ritam zivota

petak, 20.11.2009.

mali jubilej

Sad tek vidim da sam objavila ravno 50 postova! Ponosna sam na samu sebe, jer nisam mislila da ću i tako daleko dogurati.

Nastavljam dalje..............

20.11.2009. u 17:19 • 1 Komentara • Print • #

trenutak istine

Prošle godine pogledala sam prvu epizodu gore navedene emisije na novoj tv. Pomislila sam si- kako je ovo glupo, još jedna emisija ni o čemu. Uopće mi nije bilo zanimljivo i jednostavno sam bila zbunjena. Ali ne lezi vraže, odgledala sam i drugu emisiju. I odjednom je postalo zanimljivo! Postala sam ovisnik!

Znam da se ne radi o nekoj visoko kvalitetnoj emisiji, ali jednostavno mi je zanimljivo. Zanimljivo mi je gledati koje kakve likove koji se blamiraju u emisiji i rade stvari koje su meni nezamislive i koje mi uopće ne padaju na pamet. Zanimljivi su mi njihovi, meni tako strani, načini života i ponašanja. Od ljubavnica s kojima su varali žene ili muževe, što je još gore, za što su mnoge supruge ili supruzi čak i znali prije nego su došli u emisiju, zatim priznanja čak i da su počinili i razna kaznena djela- od sitnijih krađa do pronevjera, zatim golemi kockarski dugovi, nebriga za vlastitu djecu. Jedna od fascinantnijih likova je bila žena koja je ispričala da se napila zajedno sa svojim sinom dok je bio klinac, pa je ona rigala u kadu, a klinac istodobno u WC. Zbilja prestrašno!! Bilo je tu i likova za koje se naslućivalo da su zlostavljači... Svega ima. Zbilja šarena galerija likova.

Fascinantna mi je i pratnja. Naprosto je nevjerojatno da ima dosta žena koje su uživo u studiju gledale svoje supruge koji su na stolcu redom priznavali da su ih varali, neki čak i godinama i višestruko i s više ljubavnica, a žene umjesto da propadnu u zemlju od srama ili da pošize od bijesa i dalje se smješkaju kao da si im uputio najslađi kompliment, a ne da su upravo jezivo ponižene pred cijelom nacijom. Ma što nacijom! Ponižene su pred rodbinom, prijateljima i svima koji ih poznaju. Umjesto da demonstrativno odmarširaju iz studija, one i dalje zaljubljeno gledaju u svoje nevaljale muževe kao u kakvo božanstvo, a ne kao u osobu koja ih je ponizila kao nikad u životu. Dobro, bilo je tu i iznimaka, žena, muževa i partnera kojima se na licu mogla pročitati i ljutnja i iznenađenje, ali ti su nekako bili u manjini. Sve su to neki mazohisti i mazohistice, čini mi se.

Isto tako je fascinantna i publika. Ne znam imaju li oni kakav naputak od televizije kako se moraju ponašati, ali je fascinantno da što je činjenica gnjusnija, oni više plješću i urlaju u znak odobravanja. Nema tu zgražanja kad se čuje da je netko prevario suprugu, već samo glasno klicanje.

Na koncu konca, mnogi će reći da takav sadržaj nije primjeren za mlađe gledateljstvo, tj. za djecu i ja ću se s time složiti. Međutim, ne mislim da je problem u tome što će djeca čuti što je gnjusnog netko priznao, već je problem u tome što su kojekakve gnjusne stvari preznetirane kao nešto pozitivno ili čemu se treba diviti. I to upravo zbog publike koja kao da odobrava sve gnjusote koje natjecatelji izreknu. Jer tada će djeca koja to gledaju takvo loše ponašanje smatrati korektnim i prihvatljivim. Kada bi s druge strane, publika ipak isfućkala katastrofalne izjave pojedinih natjecatelja, tada ne vidim da bi bilo baš toliko sporno da to djeca gledaju, jer kad već i čuju za nekakvo loše ponašanje, bar će shvatiti da je ono- loše. Pa možda neće sami krenuti kopirati isto.

I tako trenutak istine ponovo jaše i istovremeno nas zgražava, ali i zabavlja. Samo naprijed!

20.11.2009. u 17:02 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 19.11.2009.

malo feminizma

Daleko su žene dogurale, reklo bi se. Za razliku od prije stotinjak godina kada su žene smatrane gotovo pokućstvom kojima nije priličilo raditi, a njihovo svjedočenje na sudu nije imalo istu dokaznu snagu kao svjedočenje muškarca i stav da su žene mušićave i previše emocionalne da bi mogle logično i razumski razmišljati, danas žene se (visoko)obrazuju i rade gotovo sve poslove kao muškarci.

Ali opet... nije sve tako bajno. Interesantan je podatak da iako na mnogim fakultetima (izuzev onih "muških" fakulteta poput fera ili strojarstva) studira i fakultet završi više žena nego muškaraca, ipak svuda prevladavaju profesori, tj. muškarci. Kad se sjetim pravnog fakulteta, definitivno su muški profesori u većini. Ako na jednoj katedri ima 4 profesora, onda su tri muškarca i jedna žena. Otprilike. Osim obiteljskog prava. Dakako. Tu već pogađate, standardno žene su ili isključive profesorice ili se tu i tamo probije kakav muškarac (dok sam ja studirala bilo je 0 muških na toj katedri). A dekani fakulteta su dakako, također muškarci. Može li se itko sjetiti nekog fakulteta na čelu kojeg je žena? Ja baš ne mogu. Time se dolazi do zaključka da iako ima više žena koje studiraju, pa i završe fakultet, na vodećim položajima su ipak muškarci. Ako pogledate velike firme, situacija je ista. Top manageri ili direktori su uglavnom muškarci. Žena je malo ili nimalo.

Vrlo često se govori i o tome da žene za jednak rad ne dobivaju istu plaću kao muškarci, već iako se nalaze na istom položaju, dobivaju manju plaću. Za mjesto gdje ja radim to se ne može reći, jer se radi o državnoj firmi gdje smo svi u okviru propisanih koeficijenata, ali u mnogim drugim firmama to je tako.

Kad žena treba negdje napredovati, ako je u konkurenciji muškarac, uvijek će prije proći muškarac nego žena. Još ako je prije toga bila na porodiljskom, iako im to ne bi smjelo uzimati kao nešto negativno, uvijek se kaže-je, ona je dobar radnik, ali dok je muškarac crnčio na poslu, ona se luftala godinu dana na porodiljnom. I onda opet izaberu- muškarca.

Pogledajmo politiku. Opet je tu većina muškaraca. Što žene nisu dovoljno pametne? Većina političkih stranaka ima na čelu muškarce, čak i ako među svojim članovima ima istaknutih i cijenjenih žena političarki. Čast iznimkama. Jedna od njih je i Kosorica, ali svi znamo da je ona tu pukom slučajnošću i sigurno nikad ne bi postala premijerkom da guzonja nije dao ostavku.

Osvrnimo se malo na pitanje ljubavnika i ljubavnica. Kad muškarac prevari ženu ili ima ljubavnicu, on je pravi frajer kojem se treba diviti (npr. slučaj Kerum), ali kad žena napravi preljub, ona je- kurva. Nisu li to dvostruka mjerila?

Kad žena napuca muškarca i ostavi ga zbog drugog muškarca zajedno s djecom, onda je on heroj, ali tisuće samohranih majki nisu spomena vrijedne i nitko to niti ne ističe, to se onda podrazumijeva.

Jesmo li doista tako daleko dogurale kako se misli? Prosudite sami.

19.11.2009. u 18:11 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 02.11.2009.

debela i mršava djeca-nekad i sad

U školu sam krenula sredinom 80-ih godina, sad već prošlog stoljeća. Bila sam visoka za svoju dob i svi su govorili da sam mršava. Doktorica me na pregledu prije upisa u prvi osnovne skoro nije htjela pustiti u školu, jer sam imala premalo kila. Pustila me na moljakanje moje mame. A kad sam došla u razred, naišla sam i na sve ostale mršavice. U razredu nije bilo niti jednog debelog, kamoli pretile djece. To nije postojalo. Ali smo svi bili ili mršavi ili prosječni.

Nemojte misliti da su me doma izgladnjivali. Baš naprotiv. Stalno su me gnjavili da moram više jesti, da se ne smijem maknuti od stola dok sve ne pojedem, a bilo je i drugih metoda. Mama je bila toliko očajna da su joj prijateljice savjetovale da neka mi dva dana ništa ne da jesti, samo čaja i tekućine i da ću treći dan tražiti trave. Ja sam jedva dočekala da ne moram ništa jesti. Meni je bilo super! A treći dan nisam bila nšta gladnija nego prvi dan. Jednostavno nisam htjela jesti. Odnosno, jela sam, ali malo. Ali meni je to bilo posve dovoljno. Jer bila sam zdrava i non stop sam divljala po vani. Vozila bicikl, nateravala se s drugom djecom, rolala (na rolšuama, a ne na današnjim rolama), sanjkala se itd. Voljela sam jesti sirovo povrće- mrkvu, papriku, paradajz, zelenu salatu. Jela sam i puno kvalitetnog voća koje nije bilo genetski modificirano kao ovo danas.

Slatko nikad nisam nešto posebno voljela, a nije baš ni bilo nekog izbora. Bile su dve Kraševe čokolade-plava mliječna i crvena s liješnjacima. Nije bilo sto vrsta Milkica i ostalih čokolada. Postojao je 1 Franckov smoki i 1 Franckov čipi-čips. I to je sve. Bio je jedan kikriki i riki-kiki (suncokretove sjemenke, posoljene). Niti pekara nije bilo na svakom koraku. A ako je i bilo pekara, sasvim sigurno nisu prodavale raznorazne kiflice, buhtlice, pizze, pizzete, puževe, pužiće i koje kakve druge gluposti. Prvi fast food koji je prodavao prave hamburgere se otvorio kad sam imala 12 godina, sjetit će se Zagrepčani, u Draškovićevoj ulici, zvao se Hamby. A još je mnogo godina trebalo proći dok u Zagreb nije došao McDonalds. I svi mi nekadašnji mršavci sada smo posve normalni ljudi koji uglavnom nemamo problema s težinom.

Uđite danas u sasvim prosječan, kvartovski dućan. Uočit ćete čitav jedan jedan zid ispunjen od poda do najviše police s kojekakvim drekarijama. Sto vrsta čipsa- s lukom, bez, sa slaninom, sa sirom, s paprikom, s čilijem i sve to od milijun različitih proizvođača. Pa onda kikirikiji, smokiji, kokice gotove slane, čokoladne, sa sirom, bez. Čokolade na sto načina i od sto proizvođača. Da ti pamet stane!!! Pa tko bi od sve te hrane uopće mogao ostati mršav??

A tu je i kompujter pred kojim i ja sad sjedim i mnoštvo igrica. Pa facebook i druge mreže u koje su umrežuju mladi, sjede kod kuće i gube vrijeme.

Pekare na svakom uglu, a djeca mile iz njih noseći masne i loše proizvode koji u konačnici debljaju. I koje konzumiraju svaki dan.

I što je onda rezulatat svega toga? Većina djece je danas debela, pa čak i pretila. Prestrašno. Kad je jedna odgojiteljica u vrtiću majci jednog predebelog klinca natuknula da bi trebala paziti što dijete jede i smanjiti mu malo obroke, a naročito da mu ne kupuje toliko slatkog, mama je rekla odgojiteljici-pa kaj ste vi normalni? pa ne mogu svom djetetu uskratiti hranu! što će ljudi misliti? A je li mislila ta žena što će ljudi misliti kad to dijete dobije srčani udar u tinejđerskoj dobi? Jer je to vrlo lako moguće. Uopće nije mislila o njegovom zdravlju. Užas!!

Zato je danas Hrvatska-nacija debelih.

02.11.2009. u 19:19 • 3 Komentara • Print • #

život roma i drugih manjina među većinskim stanovništvom

Romi su hrvatska nacionalna manjina. Ali osim što su manjina, oni su vrlo specifični s obzirom na svoj način života. Pri tome mislim na njihovu sklonost stalnom seljenju, ranoj udaji/ženidbi i to putem dogovorenih brakova, maloljetničke trudnoće, česte otmice.

Posebno je intrigantno pitanje maloljetničkih brakova i trudnoća. Nerijetko se dogodi da djecu rađaju doslovno djeca od 12, 13 godina. Prema hrvatskim propisima nije dopušteno sklapanje braka mlađima od 18 godina, s izuzetkom osoba koje su navršile 16 godina pod uvijetom da su djevojke trudne i sposobne su shvatiti značenje braka, a imaju i dozvolu skrbnika. E sad. To su pozitivni propisi Republike Hrvatske. Države čiji su i Romi državljani. Ali ta ista država im također omogućava da održavaju svoju zajednicu i svoje običaje, imaju pravo na svoju posebnost. Pitanje koje ja postavljam je-do koje granice? Djeca prema hrvatskim zakonima uživaju posebnu zaštitu. I čemu se ovdje treba dati prednost? Posebnosti Roma i njihovim pravima ili pravu djeteta da ima pravo na djetinjstvo? Treba li zabraniti i poništavati brakove maloljetnih Roma, često prave djece? Treba li kazneno progoniti one koji uđu u spolne odnose s maloljetnim Romkinjama i to bez obzira da li su imali njihov pristanak? Često sam se lomila oko tih pitanja. Jer sve navedeno je njihova tradicija koju bi trebalo poštivati. Ali postoje i zakoni Republike Hrvatske, zemlje koju su izabrali da u njoj žive i koje bi svi građani ove zemlje trebali poštivati.

Na kraju je moj zaključak po onoj staroj poslovici "When in Rome, do as Romans do". Dakle, ako živiš u ovoj državi, izvoli poštivati i sve njezine zakone. U ovom slučaju i iz razloga, jer je zaštita djece ipak iznad svake tradicije. Stoga mislim da bi država trebala u takvim situacijama reagirati, a ne okretati glavu od toga govoreći- ma, pusti, to su Romi, to je njihova tradicija.

Vezano za ovu temu je položaj i ponašanje muslimana u zapadnoeuropskim zemljama. Postoji više slučajeva tzv. ubojstava iz časti koja su se događala u Velikoj Britaniji, zemlji s mnogo useljenika i mnogo muslimana. Tamo je također bilo i mnogo slučajeva prisilnih brakova, pa čak i da bi djevojke pokušale pobjeći, ali bi ih njihove obitelji pronašle i oštro kaznile, prebile, ako ne i ubile, jer su ukaljale čast obitelji. I tu također smatram da su muslimani, na neki način gosti u drugoj zemlji, pa mislim i da bi trebali poštivati zakone te zemlje. I zato smatram da bi i njihovo sudstvo trebalo najnormalnije proganjati i kažnjavati sve takve slučajeve.

Smatram da muslimanke imaju npr. pravo pokrivati kosu, jer je to njihov običaj, pa neka to čine, ako to žele, jer to nikome neće naškoditi. Neka imaju i svoje džamije, neka mole, neka se pridržavaju svojih vjerskih običaja. Ali kada su ti običaji takve naravi da su nasilni, da drugoj osobi mogu prouzročiti zlo, a u suprotnosti su i sa zakonima te zemlje u kojoj žive, smatram da nemaju pravo na takve običaje, tj. trebalo prema takvim ljudima postupati isto kao i prema svakom drugom građaninu koji bi se našao u istoj situaciji.

Svi se sjećaju i onih smiješnih mailova gdje su muslimanke pokrivene od glave do pete gdje im se vrlo često ne vide ni oči tražile da na njihovu vozačku dozvolu bude stavljena upravo takva fotografija, jer slikanje s otkritim licem i kosom za njih je svetogrđe. S obzirom da je razlog zašto u dokumentima ljudi imaju upravo svoje fotografije, koje čak ne smiju biti starije od par mjeseci upravo taj da ih se može identificirati, smatram da se unatoč vjerskim propisima ne bi smjelo dopustiti muslimankama da se slikaju pokrivene glave. Mislim, ako to neće prihvatiti, ne moraju onda niti voziti. Zbilja ne znam kako to rješavaju u Saudijskoj Arabiji. Možda tamo jedna članica obitelji ima vozačku, a koriste ju i sve ostale?? Ah, da zaboravih. One bogate ionako imaju vozače, a siromašne nemaju ni za auto, pa nema potrebe niti za vozačkom. Problem riješen!! Hehehe sretan

Tu je dakako i pitanje nošenja pokrivala za glavu u školama i na poslu. Mislim da je kolko, tolko ok ak netko nosi maramu ako baš mora, ali ne ništa više od toga. U krajnjoj liniji ispao bi smiješan, a to je onda još gore nego ne nositi ništa.

02.11.2009. u 18:38 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30