U zadnje vrijeme intenzivno razmišljam (da ne velim da obijam glavu o zid, jer bi to ipak bilo previše pjesnički rečeno) o našim dragim kumovima.

Nekad smo se intenzivno družili.. Nekad su nam se djeca razmjenjivala.. Nekad smo se i čuli na telefon (kad bi mi nazvali, a oni samo kad je gorilo, no whatever)..

Odjednom - muk, tišina, no ring a bell...

Naravno, sve je počelo prije otprilike godinu dana kad je kao Guzda zaradio neke "velike" novce. Ne znam šta si je kum zamislio? Da njemu pokloni pola? Uostalom, lijepo je i kum zaradio, izgradio pola kuće na baušteli kod Guzde (dok smo mi, tj. Guzda kao "gazda" zaradili, nakon što država uzme svoje, troškovi svoje itd... - neke mrvice).

Nije mi žao što se ne čujemo.. Mogu ja bez njih. Ali mi žao kad se djeca hoće družiti. I šta onda reći svojima?

"Znaš sine, kum se nešto ljuti na nas? Misli da imamo previše novaca?"

I dalje ide u kategoriju "Pazi što si zaželiš"

Update: Bijah na "kavi" (bolje rečeno sokiću jerbo smo obadvije odradile već nekoliko kava) - pazite sad - s Xiolom. Wou!!! Jelda da ste ponosni na mene?