Oduvjek sam željela sjediti s leptopom na teraci s pogledom na more, na zraku, u hladu, u miru i tišini...
I surfati...

Želja mi se djelomično ostvarila. Kako?

Lako:

Sjedim na terasi uz našu kuću. Leptop lovi wireless mrežu (ja gacala, he he), gledam na zelenu livadu, a sve uz zvukove rada mješalice.

Kao trenutno za ovih prvomajskih praznika na moru.

Tako da mi pogled na more zapravo ni ne treba...

Što je još uvijek bolja opcija nego kad ti susjed navrne u autu (uz naravno uz otvorena sva vrata i gepek) na neku stanicu "po željama, mladencima za dug život, a kuharicama za sretno kuhanje..".

Pa si mislim - bolje i mješalica, dok god ona radi u tvojem vlastitom dvorištu...

Update: Znam da nije vrijeme niti mjesto da komentiram smrt Ivice Račana, ali eto, moram... Baš me zanima tko će od nas (jelte blogera) uspjeti završiti (svojom smrću ili pak svojim radom, dijelom i životom) na stranicama CNN-a? Čak niti u našem dnevniku. Osim ako nas na neki suludi način ne pregazi neki mladac u kamionu koji istovremeno šalje sms i vozi... Eh... Život...

Malo mi je Ribafish zagolicao moj pustolovni duh.

Naime, i ja sam obožavala "Države, gradove" - igru. Negdje u dobi od 11-14 godina bilo mi je užasno čudno kad netko nije znao npr. glavni grad države Čad, da ne velim da mi je bilo još čudnije kako ljudi ne mogu smjestiti neke države na prave kontinente!

Sada, kada sam mrvicu starija (hi hi ) volim putovati.

Dapače, sada su mi cilj - službena putovanja.

Na njima doduše ne vidiš baš previše od grada gdje se nalaziš (pogotovo ako je kongres ili skup dovoljno zanimljiv da je glupavo "markirati" ili ako na dotičnom poznaš previše ljudi pa ti je neugodno zgiljati jer će onda svi govoriti - gle, svi Hrvati su takvi..), no u zadnje vrijeme se dobro pripremim, tako da u glavi imam danima unaprijed plan grada s zanimljivim lokacijama (naravno, ukljujući zanimljive šoping-centre ako je mjesto poznato po nekim dobrim stvarima za trošenje vremena i novaca).

Prednost takvog putovanja je što te smjeste u fini hotel (kakvog si inače ne bi mogao priuštiti u privatnoj opciji), letiš avionom i kao šećer na kraju - dobiješ deviznu dnevnicu! Naravno, ja ju uvijek (da ne velim uduplo ili više..) potrošim.

I da, za kraj, evo gdje sam sve bila:

(sorry, tko je vidio, vidio je.. link je bio malo preširok, pa mi je smetala slika)
What about you??

No da, vidim, svašta mi savjetujete, obećavate i uvjeravate... Imam još dobrih tjedan dana do dotičnog bildanja.

Zato sam krenula s ratnim pripremama. Nema smisla da krenem nespremna. Naime, odmah sam se upisala i odradila prvi ovogodišnji solarij. Nek vrag nosi hladnu vodu i ostalo...

Što se tiče ladne vode - vidjet ćemo. Uvijek se mogu izvući na "ženske stvari" i sl. bedastoće i ostati negdje uz dobru knjigu u hladu....

Danas je bila rasprava na poslu o brzom čitanju. Jedna mačka prošla dotični tečaj, pa se svi zapalili za te neke "mentalne mape" i sl. stvari.

Ja sam se pravila luda - rekla da mi je baš gušt čitati polako. Što i je. Kakve koristi da sad pročitam pet nekih "hit" knjiga, kad mi je baš lijepo ovako polako.

Pogotovo kad uzmem neku na engleskom. To tek onda traje li traje....

Dobila (na zahtjev) zaostali poklon za rođendan: "Kosti".

Tek razgledavam knjigu. Onda slijedi čitanje.... Možda na raftingu??

Jebemmumater, i moj šef popizdija..

Danas nam je objavio da i naša "moćna gomilica" (čitaj srednjovječnih dobro baždarenih tipova s brat - bratu desetak viška kilograma, masnoćom i ponekim šećerom u krvi) kreće u premoderni timbilding.

Jebate i timbilding, ako nije samo iće i piće. A nije...

Između ostalog idemo na neki jebeni rafting. Pa čovjeće, piše na webu da je idealno vrijeme za dotični rafting od početka maja do..

Pa još nije počeo taj jebeni maj...

Smrznut ću se.. (da ne velim da ću se i utopiti, bez obzira na prsluke i ostalo)

Upomoć!

Piše vam žena kojoj je prestrašno bilo ono neko bezvezno spuštanje niz vodicu u Gardalandu. Toliko o mojoj hrabrosti. Bljak.

Da ne velim da ćemo izgledati kao onomad Vlada na raftingu - presmješno...

Danas je nekako šugav dan. Direktno s vrata sam se bacila u krevet.

I sada, nakon par sati (no da, to se samo tako kaže, ne radi se tu o satima već minutama, no meni i to dosta!) "okrepljujućeg" sna - osjećam se kao nova! No dobro, lagano mamurna. Obično kad spavam popodne, nikako da se do kraja trgnem i razbudim..

Ipak, nekako mi je puuno puuno bolje nego prije.

No, da vam ne bi bilo jako dosadno, jedna mala crtica s jučerašnjeg sastanka:

Sjedimo moja kolegica, jedna druga (ženska) predstavnica "vanjske" firme, naravno ja i - naš muški kolega i sastančimo.

I sad mi - usaglašavali smo neke planove rada po danima i sve ostalo što se uz dolazak stranaca s nekim specijalnim alatom može zakomplicirati, uključujući npr. carinu, s jedne teme na drugu. S jednog problema na drugi (s istovremenim zivkanjem preko moba dotične strance), pa što ćemo raditi prvi dan, pa što za tri dana..

I onda tip veli - "stanite, ne mogu ja tako preskakati i paralelno raditi tri stvari. ja sam ipak samo muško".

A nas tri u smijeh.

Da vam ne velim da je uletio i drugi tip, sa zakašnjenjem i bez isprike, koji nam je zakomplicirao (svojim pogledom na stvari i način kako da se one odrade) život, te produljio sastanak za brat-bratu sat i pol.

A nas tri bi sve lagano dogovorile u pola sata.

I tko kaže da nam je život tužan bez muškaraca??

Možda situacija i nije tako crna, možda me ne bi trebao prati blues, ali eto...

Tužno je to kad se iskopaju takvi rovovi da najvjerojatnije nema povratka. Tužno je to da te, nekad dobri prijatelji čudno gledaju kad dođeš na vrata, kad utihne razgovor, prisluškuju priče s nekim drugim kumovima...

Guzda veli da mu nije krivo što smo mi bili kod njih. Što su nam se obratili samo s dvije rečenice od kojih je jedna "što ćete popiti?"...

Slijedeća runda je u našem dvorištu - Nasljednikova krizma. Mi tamo došli. Da vidimo da li će oni biti kod nas. Pozvani jesu. A za dalje ne obećavam. Ne treba to meni...

I za kraj još jedna cveba (osim onog prošvercanog televizora): mali se osipao još prvi dan - i šutio ko' pi. Poludih. Umjesto da smo to riješili, obilaskom doktora, lijekovima, name it.... Rasplakao se majci nakon što smo ga ostavili doma. Svrbilo ga kao.... Jojj - i djeca...

Pošto je subota popodne, pretpostavljam da mogu malo maštati...

Na primjer: desi vam se da vam ponude da birate što god hoćete, ali ne smijete ništa kupiti.

Što bi to bilo??

Pronašla sam odgovor za sebe:

- najam broda (ja sam za onu neku starinsku - drvenu duguljastu ljepoticu - Bondovu (?), nemojte me pitati dužinu, onu neku duugačku) s posadom - cijena: prava sitnica - 100.000 eura/tj. uključujući posadu koja te mazi i pazi...

Valjda bi mi dali i jesti za te pare?

Svaka čast - dotjerali do 100-ke!!

Nisam ni mislila da su ozbiljni ljudi tako bedasti, no, hvala, hvala...

Upravo gledam na televiziji nekog našeg tipa bildera i mačku. Takvi ljudi mi se uopće ne sviđaju. Ne znam zašto, ali tipovi su obično neki metar i cvancig, a mačke definitivno neerotične.

Frajeri valjda odu dizati utege da dobiju barem masu, kad već nemaju visinu. He he..

To me podsjetilo - veli meni danas moj šef "znaš, ja sam ti avanturista jarac ili što li već po horoskopu - idem na operaciju korekcije oka".

A ja njemu "dragi moj, baci se ti s mosta s bangee-jumpingom, a ne muljaj o avanturizmu kod doktora"..

E lude kuće danas..

Zaboravih napisati:

SVAKI OD TIH BLOGOVA IMA PO 500 KOMENTARA!!

Zato, pljunite u šake i klikajte. Kak bum ušla u Cool listu s ovih jadnih desetak komentara???

Kako sam pokušala ući u glavu jednog 14-ka, sjetih se da je frendica spominjala blog svoje kćeri, Nasljednikove vršnjakinje.

I sad ja, ovako informatički neuka koja znam eventualno "guglati" (kako mi je to lijepo kćer nedavno objasnila - "idem ja malo guglati", majčicu ti tvoju, šta ćeš ti guglati...), jednostavnim izborom ime + prezime + selo malo pronašla skoro cijelu našu seosku blogersku scenu trinaesto - petnaestogodišnjaka, ostali mi tak i tak nisu zanimljivi u ovom špijuniranju.

Čovjeće, kako su ta djeca naivna!

Na prosječnom blogu jedne 13-kinje piše:

- ime (ponekad samo mrvicu izvitopereno, no može se linkom sa nekih drugih stranica doći i do prezimena)

- škola, razred

- najdraži prijatelji (imenom i prezimenom!!)

- slika vlasnika/ce

- pes, mačka, samo što ne piše i adresa ...

Sve je ili u crno/bijeloj ili u srčeko-zvjezdice-roza ambijentu, tako da mi još uvijek titra pred očima.

Svi mi (roditelji) smo govna, dosadni, samo se deremo (no dobro, nešto bolje niti nisam očekivala) i koliko god novaca na njih potrošili - to je premalo jer oni "trebaju" baš onaj skuplji mob i sl.

Što još reći?

Frendice, majke dotičnih teenage-ra mogu mirno spavati. He he...

So far....

Update: Ispale mi oči od surfanja po blogu. E, bome sam pretjerala danas....

Boli me glava još od jučer.

Da vam sad ne prepričavam što sam sanjala - dalo bi se iz tih snova svašta isčitati, ali bejzikli je na tapeti opet Nasljednik.

Jučer utrčavam u školu da pokupim Malu par minuta ranije, a Njegova razrednica viće s kata "idete k meni?"..

Ma nee...

"Dođite na brzinu.."

Na brzinu je ispalo da gospodin, ne da je ispravio one kulje, nego ih je zaredao još nekoliko, pa nekoliko dvojki, pa tu i tamo trojka, ostalo prazno....

Pa da mu čovjek zavrne s vratom (kad bi moga do njega od kose..).

Najgore od svega je što si je on uvrnuo pogled na svijet, sebe, školu i ostalo tako da tu nije priča da on neće ili nemože ili čak ne želi učiti. On misli kako je to samo onako, usput, i da će te sve ocjene riješiti do upisa.

Hello?? Upisi!!

Da ne velim da sam znala (a ocjene su od prije Uskrsa), da ne bi bilo djece niti portabl televizora u mojoj kući!!!

Kao što znate, idem na njemački. Da mogu komunicirati s najdražim nećakom koji ne zna beknuti materinji jezik. No, to je već neka druga priča..

I posljednji put uletio tip iz susjedne "filijale" u našu grupu njemačkog. Jelte, frajeru ide teško na engleskom, pa bi se sad (nakon što smo mi prošli 2/3 knjige tj. gradiva) malo pridružio nama. Jesmo mi početnici, ali brate mili, ipak smo i nešto naučili.

No, posljednji put ga je "tičerica" ispitivala, doduše definitivno nevoljko, ali na zahtjev njezine direktorice. Tako da mi nismo bili previše oštećeni za njegovo "znanje" i oduzimanje vremena nama ostalima.

I danas smo kao - "svi skupa" učili njemački. Naravno da frajer nema pojma i užasno mi je išlo na živce što se mi svi jebemo s njegovim "oprostite, gdje ono moram pogledati". Naravno da je išao i ostalima na živce, nisam sad tu samo ja koja se (nisam) bunila.. Ma daj....

Uvijek me fasciniraju tipovi koji se guraju na sve moguće tečajeve, samo zato što ih ne plaćaju iz svog džepa. Pa ako nemaš pojma gdje se komp uključi u struju, to ti nikad neće trebati u tvom poslu "više čistačice", a pogotovo ako imaš veliku šansu da ispit koji uvijek ide s takvim tečajevima nikad ne položiš - čemu se guraš???

Kategorija: Novac i živci...

E baš smo jadni...

Dan je počeo tako da sam se trgla iz sna i počela smišljati što sve moram ponijeti sa sobom - vodicu za pranje stakla, pril, rukavice, domestos, .... I pomislih još u krevetu na one dvije babe što napirlitane obilaze zmazane engleske domove i prave red.

Onda smo na kamiončić potrpali svakakve pizdarije, kao što su flakserica, šrafncigeri, pile, čak i dva bicikla, zlu ne trebalo..

Onda smo utrpali u kamiončić i najdražu prijateljicu, nema smisla da đabe pije kavu kod nas - i u dobru i u zlu, tj. poslu!!!

Onda smo se natandrkali u Mečki do cilja tj. vikendice..

Onda smo šljakali, neki vani, dotična u kući..

Ne računajući roštilj, kad je sve bilo gotovo, pokupili smo se doma, umjesto da uživamo u plodovima svoga rada..

Jerbo vikendica nije naša, ali kao da je naša, ali ne smiješ ovo, ali ne smiješ ono, ali možeš ribati (sleš) čistiti (sleš) pilati (sleš) kositi (sleš) plijeviti...

A onda neki drugi dođu (samo) tulumariti...

Update: Da vam malo pojasnim: vikendica je (kao) u 50% našem vlasništvu. Doduše, Kraljica Majka (koja ima 0% vlasništva) je i dalje "duhovni" vlasnik - čitaj ne da ništa bacati, ne daj bože okrčiti ili... Jednom riječju, vikendica je pravi simbol hrvatskog vlasništva - svačija i ničija, tj. nitko ne bi ulagao u nju, a svi bi se koristili, doduše, onih nekoliko puta godišnje... A stvari propadaju ako se ne održavaju, što bi značilo ulaže novac u nju!!

Bez obzira što je petak i 13 (oduvijek sam bila vještica u duši, hi hi) - dan je prošao više - manje ok.

Vratila kumovog klinca u njegovo rodno selo. Ispalo je da me mali opet preveslao - potajno je dovukao mali portabl (ne pitajte me koliko je to malo da stane u sportsku torbu) teve, tako da su dečki "tulumarili" u Nasljednikovoj sobi. Držala sam se totalno cool kod kume, ali sam doma pokušala uvjeriti Nasljednika da skrivanje takve informacije (što će biti slijedeći put - trava??) u krugu njegove vlastite obitelji nije fora niti fer.. Dal' ga se dojmilo? Nemam pojma. Trudila sam se zvučati jaako uvrijeđeno..

Kum i dalje kopa... Sad se počeo upucavati u Guzdine poslovne veze.. Baš me zanima kako će to završiti. Nažalost, njih su dvojica prijatelji iz djetinstva, tako da Guzda ne spava danima, dok se ovom drugom očito živo fućka, inače ne bi radio tako podle stvari vlastitom kumu. Jebi ga, i to je život..

Još nešto, bile usput Mala i ja u par dječjih dućana u Metropoli. Pa to je sve odvratno skupo. Sve što sam primila u ruku je bilo min 199 kn. I sad ti dijete obuci!! Ma, zakon su naši seoski dućani....

Pri tom ne mislim na Kineze, kod njih ne ulazim iz principa! Njihove stvari ne moraš niti nositi iz dućana van, odmah se raspadnu na licu mjesta!

I za kraj - ako ste zaboravili - danas je petak 13! Hi hi...

Update: Čula iz druge ruke kako je dijete "umiralo od gladi" jer kao ja grozno kuham. I sad se svi smiju tome.. Baš mi je grozno. Imam osjećaj da mi se svi izruguju.. Ma - fuck...

Za početak samo da odgovorim Stereokemiji kako Mala podnosi svoju bolest:

Pošto je ona dobila dijabetes sa četiri godine, praktički se ne sjeća "onog prije", što je dobro. Sve vezano uz dijabetes - mjerenje šećera, pikanje tj. davanje inzulina, hrana - to ti je sve njoj više-manje normalno.

Ne znam što će se desiti kad uđe u pubertet, jer mala od moje frendice (sada ima 15) ima strahove kako će umrijeti kad zaspi i sl. - pa ju frendica vodi na psihološka savjetovanja. No, oni imaju i nekih drugih obiteljskih problema, pa mislim da se maloj svašta skupilo na hrpu.

Mala je tip "male vještice" - što si zacrta, to dobije, na ovaj ili onaj način. Sa suzama ili bez..

Ključnu ulogu tu ima i njezina učiteljica koja je krasna žena i pedagog. Osim toga, u razredu imaju dječaka sa nekim poremećajima rasta (patuljastog), tako da je on "glavni" u razredu, a njezina bolest nije "tako strašna"..


Htjedoh napisati da sam, na lijep ili ružan način otjerala sve frajere iz moje blogosfere - ili im je blesavo ostavljati poruke. Dečki, ja sam vam jedna plavuša koja ne zna isčitati da je netko došao ako nije ostavio komentar. Toliko. Sorry curke.. He he

A naslov - živa istina. Guzda veli da sam bolesna, znači ništa od prirodnog liječenja petkom...

Danas bih nastavila u istom tonu. Htjela bih se malo osvrnuti na rijetke genetske i ine bolesti djece, kojih onda ima možda na prste prebrojati (ili ajde recimo stotinjak) u lijepoj našoj.

Naravno da su sva naša djeca naše najveće blago. Naravno da mi kao roditelji želimo dati sve što se može dati da im se olakša život. Sad je pitanje gdje je tu neka granica - što mi želimo, što nam neki doktror (ili šarlatan) veli da učinimo, koji lijek da kupimo, kakvu vrstu "terapije" da probamo..

Mi smo ne jedanput u našem životu susreli, neke drage susjede (koje nisam ni poznavala) koji su nam kucali na vrata i u veoma dobrohotnom duhu nudili pomoć nekih njihovih poznatih "doktora". Naravno, sve smo ih na lijepi način odbili.

U jednom smo trenutku mogli prihvatiti, kao prvi u Hrvatskoj neku drugu vrstu pomagala u kontroli dijabetesa (da se razumijemo, ponudio nam je naš dijabetolog, trenutno najbolji doktor te vrste u lijepoj našoj). To smo, nakon svih pro i kontra ipak odbili jer smo procjenili (kao roditelji) da je ovako bolje, ne za nas nego za naše dijete.

Na našu sreću, nismo bili u situaciji da razmišljamo o smrtonosnim bolestima, osim što je Mala sada u situaciji da sudjeluje u svom razredu u jednoj tužnoj priči - bolesti svojeg prijatelja iz razreda koji se bori sa leukemijom.

Mislim da i tu treba imati granica - da li je neki doktor na drugom kraju svijeta, uz enormne troškove - ipak samo slamka spasa za našu psihu, a ne i za ono jadno izmučeno biće koje će možda svoje posljednje dane provesti negdje u tuđini, gdje neće nikoga poznati i gdje nitko neće pričati njegovim materinjim jezikom?

I za kraj nešto sasvim drugo - totalno veselo: danas sam dobila jednog obožavatelja mojih šarenih najlonki - naime, jedan od Bugenvilijinih mališana me dragao po koljenu. I onda smo se vodili za ruke (jaako puljave, he he). I onda smo dirali sve motore i aute putem. I onda sam popila pivu sa novo-starom prijateljicom! Zavidni??

Upravo odgledala "Život uživo" i moram ovo sada odmah komentirati. Nema veze što sam vam danas već napisala post.

Naime, radi se o zavrzlamama s listama dozvoljenih lijekova na spisku HZZO-a. Nisam zapamtila doktora koji je predstavljao dotični zavod, koji nam je lijepo nonšalanto objasnio kako je sve straašno jednostavno. Ma da, za njega ovako zdravog...

Početak priče je u nekom selu kod Đakova gdje živi djevojčica koja boluje od (ako sam dobro zapamtila) cistične fibroze ili tako nekako. Point je da dijete treba puno lijekova, puno kontrola, pregleda (dvoje starije djece ima istu tu bolest i trenutno su u zg. u bolnici)...

I sad nam dotični doktor objašnjava kako je spisak lijekova koji majka (nezaposlena neuka udovica) mora kupiti jer više nisu besplatni - zapravo netočan, jer da se neki lijekovi mogu dobiti na recept!

I da se kao mi (jelte roditelji svih kroničnih bolesti koje zahtjevaju veliki broj lijekova i pomagala) moramo informirati. Ma daj...

Ja sam angažirani roditelj jednog djeteta - dijabetičara. I trudim se biti jaako informirana! Svakih tri mjeseca odlazim u HZZO potvrditi svoje tj. Mala-ine doznake za različita pomagala. Skoro svakih pola godine dotični HZZO mijenja svoje pravilnike ili isčitavanje istih pravilnika. I svako malo ostanem zatečena što se od mene traži da - recimo trakice za mjerenje šećera u urinu - moraju na komisiju. A prije tri mjeseca nisu trebale ići..

Što to znači?

Da moram otići doma po specijalističko mišljenje (dopis našeg dijabetologa), naše dnevnike mjerenja šećera (svakodnevno upisujemo nekoliko mjerenja šećera u urinu i iz kapljice krvi iz prsta u tablice kako bi naš dijabetolog mogao pratiti što se dnevno mijenja u razini šećera moje desetogodišnje djevojčice) i doznake s početka priče, stati u red, čekati (ponovno) sat vremena kako bi gospođa iza stakla napisala zahtjev, uzela te sve moje papire i rekla da provjerim za 3 tj. da li i u kojoj količini su nam odobrene naše trakice.

Mjerenje u međuvremenu??

Samo na avans i dobrotu vašeg lokalnog farmaceuta koji će vam "posuditi" tj. dati unaprijed trakice...

I sad bi kao naša doktorica opće prakse morala znati da mi možemo dobiti - naprimjer alkohol (jer za svako mjerenje iz prsta i za svako pikanje prije trebate obrisati kožu s vaticom s malo alkohola) - na recept!! Bar nam tako kaže farmaceutkinja. Jer smo si dobri s njom...

E sad, pitanje je da li naša doktorica želi dati taj recept!

Da ne velim da su dotičnoj mami objasnili da bi MORALA svaki put dobiti putni nalog, tj. novce za troškove putovanja na pregled u zg.! Poznam neke seoske doktore. Nije baš da ti uvijek žele dati taj nalog!

Sve u svemu me zapravo strašno živcira što se neke kronične i neizlječive bolesti moraju stalno provjeravati kroz to "komisijsko" odobravanje lijekova i pomagala. Ako je moje dijete u dobi od četiri godine obolilo od dijabetesa, na našu veliku žalost - ne može nikada ozdraviti!

Čak dapače, može se desiti da, nedovoljnim brojem pribora za mjerenje šećera možemo ugroziti i pogoršati bolest!

I da, dali bi sve trakice ovog svijeta, sve novce ovog svijeta da naša djecu budu zdrava... (sada je petnaest do šest, idem pozvati Malu na mob. da dođe doma jer je vrijeme da se pika i večera - kuhani obrok!!)

Svi moji bliži i dalji prijatelji, neki kolege (do kojih sam danas htjela doći službeno) i šire - je na moru....

Buaaa...

Mi nemamo "cottage" na obali, pa smo eto i dalje tu gdje jesmo. Doma. I na poslu...

No da, par mojih poznanika je otišlo na skijanje. Nemojte se smijati. Sada tek ima snijega u brdima - i da imam novaca - i ja bih vam pokazivala jezik - negdje uz kuhano vino (ili pivu??) sa snježnog vrha..

Ovako, sjedim doma uz hunjavicu, grlobolju, alergiju - još uvijek se ne mogu odlučiti da li me šupila alergija ili su mi "uvalili" umjesto zeke - viruse...

I šutim...

To je tek svima čudno. Vele da sam definitivno bolesna!!

Update: Zaboravih napisati kako je mali od kuma kod nas. Mali je ok. Miran, tih, čak se nije bunio ni na "policijski sat" koji vlada u našoj kući (a nije ovdje prvi put). A kum?? Eleganto se izvukao na način da nitko doma nije dočekao Guzdu, osim što ga je klinac čekao da ga ovaj pokupi i dovede u naše selo..

Uspjela sam:

- dići se rano, u šest da stignem na misu u 7:00 jer poslije nema posvete hrane
- najesti se tih krasnih stvari što sam ih nosila u crkvu
- otići do prijatelja i tamo popiti - vermut (ne možete vjerovati, ali tako je, kod njih pijem tu i tamo vermut u onoj lijepoj širokoj čaši, s šećerom po rubu - mmm, to se liže, he he..)
- onda nam se taako spavalo da smo utrnuli sve mobitele i zalegli
- nakon dva i pol sata spavanja u doba kad to nikad ne radim, sada sam mrtva - nit mi se jede, nit mi se pije, a totalno sam grogi...

I da, mrzim ovakve praznike kad se ništa ne radi - nezgodno ti ići u goste jer kao doma čekaš da netko dođe, pa onda obično nitko ne dođe jer su te čekali doma kod sebe....

Toliko.

A Ubi et Orbi mi nije fora bez onog "našeg" pape.. Ne mogu Njemca zgutat..

Kratki time out.

Već sam umorna, a još nisam došla do faze kuhanja šunke. Do navečer ću padati s nogu..

Što sam starija, trudim se "odraditi" blagdane u duhu skromnosti - na način da ispečem jedan - dva kolača, i to one koje volimo pojesti, isto tako da ne nakuhavam hrpetinu hrane (kako je to običaj na selu - nek sused vidi da imamo za odojka - i to onog cijelog, sa ražnja, što se dotični baci nakon dva dana jer ga ruku na srce nitko ne može pojesti to je već druga priča.. itd).

Isto tako ne razumijem vrle kuharice, sve jedna bolja od druge, a na kraju nakupuju hrpu onih bezličnih kolača iz lokalnog "suprmarkt-a". Ja volim domaće kolače, pa makar to bio jedan, ali nek' je pravi!!

I da, danas popodne, kad raskrčim kuhinju od "slatkih" delicija - na red dolazi kuhanje jaja u lukovoj ljusci. Već godinama obožavam (od kad mi je to pokazala svekrva, da ne bi čovjek pomislio da nemam koristi od nje) ta, kako ih ja zovem "eko- jaja".

Prije par godina posudila sam starinski alat za stavljanje voska na jaja. Pošto se radilo o prirodnom vosku, uskrs je bio rano, pa je bilo zima, a sve skupa je smrdilo kao kuga - brzo sam odustala od - sad sam zaboravila kako se zove taj rad po jajetu... šp-something.

Update: Uspjela sve odraditi što sam si zacrtala: šunkica (ona rolana), eko-jaja, torta od kokosa (voli Guzda), domaći keksi (još jučer), princeze (alaj su se digle...), popodne otišli i do crkve pokloniti se Isusu, posložila kuću sa uskrsnim ukrasima ispeglala stoljnjak i sad sjedim u svom ofisu (kuhinja) i uživam..

Blagoslovljen vam Uskrs, uživajte, pokupite obitelj i odite do crkve, barem na kratko, uživajte u obiteljskom doručku, posvećenoj hrani.... !!!

U zadnje vrijeme intenzivno razmišljam (da ne velim da obijam glavu o zid, jer bi to ipak bilo previše pjesnički rečeno) o našim dragim kumovima.

Nekad smo se intenzivno družili.. Nekad su nam se djeca razmjenjivala.. Nekad smo se i čuli na telefon (kad bi mi nazvali, a oni samo kad je gorilo, no whatever)..

Odjednom - muk, tišina, no ring a bell...

Naravno, sve je počelo prije otprilike godinu dana kad je kao Guzda zaradio neke "velike" novce. Ne znam šta si je kum zamislio? Da njemu pokloni pola? Uostalom, lijepo je i kum zaradio, izgradio pola kuće na baušteli kod Guzde (dok smo mi, tj. Guzda kao "gazda" zaradili, nakon što država uzme svoje, troškovi svoje itd... - neke mrvice).

Nije mi žao što se ne čujemo.. Mogu ja bez njih. Ali mi žao kad se djeca hoće družiti. I šta onda reći svojima?

"Znaš sine, kum se nešto ljuti na nas? Misli da imamo previše novaca?"

I dalje ide u kategoriju "Pazi što si zaželiš"

Update: Bijah na "kavi" (bolje rečeno sokiću jerbo smo obadvije odradile već nekoliko kava) - pazite sad - s Xiolom. Wou!!! Jelda da ste ponosni na mene?

Što je sreća?

Ja obično velim kako je sreća u malim stvarima.

Sad će žene reći zalazak sunca, majica na rasprodaji, odlazak na kavu...

Muški će reći - utakmica, pivo s prijateljima, mali slinavi puzavac u kojem vide svojeg nasljednika...

Ma sve je to lijepo. Ali nekako, imam osjećaj da kad uđeš u kolotečinu, kad znaš da si neke sitne stvari možeš kupiti, a nekad ih nisi smio niti pogledati, kad znaš da bi mogao otići npr. u Graz (ali eto, sada baš i nemaš vremena za sebe), kada imaš uredan život...

Znam da zvuči bogohulno.. Mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo, da su "naše" i nitko nam ih ne može uzeti, promijeniti, nestati, pogotovo kad su ti tu, svaki dan - i onda - baaamm - promjene se preko noći. Obično na gore..

I za kraj - primjer iz susjedstva: žana imala uhodani frizeraj, dugogodišnje cure koje su (valjda) bile zadovoljne, zadovoljne mušterije. I odjednom - odoše obje, istovremeno (šta se točno desilo, svi samo nagađaju..). Sada jadna radi od jutra do mraka sama. Žena pada s nogu. S jedne strane je ljuta i jadna, s druge strane zadovoljna što sama zarađuje za sve njih tri...

Ma poznam ja svoju frizerku. Sredit će si ona ponovno život na bolje...

Hoću reći - pazi što si želiš!! (što sada vidim da baš i nije poanta na priču o frizerki)

Update: Sreća je pobjeći na meksički gablec (između dva sastanka) sa zakonitim...

Pošto smo svi mi ovdje na blogu - da nas sve zajedno izvrnu (uključujući i vrijednost samog blog.hr i darijusovog vlasništva) - ne bi mogli kupiti ni čošak slavnog Dukata.

Drugo, šta nama znači da je prije bio vlasnik onaj vozač cisterne mlijeka (da da, pričali su meni - radio je on dvije smjene pa zašparal za tvornicu!!) koji bdw tak i tak živi na švicarskom jezeru, a ne tu kod nas? Ili da je sada vlasnik neki Francuz??

Osim što me generalno iritira kad uđem (a to sam učinila maloprije) u Todorićevo carstvo - a na policama nema pola onoga što ja inače kupujem. Naravno da ću djeci i dalje kupovati LGG-something od Dukata, naravno da ću kupovati jogurte u bočici (uredno ih vraćam kao reciklažni otpad!) od Dukata i nek' se Todorić j*be ako misli da neću jer je on to izbacio iz svog dućana!

Problem je što baš i nemam vremena obilaziti nekoliko dućana, a ne sve kupiti u jednom! A to je do sada bio njegov dućan!

Nismo ni mi ludi - u svakom dućanu je nešto "on sale", u drugom nešto drugo, prema tome - nije baš da pušimo ako kupujemo u Konzumu, a ne u npr. Billi i sl..

Sad ispada da sam opet ljuta... e jebemu...

Žao mi je, ali je vrijeme da vam ipak velim istinu... Nema smisla da vas varam već dvije godine pričama o Guzdi, djeci, kućici u cvijeću i ostalom...

Ja sam jedan debeli muškarac, koji ide na utakmice, pije žuju - i nažalost, nikog ne j*be....

Nema ženu, nemam djecu, nemam kućicu u cvijeću... Sorry... Idila je samo za vas - i mene....

Da velim da me privlače muškarci, to bi valjda bilo previše za jedan post.. Step by step..

Update: Prvi Aaapprrilll !!!!!! (oliti prvi travanj, ali ne zvuči tako fora)