U nekoliko navrata na televiziji su bili prilozi o nestalim ljudima. Moram priznati da me to prilično zaniteresiralo i zaintrigiralo. Nije se radilo o ljudima koji su nestali u ratu. Radilo se o posve običnim ljudima koji su doslovno, otišli kupiti cigarete i više se nikada nisu vratili. I gubi im se svaki trag. Među njima raznih ljudi. Ima mladih, tinejđera iz sređenih i iz nesređenih obitelji, ima sredovječnih očeva koji imaju obitelj, ženama, starijim osobama. A njihove obitelji ih vole i neutješno traže već godinama.
Kad razmislite o tome, nije li doista nevjerojatno da netko može nestati bez ikakvog traga i da ga se baš nikad ne pronađe? U prvi tren sam pomislila da se radi o ljudima koji su željeli otići, napustiti svoju obitelj i koji sada žive negdje drugdje, nekim drugim životom. Ali kad sam malo više o tome razmišljala, mislim da je ipak u većini slučajeva to ipak manje vjerojatno. Ti nestali su vjerojatno negdje umrli ili su ubijeni. Ali svjedno je vrlo misteriozno da nema baš nikakvih tragova tim ljudima, da nikada nigdje nisu pronađeni. Pa čak niti njihovi leševi.
Jedna od najfascinantnijih priča je ona koju sam prije dosta godina čula na "Latinici". Jedan tinejđer, oko 15 godina, sad već davnih 80-tih godina rekao je roditeljima jedno popodne da ide prijatelju gdje će se igrati na kompjuteru ili na fliperu, tako nešto. Ali on nikad nije stigao prijatelju i izgubio mu se svaki trag. Roditelji su ga tražili posvuda. Putem policije, prijatelja, privatnih istražitelja. I ništa. Možda ja imam neku iskrivljenu sliku 80-tih godina, jer sam u to doba provodila djetinjstvo, tj. bila sam dijete, ali uvijek za to doba mislim da je neko pitomo doba, kad nije bilo toliko kriminala ili barem tako brutalnog kriminala. Mali ljudi su živjeli svojim malim, ugodnim, normalnim životima, a djeca nisu nestajala. Zato mi je još čudnije bilo kako ti roditelji nisu nikada uspjeli baš ništa saznati o svom sinu. Emisija "Latinice" koju sam gledala bila je emitirana otprilike negdje početkom 2000-tih što znači da su roditelji u konkretnom slučaju svog sina tražili čak 20 godina ne znajući što mu se dogodilo.
Također mi je bio fascinantan slučaj jednog mladog mesara, valjda oko 19, 20 godina koji je nestao na samu Staru godinu, prije 5-6 ili tako nekako godina. A još je fascinantnjie da je nestao zajedno s automobilom. Naime, ušao je u automobil, odvezao se i više se nikad nije javio. Još je shvatljivo da bi sam čovjek mogao nekako negdje nestati, ali čovjek zajedno s automobilom??? Teško. Ako je imao nesreću, automobil je morao negdje ostati skršen, makar u kakvoj grabi, a tamo bi ga sigurno s vremenom netko već primijetio. Da je netko i ukrao auto, isto bi se to već otkrilo. U oba ova slučaja roditelji kažu da se radi o normalnim, korektnim dečkima koji nisu bili neki kriminalci ili loši niti su bili u nekom sukobu s roditeljima pa da bi pobjegli od kuće.
Zbilja fascinantno. I zbilja bi voljela saznati što se dogodilo s tim ljudima. Nadam se da će nekoga i uspjeti pronaći, bez obzira što im se dogodilo i bez obzira kako su završili.
Već nekoliko godina radim kao sudski savjetnik na jednom sudu, ispunjavam uvjete za suca i natječem se kad bude raspisan natječaj, ali još nisam imala sreće da me izaberu. Trenutno je u saborskoj proceduri jedan diskriminirajući novi zakon za izbor sudaca i za pravosudnu akadaemiju. Prema prijedlogu tog zakona predviđa se da će sudski savjetnici koji će željeti postati suci morati proći tu pravosudnu akademiju.
Međutim, u sustavu trenutno postoji velik broj sudskih savjetnika koji već udovoljavaju svim uvjetima da postanu suci po sadašnjim propisima (a to je položen pravosudni ispit i najmanje dvije godine rada kao sudski savjetnik). Po novom zakonu, sadašnji savjetnici imat će rok od 3 godine u kojem će se po sustavu zaštićenih kvota moći birati po starom sustavu, a tko ne bude do tada izabran, morat će u tu pravosudnu akademiju, baš kao i svi ostali pravnici koji nemaju ni dana savjetničkog staža i iskustva.
Ovim putem želim istaknuti zgražanje i ogorčenje navedenim predloženim novim sustavom, jer se sadašnji savjetnici koji taj posao obavljaju dobro dovode u vrlo neravnopravan položaj s onim savjetnicima koji će tek ući u sustav i koji će se školovati po novom sustavu. Naime, da bi se savjetnik uopće upisao u navedenu akademiju mora udovoljiti stanovite uvjete. Pri tome valja napomenuti jednu jako važnu činjenicu. A to je da se mijenja i dosadašnji pravosudni ispit. U svojoj biti i načinu polaganja on ostaje isti, ali se na ispitu dobivaju bodovi. Do sada to nije bila praksa, već bi kandidat koji je ispit položio dobio samo potvrdu da ga je položio, dok nikakave bodove nije dobivao. Za upis u pravosudnu akademiju tražit će se broj bodova na pravosudnom ispitu, pa će se primati samo oni s najvišim brojem bodova i organizirat će se psihološka procjena kandidata (valjda da ne bi kakav luđak postao sudac). Budući da tzv. stari savjetnici imaju položen pravosudni ispit po starom sistemu, nemaju nikakve bodove. Stoga zakonodavci žele uz već navedene uvjete za upis u akademiju za stare savjetnike propisati još jedan uvjet- polaganje testa. Drugim riječima, stari savjetnici se potpuno degradiraju i omalovažavaju, ali i dovode u posve neravnopravan položaj s tzv. novim savjetnicima jer moraju polagati i dodatan ispit koji novi savjetnici ne moraju i to sve samo zato što u njihovoj potvrdi o polaganju pravosudnog ispita nije bilo nikakvih bodova. A nije ih bilo niti za stotine sudaca koji su najnormalnije do sada bili izabrani.
Nadalje, za tzv. stare savjetnike, tj. one koji već rade na sudovima postoje vrlo realni i objektivni kriteriji za ocjenu njihovog rada i kvalitete, kao što su: broj presuda koje su napisali, broj potvrđenih presuda, broj ukinutih i broj preinačenih presuda. Mislim da je upravo to najbolji dokaz kvalitete njihovog rada, međutim zakonodavci su odlučili potpuno ignorirati ta objektivna mjerila i uopće ih ne uzimati u obzir prilikom kandidiranja za upis u pravosudnu akademiju!!! Takvo postupanje je protivno Ustavu i svim drugim propisima RH (prvenstveno mislim na Zakon o radu). Iz nekog razloga (političkog, očito) žele se riješiti sadašnjih savjetnika iz sustava, iako su oni (ima i iznimaka, dakako) vrlo kvalificirani da postanu suci. Iako je dan taj prijelazni rok od 3 godine, niti za jednog savjetnika nema garancije da će on u tom roku doista i postati sudac, iako to možda itekako zaslužuje svojim radom, znanjem i zalaganjem za koje i danas, bez ikakvih pravosudnih akademija postoje objektivni kriteriji ocjene njihove uspješnosti. Problem je što se do sada ti kriteriji nisu primjenjivali. Ali to je već neka druga priča. Garancije naime nema, jer je savjetnika, naročito na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, vrlo velik broj, a sudačkih mjesta je malo i natječaji traju i po godinu dana.
Ovakav novi sustav već je primjenjen u Makedoniji. Ali s nekim bitnim razlikama. Za razliku od nas oni su u potpunosti zaštitili svoje stare savjetnike koji su već u sustavu na način da su zatvorili u potpunosti primanje novih savjetnika na nekoliko godina, odgodili primjenu novih propisa o izboru sudaca na nekoliko godina i postavili kvotu kod izbora sudaca koja štiti sadašnje savjetnike. Na taj način će gotovo svi savjetnici moći postati suci, neki prije, neki kasnije, ali ipak će to postati. A mi smo posve nezaštićeni i naša prava se uopće ne uvažavaju i naše mišljenje se ne cijeni.
Jedan moj kolega, inače vrlo kvalitetan, pametan i kvalificiran savjetnik, vrlo uzrujan cjelokupnom situacijom rekao je da mu je danas iznimno žao što je upisao pravo i žali što nije upisao neki drugi fakultet, jer je bio dobar student i mnogo se trudio i odricao da bi danas naprosto bio pregažen. Ja sam oduvijek željela biti sudac i radi toga sam i upisala pravo. Nije me zanimalo odvjetništvo niti biti neki pravnik u nekoj firmi. I sada sam bila nadomak cilju. Sada to postaje vrlo neizvjesno i vremenski pitanje kada ću to postati. Već godinama radim na sudu, imam puno prakse i iskustva, smatram da sam spremna postati sudac i da to posve zaslužujem, ali sada netko pred mene postavlja još jednu veliku prepreku. Ako upišem tu akademiju, cijeli proces kada ću uopće moći postati sudac će se podužiti za još barem tri godine. Sada se i ja kao moj kolega pitam ima li sve to uopće smisla. Mučiš se i trudiš da završiš fakultet koji nije lagan i to u roku, potom te iskorištavaju kao vježbenika, zatim potrošiš 10 godina života koliko ti uzme nerviranje za pravosudni ispit, a i neizmjerno puno truda i učenja da ga položiš, pa se trudiš na poslu, pišeš presude i učiš i onda kad misliš da si nadomak cilju- dočeka te sranje. Sad bi oni da idem u neku školicu, a sve što sam do sada radila se ne poštuje, ne vrednuje, omalovažava. Nije problem u školici, završit ću i to ako treba (ako prije ne odustanem od sudstva i nađem drugi posao), ali problem je u ponižavanju i diskriminaciji u odnosu na nove savjetnike s obzirom na vrijeme polaganja pravosudnog ispita (ko da sam ja kriva što po prijašnjim propisima nije bilo bodova!) koji nemaju još pojma o ničemu, dok sam ja napisala već stotine presuda. Ne bi školica bila problem da sam nakon fakulteta znala da je to tako-da ako želiš postati sudac moraš ići u školicu. Onda bi čovjek to uzeo u obzir, razmislio želi li to, može li i jednostavno uzeo da je to tako i da nema druge, ali kad sam ja završavala fakultet, to nije bilo tako, nije bilo školice. Da je bilo školice, možda bi u životu krenula nekim drugim putem. I sada se i ja, baš kao i moj kolega, doista pitam da li je sve ovo imalo smisla. Pitam se ne bi li i meni bilo ljepše i bolje da sam završila neki drugi fakultet. Možda sam trebala. Ali ja ću evo, postati dio generacije koju su jebeno zajebali.
Nakon fakulteta imala sam sreću da sam vrlo brzo dobila posao. Nećete vjerovati, ali – bez ikakve veze! Fakultet na kojem sam ja studirala nisi imao baš nekakve obaveze. Na predavanja nisi morao ići, pa su predavaonice bile prazne. Jedine obaveze su ti bile ići na seminare, tu i tamo na vježbe, mada je bilo kolegija gdje nisi ni na vježbe morao ići i polagati ispite. Kolege si uglavnom upoznao čekajući ispite ili eventualno na seminarima. Kako si svoje vrijeme organizirao, ovisilo je isključivo o tebi. Mogao si otići na kavu kad si htio, mogao si učiti kad si htio. Imao si svu slobodu ovoga svijeta. Meni je fakultetsko doba bilo najljepše na svijetu. U školi mi nije bilo tako lijepo. Tamo si morao ići svaki dan, učiti i predmete koji su ti bili dosadni i koji ti jednostavno nisu imali nikakve svrhe i živio si u neprestanom strahu ne znajući kada će te i koji predmet taj dan pitati.
A onda sam odjednom dobila posao. I sve se promijenilo. Iako bi trebala biti sretna što sam tako brzo našla posao, ja sam s posla dolazila svaki dan u suzama. Hvatala me i nekakva depresija. Jednostavno mi je bilo šokantna činjenica da ja na poslu moram biti svaki dan u 7.30 i da tamo moram biti do 15.30. Da nema više kava kad se sjetiš, da nema ni nalaženja s prijateljima kad se sjetiš. Kad dođeš doma već je mrak, pojedeš nešto i već možeš ići spavati. I još imaš šeficu koja se cijeli dan izderava na tebe (ne samo na tebe, nego na sve, ali tebe to ne tješi previše), živiš cijeli dan na iglama, hoće li te pozvati ili ne, hoće li biti dobre volje ili ne. A ti si k tome mlad, neiskusan i nemaš pojma o poslu. Ja sam bila posve izgubljena. Mislila sam si što je to mene snašlo.
I onda sam srela jednog krasnog kolegu koji je cijeli fakultet govorio da želi biti baš to gdje se tada zaposlio. To je bilo jedino što je želio. I nije bio neko razmaženo derište. Ali bio je u depresiji. Totalnoj. Nije se mogao pomiriti s time da radi i po 12 sati dnevno, da je stalno neki stres, frka, on neiskusan i ništa ne zna, da nema svoj privatni život više, sve u svemu grozno. A dobio je posao zbog kojeg je studirao i koji je želio. Kad sam sve to čula bilo mi je lakše, jer sam shvatila da nisam jedina i da je ono što proživljavam posve normalno i da se to događa i drugima. Ipak je ogromna promjena prijeći s bezbrižnog studiranja u svijet rada. Ali već sam prebolila i pomirila se s time. Nema više depresije, nisam više neiskusna neznalica i početnica. Sada mi je posve normalno raditi, prešla sam tu početničku fazu.
Prijateljica mi se uskoro udaje. Ima 32 godine i živi sa starcima. Doduše, ne baš onako kako si većina ljudi zamišlja život sa starcima. Živi u kući i ima, kako ja to volim reći, vlastiti apartman. Zadnji kad pripada njoj. Ima svoj „dnevni boravak“, svoju mini spavaću sobu u koju stane samo krevet i jedan ormar i kupaonicu. I ima balkončić s krasnim pogledom na Zagreb. S dečkom je već jako, jako dugo, ali nikada prije nisu živjeli zajedno. Kad sam svojim kolegicama spomenula da ona nikad nije živjela s njim, one su razjapile usta i nisu se mogle načuditi. Ali ja nisam. Zapravo mi je to posve normalno. Cura si je jako dobra s roditeljima i jako je povezana s njima. Zna često s mamom otići na neko super putovanje, ode koji put sa starim u shopping i tak... Ali je i društvena, ima puno prijatelja, izlazi. I nije razmažena, zna skuhati, speglati, oprati... Nije gotovanka. Dečko je pak živio sa starcima u kući i isto mu nije ništa falilo. Oboje su iz Zagreba i nikad nisu morali živjeti u podstanarstvu. Dapače, jako su dobrostojeći, pa imaju i svoj stan u kojem će sad živjeti. Ona se polako seli u novi stan i kaže da to radi s knedlom u grlu, teško joj je otići od staraca. Zbilja mi nije jasno zašto je to nekome tako čudno i zašto bi oni morali živjeti zajedno prije braka. Oni se ionako jako dobro poznaju, a da će se nešto promijeniti kad će živjeti zajedno je glupost. Da netko tako dugo živi sa starcima danas se rijeđe dešava, ali zbog raznih razloga. Mnogi se ne slažu dobro sa starcima, pa mi je onda normalno da se odsele čim prije mogu. Ima ih puno i koji su došli u Zagreb, pa ovdje žive sami u podstanarstvu ili u podstanarstvu s dečkom ili curom
Mi ipak ne živimo kao u Americi ili Britaniji gdje je naprosto normalo da se djeca odsele od roditelja čim postanu punoljetni. Ali to je posve drugačiji način života baziran na posvemašnjoj individulanosti, gdje nema takve obiteljske povezanosti kao kod nas. A i djeca vrlo rano počinju raditi. Bez obzira da li studiraš ili radiš odmah nakon srednje, svi paralelno i rade. Kod nas mnogi ako studiraju ne rade dok ne završe studij, pa tako dok u Americi ljudi rade već od 18-te, pa čak i 16-te, kod nas mnogi prvi posao nađu tek u 24-oj, 25-oj.
Ja podržavam svoju frendicu. Drago mi je da je njoj dobro i ugodno u životu i jedino je to bitno. A tuđa čuđenja su zbilja bedasta.
Moram priznati da sam se zapanjila kad sam čula da mjesečni prijevoz učenika u školu u pojedinim mjestima u RH košta i do 1400 kn!!! Pa tko to može platiti?? Ja sam oduvijek živjela u Zagrebu i ovdje sam išla u školu. Do škole sam imala 5 tramvajskih stanica. Zbilja mi je bilo blizu. A đački pokaz nije bio besplatan, ali je bio jeftiniji od radničkog i moglo ga se ipak nekako platiti. I sve sam to nekako uzimala kao zdravo za gotovo. Kao da to naprosto mora biti tako.
I onda sam saznala da ima mnogo djece koja od najmlađe dobi putuje autobusima u školu po pola sata, pa i sat ili dva. Jadna djeca koja se ustaju u 5 ujutro da bi stigla u 8 u školu. Djeca koja nemaju vremena za slobodne aktivnosti, jer ne samo da ih niti nema u njihovom selu, već i da ih ima oni ne bi ni mogli na njih ići, jer su vrlo kasno doma. I onda još umorni moraju pisati zadaće i učiti. Zbilja užasno! I da stvar bude još gora, moraju plaćati tako skupi prijevoz. U starim, poluraspadnutim autobusima. Zbilja me sram što živim u takvoj državi. Ali lokalne političare nije sram. A nije niti Ministra znanosti, školstva i visokog obrazovanja. A trebali bi se crveniti. Kaže ministar- to se njega ne tiče! Njega se ne tiče da djeca u zemlji znanja ne mogu u školu, jer im je prijevoz preskup. A ovdje se zbilja ne radi o bahatosti ljudi koji plaćaju prijevoz 200-njak kuna pa kažu da im je skupo. SRAM VAS BILO MINISTRE!!! Mislim da bi se ministar u ovo morao uključiti, okupiti sve zainteresirane strane- prijevoznike, lokalne čelnike, predstavnike učenika i naći neki izlaz. Ministar ima tu moć već i snagom svoje funkcije. Treba naći nove prijevoznike, a sigurno ima onih koji bi preuzeli prijevoz učenika i po manjoj cijeni. Ili neka država preuzme prijevoz učenika na svoja leđa. Pa kolko košta da košta. To bi onda bila zemlja znanja. Ovako će školovanje ove djece završiti s maksimalno srednjom školom. Nadajmo se, barem srednjom školom. Puna potpora toj djeci i njihovim roditeljima. Nadam se da ćete uspjeti!
Tenis pratim već jako dugi niz godina i volim ga gledati. Sjećam se fantastičnih tenisača- Edberga, Raftera, Beckera, Agassija, pa i Kafeljnikova. I šećer na kraju- Samprasa. U tu grupu treba ubaciti i Federera, naravno. 90-ih i početkom 2000-tih sam tenis pratila zbilja intenzivno. Sada više ne toliko, jer ne samo da je vremena za praćenje manje, već je više to da mi se nekako čini da je tenis danas manje zanimljiv. Tenisači su, osim par iznimaka, svi postali isti, svi su na isti kalup. Svi udaraju-udri jače manijače, svi igraju s osnovne crte, voleje više nitko ne zna igrati, servisi su jaki. I sve se onda svede na igru- lijevo, desno i tko će prije popustiti. Više uopće nema raznolikosti u igri. I to je ono poražavajuće. Tenis je ranijih godina bio toliko primamljiv i uzbudljiv upravo zbog raznolikosti u igri. I raznolikosti karaktera tenisača. Imali ste šutljivog Edberga ili Samprasa ili pak divljeg Ivaniševića, pa i Beckera. Danas su svi više-manje šutljivi. Imali ste igrače tipa- servis- volej poput Ivaniševića, Edberga, Raftera, ali i one koji su igrali većinom s osnovne crte poput Moye, Kafeljnikova, Mustera, pa i one tzv. all round igrače, koji su koristili cijeli teren. I kad su to sve bili vrhunski tenisači, onda je sraz različitih tipova igara donosio uzbuđenje i zanimljivost. Postojalo je više varijanti. Danas svi igraju s osnovne crte i mečevi su dosadni. A najdosadniji mi je zbildani i mišičavi Nadal. I antipatičan k tome. Taj samo udara i trči. I onda tom dosadnjakoviću pridružite još jednog dosadnjakovića, i što ćete dobiti- živu dosadu!!
Jedan od razloga zašto mislim da su svi danas svedeni na igru s osnovne linije je taj što se iz nekog razloga uvijek favoriziralo takve igrače i išlo im se na ruku, pa su lopte postajale sve teže, a tereni sve sporiji. I u takvim uvjetima tenisači s osnovne crte su cvjetali, a igrači- servis-mreža propadali. Sjećam se svih povika protiv nekada brze zelene trave Wimbledona na kojoj su tenisači s osnovne crte izgledali poput krave u staklarni. Tada se vikalo da nije pošteno da su tereni tako brzi, da je to protiv zemljaša i slično. I zbog njih su tereni usporeni, baš kao i lopte. Dan kada je Nadal osvojio Wimbeldon je dan kada je tenis umro. Do prije par godina niti jedan, ali niti jedan zemljaš ne bi preživio prvi tjedan. Kad su se oni očistili s turinira, napokon se moglo uživati. A nije pošteno da se tako išlo na ruku zemljašima, jer oni imaju masu turnira na zemlji, a ide im i na turnirima na betonu. Ovaj drugi tip tenisača ima tek Wimbledon i još turinir ili dva prije Wimbledona na travi i turnire u dvorani (od kojih neki imaju brze podloge, a neki tako spore da je gotovo isto kao da se igra na betonu). Mislim da ovakav razvoj tenisa nikome nije u interesu.
Ženski tenis je pak, nešto sasvim drugačije od muškog. Interes za ženski tenis uvijek je bio manji u odnosu na muški, osim u razdoblju kad je igrala Ana Kurnikova, ali tada je, naravno, razlog za interes za ženski tenis bio seksi tenisačica, a ne dobar tenis. Međutim, sada ženski tenis sve više nalikuje muškome. U svakom pogledu. Tenisačice su postale tenkovi od 1,80 cm, pa i više, hrpa mišića, koje udaraju posve muški i igraju isti jednodimenzionalni tenis kao i muški- igru s osnovne crte. Nestale su izvrsne tenisačice poput Navratilove, Graf, pa i fine ruke J. Henin koje su u taj sport unijele i malo čarolije.
Nakon ženskog finala Roland Garossa veliki švedski tenisač Mats Wilander je posve popljuvao ženski tenis i njihove trenere. To je bilo nakon što je Safina izgubila finale. Rekao je da mu se ne sviđa današnji razvoj ženskog tenisa i tenisačice poput Safine, jer kad treneri otkriju da neka tenisačica ima dobar jedan udarac ili jednu dimenziju igre, uporno treniraju samo taj udarac i usmjeravaju tenisačicu da usavrši samo taj udarac i dimenziju igre, ali uopće ih ne uče raznolikosti i ne razvijaju im druge udarce niti varijante igre. I onda kada se naučena varijanta igre ne pokaže plodonosnom, tenisačice gube meč, jer nemaju tzv. plan B. To je posve točno. A mislim da se ista stvar može primijeniti i reći i za muški tenis, samo se to možda još ne primijeti toliko kod tenisača. I onda dolazi do toga da imate dosadne mečeve i mečeve s tisuću pogrešaka. Mislim, ako želim gledati mečeve s milijun pogrešaka, onda mogu ići i na lokalne teniske terene pored kuće i gledati starkelje-amatere koji nakon radnog vremena iz hobija nabijaju lopticu.
Možda sam ja subjektivna, možda i malo sentimentalna na neka prošla vremena, ali mi se definitivno ne sviđa kuda ide današnji tenis.
| < | rujan, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kronika jednog vremena
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Amerikanac
http://putositnice.blog.hr/
http://ribafish.blog.hr
http://denisavdagic.blog.hr
http://rudarka.blog.hr/
http://travels.blog.hr/
http://downunder.blog.hr/
http://littleblackbook.blog.hr
http://torontosunshine.blog.hr/
http://kinkykolumnistica.blog.hr/
http://blogging.blog.hr
Amerikanac
Pjesak u gaĆama
putositnice.blog.hr
ribafish
seoska idila
http://rudarka.blog.hr/