ritam zivota

petak, 26.02.2010.

sudbina

Ja vjerujem u sudbinu. Ne, ne vjerujem u gatanje grahom, čitanje iz dlana i slično. Ne nazivam astrološke linije i ne vjerujem da ti oni mogu proreći budućnost. Zapravo ne vjerujem da to itko može.

Ali vjerujem da će se nešto dogoditi, odnosno život će nam otići u nekom pravcu bez obzira koliko se mi trudili da tako ne bude. Sve će na kraju završiti baš onako kako je - zapisano u zvijezdama.

Neki dan trebala sam se naći s frendicom i razmišljam si da li da uzmem auto ili idem tramvajem. Nekako me baš vuklo da idem autom, ali onda, ajde ipak, odlučim se za tramvaj. I nakon par minuta čekanja tramvaja, dođe baš onaj koji mi je trebao. Ja lijepo uđem i mislim si kako ću se sad bezbrižno voziti, kad niti jednu stanicu dalje- tramvaj stane. Znam da ima još par metara do stanice, pa u prvi mah pomislih- sigurno je neki tramvaj ispred. A onda se sjetim da dok sam čekala, nije prošao niti jedan tramvaj, pa ispred moga nije mogao više biti niti jedan drugi tramvaj, jer bi ga vidjela. I nakon podužeg čekanja, vozač odluči otvoriti vrata iako nije bila stanica. A kad tamo- zastoj. Gomila tramvaja ispred moga. Već prošlo dosta vremena, zakasnit ću na dogovoreni sastanak. I nije bilo druge, nego pješke natrag i - po auto. Eto, koliko god sam se opirala vlastitoj sudbini, ipak je negdje bilo zapisano da ću ipak u grad- autom. Svoju sudbinu očito nisam mogla promijeniti. Znam da se ovo čini smiješnim, ali ovo je samo jedan od malih primjera.

I od ranije mi je poznato- trudila se ja oko nečega iz petnih žila ili sve jednostavno pustila da ide svojim tokom, sve je opet došlo na isto. Rezultat je bio isti. Znači da bez obzira kakvo moje ponašanje bilo, bez obzira što ja poduzimala, ako je negdje zacrtano da bude tako i tako, bit će tako bez obzira što ja radila. Jednostavno je najbolje prepustiti se.

26.02.2010. u 17:22 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 22.02.2010.

Sumrak televizijskog programa

Televizijski program u zadnje (sad već prilično dugo vrijeme) je definitivno katastrofalan. U zadnjih 10 godina osim HTV-a pojavile su se još dvije televizije na hrvatskom govornom području- Nova tv i Rtl. O malim, lokalnim televizijama neću ni govoriti, jer to nema smisla. Uglavnom, konkurencija bi trebala doprinijeti kvaliteti. Ali ovdje to nije slučaj. Postoji kvantiteta (programa), ali kvaliteta je na najnižim granama ikad.

Više se jednostavno nema što gledati. Ranije, dok smo bili još u Jugi i kad su postojala samo dva programa Televizije Zagreb, program je bio puno kvalitetniji.

Postojao je kvalitetan dječji program. Gotovo cijelo jutro svakog dana bilo je posvećeno djeci. Počinjalo je u 8.30 s nekom serijom poput genijalnih Smogovaca, Lažeš Melite ili neke druge dobre domaće serije. Potom je bilo crtića, onih normalnih, da i Tomyja i Jerryja, ali i A je to, Linea (taj baš nisam voljela), Eustahije brzić... Zatim je tu legendarni Branko kockica. Pa tko se još ne sjeća pjesmice: „U svijetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo, kuće su od čokolade, prozori od marmelade, u njemu je sve lijepo, u njemu je sve nježno...“ tako nekako. Ratatatira!!! Tu je i Kolariću paniću, Aca poštar i neke druge. Potom Veliki i mali odmor. I tako sve do podneva. Zabavljali smo se i Nedjeljnim zabavnikom koji su vodili Sead Memić Vajta i Zijah Sokolović, a koji je bio kolaž raznih priloga prilagođen djeci i mladima. A nedjeljom ujutro nisam propuštala Muzički tobogan koji je vodio Minja Subota. U tom glazbenom kvizu natjecale su se škole diljem bivše Juge. Tada sam zapamtila da je često nastupala neka škola iz Rume. A to sam zapamtila, jer nikad prije nisam čula da postoji neko mjesto koje se tako zove, a podsjećalo me na- rum. Nedjeljom prije dnevnika, dakako, išli su Štrumfovi, Snorkijevci, Bipsići, Sport Billy.

A vrijeme se uvijek mjerilo na vrijeme prije dnevnika i vrijeme poslije dnevnika. Naravno, dnevnika u 19.30 kojeg naši starci nisu propuštali. Danas je htv-ov dnevnik poklekao pred dnevnikom nove tv. Čak ga i ja radije pogledam i više se uopće ne sjećam kad sam zadnji put gledala htv-ov dnevnik.

Serije su također bile izvrsne, što domaće, što strane. Od domaćih će se svatko sjetiti Boljeg života koji se nije propuštao i legendarnog Kurčubića. Da ne spominjem i Naše malo misto, Kapelske kresove i druge.

Postojalo je i nešto što se zvalo noćni program. Počinjao je u 23.00 sata, ali su se sve serije iz noćnog programa reprizirale drugi dan popodne. Čemu se to onda zvalo noćni program, nije mi baš jasno, ali nema veze. Noćni program obično se zvao-Tražili ste-pogledajte, Dan i noć, Program plus, Sova, ovisno čije televizije su ga da tako kažemo sponzorirale (tv slovenije, tv zagreb, tv sarajevo). Noćni program obično se sastojao od jedne prave serije, moglo bi se reći sapunice i jedne humorističke serije. A u sklopu tog noćnog programa išle su fantastične serije. Tu se emitirala Dinastija (dok nije dobila prime time), Povratak u Eden, Robinja Issaura, ali i serije poput Ja, Klaudije, Alf, Murphy Brown i druge. Onaj tko je u školi gledao noćno emitiranje, pa je prepričavao što se najnovije dešavalo u ponekoj seriji bio je prava faca. Ja sam samo šutila i čekala reprizu tog popodneva. Mama mi nije dala da budem tako kasno budna, a ionako se sve repriziralo drugi dan.

Svaki petak išle su kriminalističke serije poput Poroka Miamija s Donom Johnsonom, Na tajnom zadatku, Kriminalističke priče, Cagney i Lasy, Zakon u Los Angelesu.

Bilo je i odličnih kvizova gdje je trebalo pokazati pravo znanje, poput Kviskoteke.

I sporta je bilo obilje. Bar su se emitirali svi važniji sportski događaji. I sve to na svega dva televizijska programa.

A danas... Repriza reprize. Jedna te ista serija s istim epizodama najprije se emitira na htv-u, potom na rtl-u, a onda na novoj tv. Ili bilo kojem drugom smjeru. Pa onda nakon reprize jedna od navedenih televizija počne prikazivati nove epizode, a ti više ne znaš što je staro, što novo (sjetite se samo CSI Vegas, New York, Miami, Kevin Hill, Privatne prakse i one druge doktorske serije koje ni ne gledam). Tko je tu lud? Pa onda ona famozna Dadilja. Ili Malcom u sredini. I Princ s Bel Aira. Sve su mi to bile simpatične i zgodne serije. Kad ih pogledaš jednom. Taman prikažu sve epizode serije, a onda nastave sve ispočetka. I tako do u nedogled. Ali što je previše, previše je. OK, ljudi, znam da ima tu i mlađih generacija koje možda još nisu stigle pogledati spomenute serije, ali sve ima svoje granice. To se više ne da gledati.

Reality showovi se gomilaju i sve nas više zaglupljuju. Ne znaš koji je gluplji, jel onaj di sisate ženske hrane kokice na selu ili neki neandertalci trabunjaju o smislu života iliti ni o čemu, a sva napetost se svodi na to hoće li netko nekog poseksat i hoće li netko nekome razbiti glavu letvom. Ili se traže glazbene zvijezde među naturščicima. Iz godine u godinu.

Dječji program je nepostojeći. Osim nasilnih i ružnih crtića koje je bolje da djeca uopće ne gledaju.

I sad se samo pitam- da li se tv program prilagodio raji, tj. program je zaglupljujući zato što je i raja glupava ili je loš i zaglupljujući program raju učinio glupavom. Ili je to kao pitanje- što je bilo prije- kokoš ili jaje?

22.02.2010. u 20:01 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 15.02.2010.

kultura stanovanja

Location, location, location. Sve je u lokaciji, rekli bi američki prodavači nekretnina. I ja se slažem s njima.

Ja sam gradska cura. Živim, u za ovu državu, velikom gradu (Zagreb). Ne živim baš u najužem centru, ali moglo bi se ovo nazvati i nekim širim centrom. I obožavam to. Volim što mi je sve blizu, do trga bana Jelačića mogu za 10 min tramvajem ili za oko pola sata pješke (u slučaju da razgledavam dućane ili je nastao kuršlus u prometu, pa nema druge nego ići pješke). Sjednem na tramvaj i za čas sam u bilo kojem dijelu grada. Rekla bih civiliziranom dijelu grada, ali znam da će me opet napasti neki bloger našavši se uvrijeđen, jer njegovo predgrađe smatram neciviliziranim. Ali ne mislim to u nekom negativnom smislu.

Volim i puno dućana posvuda, čim izađem na ulicu. Kakvih god hoćete, od dućana za prehrambene proizvode, pekara, dućana s odjećom, obućom, gomila kafića.

I ne, ne smeta me buka od prometa. Kad su prozori zatvoreni, ništa se ne čuje, a ionako ništa ni ne primjećujem. Ne smeta mi niti to što živim u zgradi, ako ne želim vidjeti ni čuti susjede- ne moram! Ako želim, mogu im pozvoniti kad god poželim. Većina susjeda je ok, mogu se osloniti na njih, da kad odem negdje na dulje da mi provjere stan bez nekakvog njuškanja po stanu.

Škole za djecu su također blizu i možeš ih birati.

E sad. Ima mnogo ljudi koji uporno sanjaju o stanovanju negdje izvan grada, u nekakvoj kući ili na obroncima gore ovog grada. A ja ne bi ni da mi plate suhim zlatom.

Bila sam ovaj vikend u jednom tzv. ekskluzivnom kvartu, baš na obroncima poznate nam gore. Je. Stan je fancy, nema šta. Prava ekskluziva, pogled na ostala brdašca (nisam ni znala da ih ima toliko u Zg), na grad u podnožju. Ali do kuće vodi beskrajna cestica koja ide gore dolje, pa u brdo, uska. Čak je toliko uska na jednom mjestu da se automobili ne mogu mimoilaziti, pa je postavljen semafor! Kad se upali crveno, mogu ići auti u jednom smjeru, a kad se upali zeleno, ide drugi smjer. Nema dućana u blizini, čak ni za kruh i mlijeko, nema dućana, nema kafića, nema ni škola ni vrtića. Želiš li bilo što, osuđen si na sjedanje u automobil ili na čekanje busa koji ide tko zna kad.

Što će biti s djetetom koje kreće u školu? Vozat će ga roditelji dok valjda ne napuni 18 godina, prijatelji će mu rijetko dolaziti, jer će i njih morati voziti roditelji. U stvari neće nigdje moći sami.

Svjež zrak? Ma koji svježi zrak??? Zar netko misli da će par kilometara zračne linije učiniti neku razliku i da će te kuće na brdašcima imati bolji zrak od ovog u gradu? Ma moš mislit!!

Definitivno se ne bi mijenjala s tim ljudima. A mogu reći i da su vlasnici kuće nesretni i misle da su se malo prenaglili s kupnjom takvog stana. Sad kad su shvatili.... Ali sad je kasno. Nadam se samo da će stan uspjeti utrapiti nekom sanjaru-nesretniku koji će nasjesti na život u idili zg brdašca i čisti zrak.

A ja... Ja bi stanovala na trgu bana Jelačića da mogu.

15.02.2010. u 19:12 • 1 Komentara • Print • #

utorak, 09.02.2010.

ciganska filozofija

Jedna moja poznata vodi se u životu, kako to ona zove, ciganskom filozofijom. I za nju ona šljaka.

Kad god joj se dogodi nešto loše ili joj nešto u životu ne uspijeva kako bi trebalo, uvijek se sjeti da ima nekoga kome je gore nego njoj i ona je odmah zahvalna što njoj nije tako loše i odmah postane zadovoljna svojim životom. Ja sam uvijek odmahivala rukom na tu njenu životnu filozofiju smatrajući da uvijek trebaš gledati ispred sebe, da uvijek trebaš tražiti više ciljeve i da nikad ne smiješ biti zadovoljan trenutnim stanjem, jer trebaš stremiti k višem i boljem. Kad malo bolje razmislim, mislim da je ona ipak bila u pravu. Gledati kako je nekome bolje nego tebi samo je izvor frustracije. A ako gledaš onoga kojem je lošije nego tebi, odmah se osjećaš bolje i ugodnije u vlastitoj koži. Ali to ipak ne znači da se trebaš odreći za postizanje nečeg boljeg i višeg.

Razgovarala sam jedan dan s jednim kolegom koji je užasno frustriran što nije napredovao na poslu iako ga obavlja kvalitetno, dok je istodobno napredovalo nekoliko ljudi, koji objektivno to nisu zaslužili niti znanjem niti uloženim radom. A to napredovanje se dogodilo prije 2 mjeseca. A moj kolega se grize još i danas i bjesni na sam spomen njihovih imena kao da se sve dogodilo jučer. Razumljivo, kad sam saznala za sve i ja sam bila bijesna smatrajući to velikom nepravdom i gunđala sam nekoliko dana, možda i tjedan. Ali sad me boli đon za to. To ionako ne mogu promijeniti, to je svršena stvar i ja mirno idem naprijed, radeći jednako kao i prije i nadajući se da ju idući put ja napredovati. A on gubi snagu na nešto što ne može promijeniti. I pjeni se još uvijek kao da se dogodilo jučer, to ga užasno demotivira. I ljuti se i čudi kad vidi da sam ja posve ravnodušna. Misli da ja nisam normalna kad to tako hladno prihvaćam. Ne shvaća da sam se i ja ljutila par dana, ali da me to prošlo. Njemu jednostavno nije jasno da ja mogu preko toga prijeći i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Kao da mi preostaje nešto drugo!

Onda se na tv-u pojavio jedan prilog o beskućnicima. Šokirala sam se kad sam među njima vidjela i jednu osobu koju poznajem. Uopće nisam znala da je beskućnik postao. Radi se o jednom jadniku koji je odrastao u jednoj obitelji posve normalnih imovinskih prilika, moglo bi se možda čak uvjetno rečeno reći i imućnoj, ali s jednom manom. Otac ga nije nikad volio, jer nije ispunio njegova očekivanja. Otac je uvijek mislio da će dijete postati inžinjer ili kakva druga velevažna faca, ali nije shvaćao niti prihvaćao da dijete jednostavno nije imalo sposobnosti za takvo što (intelektualne, na žalost). I kad je dijete odraslo, otac ga je izbacio iz kuće. Nevjerojatno je bilo i to što ga se očito i ostatak obitelji odrekao, ni njegova sestra nije mu pomogla. I tada sam shvatila koliko sam ja sretna. U svom toplom domu, među ljudima koji me vole i prihvaćaju. Eto, to vam je ciganska filozofija.

09.02.2010. u 17:40 • 1 Komentara • Print • #

imena luda

Ako odjeća ima svoj trend, ako frizure imaju svoj trend, bogami, imaju ga i imena. Možda se moda i frizure mijenjaju svake sezone, ali mijenjaju se i popularna imena.

U zadnje vrijeme dosta prijateljica, kolegica i poznanica je rodilo dijete. Imena koja su nadjenuli svojoj djeci vrlo su neobična. Zapravo, danas kao da vrijedi pravilo da su neobična imena nekako normalna i uobičajena pojava, dok su inače normalna imena čudna i neobična. Zvuči kao paradoks, ali je tako.

Prije par godina ljudi su bili ludi za ženskim imenom- Nika. Valjda je svaka druga bila Nika. Kad sam ja bila dijete bilo je uobičajeno da se netko zove Nikolina, ali nikad se nitko nije zvao-Nika. Ali to je još koliko toliko normalno ime. Danas se djeca zovu Luna, Rene, Mauro, Noa ili Noah, Sara i još svakako. Još je bolje ako se i neobično za hrvatski jezik piše, ako je kompliciranije, originalnije je. Kad sam bila na krštenju bratićevog sina, koji se zove Maks, bilo je ukupno 6 djece, od toga 5 dječaka i od toga čak 4 njih se zvalo Maks ili Max ili čak i Maksimilijan!!! To je isto očito nova moda. Popularne su i Hane, iako je to židovsko ime, a roditelji uopće nisu Židovi niti znaju da je to inače židovsko ime. Ne smeta meni da nežidovi daju židovska imena, ali želim samo istaknuti kako je to neobično. Jako dobro ide i imenima poput Jan ili Jana, zatim Lea.

Dok sam ja bila klinka bilo je normalno da se djeca zovu i Branko, Branka, Željko, Željka, Željana, Krešimir ili Krešo, Damir, Davor, Vesna, Jagoda, Višnja, Darko pa čak i Ana. Zna li itko ijednu Željanu ili Branka da se nedavno rodio? Ja nisam. Gdje su nestala ta imena? Kako su postala nepopularna? Zašto su postala nepopularna? Ne znam. Trend se jednostavno promijenio. Možda je jedan od razloga i taj što su navedena imena prava domaća, hrvatska imena, a roditelji pod utjecajem raznoraznih sapunica i sapunjara i drugih glupih američkih filmova i serija misle da je trendy dati djetetu što stranije i neobičnije ime.

Zanimljivo je i da ima nekih imena koja i dalje opstaju. Tu i tamo se rode djeca koja se zovu Marko ili Ivan ili Ivana. Mada, koliko čujem, nije ni Ivan više toliko popularno. Ivano je sada popularnije. Pitam se zbog čega naughty Znam ih čak nekoliko.

Pitam se što će slijedeće biti u modi. Možda nazvati dijete xy, kakvom Einsteinovom formulom??

09.02.2010. u 17:23 • 20 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>