http://rigijev.blog.hr
subota, 01.07.2017.
Poglavlje 1 Život treba da je rast i razvoj (iz moje knjige-priručnika o umijeću življenja)
1 Život treba da je rast i razvoj
Život je tajna. Život ne mogu riješiti nego životom mogu postati.
Živi kao dijete
Dva su načina življenja; jedan okrenut STRAH –u i drugi LJUBAV –i; življenje duhovna covjeka. Osoba okrenuta ljubavi je osoba koja se ne boji budućnosti, ne boji se posljedica, živi ovdje i sada – to je PLOV.
Oshov pogled na život i na odnose
Oshov pogled na život ima korijene u Tantri, koja je jedina na istoku slavila život kao užitak i radost, u svijetu bez potiskivanja kojima nas uče od dolaska na svijet. On dalje vidi život kao dar od Boga, koji treba iskoristiti do krajnjih granica. Treba čak prevazilaziti i rušiti te granice da bi se tako moglo okusiti rajsko stanje, stanje iza uma i tijela. Sexualnu energiju, jedinu energiju koju imamo, treba iskoristiti tako da putem njene transformacije, dodjemo do kozmičke svijesti. Tantra poziva na zivot bez dogma, pravila i zabrana. Tu su prisutni Bog, Život i čovjek koji kroz život spoznaje Boga u sebi.
U zivotu imamo šansu za dostizanja blaženstva, koje se postiže prestankom rada uma i tišinom koja se pomalja u Prostoru iza uma. Otkriće tajne se događa prestankom prikrivanja i pretvaranja da ste nešto drugo i suočenjem sa prazninom u sebi i prazninom u drugom ljudskom Biću. Saznati tajnu skidanjem velova bespotrebnih informacija i suvišna znanja. Uz ljubav i podršku. Bez ograničenosti, ukalupljenosti i sputanosti sistematičnim sistemima misli.
Ovdje se radi o slobodi i pobjedi nad svim stegama i lancima običnosti i prosječnosti. Radi se o svijetu u kom se izmiče svakoj klasifikaciji. Čudesnom svijetu u kom se govori jezikom srca. Tu gdje se uz ljubav i predavanje moze zakoraciti u Prazninu.
Dva djeteta su rođena – jedno dijete je dobro, drugo dijete je loše. Zašto jedno zovemo dobrim? – i zašto za drugo dijete kažemo da je loše? Stvarnost ili naša interpretacija?
Koje dijete je dobro i zašto? Ako je poslušno, dijete je dobro. Ako je neposlušno onda nije dobro. Dijete koje slijedi je dobro a ono koje se opire nije. Što god da mu kažeš; “Sjedi mirno” – ono sjedne. Ono drugo ne sluša, ono je mali buntovnik – i zato nije dobro.
Zašto je poslušno dijete dobro? Poslušna djeca nikada nisu sjajna, ne zrače – ona postanu i ostanu tupa. Poslušno dijete ne postaje naučnik, ili čovjek od duha, ili pjesnik. Samo su neposlusna djeca stvaraoci. Jedino su takva djeca u stanju da odbace staro i pronađu novo i nepoznato.
Dijete koje je odista živo – uvijek ce biti buntovnik. Zašto bi nas slijedilo u svemu. Tko si ti? Mora li te ono slušati samo zato što si mu otac ili majka?
Ono što možemo reći je da je jedno dijete drugačije od drugog.
Zašto bi dijete moralo da te sluša? Ne budi diktator – ljubav ne naređuje. Kada bezuvjetno voliš onda dobro i loše nestaje. Božja je ljubav bezuvjetna. Bog označava sjelokupnost, sveukupnost postojanja. Bog ne pravi razliku.
Život prihvata i grešnika i sveca. Postojanje ne pravi razliku. Mi smo ti koji razmisljamo dualistički.
Onaj koji pije je loš, i onaj koji puši, i onaj koji se zaljubi u tuđu ženu. A kao Bog odozgor gleda ovu trojicu pa ih pozove k sebi na sud. Suludo je misliti da se Bog bavi tim stvarima, no tako razmišlja sićušni ljudski um.
Dobro i zlo su relativni – zavise od nas, društva, kulture. Bog je apsolut – za njega razlika ne postoji.
Pokušaj samo da promatraš i vidiš cjelinu bez ikakva dijeljenja. Ne govori; Ono je ružno, ovo je lijepo; ovo je dobro a ono je loše. Ne govori ništa. Ne pričaj, ne pravi razlike. Samo budi.
Čovjek star više od sto godina upita sebe baš na svoj rođendan; Zasto sam uvijek sretan? Pa sam sebi dade odgovor; Svakog jutra kad se probudim ja mogu da biram da budem sretan ili nesretan. I ja uvijek izaberem sreću.
Kako to da mi obicno ne biramo sreću? Kako to da nismo svjesni mogucnosti izbora?
To je jedan od najsloženijih ljudskih problema. Ljudi izabiru jad, bijedu, depresiju. Za tako nešto mora postojati dubok razlog.
Kada je dijete sretno, nitko ga ne sluša. Kada je zdravo nitko se ne bavi njime. Ako ste nesretni i jadni, kroz to mozete nesto da dobijete. Ako ste sretni, gubite.
Kada je nesretan čovjek dobija pažnju. A tudja je pažnja hrana za ego, opasan stimulans. Tudja pažnja daje energiju; kroz nju osjećate da ste netko. I, eto, zbog toga toliko potrebe, toliko žudnje da se privuče paznja.
Ako je neko ekstatičan, odjednom, takav čovjek kao da ne pripada nama – i svi osjećamo ljubomoru. Pokušavamo na sve načine tu osobu da vratimo u ‘normalno’ stanje. Psihoanalitičari, psihijatri, svi će pomoći da se ta osoba vrati u normalnu bijedu.
Ljudi su ljubomorni na one koji su uspjeli promijeniti svoju unutarnju kemiju. One koji su odbacili ljušturu koju je društvo stvorilo oko nas i uspjeli pobjeći iz zatvora socijalne mizerije. Društva ne mogu dopuštati radost. Radost je najveća revolucija. Ako su ljudi radosni ne moze im se nametnuti opsjednustost novcem. Oni neće cijeli svoj život protratiti u sakupljanju novca.
Od samog jutra pred nama je izbor, ustvari u svakom trenutku; da li ću biti jadan ili ekstatičan? Mi izaberemo jad jer nam je to postala navika. U trenutku kada je izbor pred nama, naš um po navici krene bijedi u susret.
Izgleda kao da je jad nizvodno a ekstaza uzvodno. Ekstazu je, na prvi pogled jako teško ostvariti, ali to nije tako. Istina je suprotna; ekstaza je nizvodno a jad je uzvodno. Bijeda je teško ostvariva, ali nju ljudi uvijek ostvaruju jer neprestano žele ono što je nemoguće.
Svako je dijete rodjeno ekstatično. Obitelj, učitelji, društvo su učinili sve da od ekstatična kreatora naprave bijednu kreaturu. Samo treba pokušati prizvati djetinjstvo.
Ako ste u stanju da opet budete dijete, tada za vas jad vise ne postoji.
Dijete moze, u jednom trenutku, biti nesretno. No ono je potpuno u tome. Tako je jadno u svojoj tuzi da tu uopće nema podijeljenosti. Nema djeteta odvojenog od tuge. Ono u svojoj nesreći ne izgleda podijeljeno. Ono tada jeste tuga – toliko je dijete duboko u tome.
Ako postanemo jedno s tugom tada otkrivamo ljepotu svega toga. To onda više nije nesreća.
Kako živiti potpuno
Život je misterija i zato nije uvijek moguće naći objašnjenje tome što se dogodilo s tobom i zašto se to dogodilo. Nekada, nakon što prodje neko vrijeme, nam stigne objašnjenje i shvatimo koji je bio razlog zbog čega nam se nešto dogodilo.
Zašto se ljubav iznenada rodi a da ti se ne pruži ni nagoveštaj? Ne postoji ni jedan racionalan odgovor na ta pitanja.
Život treba iskusiti u potpunosti. Svi žele u svom srcu da žive potpuno, ali to prvo porodica pa onda ni društvo ne dopušta, kultura te od toga štiti, religija kontrolira. Oko tebe su ljudi čiji je interes da ti ne živiš život potpuno. Stvarno je iznenađujuće zbog čega oni imaju interes da ti ne živiš potpuno: sva eksploatacija čovječanstva počiva na tome.
Čovjek koji živi potpuno neće piti alkohol, ili koristiti neku drugu vrstu droge. Prirodno, ljudi koji ubiraju milione dolara iz alkohola neće ti dopustiti da živiš potpuno. Živiti potpuno je tako ugodno da ti to ne želiš uništavati pijući alkohol. Alkohol je potreban jadnim ljudima, ljudima koji su u nevolji, koji žele bilo kako da zaborave svoje probleme, svoju nevolju – pa makar i na nekoliko sati.
Ako čovjek živi potpuno, tada je njegov svaki trenutak ispunjenje, i tada iščeznu redovi pred kino-dvoranama. Ko želi da gleda drugog dok vodi ljubav? Zar je to potrebno kada ti sa svojim voljenim-om možeš voditi ljubav? Zašto je potrebno da ideš u kino kada tvoj život predstavlja misteriju po sebi koju treba razotkriti... Koga još zanimaju trećerazredne filmske priče?
Čovjek koji živi potpuno, biva neambiciozan. On je sretan upravo sada i stoga nema nikakve potrebe da traži više. Uobičajeno ludilo ljudskog uma, da želi više i više – dolazi iz razloga što se ne živi potpuno. Uvijek u tebi postoji raskol – nešto uvijek nedostaje. Ti znaš da stvari mogu biti bolje. Shodno takvom djelimičnom življenju, sve životne ambicije se rađaju i tako se pokreće sva društvena igra: ljudi žele da budu bogati, žele da budu poznati, žele da budu političari, ljudi žele da budu predsjednici i ministri vlade.
Veliki ljudi postoje samo zato što milioni ljudi nisu veliki – inače, ko bi pamtio jednog Gautam Budu? Ako bi bilo na milione Buda, Mahavira, Isusa – koga bi zanimali takvi pojedinci?
Ovih nekoliko ljudi su postali veliki jer se milionima drugih nije dopuštalo da žive potpuno. Čovjeku koji svaki trenutak proživljava intenzivno, život tako postaje raj, život postaje Božanski.
Život je divalj
Život iziskuje veliku hrabrost. Kukavice samo tavore, oni ne žive jer je njihov sav život obilježen strahom, a takav život je gori od smrti. Oni žive u nekoj vrsti paranoje, plaše se svega; i ne samo od stvarnih opasnosti, već i od nestvarnih pojavnosti. Oni su zaplašeni hiljadu i jednom stvari koje su sami izmislili.
Treba naučiti kako biti hrabar. A zašto je hrabrost potrebna za život? – Stoga što je život nesiguran. Ako budeš inzistirao na sigurnosti, tada ćeš ostati zatočen u jednom malom kutu, gotovo u zatvoru koji si sam načinio. To će biti izvjesna sigurnost, ali to neće biti život. U tome neće biti avanture ni ekstatičnosti.
Život se sastoji od istraživanja, odlaženja u nepoznato, uspinjanja do zvijezda. Budi hrabar i žrtvuj sve u interesu života – ništa nije vrijednije od toga. Nemoj da žrtvuješ svoj život zbog malih stvari – novca i sigurnosti. Svako treba da živi svoj život što je moguće potpunije, tako se rađa radost.
Oni koji stvarno žele da žive treba da preuzmu više rizika. Oni treba da nauče da ne postoji dom, da je život hodočašće – bez početka i bez kraja. Da, postoje mjesta gde se može odmarati, ali to su samo prenoćišta i ujutro nastavljamo dalje. Život je neprestano kretanje, on nikad ne dospijeva do kraja – stoga je život vječan.
Najbolja životna hrana je rizik: što više rizikuješ to si životniji. A kada jednom shvatiš to, ne iz očaja, ne iz bespomoćnosti, iz nužde, već iz stanja osvještenosti – tada ces otkriti ljepotu koju ta mogućnost nudi.
Ljepota življenja je u tome sto život nije predvidiv i što je pun iznenađenja. Ako je sve sigurno, određeno, zagarantirano, tada neće biti prilike za uzbuđenje, za ples.
Isus je uvijek govorio svojim učenicima: „Veselite se, uživajte! Iznova i iznova vam kažem: uživajte!“
Nije bitan cilj, čak ni pravac. Kako nam kaže Alisa u zemlji cuda;
If you don’t know where you’re going, any road will take you there.
Ili poznata vam je i ova; It is about journey not about destination ili If you’re not enjoying the journey, you probably won’t enjoy the destination.
Kreni bez ikakvih predubjedjenja, bez želja, bez ideje kako bi to kretanje trebalo da izgleda.
Samo se opusti i prepusti.
Ljudi o smrti imaju krivu predodžbu. Naše su kuće nalik grobovima. Previše nas zaokuplja sigurnost. Nitko ne može niušto u životu biti siguran. Svaka sigurnost je lažna, svaka sigurnost je izmišljena. Žena te voli danas – a sutra, ko zna? Zbog sigurnosti mi smo izmislili i brak. Zbog sigurnosti mi smo izmislili i društvo. Zbog takve sigurnosti mi se uvijek krećemo utabanim stazama.
Život je divalj, neobuzdan. Ljubav je neobuzdana. Bog nikada neće ući u tvoju baštu, ona je previše ljudska. On neće ući ni u tvoje kuće, one su premale. Ti ga nikada nećeš sresti na zacrtanom putu. I Bog je divalj.
Osho o Bijelom oblaku
Svaki trenutak je cilj
Osho nam govori o Bijelom oblaku koji nema puta. On pluta, plovi i ništa ne dostiže ni postiže. Nema odredišta ni kraja. Gdje god stigao i što god dosegnuo, to mu je bio i cilj. Plov-eći s njim gdje god da vjetar krene – on se ne opire niti se bori.
Jednom kad sebi postavimo cilj fiksirali smo svoju sudbinu. Ako je um opsjednut ciljem onda je ispunjen nervozom i frustracijama.
Um je uvijek u potrazi za određenim smislom. Za svrhom i svrsishodnosti. Na taj način smo izdvojeni od cjelokupnosti života, cjeline u kojoj ne postoji ni svrha ni cilj. Postoji samo uživanje u življenju, slavljenje trenutka, radost i ekstaza. Jer ako plovimo tamo gdje nas vjetar nosi, gdje god se zadesimo tu je cilj.
Jer cilj nije nesto završno – kraj crte, nego je svaki trenutak cilj.
Nema nista što bih još trebao da ostvarim. Upravo u ovom trenutku mi je sve dostupno. Samo ako sam dovoljno Budan. No moj je um uvijek već tamo negdje u budućnosti.
Plov
U trenutku kada se odreknem imena, identiteta odn forme; muškarac, bijelac … tada počinje P L O V.
Kada si ispražnjen, kada samo praznina postoji, susret se dešava. Kada postaneš budan i shvatiš da je mogućnost da nekoga i promašiš uvijek prisutna, iznenada susret postaje moguć.
I dok god se ne kockaš potpuno – gubit ćeš!
Hazard ne smije biti djelomičan. To je pravilo igre. Stoga ne igraj oprezno, s rezervama. Uloži u igru sve što imaš.
Biti uobičajen je vrlo neuobičajen kvalitet jer su oni koji nisu obični u nekom svom ego – tripu; bogatstvo, moć, status. Pastir, ribar i stolar – ‘beznačajni’, obični ljudi nezainteresirani za bilo kakva dostignuća – jedino su oni bili privučeni Isusom.
Biti uobičajen prava je rijetkost; biti apsulutno Običan je zaista neobična stvar. Zen majstori kažu; postani prvo običan, pa tek onda, kroz to, neobičan.
Mudar čovjek je kao ptica koja nebom leti – ne slijedi ničije stope, ne slijedi nikakvu stazu, jer puta i onako nema. On se kreće od trenutka do trenutka.
A učili su nas nešto potpuno suprotno. Od svega smo napravili plan. Što cu partneru reći, kaku ću mu ruku dotaći i kako ću ga poljubiti … No čemu, zar tu nema nimalo ljubavi? Jer ako ima ljubavi planiranje je nepotrebno.
Duhovan je čovjek stvaran. Ako se smije, onda se smije. Ako je ljut, onda je ljut. Ako voli, onda stvarno voli. I smijeh i ljubav i ljutnja, sve to dolazi iz njegove autentičnosti. Možeš se slobodno osloniti na njega. Ako je prijatelj, onda je prijatelj. Ako nije – onda nije, možeš biti siguran u to. On nikada ne vara.
To je ono što zovemo necijom vrlinom – autentično pouzdano biće.
On je čista nevinost. Percepcija mu je čista – bez onecisčavajućih misli.
On je u svakom trenutku tek rodjeno dijete – bez prošlosti i bez ijedne ideje o budućnosti.
Što god da prodje on proživljeno baca, jer to su sad mrtve stvari, samo zrnca prašine koje nema potrebe dalje vući na sebi. Tim odbacivanjem izumrlih stvari on čisti; njegovo je ogledalo uvijek čisto od prašine.
Postani nevino, preporođeno dijete, jedna fina pročisćena svijest koja se kreće ka nepoznatom, od trenutka do trenutka.
Oslobodi se uticaja svojih roditelja
Krist je rekao; Ako hocete da budete moji učenici, morate zamrziti oca i majku. Otac i majka o kojima Isus govori su otac i majka koje nosimo ukorijenjene u svom umu i koji nas kontroliraju. Od njih se trebamo odvojiti. Njih se treba riješiti.
Uvjetovana ljubav
Svako dijete je rođeno sa svom ljubavlju. Dijete je rođeno kao ljubav; dijete je načinjeno od ljubavi. Ali roditelji ne mogu dati ljubav. Jer ni njihovi roditelji njih nisu volili. Roditelji se samo mogu pretvarati. Oni samo mogu govoriti o ljubavi. Oni mogu govoriti: „Mi vas puno volimo“, ali ono što oni rade je bez ljubavi. Način na koji se oni ponašaju, način na koji tretiraju dijete vrlo je uvredljiv: u tome nema poštovanja. Nijedan roditelj ne poštuje svoje dijete. Ko ikad pomisli da treba poštovati dijete? O djetetu se ne misli kao o osobi. O njemu se razmišlja kao o problemu. Ako je ono mirno, ono je dobro; ako se jednostavno drži puta svojih roditelja – sasvim je dobro. To je ono što dijete treba biti.
No, činjenica je da nema poštovanja i ljubavi. Roditelji nisu znali šta je to ljubav. Majka nije volila svog muža, suprug nije volio svoju suprugu. Ljubav nije bivala tu. Dominacija, posjedništvo, ljubomora i mnoge druge vrste otrova su uništavali ljubav.
Ljubav je krhak cvijet. Ona se mora zaštititi, hraniti, zalivati – samo tada će postati jaka. A dječija ljubav je veoma krhka, prirodno, jer je dijete krhko, njegovo tijelo je krhko. Šta misliš, da dijete ostane samo, da li bi opstalo? Samo pomisli koliko je čovek bespomoćan. Ako bi se dijete ostavilo samo sigurno je da ne bi moglo opstati. Umrlo bi. A to se dogodilo i sa ljubavlju. Ljubav je ostala sama. Roditelji ne mogu voliti, oni ne znaju šta je ljubav, oni nisu nikada proticali u ljubavi. Sjeti se samo svojih roditelja. I zapamti, nitko ne kaže da su oni odgovorni. Oni su isto tako žrtve kao što si žrtva i ti – njihovi roditelji su bili isto. I tako dalje...
Pa kažu; „Ako ne slušaš, ako se ne vladaš kako treba, bit ćeš istjeran, možeš ići.“ I prirodno, djeca se boje. Biti isjteran? Istjeran u divljinu ovakvog života? I tako dijete počne da čini kompromise. Postaje prevrtljivo. Počinje da se snalazi.
Ono se radije ne bi smijalo, ali ako majka dođe, a ono želi mlijeka, onda će se nasmijati. Sada je to vec politika – početak politike. Duboko u sebi ono počinje mrziti jer nije poštovano, duboko u sebi ono se počinje osjećati frustriranim jer nije voljeno onakvo kakvo jeste. Od njega se očekuje da uradi određene stvari pa da onda bude voljeno.
Ljubav biva uslovljena; čovek nije voljen onakav kakav je.
Prvo mora da bude vrijedan, tek tada će roditeljska ljubav biti moguća. Ako on počinje da biva vrijedan i biva lažan, on gubi njegovu najdublju sadržinu. Njegovo poštovanje prema sebi se gubi malo po malo, i on se polako počinje osjećati bezvrijednim. Često dijete pomisli: „Jesu li ovo moji pravi roditelji? Nisu li me oni možda usvojili? Mora da me oni varaju jer ja tu ne vidim ljubav. Zbog sitnica – malih stvari djeca doživljavaju roditeljski gnjev. To je sasvim nepravedno i neumjesno. No dijete se mora pokoriti, ono mora da poklekne, ono mora da prihvati to kao nužnost. Malo po malo, njegova ljubav se ubija.
Ljubav raste samo u ljubavi. Ljubav treba milje ljubavi. Samo u atmosferi ljubavi ljubav se razvija. Ako je majka voljena, ako je otac voljen, ne samo od djeteta, ako se oni sami vole međusobno, ako je u kući prisutna ljubavna atmosfera gde ljubav cvjeta, i dijete će, kao voljeno biće rasti i cvjetati. Ono će od samog početka znati da je voljeno i dobrodošlo na ovaj svijet i to će biti njegovo utemeljenje. Samo će tako i ono poslje moći voliti i uspjeti.
No, to se ne događa. Nažalost, to se još nije dogodilo do sada. I mi smo na – učili od svojih roditelja: iz njihovoih negodovanja, njihovih konflikta. Zar nikada nisi bio kao tvoj otac? Zar nikada nisi činio besmislice koje je on činio? Jednog ćeš dana biti iznenađen jer ćeš i ti stvari raditi na isti način. Ljudi obično ponavljaju; ljudi su imitatori; čovek je majmun. Ti oponašaš svog oca ili majku, a to treba odbaciti.
Prvi korak je da se oslobodiš svojih roditelja. To ne znaci nemati poštovanja prema njima, ne. To je zadnje sto treba uciniti. Ne treba ih se fizički osloboditi. Treba se osloboditi njihova glasa koji dopire iznutra, unutarnjeg programa. Izbrisati program... i bit ćeš iznenađen – bit ćeš slobodan. Prvi put ćeš biti spreman da osjetiš sažaljenje prema svojim roditeljima; inače ćeš ostati uvrijeđen. Svaka osoba je uvrijeđena od roditelja. A glavno je oprostiti!
Oni su nam sve najbolje želili. Nema nikakve sumnje da svaki roditelj želi dobro svojoj deci. Ali što on može učiniti? On nije znao dobro učiniti ni samome sebi. On je robot, znao to ili ne, i zato je, promišljeno ili nepromišljeno, svojim utjecajem na dijete i njega učinio robotom.
Ako želiš da postaneš čovek a ne mašina, oslobodi se utjecaja svojih roditelja.
Na primjer, tvoj decko gleda neku drugu djevojku sa divljenjem u očima. Tada promatraj šta ti radiš. Da li činiš isto što bi radila i tvoja majka u odnosu sa tvojim ocem? Ako tako postupaš ti nikada nećeš saznati šta je to ljubav, ti ćeš samo ponavljati istu priču. Ne budi imitator, oslobodi se toga. Učini nešto novo. Učini nešto što tvoja majka neće moći ni pojmiti. Učini nešto novo što tvoj otac ne bi nikada učinio. Ova novina treba da bude pridodata tvom biću i tada će se tvoja ljubav početi rascvjetavati.
Oslobodivši se roditelja, oslobodićeš se društva; oslobodivši se roditelja oslobodićeš se civilizacije, obrazovanja, svega – tvoji roditelji predstavljaju sve to. Ti postaješ individualan. Prvi put ti više ne pripadaš masi, ti dobijaš autentičnu individualnost; Živiš po svome. To predstavlja razvoj. Tako treba da izgleda osoba koja se razvija. Osoba koja se razvija ne treba roditelje. Takva osoba je sretna u svojoj samoći – njegova osama je pjesma, slavlje.
Takva osoba je ona koja može biti sretna sama sa sobom.
Njena osama nije usamljeništvo, njena osama je samoća, to je meditacija.
Ona je sasvim oslobođena od očinskih impresija. A ljepota je u tome da samo takve osobe osjećaju zahvalnost roditeljima. Samo takve osobe, a to je paradoksalno, mogu oprostiti roditeljima. One osjećaju milost i ljubav prema njima, takve osobe suosjećaju puno s njima jer su i oni patili na isti način. Takvi nisu ljuti. Oni mogu imati suze u očima, ali oni nisu gnjevni i takvi će učiniti sve da pomognu svojim roditeljima da se pokrenu ka punoći i širini osame.
Oslobodi se utjecaja svojih roditelja. Oslobodivši se roditelja, oslobodit ćeš se društva; oslobodivši se roditelja oslobodićeš se civilizacije, obrazovanja, svega – tvoji roditelji predstavljaju sve to. Ti postaješ individualan. Prvi put ti više ne pripadaš masi, ti dobijaš autentičnu individualnost; ti živiš po svome. To predstavlja razvoj. Tako treba da izgleda osoba koja se razvija. Osoba koja se razvija ne treba roditelje. Takva osoba je sretna u svojoj samoći – njegova osama je pjesma, slavlje. Takva osoba je ona koja može biti sretna sama sa sobom. Njena osama nije usamljeništvo, njena osama je samoća, to je meditacija.
Ona je sasvim oslobođena od očinskih impresija. A ljepota je u tome da samo takve osobe osećaju zahvalnost roditeljima. Samo takve osobe, a to je paradoksalno, mogu oprostiti roditeljima. One osećaju milost i ljubav prema njima, takve osobe suosjećaju puno sa njima jer su i oni patili na isti način. Takvi nisu ljuti.
Daj bez ikakvog uslovljavanja – tako ćeš i saznati što je ljubav.
I ne treba da očekuješ savršenstvo, i ne traži i ne zahtijevaj ništa. Voli obične ljude. Ništa nema lošeg u običnim ljudima. Obični ljudi su neobični. Svako ljudsko biće je jedinstveno. Imaj poštovanja prema toj jedinstvenosti.
Život treba da je rast i razvoj
Postoje dvije razlicite stvari; starenje i rast. Rast znači ići dalje od smrti – ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvataš njegovu besmrtnost – udaljavaš se od smrti. Smrt nije ništa do svlačenje stare odjeće, ili promjena kuće, doma, promjena forme. Ništa ne umire, ništa ne može umrijeti.
Smrt je najveća iluzija koja postoji.
Kako drveće raste tako mu korijenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža: što više raste to mu korijeni dublje prodiru.
U životu, rasti znači prodirati dublje u sebe. Tamo su korjeni.
Ne-znanje i bezazlenost
Dijete je neopterećeno znanjem, neopterećeno religijom, obrazovanjem i svim vrstama besmislica. Ono je bezbrižno. Ono je bezazleno. Bezazlenost nije moguće naučiti. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema ni želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom – ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pažnju; leptir – njegove divne boje i ono je očarano; duga na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od te duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda...
Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistota. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje – ono želi ovo, ono želi ono, ono želi da je sposobno da zna, želi da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno.
Bezazlenost je stanje bez žudnji.
Prvi korak u umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da bude podržana, prihvaćena – jer dijete donosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost poslje teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili.
U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput rođen. Zašto dvaput rođen? Zašto je potrebno drugo rođenje? I šta on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono vec dobijeno prvim rođenjem a što su mu društvo, roditelji i narod oko njega uništili.
Svako dijete je nakljukano znanjem.
Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svijetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i on jednostavan, njegova bezazlenost će biti iskorišćena i zloupotrebljena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta, mi pokušavamo da učinimo svako dijete upoznatim, domišljatim, lukavim. Učimo ga da bude u kategoriji moći. A kada jednom dijete počne rasti u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem – njegov cijeli život se odvija u tom smjeru.
Krisnamurti nas upozorava; Onoga dana kada dijete naučimo nazivu neke ptice, dijete više ne vidi pticu. Dijete gleda ovu pernatu živu pojavu, tajanstvenu i čudesnu, a mi mu kažemo; To je roda. Sada dijete ima ideju: roda. Poslje, svaki put kad vidi rodu, reći će; Ma znam, to je roda. Riječ, pojam, mogu biti prepreka koja nam ne dozvoljava da vidimo konkretnu pticu.
Termin Amerikanac moze se ispostaviti kao prepreka koja nam ne dozvoljava da realno sagledamo čovjeka pred nama.
Rijec Bog i sama ideja o Bogu mogu biti prepreka na putu ka vidjenju Boga.
Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga.
U filmu “8 ˝” kojeg je režirao Federico Fellini, u jednom prizoru neki časni brat odlazi na picnick s grupom dječaka između osam i deset godina. Bili su na plaži malo ispred brata koji je bio na začelju okružen s njih trojicom ili četvoricom. Naišli su na jednu stariju ženu koja je bila uličarka i dječaci su je pozdravili: “Zdravo”, i ona uzvrati: “Zdravo.” Upitaše je: “Tko si ti?” Ona odgovori: “Ja sam prostitutka.” Nisu znali što je to, ali pravili su se da znaju. Jedan od dječaka koji je, čini se, znao malo više od drugih, reče: “Prostitutka je žena koja radi određene stvari ako joj platiš.” Ostali ga upitaše: “Hoće li to uraditi ako joj platimo?” “Zašto ne?” odgovori ovaj. I tako su skupili novac i dali joj ga. “Hoćeš li sada učiniti te određene stvari pošto smo ti platili?” Ona odgovori: “Svakako, dečki. Što biste htjeli da uradim?” Jedino što im je palo na pamet bilo je da joj kažu da se skine. Skinula se, i gledali su je. Nikada prije nisu vidjeli golu ženu. Nisu znali što bi drugo sada učinili, pa su rekli: “Bi li htjela plesati?” Rekla je: “Svakako.” I tako su se svi skupili u krug pjevajući i pljeskajući. Uličarka je njihala bokovima, a oni su se odlično zabavljali. U međuvremenu je došao brat i sve vidio. Dotrčao je i počeo vikati na ženu. Prinudio ju je da se obuče, i u tom trenutku pokvario je djecu. Do tada su bila nevina i (s)lijepa.
Onda kada shvatiš da si promašio život, prvi princip koji se mora vratiti natrag je bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen – a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nisi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih – roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga.
Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete.
A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je jednostavno malo čudan metod kirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično Biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju – koji ne zna ništa, koji upravo treba da otkrije sve, koji treba da bude tragalac, koji kreće na hodočašće.
Hodočašće
Život treba biti tragalaštvo – ne žudnja, već istraživanje; ne nikakva ambicija da se postane ovo, ili ono, predsjednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš „tko sam ja.“
Čudno je da ljudi koji ne znaju tko su pokušavaju da budu netko. Oni ni sada ne znaju tko su, oni su neupoznati sa svojim Bićem, ali imaju cilj da postanu netko.
Postati netko je bolest duše. Bîće si ti. Pocetak otkrivanja svojeg Bića je početak života.
Svaki trenutak je novo otkriće, svaki novi trenutak donosi novu radost. Nova misterija otvara tvoja vrata, nova ljubav počinje rasti u tebi – nova milost koju nisi osjetio prije, novo osjećanje ljepote, osjećanje Božanskoga.
Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već ocean. To se ne okončava s tobom. To se ne okončava uopće. To postaje tvoja porodica. Pojedinac nije ostrvo, svi smo mi povezani na milione načina. Taj osjecaj pripadnosti i povezanosti naša srca ispunjava ljubavlju za sve i sva.
Ovo je naš svijet – zvijezde su naše, mi nismo stranci ovdje. Mi istinski pripadamo sveopćoj egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno. I imamo pravo ovdje Biti.
Život je veoma jednostavan: to je veseli ples.
Oznake: filozofija, duhovnost, ljubav, u, bol. patnja, mudrost, mir, sreća, veza, um, razum ego, sloboda, rast, osho, strah, emocije, sex, sexualna energija, odnos, ovisnost
