Često me ljudi znaju pitati da im posudim kakvu knjigu, jer znaju da sam knjigoljubac i da mi je stan poput bolje opskrbljene knjižare. Volim kupovati knjige, jer kad u knjižari ugledam neki naslov i svidi mi se, ne da mi se čekati nekoliko godina da dođe u knjižnice, a i kad dođe, moraš čekati sto godina da dođeš na red, jer se za atraktivnu knjigu ljudi čak i zabilježe. I tako se stvorila i određena kolekcija knjiga.
U početku sam rado posuđivala knjige i druge stvari koje su me ljudi zamolili. Bilo mi je drago kad sam im mogla učiniti tu uslugu. Međutim, kad netko od mene nešto posudi, ja očekujem da se posuđeno i VRATI. Naime, značenje riječi posuditi znači dati nekome određenu stvar besplatno na korištenje, a nakon korištenja stvar se treba VRATITI vlasniku.
To riječ posuđeno razlikuje od npr. riječi dati ili darovati koja znači besplatno ustupiti stvar drugome s namjerom da taj drugi stekne vlasništvo nad stvari, pa tada novi vlasnik može s darovanom stvari činiti što ga volja.
E sad. Možda je nekima hrvatski doista materinji jezik, ali uvjeravam vas da ima mnogo ljudi koji brkaju značenje riječi: "posuditi" i "darovati". A ja ne volim kad se te dvije riječi brkaju. Već su mi mnoge stvari otuđene i nikad vraćene. Nisu to nikakve vrijednosti, ali ih jednostavno želim opet imati. Tako sam posudila i nikad mi nisu vraćene kazete s muzikom iz filma Top Gun i Flashdance, te mnoge knjige. Meni su te kazete i knjige drage i htjela sam ih natrag. Ali ih nikad nisam dobila.
Još mi je gori stav ljudi kojima posuđujem i koji često znaju reći kada tražim natrag nešto svoje: Pa što se pjeniš? Ili se čak vrijeđaju što ih tražim SVOJU stvar natrag. Ili se čudom čude što želim svoju stvar nazad. Umjesto da njima bude neugodno što mi nešto nisu vratili. Nisam dosadna i ne zapitkujem odmah drugi dan, već prođu i mjeseci, pa onako, usput pitam što je s mojom knjigom, jesu li je pročitali, da li im se svidjela. Tu i tamo natuknem da imaš još netko tko bi ju rado posudio od mene. Neki shvate poantu, a neki ni tada ne shvaćaju da želim stvar natrag.
S vremenom sam počela bolje kužiti ljude. Otprilike već znam tko će mi nešto vratiti, a tko neće. Pa se shodno tome i ja ponašam. Onima s kojima sam imala dobra iskustva posudim bez problema, a onima za koje znam da ne vraćaju stvari jednostavno kažem da ju nemam ili da je već posuđena nekome drugome.
Onima koji misle da knjige ne treba vraćati želim poručiti da znam da su knjige zato da se čitaju, a ne da leže na policama, ali isto tako ja kao vlasnik želim biti ta koja će odlučiti kada će i kome će nešto posuditi. Uostalom, ako sam ju ja kupila, ja imam pravo činiti s njome što želim, a ne oni koji ju posude, pa ako baš želim knjigu nepročitanu držati na polici, to je moj problem.
Zato ljudi, molim vas da pazite na tuđe stvari, da ne budete zaboravni i da posuđeno vraćate. Po mogućnosti funkcionalno i pristojnom stanju. Svi žele svoje stvari natrag, osim ako je izričito rečeno da im stvar nije potrebno vraćati natrag. I nemojte se vrijeđati i iščuđavati kad vas netko lijepo podsjeti da mu vratite posuđeno, jer bi uvrijeđen trebao biti upravo onaj koji vam je nešto posudio, a ne vi.
Upravo je nevjerojatno što se ove godine događa s upisom osmaša u srednje škole. Zbilja je teško povjerovati da toliko učenika ima ne samo odlične ocjene, nego ih ima odlične iz baš svih predmeta, sva četiri razreda osnovne škole. Nevjerojatno je da je tih odlikaša s maksimalnih 60, pa 61 bodom toliko da se svi ne mogu upisati u sve gimnazije, jer naprosto nema mjesta za sve njih. To na žalost ne znači da imamo veliku količinu pametne i obrazovane djece, nego nešto drugo jako ne štima. Ne štima sustav ocjenjivanja i ne štima pritisak koji roditelji stavljaju na nastavnike da daju učenicima bolje ocjene iako to nisu zaslužili i ne štima da nastavnici popuštaju pod takvim pritiscima.
Ako je toliko čistih odlikaša, postavlja se pitanje što je s onima koji imaju 59, 58 ili "samo" 55 bodova? I to su također odlikaši koji iz većine predmeta imaju odličan. Ti po svemu sudeći ne bi mogli ni prismrditi gimnazijama. A to je strašno. Tko može garantirati da upravo ovaj odlikaš s 55 bodova zapravo nije pametniji i bolji kadar za gimnaziju od onog sa 60 bodova? I to navučenih 60 bodova?
U doba kad sam se ja upisivala u srednju školu, a to je bilo početkom 90-ih, bilo je odlikaša, ali na listama su se uglavnom našla po 1 ili 2 odlikaša sa svih 60 bodova, a u najbolje gimnazije su se komotno upisivali i učenici s 55, pa i 50 bodova, a neke, možda malo slabije gimnazije i sa 45 bodova. Danas je to nezamislivo. I pogodite što? I ti učenici koji su se upisivali u gimnazije s manjim brojem bodova uspješno su ih završavali i jednako tako uspješno su završavali i fakultete.
U frizersku školu u moje vrijeme upisivali su učenici koji su prolazili s trojkom, a sada se i u tu gimnaziju upisuju sami odlikaši.
Iznimno mi je žao svih tih odlikaša, onih koji to doista zaslužuju, a koji sada proživljavaju drame zbog nemogućnosti upisa u željenu školu. Dobra škola je temelj za daljnje školovanje i već je gimnazija važna odrednica za kasnije.
Da je u moje vrijeme bila takva strka s bodovima, možda ni ja ne bi upala u gimnaziju. A ja sam oduvijek znala da sam jednostavno tip za gimnaziju, znala sam već u osnovnoj školi da ću studirati. Čak sam okvirno znala i što. I što bi me sad trebalo strpati u neku strukovnu školu? A ja uopće nisam za to! Netko bi mogao reći da se i nakon strukovne škole može upisati fakultet, istina, ali jako teško. U strukovnim školama obično se ne uče ili se uče jako malo predmeti koji se traže za fakultete, pa je samom učeniku jako teško nadoknaditi gradivo koje se drugi učili postepeno, kroz četiri godine.
Neki spominju da bi državna mala matura za osnovce riješila problem. I u moje vrijeme pričalo se da će to uvesti, ali nisu ni do današnjih dana. Razumijem osnovce, za njih bi to bio dodatan stres i ne bi im bila u koži. Taj problem mora se ipak riješiti na neki drugi način. Nemam namjeru ovdje kritizirati profesore niti isticati moguća rješenja. Samo treba riješiti već ovu farsu, jer dok je nama to već smiješno, osnovcima je tragično. I svake godine ista priča i svake godine bude još gore.
Neki dan moja kolegica bila je zgrožena ponašanjem nogometnih zvijezda na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Smatra da je ono bilo krajnje nesportsko i čudi se nepoštivanju protivnika i njihovog uspjeha. Nije joj jasno kako je sportašima stalo isključivo samo do pobjede i da više ne vrijedi poznata krilatica: "Važno je sudjelovati, a ne pobijediti." Tako se čudi ona pljuvanju sudaca, namjernom gaženju protivničkih igrača, skandiranju kada bi protivnički igrač dobio crveni karton. Takvi sportaši pružaju loš primjer djeci i mladima kojima su oni idoli i koji kopiraju svaki njihov pokret i ponašanje.
Međutim, moja kolegica je zaboravila da je Coubertinova krilatica umrla onog dana kad se u sportu počeo vrtjeti golemi novac. Sad je važno isključivo pobijediti, a sudionici ionako u trenu padnu u zaborav. Ništa osim pobjede nije bitno, jer samo pobjeda nosi novac. Nije sad tu bitno niti što su sportske zvijezde bahate i bezobrazne, razlog što uopće mogu biti takvi je- novac. Novac sve generira i utječe na baš sve u sportu. Od marke dresa koji će igrač nositi na sebi do premija i raznih dodataka za dobru igru koju pokažu. Sportski duh na profesionalnoj razini nestao je onog dana kad je novac zavladao njime.
Ono što je meni naročito gadljivo je kako se prodaju nogometaši. Poput mesa u mesnici. Nitko ih ništa ne pita, već onaj koji ponudi više para, taj ih dobije, a nogometaši moraju pokupiti prnje i otići u klub koji ga je kupio. U pravilu, oni ne mogu utjecati na činjenicu žele li živjeti u ovoj ili onoj zemlji, da li im to odgovara, ne mogu uvjetovati zemlju u koju će ići nekim svojim afinitetima ili možda činjenicom da bi željeli da im se npr. djeca školuju u ovoj ili onoj zemlji. Ne mogu utjecati na činjenicu da bi možda ostali u određenoj zemlji još godinu ili dvije iz nekih osobnih razloga, već moraju ići u klub i zemlju koju je ugovorio njihov manager. Tek stariji nogometaši koji su se već probili i koji su u pravilu već pri kraju karijere i koji su se već financijski osigurali imaju tu privilegiju da možda mogu ponešto birati i odlučiti se za klub i zemlju koja im odgovara. Meni je to strašno. Kao da se radi o ovcama koje šalju na klanje, a ne o ljudima koji imaju svoje osjećaje, svoj razum. Da, znam da će netko reći da oni zato zauzvrat dobiju gomilu novca, ali svejedno, meni je to vrlo ponižavajuće postupanje. Tako je to uglavnom sa svim klupskim sportovima. Tek je u pojedinačnim sportovima stvar drukčija, jer su oni individualci koji odlučuju za sebe.
Unatoč svim tim negativnostima dobro je da se mladi bave sportom. Sve ovisi kako će se nešto prikazati mladom čovjeku. Treba im pokazati ono pozitivno u sportu što će im biti korisno i za cijeli život. Sport uči čovjeka upornosti i teškom radu, te da će oni koji se trude i rade uspjeti u onome čime se bavi, sport je zdrav (to se ne odnosi na profesionalni, već više na amaterski sport), djeca će kroz njega upoznati mnoge prijatelje, a ako im se pruži prilika čak i vršnjake iz drugih gradova, pa i zemalja. Ako im se pruži mogućnost da putuju, upoznat će druge zemlje i kulture. Zato ih treba usmjeravati sportu, ali i činiti to na pozitivan način.
Cijeli svoj život redovito vježbam. Još kao petogodišnjakinja krenula sam na ritmiku, pa potom na jazz dance, krajem fakulteta na aerobic.
Nekih 7, 8 godina na aerobic idem s frendicom. Obje smo jako redovite. Idemo tri puta tjedno i vrlo se rijetko događa da propustimo treninge. Jedino ja malo zabušavam od sredine lipnja do početka rujna, jer mi se po velikim vrućinama ne da ići na vježbanje (iako prostorije imaju klimu), a onda idem na more gdje puno plivam.
Prijateljica i ja zapravo ne volimo ići na aerobic. To nam je mučenje i shvaćamo ga kao pravi posao koji jednostavno moraš obaviti, ali smo vrlo ustrajne u tome. Nikad nam se ne da vježbati kad dođemo tamo. Na aerobic idem zato što smatram da je to dobro i da naprosto moram ići. Naročito zato što radim "sjedilački" posao, pa se onda kralježnica opterećuje i ne krećem se. Ali zato kad je vježbanje gotovo i kad idem doma, to je prekrasan osjećaj! Osjećam se divno, lagano, lepršavo. Iako sam se umorila, osjećaj je dobar, jer znam da sam učinila nešto dobro za sebe i svoje tijelo. Vrlo sam zadovoljna sa sobom. Ako sam taj dan bila ljuta ili neraspoložena, ti loši osjećaji nakon vježbanja nestaju ko od šale.
Čitala sam negdje da psihijatri preporučuju bolesnicima koji boluju od depresije da se bave sportom i fizičkom aktivnošću, jer to potiče lučenje serotonina u mozgu i pospješuje osjećaj sreće i može pomoći kod liječenja blažih simptoma depresije. Zbilja se mogu složiti s tom konstatacijom, jer se i ja poslije vježbanja uvijek osjećam lakše, vedrije i zadovoljnije. I ne samo zato jer sam učinila nešto dobro za svoje tijelo, nego se jednostavno tako čovjek osjeća. Zbog tog osjećaja i vježbam. Zbog toga kažem da je vježbanje važno ne samo za moje fizičko, već itekako i za psihičko zdravlje. Čak bih rekla da mi je vježbanje važnije baš zbog psihičkog zdravlja. Zbog svega toga vježbanje, bilo koje vrste, preporučila bih svakome. Mens sana in corpore sano.
| < | srpanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kronika jednog vremena
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Amerikanac
http://putositnice.blog.hr/
http://ribafish.blog.hr
http://denisavdagic.blog.hr
http://rudarka.blog.hr/
http://travels.blog.hr/
http://downunder.blog.hr/
http://littleblackbook.blog.hr
http://torontosunshine.blog.hr/
http://kinkykolumnistica.blog.hr/
http://blogging.blog.hr
Amerikanac
Pjesak u gaĆama
putositnice.blog.hr
ribafish
seoska idila
http://rudarka.blog.hr/