Cijeli svoj život redovito vježbam. Još kao petogodišnjakinja krenula sam na ritmiku, pa potom na jazz dance, krajem fakulteta na aerobic.
Nekih 7, 8 godina na aerobic idem s frendicom. Obje smo jako redovite. Idemo tri puta tjedno i vrlo se rijetko događa da propustimo treninge. Jedino ja malo zabušavam od sredine lipnja do početka rujna, jer mi se po velikim vrućinama ne da ići na vježbanje (iako prostorije imaju klimu), a onda idem na more gdje puno plivam.
Prijateljica i ja zapravo ne volimo ići na aerobic. To nam je mučenje i shvaćamo ga kao pravi posao koji jednostavno moraš obaviti, ali smo vrlo ustrajne u tome. Nikad nam se ne da vježbati kad dođemo tamo. Na aerobic idem zato što smatram da je to dobro i da naprosto moram ići. Naročito zato što radim "sjedilački" posao, pa se onda kralježnica opterećuje i ne krećem se. Ali zato kad je vježbanje gotovo i kad idem doma, to je prekrasan osjećaj! Osjećam se divno, lagano, lepršavo. Iako sam se umorila, osjećaj je dobar, jer znam da sam učinila nešto dobro za sebe i svoje tijelo. Vrlo sam zadovoljna sa sobom. Ako sam taj dan bila ljuta ili neraspoložena, ti loši osjećaji nakon vježbanja nestaju ko od šale.
Čitala sam negdje da psihijatri preporučuju bolesnicima koji boluju od depresije da se bave sportom i fizičkom aktivnošću, jer to potiče lučenje serotonina u mozgu i pospješuje osjećaj sreće i može pomoći kod liječenja blažih simptoma depresije. Zbilja se mogu složiti s tom konstatacijom, jer se i ja poslije vježbanja uvijek osjećam lakše, vedrije i zadovoljnije. I ne samo zato jer sam učinila nešto dobro za svoje tijelo, nego se jednostavno tako čovjek osjeća. Zbog tog osjećaja i vježbam. Zbog toga kažem da je vježbanje važno ne samo za moje fizičko, već itekako i za psihičko zdravlje. Čak bih rekla da mi je vježbanje važnije baš zbog psihičkog zdravlja. Zbog svega toga vježbanje, bilo koje vrste, preporučila bih svakome. Mens sana in corpore sano.
Post je objavljen 09.07.2010. u 18:17 sati.