::ribafish - čovjek krnje jetre::

ponedjeljak, 02.11.2015.

Festival piva u Novom Sadu – bili, popili, ocijenili!

Nekad te život dovede u cajtnot i jednostavno ne stigneš napisati koliko bi htio, a da to liči na nešto. I onda otkriješ sve što si htio reći, i još malo više na sajtu svet piva, pejstaš većinu i samo dodaš svoja razmišljanja. Isprike za polukrađu, ali stvarno je bilo tako - dakle, pozvalo me na novosadski festival piva kao eminentnog gosta da držim predavanje, pijem i smucam se. Uglavnom, ono boldano su moji komentari, za sve ostalo, hvala Dušanu!



Kada je SKC Novi Sad početkom septembra napravio Facebook stranicu za 1. Novosadski festival zanatskog piva (NFZP)eresovanih posetilaca. Preko dve hiljade potvrđenih dolazaka u veoma kratkom periodu vremena na kraju se pretvorilo u oko 5 hiljada i mogu samo da zamislim paniku koja je nastala u redovima organizatora u tom momentu. Nikakav drugi marketing očigledno nije ni bio potreban, meni samom se nekoliko drugara odmah javilo sa pitanjem, “Kada je to?” i “Da li idemo?”. Naravno da idemo.

Scena zanatskog piva u Srbiji (a i regionalna) se jako lepo širi i uzbudljiva je činjenica da se svakih par meseci pojavljuje neka nova mikro pivara sa nekim novim ljudima koji sanjaju ovu prokleto kul karijeru, što može samo da ide u korist svima nama, poštovacima i ljubiteljima piva. Ovo je već treći festival ove godine koji pokriva oblast zanatskog piva a drugi koji se drži isključivo regionalne scene, tako da smo već znali šta otprilike da očekujemo kako od koncepta, tako i od samih pivara učesnica.

Svako voli da se šeta od štanda do štanda, cuga šarena lepa piva, pojede nešto pristojno i onda srećan ode kući sa suvenirom, tako da ovaj koncept festivala, uz narodnu cenu ulaznice, predstavlja najpametniji mogući izbor.

Kao svaki pošteni celeb, pogotovo pivski, ogrebo sam se za akreditaciju i kartu, a prijatelj Aleksandar se pobrinuo za svjetski smještaj u ugodnom hostelu Rental studio NS u ulici Branka Bajića 64 niti 200 metara od sjajnih pljeskavica prije spavanja. I za doručak...

Za cenu ulaznice od 200 dinara, posetilac dobije veliku 0,5 čašu za pivo sa lepo dizajniranim grbom festivala i tako odlazi prva pohvala za organizaciju. Svako voli da se šeta od štanda do štanda, cuga šarena lepa piva, pojede nešto pristojno i onda srećan ode kući sa suvenirom, tako da ovaj koncept festivala, uz narodnu cenu ulaznice, predstavlja najpametniji mogući izbor i pored određenih poteškoća. Karte su puštene u promet putem bilet servisa (GIGSTIX) i bukvalno su planule.

Gorepomenuta narodna cena karte u kombinaciji sa činjenicom da su naši sugrađani pivopije kolike jesu (posetioci ovog portala sigurno bolje od mene znaju gde je Srbija u svetu po količini popijenog piva po glavi stanovnika) urodila je plodom a pojavili su se čak i tapkaroši, kao i uvek kada namirišu mogućnost lake zarade.




Organizatori su pustili u promet dodatnu količinu karata i javio se prvi od više opravdanih strahova: da li će biti prodata prevelika količina karata za prostor kakav je Fabrika? I odmah za njim: upotreba festivalskih para umesto pravih. A to dalje znači: gužve na ulazu, gužve na preuzimanju čaša, gužve na kupovini festivalskih para (kupona, tokena, kako god), gužve na ispiranju čaša (svako pravo pivsko dupe ispira čašu pre novog piva), gužve ispred WC-a, gužve ispred točilica i hrane, i kraljica svih nedaća – nestanak piva.

U principu svi ovi problemi mogu se izbeći ali poslednji i najveći nije moguće prevazići. Čak i ako ne ponestane piva uopšte, omiljena piva brzo planu, pa ste opet u problemu, što je osnovni razlog zašto se na ovakve događaje ne kasni već dolazi štreberski na vreme (piva naravno jeste nestalo i to oko ponoći ali za to su odgovorni i pivari s obzirom na količine koje su poneli sa sobom).

Što jes jes, pive su jednostavno nestajale, dakle, dogodine iz Zagreba s tri auta Miro Šuvače!

Upravo tako sam se i nacrtao na ulazu malo posle 15h (početak događaja) i već me je sačekao red. Nevelik ali red. Ulaz, pa preuzimanje čaše, pa zamena novaca sve ukupno petnaestak minuta. Nije strašno i ispostavilo se da do kraja ova čekanja ipak nisu predugo trajala. Tako da su potencijalno kapitalni promašaji organizacije izostali (bravo na tome!), ali je ostalo nekoliko zamerki koje su zagrebale grlo, no o tome posle.

Na festivalu smo i cunjamo po štandovima da vidimo sa čim imamo posla, pre nego što se upustimo u isprobavanje. Odlično su izgledali štandovi pre svega ekipe iz Zebrewa, zatim Razbeerbrige, Brauhausa i Kuma, koji su se jako potrudili i spremno dočekali momenat da se ljudima predstave u najboljem svetlu. Prvi utisak je da je nekoliko pivara i izlagača došlo pomalo nepripremljeno i kao da su naterani da se tu pojave, pritom mislim pre svega na KAŠ.

Video sam kako je izgledao njihov štand na Regionalnom festivalu zanatskog piva u Beogradu i osim preterane točilice u obliku hidranta (koji paše uz njihovo flagship pivo imena Firefighter) nisu imali nijedno pivo u flašicama i nijedan natpis sa ponudom piva na točilicama i cenama. Kritika ide posebno zbog činjenice da su prema mom mišljenju najkvalitetnije pivo u nas i ovakav neozbiljan i traljav pristup je mene lično negativno iznenadio. Slično, ali ipak u manjoj meri, važi i za predstavnike slovenačke Pelicon pivovarne i hrvatske Zmajske pivovare, ali ovo ipak jeste prisustvo uvoznika a ne pivara lično.

Obzirom da sam nedavno bio u posjetu Zmajčekima, ljudi imaju toliko posla da stvarno nisu stigli, ali nakon mog izvještaja – dogodine definitivno!

Komšijskoj pivari Nova Runda (Zagreb, Hrvatska) ne zameram ništa. Momci su došli sa par kega piva i tri plakata (bukvalno), ali ceo njihov pristup jeste nekako DIY i pankerski, a pritom momci dolaze sa jakim homebrew pedigreom i šta je stalo u ta jedna kola sa njima je stiglo. Njihovo predavanje na temu start up-a mikro pivare, u kojem su podelili svoje iskustvo kako su hobi kućnog pivarstva pretvorili u zanimanje, je jedna od stvari koju mi je žao što sam propustio, ali nisam uspeo ni sva piva na festivalu da probam tako da ima toga za žaliti.

Moj utisak je da je organizator omanuo sa izborom muzike tokom manje-više celog programa. Neki easylistening Jazz (supermarket muzika), pritom preglasan, i kasnije komercijalna elektronska muzika (možda House ili tako nešto), meni lično su kvarili utisak u nekoj meri. Meni se baš nešto i ne dopada ideja da sve to oko zanatskog pivarstva treba da simulira vinarstvo, sa celom pričom sa kragnicama i skupim rečima kao buke i enologija. Zato, po meni, tom jeftinom Jazz-u tamo i nije bilo mesto, a klabingu u poznijim časovima pogotovo, ali opet ko mene šiša. Možda ovo nikome nije smetalo, a ja glumim nadrndane Mapetovce sa balkona.



Preglasna muzika je uticala i na to da se predavanja u galeriji na spratu uopšte nisu čula. Predavače bez ozvučenja (mikrofona), sam jedva razumeo na razdaljini od oko 2,5m, a mogu da zamislim šta su čuli ljudi u poslednjim redovima udaljeni po desetak metara od govornika. Takođe izložba pivskih etiketa je bila pogrešno postavljena u salu za predavanja i to suprotno od ulaza, tako da ste, da bi razledali etikete, morali da hvatate pauze između predavanja, te je verovatno vrlo mali broj ljudi uspeo da uopšte vidi bilo šta od pivskih etiketa koje je Miroslav Mihnjak skupljao godinama, te je ovaj trud greškom organizacije ostao nezapažen.
Od predavanja sam uhvatio izlaganje pivske guzice iz komšiluka Domagoja Jakopovića aka Ribafish, profesora geografije, novinara, pivskog somelijera i putopisca koji je imao jedno jako lično izlaganje svoje životne filozofije i (pivskih) iskustava. Bilo mu je malo frka pa nam je bilo smešno da ga zezamo, a čovek je car i krivo mi je što ga nismo uhvatili posle da mu platimo pivo tokenima. Ipak, napravili smo sigurno najbolju fotku sa festivala.

Pivska guzica. On meni pivska guzica!? Pa ovo je najbolji kompliment otkad sam čuo da ševim kao vidra!!!

Izbor hrane organizator je sveo na dva sasvim logična i mudra izbora, Tehnolog’s dogs i Toster bar. Oba mesta hranu tretiraju zanatski a praktično su i jedina mesta u Novom Sadu na kojima se uz odličnu klopu nudi i ozbiljan izbor zanatskih piva, između ostalog i ona kojima smo se gostili prošle subote. Kako se po konceptu nimalo ne podudaraju, rame uz rame su hranili gladne i nisu predstavljali konkurenciju jedni drugima.


Ne probah, ali Novi Sad je leglo dobre hrane, pa nije bilo nikakvog problema.

Moj poseban pozdrav ide ponovnim pokretačima hmeljarstva u Srbiji (ljudi iz ad “Petrovec” iz Bačkog Petrovca) koji su delili pivarama i zainteresovanim kućnim pivarima (opet prednost štreberski ranog dolaska) uzorke hmelja sa svojih parcela. Prošlogodišnji zasadi američkih sorti Cascade, Centennial i Chinook urodili su plodom i jedva čekam da ih ekipa Sveta piva uposli da plivaju sladovinom, a još više se radujem Robusti i Aromi, autohtonim domaćim sortama koje su ponovo oživele i čiji prvi rod stiže sledeće godine.

Uglavnom, ne trebam spominjati kakav je odnos Hrvata i sadnje hmelja...

Ako neko od vas nije bio na festivalu, red bi bio da vas sprovedem jedan krug…

NOVA RUNDA
Dva nasmejana i vesela momka točili su pivo do celih 18h, što je bilo i očekivano s obzirom na količinu sa kojom su pošli na put. Obe pive bile su u američkim stilovima, pored APA piva (American Pale ale), bio je tu i BRALE (American Brown ale), oba prilično solidna, i od ovih momaka očekujem lepe stvari u narednim susretima.

ZEBREW
Lokalni miljenici publike, mikro pivara praktično još uvek u začetku, imali su definitivno najzanimljiviji štand, ukrašen sopstvenim majicama i čarapama (sve sa printom hmelja!) i gomilom različitog piva originalnog dizajna, ambalaže i recepata. Kako ova pivara nije imala točilice, ejl sa breskvom (odličan!), Wit sa ruzmarinom i Tropski IPA pošli su sa mnom kući i spremno čekaju na degustaciju.

Tropski IPA šuta dupe, tropical blend u afteru, divota!!!

RAZBEERBRIGA
Velik, lep štand, i tri vrste piva krasili su štand ekipe iz Bukovca. Na točilici beše TEMPER (Pale Ale) koji sam zaobišao, na licu mesta sam probao BLACK RIDER koji je vredno bilo probati, ali pare stavljam na STALKER (Red Imperial IPA) koji sam poneo sa sobom i od koga baš puno očekujem.
P.S. Da li je iko ikada izgovorio ime ove pivare kako treba?

Jako zanimljiva piva, budućnost je njihova!

OLDBRIDGE
Najorganizovaniji pristup švercu piva do sada. Naime većina piva iz Mostara koju smo popili na festivalu stigla je sa vozačima autobusa na redovnim linijama Mostar-Novi Sad, što je posvećenost vredna pažnje. PALE ALE – sasvim dobar, BROWN ALE – nedopadljiv i alkohol izbija na sve strane, RED ALE i RYE HEFFEWEIZEN su mi se pridružili doma, mada sam već načuo da oba valjaju.

Plačem zbog: BLACK DEVIL (Russian Imperial Stout – 9,99% ABV) nisam ni video da ima ove delicije, ne znam gde sam gledao.

Navodno su svi problemi s prilagodbom na inox gotovi, i Oldbridž (ispravljam štovanog kolegu – tvrdo dž) uskoro kreće stazama stare slave!

PELICON
Ovde je sve bilo odlično. 3rd Pill IPA mi je ostavio malo slabiji utisak nego prošli put, ali i dalje odlična IPA, HARVEST MOON je prvo wethopped pivo (svež hmelj koji sa njive stiže u pivu, bez sušenja i prerađivanja) koje sam pio i iako baš ne prepoznajem razliku, bio mi je divan. Družićemo se ponovo. Coffee stout na jedan gutljaj bio fin, nedovoljno da sudim ili da kačim na UNTAPPD.

ZMAJSKA
Potpuno zaobišao. Ne zato što ne valja, naprotiv, PALE ALE je po mom mišljenju najbolje pivo u regionu i tačka, a oba (to i PORTER) su stalno prisutni u Novom Sadu, pa sam šansu dao gostima koje ne viđam često.

I točka.

KAŠ
Kao što rekoh traljav štand, ali itekako vredni pažnje. Otkako su ustalili kvalitet piva KAŠ kao pivara (i to posebno RYZEN IPA!) se nalazi užasno visoko na mojoj ličnoj listi. Međutim ono što me je iznenadilo je sledeće. Nakon kratke priče sa KAŠ ljudima iza točilice saznao sam da su poneli sa sobom i bure GINGER ALE-a kao test da vide kako će ljudi odreagovati i da li ima smisla flaširati ga.
Odgovor: Itekako ima smisla, GINGER ALE je odličan (čak i nama ljudima koji uopšte ne volimo đumbir) i nadam se da im je dovoljno ljudi pored mene to i reklo na samom festivalu.

Ne stigoh na đumbirka, ali ovo od raži mi nije sjelo...



TRON
Nova mlada pivara iz Beograda. U svrhu festivala isterali su pale ale i porter. Flašica nije bilo pa je porter ostao za drugi put, a pale ale mi se prilično svideo, mada mi stilski nije bio tamo gde je prema rečima Tronovaca trebalo da bude. Kakogod, nikako nisu razočarali i ostaje da vidimo kojim će putem poći u budućnosti.
P.S. Velika pohvala što izlazak na tržište nije započeo sa američkim hmeljenim stilovima što bi bio očigledan izbor.

Solidan porter, bit će nešto!

KABINET
Lideri na tržištu. Preskočeni zbog široke distribucije i mogućnosti da se probaju u velikom broju lokala. Supernova je i dalje jedno od najboljih srpskih piva posle Kašovog Ryzena.

Izljubio ludog Axela, upoznao sjajnog gazdu, dobio pozivnicu za neko selo iz bajke, a nije Nepričava, gdje su digli tvornicu...

KUM
Stari znanac. Brewmaster ove pivare prošao je dugačak put od kućnog pivara do sadašnje pozicije i stalno napreduje. Veliki štand i velika novost u vidu sada flaširanih piva i češki stil Bohemian pilsner koji mi je na par gutljaja ostavio odličan utisak pa je i uskočio u ranac da se bolje upoznamo na drugom dejtu. Bila mu je frka pa je poveo i jedan kumov IPA da mu čuva leđa.

Probao sve, ostao malo prazan, još treba dosta rada, ali svaka čast za trud.

BLACK TURTLE
Beogradski lanac rokerskih pabova ima in-house pivaru ko zna otkad i izvesno znaju da prave pivo. Borovnica je ispala hit i kod gomile cura (očekivano) i kod gomile dečaka (malo manje očekivano), a ja sam se zapucao na manastirsko i to kao poslednje pivo na festivalu. Ovo je praktično jedino pivo koje je bilo belgijskog stila i umesto akcenta na sladu i kvascu (a ne na hmelju) i poigravanja sa kompleksnom kombinacijom istih, ispalo mi je malko bledo i neubedljivo. Više sreće drugi put.

Gle, to mi je bilo prvo pivo u Novom Sadu nakon Exita 2004., dakle divno!

BRAUHAUS BRAUBRUDER
Odličan štand, uz nekoliko različitih, isključivo točenih piva iz proizvodnje ovih Njemaca zaobišao sam isključivo iz razloga komšiluka i činjenice da mi je isto lako dostupno i van festivala, pa je hijerehijski palo ispod piva kojih nema svakodnevno u Novom Sadu.

Ne i ne. Osim hostesa...

SCOTT’S CIDER
Još jedni naturalizovani Novosađani, ovaj put iz Škotske, zaglavili su se u čenejskom blatu, spotakli na jabuke i ostalo je istorija. Jedino što bih posebno probao a još nisam je varijanta začinjenog vrućeg sajdera, ali ću sačekati da još malo zazimi. Topla prolećna subota 17. oktobra nije bila pravo vreme za to.

TEHNOLOGS
Poteži, kranjska kobasica ili svinjski vrat? Ovo sjajno zanatsko mesto (svi proizvodi od mesa su najkvalitetnije domaće proizvodnje – dogovi, kobasice, sušeno meso itd + isključivo zanatska piva) svelo je inače široku ponudu na dva odlična zicer proizvoda, od kojih ja češće biram vrat, te se ni sad nisam pravio pametan.

TOSTER BAR
Zbog neopravdanog favorizovanja prethodnog, Tosterovce nisam probao. Mada ne sumnjam da su i na festivalu bili na visokom nivou kao i inače. Odličan burger (ili pljeskavica po volji) i odlično pivo su uvek dobar izbor i moja preporuka. Jedino promašite Hot burger iz njihove ponude ako mene pitate. Opeći ćete se. Ali stvarno.
Festival je uspeo! I to poprilično ako mene pitate. Najopasnije prepreke organizacije su preskočene i postavljene su dobre osnove za naredni festival za koji se u proširenom BIGGER, BETTER, UNCUT konceptu šuška da se dešava u maju 2016. godine.

Autor teksta: Dušan Kozomora
Foto: Marko Kosanović i Svet Piva

Dakle, grad, ljudi, atmosfera - savršenstvo, vidimo se svake godine u Novom Sadu, piviliiiii!

Oznake: Ribafish, pivo, beer, novi sad, craft

ponedjeljak, 12.10.2015.

Top 5 najglupljih pijanstava u životu

Dakle, sad kad se ozbiljno bavim mišlju da pošteno stanem na loptu, eto nekih dogodovština kad sam ispao poprilično kreten, a u svrhu toga da biste vi pili pametnije. Na čučavcu se čuči, a na greškama – uči!

5. Seks sa zgodnim Talijanom
Korčula, vela Luka, trideset i neki rođendan, izašao sam na pola sata pet kilometara od svoje uvale samo na bevandicu kod rođe, s cliom, naravno. Stvar se ubrzo otima kontroli kad krenemo sukati koktelčiće, a kulminira kad smijenimo barmena i ja radim koktele s likvijem. Trpam deterdžent u tri čaše, i pazim na svoju, ali na kraju popijem tri od četiri i jedva pred zoru dobauljam do auta na rivi. Shvaćam da nemrem vozit i zatvorim oči. U sljedećem trenutku, sve je lijepo, sunce kao da zalazi, miriši nekakva svježina, a u desnicom stišćem nešto tvrdo pored sebe. Pogledam desno, a tamo sjedi prekrasan Talijan, sve u loknicama, gelu, pravilno kvarcan. Tada on zausti: „Ciao, io sono Gianluigi!“ Ja da ću nešto reć, ali o užasa, shvatim da ga držim za pozamašnog stalagmitnog pišu. Užasnut otvaram oči i shvaćam da mi sunce već par sati tuče kroz zatvoreni prozor u primozak i da grčevito držim ručnu kočnicu... Ribino odlučno ne koktelima ikad više...

4. Ilički maraton
Nakon što su Frut i Meki smislili pravila da se ide pješke od broja 524 do spomenika Banu na Trgu, i da se u svakoj lijevoj birtiji pije žesta, a u desnoj pivkan, prošlo je dobrih 15 godina dok par ludih Istrijana to nije i provelo u djelo. Stariji 10 godina od Vatre, koji je pet godina stariji od svih ostalih, odlučujem odglumiti ozljedu kod Črnomerca, ali bilo je skroz zabavno. Kod današnje Pivane slijedi mrak, a ukupno 33 birtije kasnije i nakon puno vremena ležanja na vlastitom krevetu, nakon težeg blackouta shvaćam da su ulazna vrata otvorena, cipele u hodniku, hlače u kupaoni, gaće na gležnju, a ja klečim pred krevetom, dok je na njemu samo torzo. U ruksaku su stvari koje ne pripadaju meni, potkošulje, ukradena pepeljara i slika s kipom Gospe, a zgodna konobarica iz 31. birtije nikad nije bila moja. Ono najgore, neka viša sila me kaznila, i imao sam sedmodnevni mamurluk, razbio sam clia, dijete me ugrizlo, izgubio sam novčanik i prekinuo s curom. Tako da se za sljedeće izdanje javljam kao trener...

3. Klinička smrt
Vrsi, more, idila s bandom sa zbora. Dvije i neka, opako se satiremo kod, i oko kuće i plaže, Jose Generala, ali nema mjesta za spavanje, pa se tadašnja djevojka i ja smještamo u šatoru za masažu na plaži. Ona legne na onaj ležaj za masiranje na visinu jedan metar, ja na pod u vreću. Trešteni, kakvi bi ikako mogli biti u Vrsiman! Naravno, ne nosim podmetač, i otkotrljam se s iglica na beton i zaležim ruku i nogu. Budim se onako utrnut, 4 ujutro, otvaram oči, ne osjećam pol tijela i ugledam bolnički ležaj iznad sebe! Sav očajan urlam „sestroo, sestro pao sam, zovite doktora“, i budim bivšu i pola sela. Da, i danas sam zvijezda u istom, bože sramote...

2. Napad na ambasadu
Tallin, Estonija, 2010., Zeljo i ja se napili u Budimpešti, utrčali u avion, prošvercali pive na let, zalutali u Helsinkiju, došli u Estoniju na dan borbe protiv alkohola kad se ništa ne toči, i općenito – satrali se i izgubili. Zeljo se probudio s kamenčićem veličine ojačeg šljunka jer se prepao frajera koji je pišao iza njega, pa ga je uzeo za samoobranu, a ja skužim na sebi totalno rasparane gaće. Naime, kako mi je Zeljo sipao alkohol u pivu, tako sam ja zalutao negdje oko tri ujutro, i pokušao preskočiti ogradu, uvjeren da je upravo u toj kući naš hostel. Par ugriza dobermana kasnije, i to onih koji su čuvali Bugarsku ambasadu, uspijevam preskočiti ogradetinu s pola samterica na istoj. Testisi preživjeli, ponos ne, jer nisam imao rezervne sljedećih 2000 kilometara autom, hvala Joso i Anita.

1. Total alarm
Planica, svjetsko prvenstvo u skijaškim letovima 2006., šačica Hrvata u Renault četvorci, svi sretni, a mene krenulo, pa s nekakvim bugarskim šalom uspijevam ući u vip ložu. Ima rakije, pive, kerozina, svega, svi sretni, ali naravno - moram pretjerat. Neka teta mi je dodala bocu fante s žutom tekućinom – nedicom. Tri gutljaja kasnije – kraj. Cijela vip loža urla sa mnom „Bugari junaci“, baš sam si frajer, ali kreten ne zna stat, a kamoli pronaći WC. Pa stanem nasred snježne livade, netaknute jer snijeg sipa zadnjih 4 sata. Kako piškim pred cca 870 ljudi koji idu prema Kranjskoj Gori, tako se i ljuljam, sve dok ne padnem nosom u snijeg. Ovi moji konji pišaju od smijeha, a 60-godišnja Austrijanka nakon pola minute dotrči do mene i svom snagom me podigne uhvativši me za rever jakne. Ja se uspravljam na koljena, i dalje piškim, i ne znajuć di sam, pošteno zašlatam bakicu uz karakteristični osmijeh. Baka me pogleda, pogleda 200 ljudi koji doslovno umiru, i gurne me nazad u snijeg uz riječi koje su me još dugo pratile kao nadimak „Total alarm...“

Eto ljudi, pazite što i kako pijete, više uživajte u cugi, a manje radite kretena od sebe, nadam se da nećete ispadati ovako blesavi u životu. Ljubi vas Ribafish.

A sada izazivam svojih deset najdražih alkosa da podijele svoja iskustva, vrijeme sad!

Oznake: Ribafish, alkohol, pivo, vino, tulum, humor

petak, 11.09.2015.

Roštilj ili pizza? Može tim redom!

Ušetao sam na terasu obasutu prekrasnim cvijećem, iz džepa Bossovog sakoa izvadio potvrdu da sam doktorirao na Harwardu i otkrio lijek za leukemiju, rak i još nešto. Pljusnuo sam to na stol, skinuo naočale od bjelokosti, a motori moje 1543 metra duge jahte s koje sam netom sišao su konačno utihnuli. Skupio sam hrabrost i progovorio: „Dobro stari, jesi sad zadovoljan sa svojim jedincem?“
Moj otac bi samo spustio plahtu od Vjesnika, presavio je precizno po polovici, pogledao me preko vrha naočala i rekao – sine, nisi zatvorio vrata...



Dakle, kako moj otac nikad neće biti zadovoljan s onim što radim, u razmaku od tri vikenda, barem ću biti – ja. I zato se tu hvalim, a istovremeno i pozivam vas da se družimo, smijemo, pojedemo i popijemo koju!

U petak, 11. 9. sam na Zadar craft beer festu. Ne kuham pivo, i ne znam sve detalje, ali pratim, kušam, volim i širim dobre vijesti okolo, pa se vidimo na rivi uz najbolje zanatske pivice regije!



U subotu i nedjelju, 12. i 13.9. sam pak predsjednik žirija na Igrama gladi u restoranu Bicko. Najbolja roštiljada na kraju grada, na staroj Karlovačkoj, okuplja dvanaest timova sa svih strana svijeta, od Tine Katanić i Aleksandre Grdić, do Antimona i Večernje škole, prekaljenog paparazza Kristijana Tabeta, nekih velikih stričeka od 200 kila kaj buju mene pojeli ako ne pobjede... Voditelj je Drele, sve traje od podneva do zore, i nadam se da ćete se doć satrat finim mesom po popularnim cijenama.


Igre Gladi link



Ako to preživim, 25. i 26. rujna sam u žiriju Panorama Pizza Expoa u Prelogu, na kojem će se naći dvadesetak najboljih hrvatskih pizzerija. Zadnji put sam prenaglo počeo i išao radit krugove oko jezera, pa sam uspio probat samo 14 komada. A onda su me naučili da se ne jede po kriška nego po zalogaj. I vidio sam sva čuda, i zaljubio se, i naučio hrpu toga, i ove godine će bit još luđe, pa pročitajte što vas sve čeka u hotelu Panorama u Prelogu – vidimo se!

Panorama link



"1. Panorama Pizza Expo, međunarodna izložbeno-prodajna manifestacija svijeta pizze (ponude namirnica, opreme, alata i popratne industrije) održat će se 25. i 26. rujna 2015. godine u dvorani hotela Panorama u Prelogu, u organizaciji udruge za kulturu stola G.E.T. iz Zagreba i tvrtke DG Sport iz Preloga, a pod pokroviteljstvom Međimurske županije.

Organizatori Panorama Pizza Expa su u 2014. godini su organizirali su Panorama Pizza kup, koji je okupilo desetak ponajboljih hrvatskih pizzerija. Uz žiri u stručnom sastavu: Rene Bakalović, Časlav Matijević, Domagoj Jakopović Ribafish i Loreena Meda natjecanje je približeno svjetskim standardima. Prvo mjesto osvojila je pizzerija O'Hara iz Zagreba.

Panorama Pizza Kup će i ove godine biti bitan dio manifestacije. Održat će se u petak, 25.9.2015., a već poznatom sastavu kao članovi žirija pridružit će se Zlatko Gall, poznati novinar i gastronom te Zlatko Sedlanić, vrhunski chef, Podravkin promotor kulinarstva.

Novost je natjecanje amatera koje će se održati drugi dan manifestacije, dakle u subotu, 26.9.2015. Zainteresirani se mogu prijaviti preko web stranice www.panoramapizzaexpo.eu i u petak, 25.9. na Panorama Pizza Expou. Za najbolje među njima osigurali smo privlačne nagrade sponzora. Prva nagrada je vikend paket za dvije osobe u Terme Olimia.
Oba dana nas nakon izložbe, natjecanja i edukativnih radionica održat će se afterparty na terasi hotela Panorama. Očekujemo dobru zabavu uz nastup TS "Taubeki" i podršku Podravke. "

Oznake: Ribafish, roštilj, bicko, prelog, panorama, pivo, zadar

ponedjeljak, 13.07.2015.

Utrka s pivom: Kako sam preživio Beer mile

Rijetko se nađe čovjek koji nije barem jednom napravio nešto blesavo u životu. Neki od toga naprave mit, neki izvuku pouku, a neki svako malo idu s guštom praviti budalu od sebe. Odavno sam shvatio da neću dobiti Nobela, Oscara ni Noleta u finalu, pa sam odvalio kad sam vidio da AK Sljeme radi utrku radnog naziva Beer mile.

Mile Pivić je event u kojem je količina od 4 pive po 4 deci pravilno raspoređena na 1604 metra, koliko iznosi jedna milja. Ovakve utrke su već dulje vremena popularne u anglosaksonskim krajevima svijeta, najbrži idu ispod 5 minuta, a nakon prve neslužbene utrke u hrvatskoj - red je došao i na onu ozbiljnu. Unatoč stotinjak prijava na Facebooku, nacrtalo se četrdesetak natjecatelja i još toliko navijača. Dvadesetak gajbi Heinekena od 0,4 ponosno je stajalo na nasipu pored Močvare. Zašto baš Heineken i zašto baš 0,4? Pa prema svjetskim pravilima, pivo mora biti najmanje 0,355 cl, a ovo je prva sljedeća po količini. Dakle, u Americi bi puno brže trčali, kužite...

Pravila pročitajte na ovom linku, uglavnom, po jedno pivo se pije svakih 400 metara, prvo prije same trke, i onda nakon svakog kruga od 400 metara. Treba što brže popit i otrčat, i to je to. E sad, lako je pit, ali tko će trčat? Ne volim trčati iz više razloga, em se usaftam, em me bole noge, em imam astmu, em me uvijek sve nažulja, em imam fotosenzibilne bradavice. U biti, loše trčim, a kako sam egotrip i nemrem nikog pobijediti, onda rađe nosim ovih sto kila i održavam ih u Tonus teretani... Ali piti znam i volim, dapače, to mi leži i u opisu posla. A kako obožavam i Sašu i Sinišu iz Brooks running teama (koji su uglavnom u AK Sljeme ili obratno), tako mi je Beer mile zazvučala jako simpatično, kao nekad Ilički maraton, ili Desetoboj u Beču...

Došao sam prerano i upoznao šefa BRT-a, fotiće, prve trkače, sreo stare poznanike i smišljao taktiku kako se ne zrigat. Naime, lako je pretrčat sve to, ali brate ovo bućka, a srce ne da unutra, helooou! Upoznajem sjajnog Spliću i curu mu, umiremo od smišljanja mogućih scenarija, prozivamo mjesto gdje se loče – Pit stop, razmišljamo o avansnom riganju i taktici okretanja boce u smjeru suprotnog od kazaljke na satu... I onda čiko s maramom na glavi uzima pištolj i tjera prvu dvadesetoricu na start.

Baaaam, trčim do gajme, pivo mrvu prehladno za eksanje, rupa mala, neće tekućina vani, a taman kad sam progutao tri deci bez disanja, grkljan se začepi od treme. To mudro koristi stari poznanik Daniel (koji je od trčanja skinuo tridesetak kila, svaka mu čast!) i kreće pola sekunde prije mene! Svejedno, prvih sto metara sam u top 2, čak ga malo i prestižem u prvom zavoju, tako da je plan ispun jen! Na dvjestotom metru čujemo krupne teške korake i glasanje napaljenog losa – to neki striko od dva metra podriguje i trči, al se fino usrasmo. Tu negdje nas pretiču profesionalci koji su pili desetak-petnaest sekundi za razliku od naših 6-7. Čuvam snagu, ali srce junačko tjera prebrzo, pa sam negdje 7-8 na drugoj pivi nakon 400 metara. Nategnem ko Javier Bardem Penelopu ispod bika u Šunci Šunci, ali srce lupa, daha nema i stajem nakon dva deci. Tri sekunde dišem, dahćem, ali onda u još dva zamaha ode i druga. Otprlike sam treći-četvrti, ali se osjećam kao Obeliks nakon prasenceta, pa me zaobilaze bez problema. Sunce im utrenirano, trebao sam barem jednom potrčat ove godine, ali Vinski maraton...

Treća. Deseti sam. Rađe bi ispišo kamenac i glasao za Bandita i hateze u koaliciji, ali nema nazad. Pištim i hropćem, neke bakice mi žele pomoć, ali pravila su kruta. Pola minute davim sirotu pivu, srećom pa je Pit stop u hladu jer bi umro dvaput, i opet prestižem trojicu trkača kojima je triput teže nego meni koji se puno češće od njih družim s napitkom na bazi ječma. Jedan lik kao da rigi, ali izgleda da samo vraća profiltrirano pivce, polutrčkaram kao nogometaš Lokomotive protiv Dinama, ali u publici je tridesetak žena, pa kad prolazim pored njih uvlačim trbuh i dižem noge kao da znam trčat. Četvrta drolja. Ne znam jel ja pijem nju ili ona mene. U jednom trenutku sve krene nazad, ali ne dam, kriza je, pobogu! Zaklinjem se da više nikad neću taknuti alkohol, tenisice, travu ni zrak, ali shvatim da je drugima gore, pa zadnjim snagama suknem pola u bradu, pola na majicu, bacim bocu u gajbu riješen da ne dođem zadnji.

Kao da sam sam sebe porodio, nosim litru i pol tekućine u inače preopterećenom želučiću, osjećam se kao Kruletova vešmašina, ali idem... Vidim pet-šest ljudi iza mene i stišćem zadnje atome. Damn, zaboravio sam uvuć trbuh pred komadima, ali tijelo me se ionako odreklo nakon treće... Nemrem nikog stić, bježim puno onom iza sebe, polako ali efektno dolazim, trinaesti od 20, dakle, više nego zadovoljavajuće, ali da su bile pive od tri deci, ne znam....

Nakon tri minuta izdisanja sotone, žući, pjene i znoja, nekako dolazim sebi i grlim se s preživjelima. Pobijedio je neki lik, ono, vidiš na njemu da može tri maratona dnevno pretrčat, iza njega neka dva visoka, svi s isklesanim nožicama, ali ni četiri minute brži od mene! Splićo me razvalio za 200 metara, ali znam di živi, ponovit ćemo od Marjana do malog dućana kad-tad. No, slijedi utrka druge grupe u kojoj je i desetak žena. Pripit, nasmijan i nekako sretan urlam sa sad već stotinjak navijača i sve se pretvara u fenomenalan tulum. Nije lako ni gledat, bokte... Grljenje, slikanje, pijemo pivo kojeg je ostalo (jel možete vjerovat!?), dogovaramo taktiku za sljedeću trku da krenemo kad se pivo zgrije, prepričavamo, smijemo se... Ujutro kao nov nakon jednog kafetina i sendviča, imam par novih dragih ljudi u tefteru, imam o čemu pričati sljedećih mjesec dana, a i jamačno sam si kondiciju popravio. Uglavnom, zabavna ludorija, hvala organizatorima, i vidimo se dogodine!

Rezultate pogledajte ovdje


REZULTATI:
1 Krišto Petar AK Žumberak 8:00
2 Videk Ivan AK Sljeme 8:34
3 Bernat Robert AK Sljeme 8:41
4 Pašalić Kimberly AK Sljeme 9:06
5 Pezelj Filip fkmmk 9:07
6 Jozić Zoran Tim ,,Specijalci” 9:20
7 Marinović Domagoj AK Sljeme 9:29
8 Bakija Josip fkmmk 9:57
9 Jakšić Marko Brooks Running Team/Klub Sokola 10:04
10 Bogdanović Sandra AK Sljeme 10:08
11 Tišlerić Nina – 10:09
12 Ivanic Vedran Klub Pijanih 10:30
13 Bacelic Danijel 1 – 10:31
14 Gulin Danijel 2 Brooks Running Team 10:39
15 Burek Darijo Klub liječenih alkoholičara 10:56
16 Bačelić Marin – 11:06
17 Ilčić Vladimir AK Sljeme 11:11
18 Bakija Iva Brooks Running Team 11:26
19 Plukavec Krešimir Brooks Running Team 11:26
20 Jakopović Domagoj Ribafish 3 Curling klub Čudnovati čunjaš 11:51
21 Benko Marko Ostendo Running 12:20
22 Vojvodić Milorad AK Sljeme 12:45
23 Bartak Vedran PD Panj 13:05
24 Stanković Saša Brooks Running Team 14:14
25 Murat Ivan AK Sljeme 14:21
26 Mataković Dražen Death Star racing 15:06
27 Samardžija Krešimir Debosi 15:06
28 Sokolic Damir Death Star Hunter 15:06
29 Nemet Mario Studio 17 17:07
30 Hajro Dalija Brooks Running Team 18:02
31 Jaksic Katarina – 18:36
32 Pašalić Edin – 3 kruga
33 Kanaet Jakov Ostendo Running 3 kruga
34 Miočić Luka fkmmk 3 kruga
35 Miočić Jakov fkmmk 3 kruga
36 Ribarić Bruno AK Sljeme 3 kruga


Fotke je snimio Goran Požek!

Oznake: trčanje, pivo, Ribafish

srijeda, 24.06.2015.

Blog svima – zašto treba pisati!

Dragi blogeri i ce. Blogoknjiga samo što nije štampana, ali zbog nekih nepredvidivih problema, još ćete se malo morati strpiti. Nedavno ste bili i svjedoci tehničkih problema, koji su srećom otklonjeni. Već ste duže vremena svjedoci ljudskih problema, koji na žalost nisu otklonjeni. Kako me svevišnji nije pretjerano pomazio i pritom mi podario pravne ovlasti, kao ni znanje popravljanja servera, tako ni ova naša zajednica nije neko idealno mjesto, ali ako ste tu zbog vrijeđanja, žicanja i tužakanja, meni je stvarno žao jer vam nisam ni mama ni raska, pa zato idemo dalje u revijskom tonu.

Orahovica

Agronomija

Medicina

Brod

Oznake: Ribafish, blog, predavanje, putovanje, pivo

utorak, 20.01.2015.

Zašto ću tražiti da postanem počasni građanin Slavonskog Broda...

U Brodu se svakoga siječnja održava turnir u curlingu.
Nazvali su ga "Trofej kutija čvaraka", jer smo upravo to Ogi, Puf i ja dobili za nagradu kad smo ga pred sedam godina osvojili.
A dijeli se i danas, bez prekida...

Igralo se dijagonalno, bilo nas je desetak, i staza je bila izorana kao stadion FK Nižerazrednog Vratnika, ali smo doslovno umirali od smijeha dok nas je šačica navijača zezala s galerije, a kako su nas domaćini i prije i poslije toga počastili – ne moram ni spominjati...

Sedam godina kasnije, osam ekipa i oko pedesetak polu i aktivnih curlaša došlo je u suncem okupan Brod na Klasije i polako krenulo zagrijavajuće gurati kamenje po friško napravljenom ledu.
Kapetan brodskih curlaša BK Legije, izvjesni gospodin Soja, inače moj nenadoknadivi reprezentativni (i doslovno i preneseno) cimer s europskog prvenstva u Turskoj, nadgledao je debljinu i temperaturu terena, Džoni je grijao kobase, Martina je skakutala i dovršavala sve poslove, Marin hendlao gradonačelnike i svitu, Ines se hvalila dečkom, Medo pijuckala...
Svi su bili tu, i sve je funkcioniralo kak Bog zapoveda.

A onda smo izašli na led i dobili juniore Čunjaša 8:1 (obzirom koliko piju, mi smo za njih bebe), ali onda su se niotkud stvorili Buketa, Vora, i sva brodska homebrewing ekipa pojačana gostima iz Požege i Bosne i otvorila svojih devet vrsta piva + naše, Pufovo, odnosno Čunjaško (mi smo jedini curling klub na svijetu koji ima svoje pivo).
Kutija čvaraka se s godinama profilirala i kao sastanak brodskih pivara, pošto pola legije kuha svoje divote.
Kako me lijepo podsjetio Hrvoje, Pop je donio American Pale Ale, Zvonimir je imao neki pils, dečki iz Požege su imali Porter i Amber, Buki je imao Božićno, Stane iz Orašja Stout i American Pale Ale, dečki iz "Sve Za Pivo" su imali Porter. Dakle, armagedon...

Najbolje se sjećam Christmass Alea, iako sam probao sve, a onda je došla utakmica s Medicinarima.
Mićo, kapetan, je član hrvatske repke s kojom je bio sjajan 17. u Europi, i zgazio nas bez imalo milosti 8:0.

Onda smo počeli pit, našla se i rakija od 40% ili stara 40 godina, dobra enivej (hvala care, zaboravih ti ime), i neka slanina i češnjak koji su mi vratili njuh, vid, vjeru, osjet i želju, pa sam lupio šakom o stol i rekao Pufu, Kolaru i Petri, dakle Čudnovatom Čunjašu Veterani – idemo po pobjedu!

Pivica se hladila na mantineli – šanku, ali protiv nas je igrao legendarni Ogi s tri mlade Zagrebašice.
Domaći teren, desetljeće iskustva, sjajno držanje našeg vrsnog reprezentativca, i eto ti 5:2 za njih nakon pet endova.
A igra se šest.
I maksimalno se može osvojiti 4 u jednoj igri.
Dakle, šanse ko da se žak sam od sebe okrene u onoj stolici...

Kucamo se pivom koja dolazi kad podviknemo nekom od nevjerojatnih dvjestotinjak navijača, pivopija, rođaka...
I igramo najbolji end cijelog turnira.
Petra je stavila kamen u house.
Oni ne.
Ja sam ga tutnuo di treba.
Oni za dlaku fulali.
Kolar ga je stavio savršeno.
Ali ga je Ogi metnuo u sredinu, dakle, ako ga se ne makne – bod za njih.

Puf, naš kapetan, vozač, Krist i mecena je duboko uzdahnuo, napravio poznati potez stjuardese amaterke kao i prije svakog bacanja, odgurnuo se i...
...i savršeno izbio Ogijev kamen, dok je njegov ostao upravo na tom mjestu.
Pobjeda - četiri boda i ukupno 6:5 za nas!

Svi urlaju, vesele se, Marin za mikrofonom zasjenio Mladena Delića nakon Radanovića, čestitke, skakanje, pivo i zasjedanje sudaca koji zaključuju da Ogi i Žohari (CK Zagreb) imaju više endova od nas, i prema tome idu u finale.
Pružamo ruke zadovoljni broncom, navijamo u finalu za sve, jer danas je pobijedio samo curling, Ogi i djevojke dobivaju mješovitu ekipu CK Visa i CK Legije, i zajedno s CK Crolingom i drugom ekipom Čunjaša na kraju svi jedni drugima čestitamo na igrama i želimo što bolju pripremu za prvenstvo Hrvatske u ožujku i travnju u Budimpešti.
Hrvatska još nema curling dvoranu, igralište u Brodu je provizorno, ali dok je ovakvih ljudi i atmosfere – nema straha.

Pozdravljamo se s homebrewerima i nastavljamo putešestvije u Kući piva divnih zidova i bogatog izbora piva, naravno i lokalnog Bošnjaka, pa pijuckamo kod Tomija u podrumu, duboke isprike kobasama, i uz pjesmu u kombiju na povratku nekako dolazimo kući nakon 18-satnog izleta iz snova.

Vidljivo pripit sam Soji bio zapovijedio da Brod MORA imati dva turnira, makar dva dana za redom, zahvaljujem ovom prilikom organizatorima i drugim dragim ljudima na fotografijama, i počinjem s odbrojavanjem do jubilarne međunarodne osme Kutije čvaraka. Gregor je obećao svratiti iz Slovenije, neka vidi što je tulum.
Ponovilo se.

Svi zainteresirani za ovaj Olimpijski sport neka se nacrtaju svake nedjelje u 22.00 na klizalištu zagrebačkog Velesajma – led nije pravi, ali je atmosfera na visini! Mi Čunjaši, ove godine smo prvaci!

Evo i službenih podataka:

Slavonski Brod, 17. siječnja 2015.
SEDMI TROFEJ „KUTIJA ČVARAKA“
Pobjedom sastava Curling cluba Zagreb koji je nastupio pod imenom „Gombači“, protiv ekipe sastavljene od igrača Curling kluba Vis i Curling cluba Legija, rezultatom 4:3, završeno je 7. Otvoreno prvenstvo Slavonskog Broda u curlingu.

Slavonskobrodski curlingaši ponovno su, uz promoviranje tog zimskog olimpijskog sporta, slavonskim specijalitetima počastili natjecatelje, ali i publiku.

Ovogodišnji Trofej „Kutija čvaraka“ okupio je osam ekipa, veliki broj gledatelja te, što je još jedna karakteristika natjecanja na Gradskom klizalištu na Klasijama, čak deset „homebrewera“ (iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine), koji su na kušanje ponudili svoja domaća piva.

Poredak:
1. CC Zagreb – Gombači
2. CK Vis + CK Legija
3. CK Čudnovati čunjaš 1 – veterani
4. CK Croling
5. Medicinski fakultet Zagreb 1
6. CK Čudnovati čunjaš 2
7. CK Čudnovati čunjaš 3
8. Medicinski fakultet Zagreb 3

Pobjednička ekipa CC Zagreb: Antonia Maričević, Lucija Fabijanić, Iva Roso, Ognjen Golubić
Finalisti, CK Vis + CC Legija: Alberto Skendrović, Mladen Domazetović, Hrvoje Tolić, Bruno Samardžić, Ante Baus, Ines Mišanec.

Oznake: curling, SPORT, čunjaš, Ribafish, Zagreb, brod, čvarci, rakija, pivo

utorak, 28.10.2014.

Kad ti život pruži hmelj – ti pokreni Malu pivsku školu...

Teško da ću ikada zaboraviti trenutak kad sam na maturalcu u Sovjetskom Savezu prvi put smogao hrabrosti da mamu pitam jel smijem popiti pivo. Stara, inače raska razreda s kojim sam se švercao po punoj cijeni, slegnula je ramenima i rekla nešto u stilu, a ko ti kriv, sinko... a ja sam povukao gutljaj gorke hladne tekućine u nekoj prčvarnici u Kijevu. Etiketa, loša poput dotičnog Kijevskog piva, sama mi je od sebe pala u krilo, i tako je krenula nova era. Nakon znački i markica, počeo sam skupljati pivske etikete. A tek sam napunio osamnaest...

Ajd pivili, budite faca i imajte svoju pivu. Ili pivo. Nikak se naučit pravilno pisat...

Oznake: Ribafish, pivo

ponedjeljak, 26.05.2014.

Kako sam se i peti puta zaljubio u London

Kako sam se i peti puta zaljubio u London
„Ima nešto nadrealno u toj ljubavi između skromnog pivopije, zaljubljenika u putovanja, i ove svjetske metropole, melting pota svih rasa i fela. Nema šanse da se ikada tu preselim, ali sam toliko oduševljen svaki put kad naletim da mi se baterije ne prazne jako, jako dugo vremena. Uglavnom, peti puta je bilo i najduže, a misija je bila - položiti tečaj na Britanskoj pivskoj akademiji...

Spadam u kategoriju putnika koji destinaciju posjećuju na kratko vrijeme, ne kao Shale na mjesec dana, Veliki Gogo na dva, ili Veličan na dok ga ne steraju, ali pokušavam taj koncentrat od tri-četiri dana iskoristiti najbolje što mogu, pa sam na povratku uglavnom iscijeđen kao krpa. Ovoga sam puta imao plemenitu misiju - postati pivski sommelier. Kako od srednjih nogu spajam neugodno s beskorisnim, odnosno pivuckam po svim zakučcima Planeta, tako je došlo vrijeme da se i moja potraga za svetim pivom konačno i titulizira, a kako ljudi iz Zagrebačke pivovare savršeno dobro znaju koliko volim pivicu, tako su mi i javili za ovaj tečaj u - Londonu. O samom tečaju možete pročitati na portalu za hedoniste punkufer.hr, ali danas pišem o onome što sam doživljavao prije i nakon desetosatnih predavanja. S degustacijama, of course!

Aerodrom Heathrow je besprijekoran, a ljubazni Bjelorus će vas na informacijama uputiti da kupite Oyster karticu, koja je u biti pokaz za Metro i buseve. idealna stvar za svakog putnika s crvićem u guzi koji gradovima vrluda satima, i nema love za skupe taksije. Cijena 5.60 funti do centra, bus 1.40 funti. Izlazak na cestu i isprika vozaču koji me skoro pokupio jer čitam na podu da gledam desno i pogledam lijevo. Klasik, nakon tri dana se priviknete. Vozni park je obijesan, crnci voze BMW-ove, Indijci Audije, rijetki Britanci Mečke i Lexuse. Da dođem ovdje s Cliom, ne bi me pustili ni da budem crnac. I mrzim onaj njihov sklop pipa nad kadom, nikad pogodit mlaku...

Iza svakog ugla čuju se ruski i poljski, Slavenizacija je ogromna jer svi dolaze u potragu za poslom kojeg u Londonu uvijek ima, tako da su Poljaci vodoinstalateri, Crnogorci izbacivači, Rusi mafija, a Hrvati igraju nogomet. Letio sam u avionu s oba Kranjčara i morao im reć za onu frljoku, kad je Niko neki dan fintom srušio braniča na pod - da me vratio u mladost i najbolje dane Prosinečkog. Htio sam mu reć da sam ja već star čovjek, ali da je trebao Japanu pucat penal jako po sredini, ali trebali smo sletit, sreća njegova, uvijek se raspekmezim kad pričam o tekmama. A kad smo kod nogometa, odsjeo sam u blizini Chelseajevog stadiona, doduše, London ima toliko stadiona da si uvijek blizu nekog, ali sam prvi puta posjetio Battersea, kvart uz Temzu, nov, moderan, uredan i predivan. Prvi red uz rijeku su staklene vile, hoteli i poslovne zgrade, korak iza ono najljepše britansko - ciglene kućice s dvorištem, u kojima vidiš tipa koji čita novine loveći zadnje zrake sunca.

Dan traje od 4.30 do 21.30, ali nije dovoljan za vidjeti sve što vas zanima. Prvi dan hodam sat vremena od hotela do predavanja i divim se trkačima, joggerima, biciklistima... Nema te zelene površine, šetališta, ma ni ravnog asfalta da svakih dvadeset sekundi ne protrči netko u specijalnoj uskoj majičici, slušalicama i obaveznim ruksakom. Ovi naši sektaši, Brooks, Nike, Adidas, lipov su čaj prema Londončanima, koji s grčem na licu i nervoznim pogledam gutaju milje i vonjuckaju na poslu? U biti sam zavidan jer sam strgan od hodanja i gledanja, pa liježem u prvi park na debeli sloj engleske trave. Otvaram pivicu (dvije funte) i za tri minute pričam s nekim netom prisjelim studenticama s Jamajke, napaljenim malezijskim aviomehaničarem i plesačem iz Kragujevca homoseksualne orijentacije. Zato jer brije ruke. Valjda. Ali uz pivo paše svaka spika, a pogotovo ova internacionalna, na travi, u parku, u Londonu, na pet minuta od Piccadillyja. Gledam cijene hrane, hamburgeri, kebabi, fish&chips, sve od 5 funti naviše od strašnih ćumeza do elitnih pubova, gdje je steak otprilike 12-14 funti. Točeno pivo, pinta, dakle malo više od pola litre - od 3,5 do 5 funti. Uvijek postoji opcija trgovine i sendviča na klupi, ali ni tu se ne možete izvući ispod 50 kuna. Prvi dan jedem fish&chips i lupam se u glavu jer mi je mama s Korčule, i ovo je penis, a ne riba, drugi dan kraljevski hamburger od kralja koji je davno abdicirao, a treći lamb curry koji mi je štrcnuo u oko dok sam cuclao nudlu. Danas već vidim većinu boja spektra, hvala, uglavnom, ne vjeruj Pakiju kad ti kaže da curry nije jako ljut. A dobaaar...

Najveću sm muku mučio s WiFijem. Ni za lijek. Tu i tamo neka skupa birtija, a i tamo se trebaš registrirati, ispuniti upitnik, lakše je na burzi doći na red. Što me jako ljutilo, jer sam se navukao na Geocaching, pa sam jednva dva komada našao na pipanje...

Osjetio sam se sigurno, nisam bio u sumnjivim kvartovima, pa je bilo i začuđujuće uredno. Ah, da, bio sam od nedjelje do srijede, pardon. Britanski aleovi su čuđenje u svijetu pivopija, mlaki, mutni, aromatični, nepodrigljivi. Dakle, fantastični. Noćni život sjajan, sve puno, sve divlje, od Rihanne do Iron Maidena, po željama. Turske kave ni za lijek, magnetići 4 komada za 5 funti, slikanje pored London eyea dok student glazbene akademije piči gajde – neprocjenjivo.

London je divan jer si istog trena kad stupiš na njegovo tlo – Londončanim, dio gomile, svijet. Njegove su djevojke lišene kompleksa, hodaju polugole, sa svim manama i vrlinama na ti, sretne i nasmiješene, slobodne i lude. Tipovi su još slobodniji, u japankama i kratkim hlačama, nabildani i samodopadni, glasni i totalno puni samopouzdanja. Jedni i drugi u bojama svim, toliko normalni i neopterećeni da sam nakon tih par dana jednostavno sretnije biće. Pa ću uskoro opet u Londru, makar napuniti baterije. Ali sad je red na Barcelonu i Prag da se vrate na tron... Uskoro... ASDA, adiiiijo...

Oznake: london, UK, Ribafish, pivo

četvrtak, 09.01.2014.

Poznati novi prvaci u brzinskom ispijanju piva!

Kako se danas u većini naslova krije neka „caka“, tako je to slučaj i s ovim. Doduše, punkufer.hr je doista bio na licu mjesta, prisustvovao natjecanju 16 najboljih trojki države, lokanju litara piva i fantastičnoj atmosferi i bodrenju. Jedino što to nije bilo u Hrvatskoj, nego u Bosni i Hercegovini...

U sklopu turneje susjednom nam državom, skromno nazvane „Ćevapima BIH“, vaš je lutajući hedonist porciju iz legendarnog banjalučkog Muje odlučio pošteno zaliti lokalnim pivom u navodno najpopularnijoj gradskoj pivnici Mac Tire Pub.

Osim što mi ćevapi nisu nešto sjeli, naime, Nektar je ove godine tako-tako, utjehu sam pronašao u crnom Nikšićkom, a pažnju mi je zaokupila gužva i galama, te nekih desetak ljudi na povišenom prostoru namijenjenom za bendove. U tijeku je te subote, naime, bilo finale prvenstva Republike Srpske u brzinskom ispijanju piva za trojke. Malo stisnut i nervoznjikav, ipak sam u Banja Luci, iz koje su mi vrlo nedavno granatirali rodni grad, upitah prvog lika do sebe o čemu se radi, a on mi kaže „Čekaj malo, majstore, nastupam!“ Ode čovo na stejdž, ja se nalaktio i počeo upijati pravila. Tri na tri, svatko po malo pivo na stolu, zbrajaju se sva tri rezultata i bonus sekunde za ono što je ostalo u bocama. Prosječan rezultat oko 6 sekundi po lubanji, Nikšićko sve bolje, ovaj moj prošao u polufinale, tapšanje, veselje, klopa. Pub fantastično uređen, masa vesela. Nekako bi htio u Zagrebu provoditi vrijeme u pubu s dvadesetak vrsta točenih piva različitih pivovara, no to je očigledno viša sila.

Ekipa iz Doboja pobjeđuje i u polufinalu, što još poboljšava atmosferu od barem 200 ljudi, ali na kaju ipak gube za dlaku od „Pub Dublina“ iz Modriče, koja je koju minutu nakon toga i okrunjena titulom „ Nektar šampiona“ 2013. godine za najbrže pivopije u Republici Srpskoj, uz fantastičan rezultat od 18,257 sekundi te tako zasluženo osvojila nagradu u iznosu od 4000 KM.



Titulu „Nektar vicešampiona“ i 2000 KM osvojila je ekipa „Sinema“ iz Doboja, dok je tim iz Gradiške, „Od sutra ne pijem“ osvojio treće mjesto i 1000 KM.



Tako je završila prva sezona ispijačkog natjecanja „Nektar šampion“ u disciplini brzog ispijanja „Nektara“ od 0,33l. U 90 evenata natjecalo se oko 600 ekipa sa sjevera BIH. Banjalučka pivovara je tako proslavila 140 godina postojanja, a ja sam blago pripit zamislio sebe kao Olivera Mlakara Žuja Šampiona, Karlovačko Mastera ili Pan Kinga, jedne totalno zabavne, vesele i reklamiranju sklone manifestacije koja bi definitivno napunila domaće lokale, kakvi god oni bili.

A ekipe za ukrstiti svijetlo oružje ima u izobilju, dakle, velike pivovare, gdje ste? Uostalom, 18 sekundi za tri mala pivkana – pih...

(objavljeno na portalu www.punkufer.hr)

Oznake: Ribafish, pivo, finale

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv