I do sad su nuklearke bile kamen spoticanja. Mnogi su ih isticali kao primjer čiste energije i predlagali da bi se trebalo što je više moguće prijeći na takvu energiju. Naime, ista ne zagađuje okoliš i relativno je jeftina. A navodno je vrlo sigurna i opasnosti nema.
Meni se ipak ideja nuklearki nikad nije previše sviđala. Ipak one predstavljaju potencijalnu opasnost. Veliku opasnost. Ako ništa drugo, uvijek je problem što s radioaktivnim otpadom. Nitko ga ne želi pod svojim prozorom, jer ako i ne ugrožava ljude, onečistit će zemlju, a nitko ne želi jesti radioaktivnu hranu.
I onda se dogodila Fukushima. Novi Černobil. Velika katastrofa. Pitam se jesu li zagovornici nuklearne energije, barem neki, sada promijenili mišljenje? Po meni šteta koja je nastala istjecanjem toksičnih plinova iz Fukushime puno veća od njezine koristi, jer sada su ugroženi mnogi životi, a mnogi su i uništeni, a posljedice radijacije trajat će još desetljećima i tek ćemo tada moći utvrditi svu obimnost štete i tragedije. A stradat će tisuće i tisuće života što odmah što kasnije, indirektno, kao posljedica raka. Je li sve to bilo vrijedno? Nije. Nisam neki zeleni aktivist, daleko od toga, ali sada smo se opet podsjetili na opasnosti od nuklearke. S njima je sve super dok sve lijepo funkcionira, al kad se desi sranje, onda je generalno sranje. To nam zbilja ne treba. Mislim da se možemo (i moramo) snaći i na druge načine.
Post je objavljen 03.04.2011. u 13:03 sati.