Varšavska je jedna lijepa i mirna ulica u Zagrebu. Krase ju, još mlada, ali već bujna stabla okružena žičanim klupama za sjedenje pod njihovim krošnjama. Nešto dalje nalaze se terase kafića u kojima ljudi mirno promatraju šetače ili čitaju novine i pijuckaju kavicu. Prije destak godina postavljen je spomenik Tinu Ujeviću, ispred nekad najpopularnijeg kina u gradu s najudobnijim sjedalima koje je više nalikovalo na kazalište nego na kino- kino Balkan ili Europa, kako vam drago.
Odlukom skupštine grada Zagreba taj ugodan ambijent zamijenti će- rampa za ulaz u podzemne garaže. A podzemne garaže grade se radi izgradnje privatnog Horvatinčićevog objekta- stambeno-shopping centra. Razgranata stabla kojima su trebale godine i godine da narastu nestat će u trenu. Kaže Horvatinčić, zamijenit će ih novima. Da, kržljavcima kojima će trebati opet godine i godine da narastu. Nestat će ugodna i mirna atmosfera koja je krasila taj dio grada i zamijenit će ju rondanje automobila. Roditelji više neće moći pustiti svoju djecu da bezbrižno trčkaraju dok oni mirno ispijaju svoju kavicu u kafiću.
Horvatinčićev plan je tragedija za ovaj grad. A još je tužnije što je u tome izravno sudjelovala, poduprla ga i omogućila mu sve to javna vlast- zagrebačka gradska skupština i gradonačelnik Bandić. Pitam se, ne da li je, već koliko je novaca pobrao za to gradonačelnik. Jer nešto sigurno jest.
Omogućavanje privatnom investitoru da zadire u grad na ovaj način je nedopustivo. Kad se u inozemstvu i rade nove interpolacije, radi se to vrlo oprezno i detaljno i da se što manje narušava povijesnu jezgru i pod mnogobrojnim uvjetima postavljenim od strane gradskih vlasti. Ponekad se čak ne dopušta niti da se ruše pročelja, već se tek u unutrašnjosti dopušta gradnja novoga. Ali ne i u Zagrebu. Ovdje novac okreće svijet i ništa drugo nije važno. Ako imaš lovu, sve možeš. Javni interes? Što je to uopće? Javni interes je interes investitora koji imaju para ili interes investitora je i javni interes. A gradnja rampe za ulazak u garaže koje gradi privatni investitor za potrebe privatnog shopping centra ili stambenog kompleksa definitivno nije javni interes kako ja to vidim.
Žao mi je što je Cvijetni trg uništen, što je Vidrićeva kuća srušena, ali tu se više ništa ne može učiniti. Za Varšavsku još postoji šansa da ju se spasi. Ali vrlo mršava, jer sad svi peru ruke od Varšavske. Sram ih može biti. Neka investitor nađe neki drugi način na koji će se ulaziti u garaže, a Varšavsku neka ostavi kakva je i sada, sigurna sam da postoji i druga opcija. Neka se spasi što se spasiti dade.
Bandićeve izjave da oni koji nemaju para ne trebaju niti živjeti u centru Zagreba i neka odsele u jeftinije kvartove izvan centra su krajnje neukusne. Time u potpunosti pokazuje svoju malograđanštinu i činjenicu da je dotepenec iz malog zabitog sela i da nema kulturu življenja u gradu. I neće ju nikada niti imati, koliko god dugo on živio u gradu, koliko god se trudio podilaziti građanima. Javna vlast i postoji zato da štiti javni interes. A to znači da upravo javna vlast treba spriječiti da novac sve može kupiti i uništiti. Treba zaštititi stare zgrade koje predstavljaju kulturno blago ovog grada, a ne dopustiti privatnim investitorima da ih unište radi gradnje svojih palača. Poput krasne urbane i gradske kuće na uglu Maksimirske i Bukovačke. Lukavi investitori su kupili kuću od privatnih vlasnika, a potom su jednostavno pustili da toliko propadne da ju neće morati obnavljati, već će ju moći srušiti i izgraditi novi stambeno-poslovni kompleks. A to su učinili tako što su poskidali crijep i dopustili da kiša pada unutra, a preostalo su učinili beskućnici koji su im tada dobro došli u njihovim namjerama. Umjesto toga, a ta kuća je bila pod zaštitom, trebali su novog vlasnika debelo mason kazniti zbog neodržavanja kuće i spriječiti ga u njenom devastiranju, pa nek gradi, ali i očuva staru jezgru.
Po Bandiću centar grada bi trebali nastanjivati bogataši iz vukojebina kao što je i njegova i ljudi koji su bezobzirnib i u novim neboderima na stratištu starog, pitomog i urbanog grada. A mi, pravi zagrepčani trebali bi crknuti negdje daleko od grada. Da nas nitko ne vidi i ne čuje. Jer ovo više ionako nije naš grad. Umjesto da nas javna vlast zaštiti od svega toga. Ja ne želim živjeti u New Yorku, već u pitomom, lijepom, uređenom i održavanom gradu Zagrebu.
Svatko je svoga tela gospodar. Svatko ima pravo sa svojim tijelom činiti što ga volja. Ako ga želi osakatiti, uljepšati, poružniti, ima na to pravo I nitko ga ne bi trebao moći u tome spriječiti. Jednako tako svatko ima pravo odlučivati o pravu na smrt. Želim reći da bi ljudi trebali imati pravo na eutanaziju. Grozno je vidjeti ljude koji su izmučeni bolešću I koji žele umrijeti, a ne mogu to napraviti sami. Ako je netko tijekom svog života, a naročito nakon suočenja s teškom I neizliječivom ili teško izliječivom bolešću iskazao jasnu želju za smrću, zašto mu se to ne bi omogućilo? Zašto bi se te ljude prisiljavalo na život, ako to ne žele, a sami se ne mogu pomoći, npr. nalaze se u komi ili su im oduzeti udovi? Trebalo bi zakonom strogo propisati situacije I uvjete kad, kako I tko to može učiniti. Ljudima treba omogućiti pravo na dostojanstvenu smrt. Bez mučenja. To bi trebali moći učiniti liječnici u bolnici, nakon provedenog kratkog postupka, nakon što se utvrdi prava volja bolesnika. Trebalo bi to ozakoniti, a ne proganjati ljude koji pomognu drugome da umre. Svjesna sam da postoji velika mogućnost manipulacije I da se ljudi mogu I predomisliti jednom kad do tog dođe, a ne mogu to izreći, ali zato bi to trebalo činiti, kao što rekoh, nakon kratkog postupka. Trebalo bi osnovati nekakvu komisiju koja bi obuhvaćala liječnike specijaliste za konkretnu bolest, odvjetnike koji bi iznosili činjenice s pravnog gledišta I nekakvog suca koji bi na kraju donio odluku, a postupak bi trebao biti neformalne naravi. Tako ja to zamišljam.
Čitala sam knjigu Borisa Dežulovića "Jebo sad hiljadu dinara" koja mi se svidjela. Kad sam čula da se u ZKM-u daje predstava po toj njegovoj knjizi, odlučila sam ju pogledati. Frendica se već pobrinula za karte kad sam se malo više informirala o predstavi na internetu. Tada sam vidjela da je predstava pomalo i ommage skupini Montažstroj. S obzirom da nisam njihov ljubitelj i da znam kakve su oni predstave radili, malo sam se prestrašila da mi se predstava neće svidjeti i da će mi biti dosadno, ali karte su već bile kupljene, pa nije bilo uzmaka. Ne volim baš neke eksperimente u kazalištu.
Početak predstave je bio iznimno čudan. Čim je predstava počela, isti tren, mislila sam da ću se ustati i otići. Pogledala sam frendicu koja je sjedila do mene da iz njenog izraza na licu pročitam što ona misli o predstavi. Ona ju je pratila, pa nisam ništa primijetila. Predstava mi se činila groznom, nisam znala jedno vrijeme da li je to predstava ili samo proba. Užas! Ali sad sam tu i izdržat ću. Međutim, kako je predstava odmicala, ja sam se sve više uživljavala i kad sam ju pogledala cijelu, mogu reći da je bila vrlo interesantna i zanimljiva.
Predstavu se može podijeliti u dva dijela. U prvom dijelu se odvija priča iz navedene Dežulovićeve knjige. Poanta je u besmislenosti rata (u pitanju je bio posljednji, hrvatsko-bosanski rat) bez obzira kojoj strani pripadali. Na kraju sve je isto pripadali vi bosanskoj ili hrvatskoj strani. Ekstremisti su svugdje isti, vojska je svugdje ista, ljudi sa svim svojim manama i vrlinama su svugdje isti. Ali tragedija leži u tome da ljudi koji bi možda u mirnim vremenima mogli biti i prijatelji sada su protivnici i ubijaju jedan drugog.
Drugi dio predstave je o sadašnjosti i djeci koja danas imaju oko 18 godina i koja su se rodila za vrijeme rata, dakle, 91.-95. Zanimljivo je kako ta djeca koja s ratom nemaju nikakve veze zauzimaju strane i danas, kako zadirkuju onog drugog koji pripada drugoj vjeri ili nacionalnosti samo zato što su to vjerojatno čuli od odraslih, jer sami nisu mogli doživjeti niti stvoriti takve stavove. Ali s druge strane ta su djeca samo obična djeca. Koja igraju nogomet, zafrkavaju se i - slušaju narodnjake. I u tome uživaju. Uopće ih ne smeta što je to muzika koju proizvode baš ti isti Srbi koje su oni par sekundi prije zadirikvali i pljucali.
Predstava je dobro strukturirana, zanimljiva, a na trenutke sam se dobro i nasmijala. Jedino je mojoj prijateljici bila posve grozna.
Nedavno sam prvi put u životu bila na otoku Krku. Najprije smo posjetili otočić Košljun preko puta Punta. Na Košljunu žive tek nekoliko svećenika, ima jedan lijepi muzejčić s nošnjama iz krčkog kraja, nešto uporabnog posuđa i more raznih novčanica. Mala crkvica ima lijepi kloštar, a uređen je i bogat botanički vrt.
Za upoznavanje Punta nisam imala mnogo vremena, a i ono što sam vidjela nije me se posebno dojmilo, jer izgleda kao svako drugo mjesto na moru- niz restorana, kafića i slastičarnica uz obalu.
Sam grad Krk me zbilja oduševio. To je predivan mali gradić, lijepo uređen s krasnom povijesnom jezgrom, lijepim građevinama i malim, uskim uličicama. Ima i lijepu šetnicu uz more i dvije (bar koliko sam ja uspjela vidjeti) plaže. Zaključila sam da mi se Krk vrlo sviđa, krasno je urbano i kultivirano mjesto. Još kad ljeti zavrvi gostima!!! Jedino se bojim da bi more moglo biti hladno.
Vrijeme nam je bilo prekrasno, sunčano i toplo za početak svibnja. Bilo je i hrabrih koji su se odvažili za kupanje. Ja sam se zadovoljila s namakanjem nogu u more. More je bilo takvo, da mi je cirkulacija dobro proradila J Sjedila sam na stijenama, promatrala more i uživala. Jedva čekam ljeto da odem na dulje na more!
Sve u svemu, lijepo proveden vikend.
Prije nekoliko dana navršilo se 20 godina od smrti Josipa Broza Tita. Novinari su u jednom televizijskom prilogu zaustavljali ljude na ulici, pitali ih da li se sjećaju što se dogodilo na taj dan i gdje su bili tada, prije 20 godina.
Većina ljudi je odgovarala novinaru da nemaju pojma što se tada dogodilo, a kad ih se podsjetilo na to, većina je rekla da se ne sjeća što su tada radili. Totalna amnezija. Dok je jedan čovjek tako rekao da nema pojma, prijatelj koji je bio s njim se odmah nasmijao jedini odmah točno odgovorio što se dogodilo na taj dan. Bilo je i onih koji su rekli da su slavili i da su otvorili šampanjac.
Na dan kada je umro Tito imala sam 2 i pol godine i doista se ničega ne sjećam. Tek mnogo kasnije sam vidjela na televiziji arhivske snimke koje su prikazivale redom uplakane ljude diljem Jugoslavije, a na dan pogreba prazne ulice. Vidjela sam i snimku slavne utakmice Hajduka koja je prekinuta i kada su igrači redom plakali.
Licemjerno je od ljudi da se sada prave da se ne sjećaju i da su tada bili sretni. Licemjerno je i kad negiraju da su plakali. Ne razumijem zbog čega se sada ljudi toga srame. Bilo je takvo vrijeme i svi su plakali. To se zna. Nema ničeg sramotnog u priznanju da je netko plakao za Titom. To je dio naše prošlosti.
Ne odobravam divljanje nogometnih huligana. Smatram da ih treba oštro kazniti.
Međutim...
Bila sam svjedokom događaja poslije utakmice Dinamo-Hajduk 01. svibnja 2010.g. Sve sam promatrala s balkona s kojeg sam imala savršen pogled i na kojem sam bila sigurna. Nakon utakmice navijači su se uputili prema kućama. Tramvaji nisu vozili, pa su išli pješke. Vrlo brzo na križanju Maksimirske i Bukovačke počeli su se okupljati policijski specijalci pod punom ratnom spremom, s kacigama na glavama, spuštenim vizirima, štitnicima za ruke i noge, štitovima u rukama, oboružani pendrecima i pištoljima. Poredali su se tako čitavom širinom Maksimirske. I čekali. Navijači su se okrenuli prema njima i počeli ih gađati plastičnim i staklenim bocama, kontejnere za smeće su pobacali po ulici ili ih vozili prema policajcima. Policajci su krenuli. Najprije običnim hodom, a kad su ih navijači primijeili, počeli su bježati, a policajci za njima u trk.
Vidjela sam dvojcu mladića koji su gurali konterjner za smeće prema policajcima, ali kad su primijetili da su policajci krenuli trkom prema njima, dali su se u bijeg. Jedan je pobjegao, a drugi se poskliznuo i dok je nastojao uspostaviti ravnotežu, leđima okrenut policiji, specijalci su ga stigli. Njih 5-6 ga je dohvatilo. Srušili su ga na pod i njih 5-6 ga je svom snagom pendrečilo i svom snagom cipelarilo po čitavom tijelu. Iako se dečko čim je pao na pod nije uopće micao. To je trajalo možda pola minute, da bi svi osim jednog policajca otrčali prema naprijed pridružiti se ostalima, ostavljajući mladića na sred ceste, kao da se ništa nije dogodilo. Na ulici su ljudi u nevjerici promatrali što se događa. Kad su dva dečka prišla jadniku na podu da mu pomognu, čula sam ovog preostalog policajca kad se izderao na njih da neka bježe, neka se maknu, da nemaju tu što raditi. A policajac nije ni pogledao mladića, niti mu je pokušao pomoći. Dečki su ipak odlučili ostati uz pretučenog mladića. Sklonili su ga uz rub ceste, na tramvajsku prugu. Zaustavljali su mu krvarenje na leđima. To je onaj mladić koji se nalazi na fotografiji objavljenoj u nedjelju na zadnjoj stranici, čini mi se Jutarnjeg lista. Dečko je neko vrijeme bio u nesvjesti i nije se uopće micao, a potom je pomaknuo ruku. Bila sam u šoku. Nikad ranije nisam takvo što vidjela. Takvu brutalnost i nasilje. Takvu bezobzirnost. Sledila sam se. Mislila sam da su ga ubili. Malo sam odahnula tek kad sam primijetila da je živ, jer se miče.
Da, dečko je bio navijač, da dečko je očito huligan, ali ne, nije zaslužio ovakvo premlaćivanje. Njih 5-6 mlatilo je pendrecima i cipelarilo mladića koji je nepomično ležao na podu. I nije pružao nikakav otpor. I još nešto. Hitna pomoć je doista došla tek nakon 30-40 minuta kao što su svjedoci ovog događaja i ispričali novinarima. A bolnica na Rebru nalazi se dvije minute autom od Maksimirske, bolnica u Dubravi, na 5 minuta, a sjedište hitne pomoći u Heinzelovoj na možda najviše 10 minuta od Maksimirske. Kad je hitna stigla, neko vrijeme nitko nije ni izlazio iz vozila, kasnije sam čula da nisu ni htjeli pokupiti mladića, ali su ga na kraju ipak otpeljali u bolnicu.
Ministar policije traži veće ovlasti za policiju? Kakve veće ovlasti? Zar im nisu dovoljne ove koje imaju? Ove koje im bez ikakvih posljedica omogućuju da premlate sve što se miče? Što bi im još trebalo omogućiti? Da mogu pucati na sve što se miče, bez obzira na okolnosti? Mislim da policija ima sve ovlasti koje im trebaju. Želim naglasiti da u ovoj situaciji koju sam ja doživjela, policajci nisu bili ugroženi od ovog navijača, on je njima u trenutku kad su mu se približavali bio okrenut leđima i nije ih ugrožavao, nije se ni opirao, a oni su ga ipak prebili kao životinju. Bilo bi dovoljno da su ga opalili jednom pendrekom, ako je baš trebalo, stavili mu lisice, strpali ga u maricu i odveli na policiju. Potom pred suca koji bi trebao odrediti odgovarajuću kaznu. Sud je taj koji jedini smije i treba kažnjavati. A ne policija. Kazne za huligane i izgrednike trebaju biti drakonske. Ako treba, neka bude i 10 godina zatvora, ako treba, neka bude i doživotna zabrana i prismrditi na 10 kilometara od stadiona dva dana prije i dva dana poslije utakmice. Ako treba neka ih se preventivno pritvara prije i poslije utakmice. Neka se klubu odredi kazna igranja pred praznim gledalištem pa i doživotno ako treba. Ali neka ih se ne mlati i ne premlaćuje. To nije niti zakonito niti humano. Netko će reći da huligani nemaju pravo na ljudska prava, ali nije bit u ljudskim pravima nego u tome da policija nema pravo brutalno premlaćivati ljude. Njeno pravo i dužnost je da hapse.
Znam da su huligani teško ozlijedili njihovog kolegu policajca i znam da su zbog toga bili bijesni, ali to još uvijek ne opravadava što su učinili tom dečku na tramvajskoj stanici u Maksimirskoj.
Ne znam točno što se događalo na stadionu. Vidjela sam samo ponešto na televiziji. Ali par stvari mi je ipak privuklo pažnju. Baklja je zapaljena na istočnoj tribini? Policajci su izvukli mladića baš s istočne tribine, prije nego je počeo pakao na sjevernoj tribini? To je malo čudno. Svatko zna da nereda obično nema na istočnoj tribini, jer tu obično sjede obični gledatelji i tu nema divljanja. Divljanje počinje na sjevernoj tribini. Vidjela sam masu utakmica na kojima su navijači napravili pravu bakljadu, ali ih se nije diralo. Progledalo im se kroz prste, pa su utakmice završavane u miru i nije bilo nereda, a izgrednike bi uz pomoć videonadzora hapsili nakon utakmice. Znam da je zabranjeno unositi baklje na stadion, ali nekad treba za mir u kući progledati kroz prste. Zašto je policija ovaj put odlučila reagirati na samo jednu jedinu baklju i to na istočnoj tribini? Čini mi se kao još jedna nečija loša procjena.
Moj zaključak je da bi političari trebali malo ohladiti glave prije nego odlučuju o većim ovlastima policije. Ne želimo valjda da ovo postane policijska država? I nije sve baš uvijek crno-bijelo. Nisu navijači uvijek bad guys, a policajci uvijek good guys.
| < | svibanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kronika jednog vremena
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Amerikanac
http://putositnice.blog.hr/
http://ribafish.blog.hr
http://denisavdagic.blog.hr
http://rudarka.blog.hr/
http://travels.blog.hr/
http://downunder.blog.hr/
http://littleblackbook.blog.hr
http://torontosunshine.blog.hr/
http://kinkykolumnistica.blog.hr/
http://blogging.blog.hr
Amerikanac
Pjesak u gaĆama
putositnice.blog.hr
ribafish
seoska idila
http://rudarka.blog.hr/