Ne znam da li je do mene ili do moje odabrane županije (gdje živim), no opet je na lokalnoj političkoj sceni uprizorenje tragikomedije. Drugačije ja to ne bih mogla opisati.

Naime, lokalni dugogodišnji direktor komunalnog preduzeća sam je sebi svojednobno potpisao managerski ugovor snova.

Ne možete vjerovati, no dotični si je prepisao takve ugovorne uslove da u slučaju da ga netko istorpedira, dobiva maltene doživotnu plaću (nešto sitno umanjeno) ili otpremninu (jednokratno) u visini tih dotičnih plaća x broj mjeseca do pemzije.

Kad se uzme u obzir da je dotični u ranim pedesetima (doduše, meni izgleda starije), možete misliti koliko je to para.

Da sad ne spominjemo da je dotično komunalno u debelim minusima jer gorespomenuta persona nije baš neki kvalitetan, već bi se moglo reći izučeni rukovoditelj. Hm.

Kad si bolje razmislim, ovo je čak premašilo onaj famozni Maminjo ugovor sa nedašnjim sirotanom iz južnoameričke pripizdine koji je potpisao dužničko ropstvo napisano na tećnom hrvatskom jeziku dok isti nije slovkao niti engleski, a kamoli naški. I još se čudio kad je isti, gle - igrom slučaja postao bjelosvjetksa faca koja mlati puste pare.

Sve u svemu, stvar se nekako brzo zataškala kroz medije, pa pretpostavljam da je opet pojeo vuk magare. Jegiba, a mi rajo plaćajmo plin, vodu, struju, grobno mjesto, javnu ravjetu, mjesto na placu (makar ga ne koristimo), ......

Eto. Toliko od seoske novinarke, pozdravlja vas Rudarka

Ps. Što bi si čovjek mislio o kućnim prijateljima kad za rođendanski poklon dobije čokoladnu repliku muškog spolnog organa. Prestrašno.

Taman kad se barem malo slegla prašina oko županičinog službenog auta sa kožnim sicevima i souround zvuka došlo je novo bahaćenje vladajućih - hrpimica novih njemačkih automobila punih skupe opreme i grijanih sjedala. Ili čiji je već Audi auto. Hm.

I sad nam tu premijer opet danima uvrijeđeno kao vlaška mlada propovijeda da o tome ništa ne zna, pa onda zna i nije ga briga, pa ga je briga, ali se ljuti na nas što je to i nas briga... i tako dalje.

Uglavnom, opet se desilo da je potiho prošao jedan ogroman natječaj koji je iznjedrio hrpimicu automobila najviše klase.

Da vidimo, što bi o tome mislili?

Kao prvo - slažem se da se ministri, premijer, predsjednik sabora i još nekolicina ne mogu voziti u zaprežnim kolima. Niti fići. Budimo realni. I za to im treba "fino auto" kako bi to lijepo rekli naši dragi gastarbajteri.

No, tu u redu stoje i onih dvadeset župana (još uvijek se čudim da imamo tako puno županija), pa njihovi zamjenici, pa svi oni ravnatelji raznoraznih agencija, pa predsjednici/ravnatelji raznih državni poduzeća, pa ..... e da - tu je priča što i kako sa tim silnim voznim parkom.

Jer tako je lako naručiti za tuđi račun automobil visoke klase, 6 brzina, grijanih sjedala svijetlih kožnih presvlaka i tko zna kakvih sve divota što niti ne znamo da postoje.

I ne vidim zbog čega se oni ljute na nas obične male ljude? Svaki dan nas iznenade neki novim nametom, nekimu novim oduzimanjem osnovnih primanja našim profesorima, liječnicima, policajcima.... I svakim nas danom uvjeravaju kako je državna blagajna prazna. I kako se nema...

Jer ruku na srce, uz sve one stambene kredite malog običnog čovjeka (ako je te sreće da ipak radi i da pri tome dobiva i plaću) malo je ostalo za kredit nekog minijaturnog Klija ili nekog južnokorejanca. Rudarka vozi polovnog Nijemca tipa Seoski auto (VW Polo). na sreću, manje rabljenog jer je prvoj vlasnici, odgajateljici u vrtiću služio za odlazak na posao u dužini od nekoliko kilometara od kuće. Toliko je star da na njega ne plaćamo već godinama porez.

A sad bi nam kao trebalo biti važno da li su si premijer i prvi mu financijaš u dobrim odnosima ili su u svađi pa na konvenciji lokalne nam partije ne sjede skupa u prvom redu... prestrašno.

U prvi mah šokirana naslovnicama o 10 razloga zašto nije dobro poslovati u ovoj našoj jadnoj Lijepoj našoj nakon pročitanih cjelokupnih izjava gospodina Prpića mogu samo konstatirati da niti u jednoj od navedenih razloga nije pogriješio.

A sad i onih desetak razloga zbog čega nije ugodno malom čovjeku živjeti u ovoj državi:

1. Kao prvo - za sve ti treba veza. Od veze da dođeš na red kod zubara i doktora opće prakse, do veze u dućanu za proizvode na popustu (još uvijek je problem doći do super povoljne perilice ili neke druge skuplje stvari na akcijama po našim raznoraznim prodajnim centrima) i/ili nedajbože neke ozbiljnije potrage za raznoraznom dokumentacijom - bila ona o pokojniku, novorođenom stanovniku ili samo novom vlasniku pokretnine ili nekretnine.

2. Drugo - kao što je već spomenuto na razini obrtnika i vlasnika poduzeća - tako i na razini osobnih primanja država ti uzima što god ti može. I nema tu bogznakakvih olakšica. Bolje rečeno - osim na djecu i nezaposlenu suprugu praktički nemate pravo na nikakvu olakšicu na svoju golu plać(ic)u. I ona tzv. srednja klasa najgore prolazi - ona izdvaja najviše.

3. Iz svake pojedine stavke - bila ona obično mlijeko, polica osiguranja automobila, dopunska polica zdravstvenog osiguranja (pa i na temelju nje opet moraš doplatiti za većinu lijekova), ulaz na autoput, kubika ispuštene vode kad pustiš nakon velike nužde do obične kave u kafiću nešto plaćaš. Znao ili ne. Ako ćemo o kavi radi se o onom famoznom porezu (tzv. Josipovićev) na muziku što ti po volji ili ne puštaju u odabranoj lokaciji ugostiteljskog objekta.

4. Ako se desi (nedajbože) nesreća da te pogazi neka bogataška mečka ima velike šanse da se dotični glavonja ili njegov bahati sinčić izvuče samo sa opomenom dok ti oplakuješ svojeg člana kućanstva ili susjedstva. Ako baš nema sreće ili ti imaš neku vezu (vrati se na točku 1.) pa dođe do kritične mase javnog negodovanja - natpisa po dnevnim glasilima, možda dođe i do neke jače kazne tipa društvenog rada ili uvjetne kazne zatvora.

5. I kod teško bolesne djece atipičnih kroničnih i/ili smrtonosnih dijagnoza nema pravice. Oni koji igrom slučaja (ili veze - vrati se opet na točku 1.) slučaj dospije u medije možda dođe do nekih akcija šireg karaktera (ne računam sakupljanje financijskih sredstava po lokalnom poduzeću ili na manje humanitarne akcije) možda dobiju i neku šansu u vidu mogućnosti na skupa alternativna liječenja. Ostali u tišini... ehh...

6. Dok nam god državom vladaju oni koji se prepucavaju o kožnim sjedalima vozila luksuzne kategorije do istih koji dozvole (zbog svoje inertnosti) razne referendume o abortusu i gej populaciji nisam sigurna da smo sigurni.

7. Dok nas god vrijeđaju prenoseći bahate izjave i izljeve bijesa/sreće/ratnih pokliča Maminja i sličnih (pogledajte samo posljednje od navedenog), a isti ne završe barem na promatranju u zdrastvenim ustanovama zatvorenog tipa - vrijeme je da razmislite o selidbi u toplije krajeve.

Nekako nemam volje nastaviti. Nastavite vi sami slijed....

U posljednje vrijeme nitko ne spominje famoznu legalizaciju domova naših pradjedova što su generacije prije nas, pa i mi sami (ako smo bili pametni) dozidavali, prezidavali, dodavali...

Sad je trenutak da se i to spomene jer su počela dolaziti rješenja o plaćanju kazni i fizički samom blagoslovu nad našim domovima - bili oni stanovi, kućerci, kućerine ili samo vikse, naravno - prvi red do mora.

Uglavnom, naši su se papiri vratili na doradu. Jer smo htjeli ušparati (jebemti tuđu nedorasli djecu), pa nam je mala od frendova crtala - jelte nek si dijete nešto zaradi - pa sad imamo hrpu bedastoća ucrtanih kako se to njoj dopalo. Hm.

No dobro, uglavnom ispalo je da će naš roštilj aka krušna peć dobiti svoju građevinsku dozvolu. Uključujući i podrum koji još nije niti izgrađen (niti smo ga mislili graditi).

No, nisam o tome htjela pisati. Nego o EU praksi i raznoraznim zakonima, pravilnicima i preporukama koje naša vrla Vlada pokušava nametnuti i ovom jadnom napaćenom narodu.

O tome da vodu koja nam teće iz pipe moramo i zbrinuti kad njome poplahnemo govno u mirišljavom toilettu - to mi je jasno. I da to košta kroz onu neku naknadu u sklopu računa za vodu.

Ali, da moram platiti kišnicu što mi padne na krov kuće i u kružnom kretanju vode/vodene pare/oblaka/kiše kao otpadne vode - to mi je suludo.

Isto tako i ispuštanje CO2 u atmosferu kroz one naše malecne dimnjake jer se ipak moramo i grijati.

Da se malo vratimo u prošlost. Bilo je tu raznoraznih načina da se presušenu kraljevsku blagajnu napunu parama. Pa je tako još uvijek uobičajeno u sjevernim krajevima Europe da im prozori nemaju zavjeste jer se svojedobno na takvo što plaćao namet.

Kao i malecki prozori na starim kućercima jer se po kvadraturi prozora isto tako plaćao porez.

Ima sijaset primjera što se nekad u davna vremena pokušalo nametnuti kao danak kralju, caru, državi....

Ne mogu se oteti dojmu da nas naša Vlada, u nedostatku drugih priljeva u državnu blagajnu stišće europskim izmišljotinama. Za koje nisam sigurna da su već nametnuti Bugarskoj, Rumunjskoj ili možda Mađarskoj kao EU državama s puno duljim stažem od naših nekoliko mjeseci sreće i blagostanja.

Zato, ako mislite kopati bunar za malo vode s kojom ćete zalijevati dvorište - razmislite da li je to pametno. Čini mi se da se priprema i neki namet na tu starinsku umotvorinu. Nekako si mislimo da svoj izbušimo u budućem podrumu. Nakon što ga legaliziramo, pa nakon toga iskopamo.

Pozdrav od Rudarke

Ne mogu reći da me baš svaki put dirnu tekstovi, pogotovo ne oni u dnevnom tisku. No, današnji komentar na priču o zapošljavanju u skoro pa novoj - i prvoj u Hrvata - prodavaonici namještaja švedskog nam predragog (pogotovo onima što stanuju u i oko metropole) branda, me duboko bacio u razmišljanje.

Naime, u vikend izdanju jednih dnevnih novina donešena je priča o pet krugova eliminacija za radno mjesto šefa održavanje zgrade tj. predmetnog dućana. Doduše, malo većeg dućana, no ništa više zahtjevnog nego recimo Metro ili neki od hipermarketa ili ogromnih šoping centara.

Čak si mislim da su i šoping centri (veći po kvadraturi i broju raznolikosti dućana), kao i spomenuti Metro (po rashladnim policama) kompliciraniji za održavanje od više - manje obične prodavaonice namještaja. Što u biti Ikea i jest.

I sad, doduše jednim zanimljivim načinom pisanja opisane su sve strepnje i nadanja "malog" čovjeka za jedan mrvicu zahtjevniji posao. No, neš ti održavanja - pa ne govorimo o nuklearki niti letu u svemir. Hm.

Isto tako se postavlja pitanje koliko smo mi kao Hrvati daleko dogurali da nam je - i onima manje obrazovanima, ali čak i akademskim građanima - najveći ideal bijela kuta sa logom DeeMa. Halo?

Tako se sad i ovih stotinjak radnih mjesta prodavača i pomagača u prodavaonici namještaja, pa zvala se ona Ikea ili bilo kako drugo, glorificira u neke nerealne (financijske) okvire. Makar se još uvijek ne zna politika zapošljavanja, a time niti politika stimulacije na poslu. Pa se ne zna da li će dotični ljudi u plavim majicama biti plaćeni kao gorespomenute tete sa pristojnom plaćom diplomiranog inženjera s full satnicom na terenu (oliti dnevnicama) ili kirurga u operacijskoj sali (ako im se pribroji ona 13 plaća i nešto bonusa) ili onih jadnih žena u Kerumovim špecerajima (ako se ne sjećate, Kerum je imao nekoliko bisernih izjava o plaćama svojih zaposlenika u trenutku kupovanja onog bijesno skupog bijelog automobila).

Opet s druge strane, nakon brojke od skoro četiri stotine nezaposlenih - što ja ima za pričati? Spomenula sam vam već kako je 50 molbi stiglo za radno mjesto čistačice na određeni rok od mjesec - mjesec i pol.

No istovremeno se neki mogu bahatiti izjavama kako im politički suparnici podmeću lažne račune za pusta svatovska jaja. O automobilima nitko ni zuc. Baš me zanima što se nalazi u voznom parku predrage mi županijske šefice.

Bila jučer na jednom poslovnom skupu. Stari dugogodišnji direktor jednog regionalnog ureda slavio je odlazak (tj. već je otišao sa starom godinom) u penziju, a istovemeno je inaugurirana i nova mlada direktorica.

Dotična je zgodna, ali i pametna. O tome da li je baš najbolji odabir (zbog svoje mladosti tj. sitnog staža u jednoj jako teškoj sredini) - neću. S obzirom da sam s dotičnom bila i prije dobra (odabrala sam baš nju za put tj. kongres u Berlinu u jesen prošle godine) učiniti ću sve da joj pomognem svojim znanjem i vještinama koje se ipak stječu godinama. Tako i tako imam neki manji projekt u njezinom "dvorištu" pa ćemo se i uživo vidjati slijedećih par mjeseci.

Uglavnom, kako sam željela pisati o odjeći mogu samo napomenuti da je za dotični domijenak (koji je smješten u radni prostor) odabrala uske hlače i prozirnu košilju koja je velikom mašnom skrivala ono što je već trebalo. I strukirani kratki sako.

Druge su kolegice, kao uostalom i ja stigle iz Metropole i ostalih lokacija gdje inače radimo. Bilo je tu i lijepih poslovnih komada i nešto kao odjeća "prošećimo psa prije fitnesa". Uključujući i kolegicu koja je bila zadužena za govor (znači, znalo se da će pred kamere i mikrofon) u ofucanoj košulji i trapericama. Veli ona meni - u nedjelju kad sam se spremala na teren nisam se sjetila fešte u petak. Halo?

Dotična je lokacija u blizini jednog velikog hrvatskog grada s nekoliko "Mall-ova". U čemu je problem? I nova vestica + marama već bi podigla dojam. No, žena se prepustila godinama i sada izgleda umorno, skutreno i bez imalo sjaja. Šteta. I ona mi je dugogodišnja draga kolegica. Svi znaju da puno radi, noo... nekad je vrijeme i za malo odlaska frizeru (pa bio to i seoski), novoj majici ili košuljici i pravom make up-u.

Pa svi muškarci vole dotjerane žene. I u slučaju da ih samo gledaju i s njima ispijaju zdravice.

Jednom davno, tek sam počela raditi, a to je bilo u jednom zabačenom seoskom uredu i stvarno nije bilo potrebe za ikakvim frizerskim zahvatima, no majka me svaki put korila kad sam se pojavila doma - "Rudarka, ti si ipak inženjerka, "šefica" radnicima, trebaš redovito ići frizeru".

Eto - drage moje kolegice - potrebno se lijepo i ukusno obući čak i kad se radi o malim domijencima ili sastancima. I ne košta to neke puste novce. Moja nova suknja je čak bila skupa jer je plaćena 199 kn u H&M. Mala crna sa našivenim aplikacijom sprijeda. I sako iz Zare. Bonbon.