Nakon fakulteta imala sam sreću da sam vrlo brzo dobila posao. Nećete vjerovati, ali – bez ikakve veze! Fakultet na kojem sam ja studirala nisi imao baš nekakve obaveze. Na predavanja nisi morao ići, pa su predavaonice bile prazne. Jedine obaveze su ti bile ići na seminare, tu i tamo na vježbe, mada je bilo kolegija gdje nisi ni na vježbe morao ići i polagati ispite. Kolege si uglavnom upoznao čekajući ispite ili eventualno na seminarima. Kako si svoje vrijeme organizirao, ovisilo je isključivo o tebi. Mogao si otići na kavu kad si htio, mogao si učiti kad si htio. Imao si svu slobodu ovoga svijeta. Meni je fakultetsko doba bilo najljepše na svijetu. U školi mi nije bilo tako lijepo. Tamo si morao ići svaki dan, učiti i predmete koji su ti bili dosadni i koji ti jednostavno nisu imali nikakve svrhe i živio si u neprestanom strahu ne znajući kada će te i koji predmet taj dan pitati.
A onda sam odjednom dobila posao. I sve se promijenilo. Iako bi trebala biti sretna što sam tako brzo našla posao, ja sam s posla dolazila svaki dan u suzama. Hvatala me i nekakva depresija. Jednostavno mi je bilo šokantna činjenica da ja na poslu moram biti svaki dan u 7.30 i da tamo moram biti do 15.30. Da nema više kava kad se sjetiš, da nema ni nalaženja s prijateljima kad se sjetiš. Kad dođeš doma već je mrak, pojedeš nešto i već možeš ići spavati. I još imaš šeficu koja se cijeli dan izderava na tebe (ne samo na tebe, nego na sve, ali tebe to ne tješi previše), živiš cijeli dan na iglama, hoće li te pozvati ili ne, hoće li biti dobre volje ili ne. A ti si k tome mlad, neiskusan i nemaš pojma o poslu. Ja sam bila posve izgubljena. Mislila sam si što je to mene snašlo.
I onda sam srela jednog krasnog kolegu koji je cijeli fakultet govorio da želi biti baš to gdje se tada zaposlio. To je bilo jedino što je želio. I nije bio neko razmaženo derište. Ali bio je u depresiji. Totalnoj. Nije se mogao pomiriti s time da radi i po 12 sati dnevno, da je stalno neki stres, frka, on neiskusan i ništa ne zna, da nema svoj privatni život više, sve u svemu grozno. A dobio je posao zbog kojeg je studirao i koji je želio. Kad sam sve to čula bilo mi je lakše, jer sam shvatila da nisam jedina i da je ono što proživljavam posve normalno i da se to događa i drugima. Ipak je ogromna promjena prijeći s bezbrižnog studiranja u svijet rada. Ali već sam prebolila i pomirila se s time. Nema više depresije, nisam više neiskusna neznalica i početnica. Sada mi je posve normalno raditi, prešla sam tu početničku fazu.
| < | rujan, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kronika jednog vremena
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Amerikanac
http://putositnice.blog.hr/
http://ribafish.blog.hr
http://denisavdagic.blog.hr
http://rudarka.blog.hr/
http://travels.blog.hr/
http://downunder.blog.hr/
http://littleblackbook.blog.hr
http://torontosunshine.blog.hr/
http://kinkykolumnistica.blog.hr/
http://blogging.blog.hr
Amerikanac
Pjesak u gaĆama
putositnice.blog.hr
ribafish
seoska idila
http://rudarka.blog.hr/