U ovih nekoliko dana osupnule su me dvije stvari - jedna je broj otvorenih "Second hand" dućana u središnjoj nam metropoli, a druga jedan natječaj.

Prvo o dućanima. I u našem selu postoji jedan takav. Smješten je u staru halu propale nam tvornice i uopćeno je mišljenje da ga posjećuju samo jadni siromašni ljudi. Jer je (barem ono što sam vidjela izvana) sve nekako ofucano, nabacano i sveukupno nemotivirajuće za kupnju. Uz onaj lokalni moment - ne daj Bože da te vide susjedi...

U Zagrebu, barem ono što sam vidjela izvana - su lijepo sređeni dućani sa modernim policama, razvrstanom (valjda po veličinama ili kako li već) robom i sve u svemu - mrak. Doduše, ne znam kako se takva roba cijeni. No, što želim reći - mjesto gdje bi možda netko tko ne zna engleski i zalutao bez primisli da je ušao u nešto bljak.

Druga je dimenzija broja takvih dućana sveukupna kupovna moć građana. Inače takvih dućana i ne bi bilo tj. ne bi bilo klijentele...

Druga stvar je gore spomenuti natječaj. Radi se o natječaju na određeno za posao spremačice (državna služba) na ravno mjesec (i možda koji dan pride) dana. Dotična spremačica je operirala koljeno, pa je onaj dio zamjene bez raspisivanja natječaja prošao.

I što mislite koliko ih se javilo? U našem malom selu.

Ravno 50 osoba je apliciralo na dotični natječaj!

Zgranuta sam brojem žena koje se bore za jednomjesečnu plaću državnog nam aparata (hoću reći - za malo para).

I sad nek mi bahati političari objašnjavaju da nam kreće na bolje. Ma bljak.