http://rigijev.blog.hr
srijeda, 15.02.2017.
Gospode, koji si nad svjetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli
mlada Kiseljačanka Mia Grgić, studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu u svojem pismu u kojemu progovara o situaciji Hrvata u Srednjoj Bosni, a koje je u kratko vrijeme objave na portalu Dnevnik.ba postalo hit na društvenim mrežama.
Pismo započinje citatom Meše Selimovića:
"Bosna je moja velika ljubav i moja povremena, bolna mržnja...", a autorica postavlja pitanje svijetu i Europi:
Od Meše...
"Vrišti li Središnja Bosna dovoljno glasno, toliko da je čuju i najbliži susjedi i daleki oceani i pričaju o njezinom vrisku, ali odbijaju pomoći. Europo, tebe pitam, vrištimo li dovoljno ili nas rane trebaju još jače progutati, duše nam izrezati, da bi ti, Europo, čula?
Svijete, tu je nekad živjelo 500.000 Hrvata. Europo, tu je u četiri godine u krvi nestalo 100.000 očeva, muževa i braće. Gospođo Europo, tu su djeca rasla bez osjećaja za oca, a ti, kao da ne vrište, kao da ne čuješ.
Također će upozoriti da njezinu rodnu grudu 'svojata tko i kad stigne'.
"Dijele nas i odjeljuju oni što Bosna nije njihova, oni koji su 'jednima uzeli slobodu, a drugima vjeru', a ti, Europo, ne čuješ odjek podjele, vrisak od rana što dijele i bole. Gospođo Europo, ovo je zemlja koja je dala jednog nobelovca, koji je rekao da je sve njegovo iz Bosne, koji je napisao da se samim korakom po toj zemlji preporađaš i oslobađaš, a danas ga negiraju oni koji su Bosni oteli sve i vratili je u neko drugo, mračno vrijeme. Bosna još u mraku vrišti, a ti gospođo, ne čuješ", citat je iz pisma.
Autorica se obraća i svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj:
Bosna nije dovoljno hrvatska velikim Hrvatima. Nikome nije dovoljno hrvatska, osim bosanskim Hrvatima, koji su svoje najbolje poklonili Hrvatskoj. Čujete li ih kako vrište?
Europo, ovo je narod kojeg prvi susjedi ne smatraju narodom, a čuju ga kako vrišti. Oprostite nam vi, veliki Hrvati, što se ne udaramo u prsa u hrvatskom parlamentu, nego živimo svoje živote daleko od svjetovnog cirkusa, koji je vaša scena. Oprostite nam što nismo toliko 'veliki'.
O, oprostite nam vi, veliki vjernici, što naše krunice nisu na retrovizoru, nego za obiteljskim stolom. Ispričavamo se vama, veliki Hrvati, što su nam očevi '91. i '95. ginuli za Hrvatsku, a '92. se vraćali u pakao zemlje na kojoj su odrasli. Oprostite nam i vi, veliki vjernici, što križeve na zidovima držite, jer mi svoje na leđima nosimo.
Oprostite nam, vi, veliki Hrvati što vrištimo, samo ne po državnim firmama, nego u svoja četiri zida", navodi Mia Grgić.
Za kraj svojevrsnog vapaja iz Srednje Bosne odabrala je riječi Ive Andrića:
"Gospode, koji si nad svjetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hljeb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hljeba smo željni."
Oznake: bosna, srednja bosna, bosanski hrvati
srijeda, 08.02.2017.
Umro prije 90 godina a tijelo mu se još uvijek nije raspalo
Jedan od najvećih svjetskih misterija i dalje je aktualan. Naime, budistički monah Dashi-Dorzho Itigilov je preminuo 1927. godine, ali njegovo tijelo još uvijek nije istrunulo i očuvano je kao da je preminuo prije 36 sati.
Prije gotovo 15 godina, u 2002., otvoren je drveni sarkofag s njegovim posmrtnim ostacima te je ustanovljeno da je tijelo netaknuto i da se nalazi u istoj pozi u kojoj je preminuo - meditirajući, a navodno je prije smrti rekao svojim učenicima da ga iskopaju za 30 godina.
Lama je insistirao da se njegovo tijelo ekshumira, što se i učinilo u tri navrata - 1955., 1972. i posljednji put 2002. godine, a svaki put je ustanovljeno da nema znakova raspadanja. Itigilov je još za života stekao status legende, bio je vođa budista u istočnom Sibiru dvadesetih godina prošlog stoljeća, a proslavio se kao filozof i liječnik, piše "Message to Eagle".
Tijelo se trenutno nalazi u hramu na području Burjatske, republike koja graniči s Mongolijom, u aprilu 2003. proglašeno je jednim od svetih budističkih objekata u Rusiji, a dvije godine kasnije ljudima je omogućen kontakt s njim.
Stručnjaci tvrde da je jasno da Itigilov nije živ jer ne može ustati ni hodati, ali navode da odlaskom na ''onaj'' svijet u stanju meditacije nije otišao u smrt, već u drugo stanje. Tijelo je bez ikakvog oslonca već 86 godina u istoj pozi. Krv i dalje postoji, ali više nije tečna, nego želatinasta.
- Itigilov nije ni balzamiran ni mumificiran, ima meku kožu koja popušta pod pritiskom, a zglobovi su elastični. Reagira na okruženje, a ponekad otvori usta i oči - tvrdi Aleksandar Hačaturov s Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Moskvi.
Rezultati istraživanja dovode do pretpostavke da je lama sebe umjetno uveo u stanje anabioze, prividne smrti u nepovoljnim uvjetima života, nakon koje slijedi oživljavanje.
Infracrvena spektroskopija pokazala je da bjelančevine u njegovim ćelijama imaju karakteristike živih organizama, a analiza uzoraka tkiva da se ona gotovo uopšte ne razlikuju od tkiva živog čovjeka.
Osim toga, temperatura i težina staklene vitrine u kojoj se čuva njegovo tijelo se stalno mijenjaju.
Oznake: anabioza, meditacija
