Marketing
Još malo o djeci....
Danas bih nastavila u istom tonu. Htjela bih se malo osvrnuti na rijetke genetske i ine bolesti djece, kojih onda ima možda na prste prebrojati (ili ajde recimo stotinjak) u lijepoj našoj.
Naravno da su sva naša djeca naše najveće blago. Naravno da mi kao roditelji želimo dati sve što se može dati da im se olakša život. Sad je pitanje gdje je tu neka granica - što mi želimo, što nam neki doktror (ili šarlatan) veli da učinimo, koji lijek da kupimo, kakvu vrstu "terapije" da probamo..
Mi smo ne jedanput u našem životu susreli, neke drage susjede (koje nisam ni poznavala) koji su nam kucali na vrata i u veoma dobrohotnom duhu nudili pomoć nekih njihovih poznatih "doktora". Naravno, sve smo ih na lijepi način odbili.
U jednom smo trenutku mogli prihvatiti, kao prvi u Hrvatskoj neku drugu vrstu pomagala u kontroli dijabetesa (da se razumijemo, ponudio nam je naš dijabetolog, trenutno najbolji doktor te vrste u lijepoj našoj). To smo, nakon svih pro i kontra ipak odbili jer smo procjenili (kao roditelji) da je ovako bolje, ne za nas nego za naše dijete.
Na našu sreću, nismo bili u situaciji da razmišljamo o smrtonosnim bolestima, osim što je Mala sada u situaciji da sudjeluje u svom razredu u jednoj tužnoj priči - bolesti svojeg prijatelja iz razreda koji se bori sa leukemijom.
Mislim da i tu treba imati granica - da li je neki doktor na drugom kraju svijeta, uz enormne troškove - ipak samo slamka spasa za našu psihu, a ne i za ono jadno izmučeno biće koje će možda svoje posljednje dane provesti negdje u tuđini, gdje neće nikoga poznati i gdje nitko neće pričati njegovim materinjim jezikom?
I za kraj nešto sasvim drugo - totalno veselo: danas sam dobila jednog obožavatelja mojih šarenih najlonki - naime, jedan od Bugenvilijinih mališana me dragao po koljenu. I onda smo se vodili za ruke (jaako puljave, he he). I onda smo dirali sve motore i aute putem. I onda sam popila pivu sa novo-starom prijateljicom! Zavidni??
Post je objavljen 11.04.2007. u 21:48 sati.