Možda situacija i nije tako crna, možda me ne bi trebao prati blues, ali eto...
Tužno je to kad se iskopaju takvi rovovi da najvjerojatnije nema povratka. Tužno je to da te, nekad dobri prijatelji čudno gledaju kad dođeš na vrata, kad utihne razgovor, prisluškuju priče s nekim drugim kumovima...
Guzda veli da mu nije krivo što smo mi bili kod njih. Što su nam se obratili samo s dvije rečenice od kojih je jedna "što ćete popiti?"...
Slijedeća runda je u našem dvorištu - Nasljednikova krizma. Mi tamo došli. Da vidimo da li će oni biti kod nas. Pozvani jesu. A za dalje ne obećavam. Ne treba to meni...
I za kraj još jedna cveba (osim onog prošvercanog televizora): mali se osipao još prvi dan - i šutio ko' pi. Poludih. Umjesto da smo to riješili, obilaskom doktora, lijekovima, name it.... Rasplakao se majci nakon što smo ga ostavili doma. Svrbilo ga kao.... Jojj - i djeca...
Post je objavljen 23.04.2007. u 19:48 sati.