Prije tjedan dana kolegice na poslu su se posvađale. Krenulo je s pismom koje je mlada spisateljica Ivana Simić Bodrožić, vukovarska prognanica i dijete poginulog branitelja, napisala o svom susretu s predsjednikom Ivom Josipovićem. Ukratko, dvije stvari su ju jako pogodile. Prva je bila ta što predsjednik nije uopće znao tko je ona, iako je ona dobila poziv na kavu s predsjednikom upravo iz njegovog ureda, a druga je ta što je on izjednačavao srpske i hrvatske žrtve u Domovinskom ratu, pa ju je navodno pitao da što ona misli kako je bilo obitelji Zec. Neke kolegice su stale u obranu predsjednika, druge su ga napale braneći Bodrožićku.
Potom se rasprava mojih kolegica nastavila o vlastitim iskustvima u Domovinskom ratu, tko je više pretrpio, a završilo je običnim vrijeđanjima (psovke su izostale, da ne mislite, ipak se tu radi o kulturnim djevojkama). Ja u raspravi nisam sudjelovala, već sam samo nijemo pratila njihovo prepucavanje. Već sam davno naučila da kad su takve stvari u pitanju (politika, Domovinski rat) najbolje je šutjeti i misliti si svoje. Sve drugo dovodi samo do žučnih rasprava koje nikamo ne vode.
Jedna kolegica je Zadranka, druga Dubrovčanka, a treća je Zagrepčanka. Prve dvije su kukale nad strahotama koje su proživjele pljujući istodobno po Zagrepčanima koji rata nisu ni okusili. Bilo je rečenica poput: „Riga mi se na Zagrepčane u ratu i granatiranje Zagreba.“ A strahote koje su dvije navedene pretrpjele su definitivno ogromno granatiranje Zadra, ali bez obiteljskih tragedija i trauma, a drugu je pogodilo što su opljačkali bakinu kuću u Dubrovniku i što su ih Crnogorci sve potrpali u brod i odveli u Crnu Goru gdje su ih držali jedan dan, pa nisu znali što će biti s njima, pa su ih pustili, a oni su potom brodom pobjegli u Rijeku na sigurno. A ponizilo ju je to što joj Crnogorci dali dozvolu da bi mogla ući u vlastitu kuću i uzeti neke osobne stvari. Zagrepčanka je pak stradala (bila ranjena) u granatiranju Zagreba u svibnju 1995.g., pa to kao i boravak u okruženom Sarajevu i slušanje grozomornih priča njenih prijateljica koje su preživjele logore i silovanja, za nju predstavlja traumu što joj prethodno spomenute dvije kolegice nikako nisu mogle priznati da je za nju trauma. Kao što rekoh, ovakve rasprave su bespredmetne i bolje ih se kloniti, jer onaj tko nešto nije preživio ne može shvatiti niti imati isti stav o nečemu kao onaj koji je to proživio.
Nisam čitala knjigu od Bodrožićke, ali iz pisma vezanog za njen razgovor s Josipovićem da se isčitati ipak određena, pa čak i mržnja. Ja razumijem Josipovićev stav da su sve žrtve iste bez obzira na nacionalni ili vjerski predznak i slažem se s njime. Takav stav u svom pismu izražava i Bodrožićka, ali to je samo nekakav racionalni stav, nešto što se očekuje od nje da kaže, ali njene riječi i ton odaju da srce misli drugačije, pa ona kaže: kako on meni može pričati o obitelji Zec kad je moj otac stradao na Ovčari? Ona je tu tragediju preživjela, ja nisam, pa na to ne mogu niti gledati s istog aspekta kao ona. Isto tako je i s mojih zavađenim kolegicama. Mi, koji to nismo proživjeli, ne možemo suditi o tome kako je onima koji su preživjeli višemjesečno (pa i višegodišnje) granatiranje. Ali ono što mene prvenstveno smeta kod takvih razgovora je omalovažavanje i ne respektiranje drugih. Ne slažem se i ne mislim da treća kolegica koja doduše nije pretrpjela takvo dugotrajno granatiranje, ali je pretrpjela druge nedaće ne bi mogla biti također oštećena i pogođena strana. Ne mislim da ona zbog toga ne može trpjeti i da ne može imati traume. I ne sviđa mi se kad netko omalovažava ono što je ona proživjela. Isto tako, ide mi na neku stvar to spočitavanje zagrepčanima što nisu trpjeli u ratu. Kao da su jalni što je to bilo tako. Osim toga, u Zagrebu nije baš bilo kao u Parizu. I Zagreb je bio pod uzbunama i Zagreb je bio granatiran u više navrata. A da ne govorimo o tome da su Zagrepčani napustili kakvu-takvu sigurnost svog grada i otišli, što dobrovoljno, što mobilizacijom, braniti Hrvatsku na ratišta. Bilo ih je na svim ratištima diljem Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika. Za to vrijeme njihovim obiteljima nije bilo lako, u strahu za svoje najbliže, od kojih se neki i nisu vratili. Treba reći i to da je Zagreb bio logistika za rat diljem Hrvatske i pomagao je sve gradove, nihovo stanovništvo, stradalnike i izbjeglice na sve moguće načine. I zato je bilo dosta pljuckanja po Zagrebu. I zato su ovakve rasprave totalno bespredmetne.
Post je objavljen 20.04.2011. u 17:18 sati.