Hrvatska živi od turizma i busa se da je turistička zemlja. Želimo privući što više turista i od njih isisati što je više novaca moguće.
Dolazak na aerodrom Pleso izgleda ovako: prvo što ugledate su mrka lica granične policije. Kad im se približite, vidjet ćete da nešto miču usnicama, ali ih nećete čuti. Da li je to možda: "Dobar dan" ili "Izvolite" nakon što vam vrate putovnicu ili nešto tipa "Marš u p.m." nikad nisam uspjela doznati. Uglavnom, dojam baš i nije neki.
Nakon ne baš pozitivnog prvog dojma, slijedi drugi. Sjednite u kafić na kavu. Ako sjednete negdje na kontinentu, naići ćete na nenasmiješeno konobarevo lice koje će vas možda pozdraviti (a negdje ni to) i donijeti piće. Ako sjednete negdje južnije, uz ovakvo lice može vam se dogoditi čak i to da vas opsuje i pošalje u neku stvar, jer ste baš sad sjeli u kafić i naručili kavu i poremetili mu odmor. Uglavnom, u oba slučaja, nema baš puno ljubaznosti ili uslužnosti.
Dođete li u turistički posjet u vrijeme kakvih blagdana, u nedjelju, ili ne daj bože na Uskrs kad se mnogi otpute na turistička putovanja, svuda ćete naići na zatvorena vrata. Osim kafića. Bilo to u Zagrebu ili negdje južnije, na moru, gdje se i živi od turizma, sasvim svejedno. Želite li ući u to doba u kakav muzej, na blagdane, Uskrs, pa čak i običnu nedjelju, bit će zatvoreno. Poželite li nešto kupiti, bilo od odjevnih predmeta ili nečeg drugog, nećete to moći učiniti, jer su dućani zatvoreni. Eventualno biste mogli kupiti poneki suvenir na štandu, ali ni tu nema garancije.
Moja prijateljica je za Uskrs bila u Opatiji u hotelu s pet zvjezdica i na Uskrs joj nisu pospremili sobu, jer je bio- Uskrs! I sobarice su slavile Uskrs. Nakon što su to prigovorili, kasnije tijekom dana soba je ipak pospremljena. Nevjerojatno! Da u hotelu ne pospreme sobu, jer su sobarice dobile slobodno za Uskrs! A još smo turistička zemlja!
No postoji i jedna drugačija slika turizma. Samo ne u Hrvatskoj, dakako. Amsterdam za Uskrs vrvi turistima. Na aerodromu nas je dočekao ljubazan granični policajac koji je sve putnike počastio osmjehom (zamislite, besplatnim!), pitao na savršenom engleskom kako sam, kakav je bio let i na kraju mi poželio ugodan boravak u Amsterdamu! Vrlo ugodan i dobar prvi dojam.
U gradu, u kafićima, restoranima i dućanima svuda dočekuju s osmjehom, pristojni su i ljubazni. Odgovorit će na svako vaše pitanje i pomoći vam kako god mogu. Da pitate našeg konobara u kafiću, naročito na obali, kako da dođete do te i te točke, možda bi vam čak i odbrusio da nije on turistički vodič. U Amsterdamu će se ljubazno potruditi da vam objasne, uz osmjeh, dakako. Da li je osmjeh iskren ili nije, uopće me ne zanima. Samo znam da je to lijepo i ugodno i ostavlja dobar dojam.
A dućani, muzeji i sve ostalo na Uskrs radi kao i radnim danom. Do 18 sati. Nekoliko puta sam pitala vodiča da li doista Rijksmuseum radi i na Uskrs, jer je to ipak Uskrs, na što sam svaki put dobila najnormalniji odgovor- da radi. I doista je radio. Kao i svi ostali muzeji. Kao i svi ostali dućani. Bilo s cipelama, torbama, odjećom, hranom, suvenirima, šišama, marihuanom i ptičjem mlijekom.
E to ja zovem turizmom! A Nizozemci čak ni ne žive pretežno od turizma.
Prije tjedan dana kolegice na poslu su se posvađale. Krenulo je s pismom koje je mlada spisateljica Ivana Simić Bodrožić, vukovarska prognanica i dijete poginulog branitelja, napisala o svom susretu s predsjednikom Ivom Josipovićem. Ukratko, dvije stvari su ju jako pogodile. Prva je bila ta što predsjednik nije uopće znao tko je ona, iako je ona dobila poziv na kavu s predsjednikom upravo iz njegovog ureda, a druga je ta što je on izjednačavao srpske i hrvatske žrtve u Domovinskom ratu, pa ju je navodno pitao da što ona misli kako je bilo obitelji Zec. Neke kolegice su stale u obranu predsjednika, druge su ga napale braneći Bodrožićku.
Potom se rasprava mojih kolegica nastavila o vlastitim iskustvima u Domovinskom ratu, tko je više pretrpio, a završilo je običnim vrijeđanjima (psovke su izostale, da ne mislite, ipak se tu radi o kulturnim djevojkama). Ja u raspravi nisam sudjelovala, već sam samo nijemo pratila njihovo prepucavanje. Već sam davno naučila da kad su takve stvari u pitanju (politika, Domovinski rat) najbolje je šutjeti i misliti si svoje. Sve drugo dovodi samo do žučnih rasprava koje nikamo ne vode.
Jedna kolegica je Zadranka, druga Dubrovčanka, a treća je Zagrepčanka. Prve dvije su kukale nad strahotama koje su proživjele pljujući istodobno po Zagrepčanima koji rata nisu ni okusili. Bilo je rečenica poput: „Riga mi se na Zagrepčane u ratu i granatiranje Zagreba.“ A strahote koje su dvije navedene pretrpjele su definitivno ogromno granatiranje Zadra, ali bez obiteljskih tragedija i trauma, a drugu je pogodilo što su opljačkali bakinu kuću u Dubrovniku i što su ih Crnogorci sve potrpali u brod i odveli u Crnu Goru gdje su ih držali jedan dan, pa nisu znali što će biti s njima, pa su ih pustili, a oni su potom brodom pobjegli u Rijeku na sigurno. A ponizilo ju je to što joj Crnogorci dali dozvolu da bi mogla ući u vlastitu kuću i uzeti neke osobne stvari. Zagrepčanka je pak stradala (bila ranjena) u granatiranju Zagreba u svibnju 1995.g., pa to kao i boravak u okruženom Sarajevu i slušanje grozomornih priča njenih prijateljica koje su preživjele logore i silovanja, za nju predstavlja traumu što joj prethodno spomenute dvije kolegice nikako nisu mogle priznati da je za nju trauma. Kao što rekoh, ovakve rasprave su bespredmetne i bolje ih se kloniti, jer onaj tko nešto nije preživio ne može shvatiti niti imati isti stav o nečemu kao onaj koji je to proživio.
Nisam čitala knjigu od Bodrožićke, ali iz pisma vezanog za njen razgovor s Josipovićem da se isčitati ipak određena, pa čak i mržnja. Ja razumijem Josipovićev stav da su sve žrtve iste bez obzira na nacionalni ili vjerski predznak i slažem se s njime. Takav stav u svom pismu izražava i Bodrožićka, ali to je samo nekakav racionalni stav, nešto što se očekuje od nje da kaže, ali njene riječi i ton odaju da srce misli drugačije, pa ona kaže: kako on meni može pričati o obitelji Zec kad je moj otac stradao na Ovčari? Ona je tu tragediju preživjela, ja nisam, pa na to ne mogu niti gledati s istog aspekta kao ona. Isto tako je i s mojih zavađenim kolegicama. Mi, koji to nismo proživjeli, ne možemo suditi o tome kako je onima koji su preživjeli višemjesečno (pa i višegodišnje) granatiranje. Ali ono što mene prvenstveno smeta kod takvih razgovora je omalovažavanje i ne respektiranje drugih. Ne slažem se i ne mislim da treća kolegica koja doduše nije pretrpjela takvo dugotrajno granatiranje, ali je pretrpjela druge nedaće ne bi mogla biti također oštećena i pogođena strana. Ne mislim da ona zbog toga ne može trpjeti i da ne može imati traume. I ne sviđa mi se kad netko omalovažava ono što je ona proživjela. Isto tako, ide mi na neku stvar to spočitavanje zagrepčanima što nisu trpjeli u ratu. Kao da su jalni što je to bilo tako. Osim toga, u Zagrebu nije baš bilo kao u Parizu. I Zagreb je bio pod uzbunama i Zagreb je bio granatiran u više navrata. A da ne govorimo o tome da su Zagrepčani napustili kakvu-takvu sigurnost svog grada i otišli, što dobrovoljno, što mobilizacijom, braniti Hrvatsku na ratišta. Bilo ih je na svim ratištima diljem Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika. Za to vrijeme njihovim obiteljima nije bilo lako, u strahu za svoje najbliže, od kojih se neki i nisu vratili. Treba reći i to da je Zagreb bio logistika za rat diljem Hrvatske i pomagao je sve gradove, nihovo stanovništvo, stradalnike i izbjeglice na sve moguće načine. I zato je bilo dosta pljuckanja po Zagrebu. I zato su ovakve rasprave totalno bespredmetne.
Kod mene popisivači još nisu bili, ali mi se ne sviđa kako je sve organizirano. Čitam u novinama da je u Samoboru jedan popisivač osuđen za širenje rasne i vjerske netrpeljivosti, deklarirani nacist. Izvrsno, em osuđivan, em nacist. I sad ti njemu reci da si po vjeroispovijesti- Židov! Ne mogu vjerovati da kad su primali ljude za popisivače da nisu provjeravali bar tu sitnicu, jel netko osuđivani kriminalac!
Danas ima svega i svačega, svakakvog kriminala. I sad ti pusti nepoznate ljude u kuću! Kad mi pokuca na vrata, neću ih pustiti dok mi ne pokažu nekakvu iskaznicu. Kriminalci su spretni i domišljati, pa bi se vrlo lako moglo dogoditi da se netko predstavi kao popisivač, da ga pustiš u kuću i da te onda lijepo opelješi.
Kažu i da je popisivanje anonimno. Kako je anonimno ako mi netko pokuca na vrata kuće gdje lijepo piše moje ime i prezime i još me pita za OIB?! A upisuje i moje ime i prezime? Dakle, popisivač zna apsolutno sve o meni i mojoj obitelji. Je, piše na obrascu da je to tajna, ali ako su popisivači nacisti i osuđivane osobe, nisam baš sigurna da će oni tu tajnu čuvati ili da ju neće zloupotrijebiti.
I do sad su nuklearke bile kamen spoticanja. Mnogi su ih isticali kao primjer čiste energije i predlagali da bi se trebalo što je više moguće prijeći na takvu energiju. Naime, ista ne zagađuje okoliš i relativno je jeftina. A navodno je vrlo sigurna i opasnosti nema.
Meni se ipak ideja nuklearki nikad nije previše sviđala. Ipak one predstavljaju potencijalnu opasnost. Veliku opasnost. Ako ništa drugo, uvijek je problem što s radioaktivnim otpadom. Nitko ga ne želi pod svojim prozorom, jer ako i ne ugrožava ljude, onečistit će zemlju, a nitko ne želi jesti radioaktivnu hranu.
I onda se dogodila Fukushima. Novi Černobil. Velika katastrofa. Pitam se jesu li zagovornici nuklearne energije, barem neki, sada promijenili mišljenje? Po meni šteta koja je nastala istjecanjem toksičnih plinova iz Fukushime puno veća od njezine koristi, jer sada su ugroženi mnogi životi, a mnogi su i uništeni, a posljedice radijacije trajat će još desetljećima i tek ćemo tada moći utvrditi svu obimnost štete i tragedije. A stradat će tisuće i tisuće života što odmah što kasnije, indirektno, kao posljedica raka. Je li sve to bilo vrijedno? Nije. Nisam neki zeleni aktivist, daleko od toga, ali sada smo se opet podsjetili na opasnosti od nuklearke. S njima je sve super dok sve lijepo funkcionira, al kad se desi sranje, onda je generalno sranje. To nam zbilja ne treba. Mislim da se možemo (i moramo) snaći i na druge načine.
| < | travanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kronika jednog vremena
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Amerikanac
http://putositnice.blog.hr/
http://ribafish.blog.hr
http://denisavdagic.blog.hr
http://rudarka.blog.hr/
http://travels.blog.hr/
http://downunder.blog.hr/
http://littleblackbook.blog.hr
http://torontosunshine.blog.hr/
http://kinkykolumnistica.blog.hr/
http://blogging.blog.hr
Amerikanac
Pjesak u gaĆama
putositnice.blog.hr
ribafish
seoska idila
http://rudarka.blog.hr/