naravno, i više-manje neugledna torbica koštala je preko tisuću ojrića. Fuuu....

Sve skupa ne bi bilo zamijećeno da mala nije drhtrurila u dotičnim čizmicama i nekom kaputiću (očito je i ovo potonje neko it čudo skupo ko vrag, a ne grije ni na plus temperaturi). Ehh...

No dobro, imam i ja svojih sitnih radosti, no definitivno ne u toj cijeni.

Ovom prigodom mogu priznati kako sam ponosna vlasnica Tod's mokasina. Za one neupućene - to je Mercedes, ma ne, Ferrari kad se radi o mokasinama. I da, iste su kupljene za određen poklonjen "putni" bon (mogla sam potrošiti čak i duplo, no malo sam se skockala pa za ostatak novaca platila račune ).

Što s njima radim? Skrivam ih kao Vidošević medvjede.

Definitivno moje društvo ne bi shvatilo ljubav prema cipelama kad moja kolegica ima "iste takve, samo druge boje, koštale samo 100 kn u Peku/Alpini/name it"...

No da su dotične mekane, fine, ugodne.... i pazeći na njih mogle bi izdržati ponešto godina. Ipak govorimo o klasiku.

Ok. Postoji još lijepih i skupih stvari koje bi rado imala tipa Hermes marame (doduše, sve koje sam vidjela izgledaju kao da ih nosi samo Kraljica Elizabeta po onim svojim škotskim dvorcima - čitaj: babski), finu torbu, ali nee - ne zaboga onu LV plastičnjaču kao niti Chanelku sa zlatnim remenom.

A tek kako dobrih LV, pa i Chanel torbica i Tod's i... ima... eeee...

No naravno, ne bi ih nitko prepoznao na sto metara. Halo?

Uglavnom, ne treba pretjerivati, ne treba loviti trendovske stvari (jer postanu demode) i uz malo sreće - hop. Tako i tako se dobar stil gradi na finim sitnicama - dodacima. Odjeća se može nositi i iz nekog povoljnog dućana. Mogu iz osobnog iskustva (držala neke it komade u rukama - poznata KaDeWe robna kuća u Berlinu) izjaviti da hrpa skupe robe - košuljice, haljinice, jaknice izgledaju kao da su iz nekog no-name turskog dućana. Believe me.

Pozdrav od Rudarke (malo mi je dosadno, već danima ne radim, vrag ti i ove praznike)