::ribafish - čovjek krnje jetre::

utorak, 01.12.2015.

Oproštaj s blogom

Dragi prijatelji, poznanici, braćo i sestre blogeri...

Nakon dvije godine peripetija, pokušaja, pogrešaka, bugova i bugovih drugova, od danas više nisam na poziciji glavnog urednika portala Blog.hr.

Nisam od onih koji ruši mostove, pa ćemo samo o lijepim stvarima, stvarno mi je drago da sam upoznao dio vas, kako kroz poruke, tako i uživo, nasmijao se, naljutio, ne spavao noćima, borio se, žicao... Žao mi je što nisam tehnički popravio sve stvari koje ne funkcioniraju na stranici, ali ipak sam tek profesor geografije. Sigurno će nova struktura napraviti nešto u tom pogledu, držim fige!

Uglavnom, neke stvari se jednostavno ne mogu napraviti, o nekima ne odlučujemo mi, meni je savjest potpuno čista i presretan sam što se u CV-ju mogu hvaliti s onim što sam postigao, a to je komunicirati s ljudima koji vole pisati i znaju izražavati svoje emocije na ovakav, nimalo lagan način.

Žao mi je što nije bilo više druženja, ali i sami znate da je jedno pisati, a drugo pričati u četiri ili više očiju, kao i da je okupiti više od pedesetoro vas na jednom mjestu posao koji zahtijeva 12-satno radno vrijeme, pa se samo nadam da će moj nasljednik imati puno više uspjeha u tome i da se uskoro vidimo na jednoj fakat pravoj blogerskoj tulumčini!

I tako, pozdrav svima, Dalmošima, Purgerima, gerijatriji, dijaspori, majkama, razvedenicama, gastraćima, pjesnicima, spisateljima, fotografima, putopiscima, zaljubljenima, infantilcima (meni :)), svima vama različitih karaktera s divnim pričama, i općenito jednom mini univerzumu samo s jednom porukom - nemojte se ljutiti, svađati i duriti. Ovo je prekrasno mjesto na kojem ostavljate samo svoj trag, sve drugo je nebitno.

Volite se blogeri, čak i onu jalnu i nesretnu nakazicu iz Miljevaca koja ne razumije da će mu svaki novi admin (a ne ja) uvijek blokirati blog nakon što ovaj prostački i necivilizirano izvrijeđa pola naseljenog svijeta. Kao i svakom drugom hejteru. Nadam se da će i on početi voljeti svijet oko sebe i ne mrziti svakoga tko ne misli isto kao i on.

Puno vas ljubim, čitamo se i dalje, puno pišite i veselite životu!

Srdačno Vaš Ribafish

Oznake: Ribafish, blog, otkaz, pa pa

ponedjeljak, 31.08.2015.

Promocija Blogoknjige i najava priloga na TV-u!

Jedva smo popeli Andreu strmim uskim stepenicama, Gorkiću su pukle hlače, Dupla ljuta i Nighthawk su riskirali kaznu ako ih policija ulovi dok su istovarivali gajbe Žuje metar od Jelačić placa, bilo je pasa, prijatelja, rodbine, kolača, ilegalno zapaljenih cigareta te pokoja ljubavna izjava upućena Mariju Valentiću koji je snimao emisiju o smutijima u dvorani do nas...

Sve to, i još puno više, dogodilo se na promociji knjige „I ja imam post“ grupe autora s blog.hr-a koju je najvećim dijelom pripremio Sjedokosi. Ideja je bila Sinišina, potpora Lastavičina, tu su uskočili i ljudi sa samog portala, te je nakon stvarno puno peripetija knjiga konačno ugledala svjetlo dana.

Surađivati sa Sjedokosim nipošto nije lagano. Dapače, jednom kad vas ulovi u žrvanj to postaje ravno ravno vađenju sačme iz skotne tuljanice... Ali da nije bilo njegove nevjerojatne upornosti, i ovaj bi projekt kao i milijuni njih do sada – ostao u nekom wordu duboko zaguranom u folderu Dokumenti. Svađali smo se, vikali, pili kave, išli u Sveučilišnu, pokisnuli... Nit sam ja njega razumio, niti on mene čuo, zbog njega sam dobio po nosu, iskilavio se, ogovarao ga, ljutio se kad je bio nagao, ili se presarkastično igrao Boga – ali Sjedokosi je sakupio i uredio knjigu, a ja nisam. I zato mu od sveg srca čestitam, i na tomu mu veliko hvala.

S druge strane, prašinom podignutom oko ove knjige, malo smo se previše udaljili od samog smisla stranice Blog.hr. A to je da pišemo ono što volimo, komentiramo i ne vrijeđamo one koji ne misle isto kao i mi. Pa bih sad nakon uspješnog projekta pozvao sve blogere dobre volje da pišu i vesele se napisanome te da nikome ne rade ono što ne bi željeli da se dogodi njima. Prva zbirka je izdana, vrijeme je za neke nove, zar ne?

Promocija? Prekrasno mjesto u centru grada, divan dan, nasmijani i veseli ljudi, dijelile su se knjige, kolači, pokloni, mijenjale se vizitke, pijuckalo, smijalo, slikalo, bilo djece i dječice - ma imali smo naš dan! Kako su cijelu priredbu popratile kamere Nove TV, i kako je to izgledalo, pogledajte u utorak, 1. rujna 2015. U 17.25 u emisiji InMagazin. Knjiga je vani, sjekire mogu biti zakopane, uskoro ćemo smisliti datum roštiljade, pa sve ovo ponoviti i na otvorenom. Hvala puno svim dragim blogerima i blogericama, pozdrav svima onima koji nisu mogli doći, i neka ovo bude početak jednog prekrasnog druženja. Blogali vi nama!

Oznake: blog, knjiga, nova tv

subota, 29.08.2015.

Atletski post...

Bila je kasna ljetna noć, kao na iglama sam čekao ljekovit glas, tada darovitog, a ne još bahatog Bože Sušeca, i atletski miting u Zurichu. Imao sam desetak plus godina, cijele dane inače bio na školskom igralištu, ludio za košarkom i nogometom, igrao sve od odbojke do vaterpola, ali na kraju svakog ljeta, uz lubenicu ili slaju obavezno pred ekranom čekao taj jedinstveni Zurich.

Teško je tu hipnotiziranost objasniti mlađim generacijama. Od sporta si na jedina dva programa osamdesetih imao tri prijenosa tjedno, a ne kao danas na svakom od deset kanala od islandske albino lige u bowlingu, do modernog petoboja i lacrossea za pse. I sport se cijenio, i prenosilo se s koljena na koljeno da su sportaši pošteni i vrijedni gladijatori koji uz puno truda mogu nadograditi urođeni talent i time postati najboljima na svijetu. Nogomet mi je tada bio najbliskiji jer sam ga igrao i sam, i htio zabijati kao Baka Slišković Torinu, ili kraljevati obranom kao Zeko Zajec. Braniti kao Preud'homme ili Paćarada protiv Zvezde, vikao ime svog idola dok trčim s loptom prema golu… Ali Zurich je nekako bio klasa iznad, tata me jednostavno naučio da je atletika plemenit i velik sport, pošten i težak, prava Kraljica. A film Vatrene kočije je samo dodao jaja na špek, odnosno ulje na vatru, i ljubav je bila rođena – uglavnom, obožavao sam gledati atletiku.

No, kraljica sportova toliko je bila rijetko na programu da sam uvijek žicao starog da idemo na Maksimir na zagrebačkog Hanžeka, čak i kad se jedini put održavao u Karlovcu, i kad smo navijali za Alebića, ali ga je dobio neki čupavi bradonja. Koji je u biti bio naš, Knapić, pa smo se opet veselili. I navijali za Stekića, Sušnja, Vlašića, Romea Živka, Branka Zorka, ali i cijenili sve sportaše, atlete, ljude koji su se pošteno borili. Jer su stvarno i djelovali kao atlete, ne prebildani ni premršavi, baš ono - zdravi. Atletičari…

Odrastao sam polako na školskom dvorištu i uz televiziju, tata je imao sve više posla, a ja memorirao božanstva poput Jana Železnog (gdje je danas Uwe Hahn koji je bacio koplje preko 104 metra, i promjenom težišta, kako ne bi od trkača radio ražnjiće – nestao!?), Michaela Johnsona, Grega Fostera, dugoprugaša Vainija, Wessinghagea, Douga Padille, žene-stegna Flo Jo, gospodina Kratochvilova i malo manje muškarca od nje - Marite Koch, s njima u rangu bezprstne Jordanke Donkove, bio zaljubljen u figuru Marlene Ottey i lišce Stefke Kostadinove, čudio se kako Kineskinje ruše rekorde u Kini, a nema ih u Europi... I shvatio i da je Kraljica okaljana.

Uza sve skakačke Powelle, galebe Jonathane, Boga Sergeja i njegovih bitaka s masnokosim Vigneronom (večer stoljeća u Rimu, uz par svjetskih rekorda), nesretnog Gataulina koji bi, da se rodio deset godina kasnije isto bio Bog, jedna mi je disciplina ipak ostala vrh... Skok u vis je nešto zbog čega i sad lagano zasuzim. Nevjerojatno zahtjevno mučenje odraznog stopala, tjeranje dva metra nekakvog mršavog dečeca od sedamdesetak kila da prebaci to krhko tijelo preko tvrdog štapa na visini nogometne prečke!? A sve je krenulo slučajno, crno-bijeli ruski film o legendarnom vladaru Valeryju Brumelu i pada s motora, nakon kojeg svojom nadaleko znanom spretnošću (ostima u koljeno) sutradan završavam na šivanju noge u veloluškoj hitnoj pomoći. Doktor i ekipa u pomoćnoj prostoriji gledaju finale visa na Olimpijadi, a brko Wessig mlati mog favorita Wszolu... A i ja virim sa stola, i naginjem se sve dok ne padnem s istog. Noga je zašivena ukrivo, dlake su srećom pokrile grešku, doktori mi se i danas nasmiju u prolazu, a ja sam godinama iza toga čekao prijenose atletike na televiziji, i bio spreman i tri lektire pročitati samo da na par sati uz ekran zamišljam kako i ja bivam zvijezdom, vinem se do granice stratosfere, ispružim nekrhko tijelo, otvorim usta, i dignem guzove taman toliko da pomaze letvicu, ali da je i ne sruše.

Tada se odnekud stvorio zrikavi Kubanac s dokoljenkama od pola metra, visok, lud i savršen, sjebo zlatokosog Šveda Sjoeberga više puta, trajao gotovo deset godina i imao status Dražena, Kukoča, Prosinečkog... Javier Sotomayor je bio kralj visa, jednostavno viši i bolji od ikoga, u disciplini u kojoj je vijek trajanja jednak kvaliteti neke koščice u peti, ligamenta u zglobu, ičega u koljenu. I on je dugo traja, i u jednom trenutku i otišao, došli mlađi Paklini, Jianhue, Malysz prije Malysza Partyka, mali Holm, do 1991. „naš“ Topić... Ali nikad srce nije titralo kao kad bi kamera ulovila mega Javiera koji bi jednim okom gledao suca, a drugim tako gutao onu udaljenu letvicu, da bi se sirotica od straha samo uvukla u sebe i spustila za pola centa... Čak sam ga i tražio na Kubi, a ga upoznam, ali je bio van otoka.

U to sam doba, početkom tisućljeća imao fazu Hrvatske nogometne reprezentacije. Putovao po svijetu, švercao se i krpao, upoznao divne ljude i urlao za svaki gol, kao nekad za Cibonu, RK Zagreb ili Mladost. Obišao sam Belgiju, Latviju, Japan, Portugal, Njemačku i polako nažalost počeo shvaćati da to više nije sport nego mafijaško kladioničarska spletka u kojoj se svi rezultati znaju i prije utakmice, jer to donosi ogromne novce. I tako, dobrano razočaran u sport, sportaše i sve oko njih, vratio se staroj ljubavi, atletici, i divio se onom nešpricanom, djevičanski genijalnom Ussainu Boltu, kad je niotkud na netu isplivao video u kojem vidljivo mrtvo pijani Rus pokušava preskočiti nešto, ali to mu nikako ne ide, pa tetura, pada, i na kraju ga sudac vodi za ručicu na riganje kao predsjednicu razreda na maturalnoj. Čupavi luđak se ispričao savezu, nastavio s treninzima, natjecanjima, pobjedama, osobnim rekordima i na zadnjoj Olimpijadi postao moj novi idol, za kojeg sam navijao i prošli tjedan, na Svjetskom prvenstvu u Moskvi.

Moj skoro osmogodišnji rastavljeni jedinac Rok je na laptopu do mene gledao Nebesa, a ja skok u vis. Kad bih mu rekao da pogleda, bacio bi i on oko, pa smo uskoro zajedno navijali za čupavog u visu, kao i za žutog na sto metara. Vis je disciplina koja uz troskok valjda najbrže guta svoju djecu, pa je tako nestala hrpa velikih talenata – jedan krc, i pa-pa. Čupavi se vratio nakon ozljede, ali danas mu nije išlo. Ne mogu to objasniti, ali zasuzio sam i stisnuo se kao kad je Mirko imao Minotaura, Hrvati skoro svaki put Srbe u košarci, nogometaši Francuze u Francuskoj, Mate onog Indijanca, ali Čupavi je otpao... No, na 238 ogromnih centimetara ostalo je par nekih novih klinaca, siroti mali štrkljavi Kataranin kojem bi dao sendvič da ga vidim na ulici, i neki neuhanjeni Ukrajinac felšavih usta.Ne osvajaju se više prvenstva s 232, hvala svevišnjem.

I onda su krenuli, dvadeset godina nakon Salamance i nebeskog Sotomayora s 245 cm, dva klinca skaču dobro iznad 240 fucking centimetara. Ruše, letvica pada, ali su tu, doma... Ono, lupaju je guzovima, dakle, to je sitnica, to je pitanje dana, mjeseca! Znam da bih trebao razmišljati o tome da nemam posao i da je kriza, i da je sve u komi, ali tih pola sata, sat, ja sam vam ljudi moji bio sretan, gledao nešto što obožavam, navijao, izvijao se s njima, skvičao kad bi letvica pala, a ja znao da su je imali... Sanjao da skačem 246, a na tenisicama piše "Pusa" i "Mama"...

I gledam tako kraj sebe Roka kako stišče šaku i navija, vidim nastavak sebe, i zahvaljujem starcima na odgoju, onoj sili koja nas drži da ne odletimo u Svemir, te shvaćam da život čine toliko male sitnice koje najčešće zapostavljamo. Pa se opet obavezujem da ću se veseliti svemu, koliko god smiješno i neshvatljivo drugima, nesretnima, to bilo. I svečano potpisujem da se više neću nervirati oko repke, slava i Luki, i Mandži i Oliću, ali shvatio sam da sam ipak primarno gledač atletike, a ne nogometa! Ajmo dečki, vrijeme je za nove rekorde.

Oznake: Ribafish, blog, Atletika, SPORT, skok u vis

srijeda, 24.06.2015.

Blog svima – zašto treba pisati!

Dragi blogeri i ce. Blogoknjiga samo što nije štampana, ali zbog nekih nepredvidivih problema, još ćete se malo morati strpiti. Nedavno ste bili i svjedoci tehničkih problema, koji su srećom otklonjeni. Već ste duže vremena svjedoci ljudskih problema, koji na žalost nisu otklonjeni. Kako me svevišnji nije pretjerano pomazio i pritom mi podario pravne ovlasti, kao ni znanje popravljanja servera, tako ni ova naša zajednica nije neko idealno mjesto, ali ako ste tu zbog vrijeđanja, žicanja i tužakanja, meni je stvarno žao jer vam nisam ni mama ni raska, pa zato idemo dalje u revijskom tonu.

Orahovica

Agronomija

Medicina

Brod

Oznake: Ribafish, blog, predavanje, putovanje, pivo

srijeda, 22.04.2015.

Mučka i šovinistička podjela biciklista na pet kategorija

Moj se grad skupa sa mnom pospano budio, voda za kavu je vrijući proizvodila one prištiće, a ja sam sinoć skuhani grah šefljom mlitavo vadio u plastične posude za zamrzavanje. Probao sam ga još jednom, mrvu rijetko i preljuto – Fikete, hvala ti za jalapenose, jebali me jalapenosi… Bio sam si trom, ono, imao sam i boljih dana. Pogledao sam sivilo kroz prozor, izvadio vagu ispod kreveta, napravio kiselu facu i krenuo spojiti neugodno s beskorisnim. Da, otišao sam na još jedan pokušaj džoginga, na tri minute udaljeno školsko dvorište.


Sakati morž zamotan u trenirku i duksu klatio se, nekoć igralištem, danas poluparkiralištem, izbjegavajući nabacane automobile i pazeći da se ne posklizne na mokri asfalt – uostalom, znate što se dogodilo Čarliju sa Soundseta (sori Čarli, neću te više zvat na curling, ozdravi brzo)… Radije bih išao u šumu ili na travu, ali to su prirodni nedostaci života u centru i manjka slobodnog vremena.

Bio sam ponosan na otrčanih 16 i pol minuta, ako oduzmemo barem šest za otpetljavanje i uguravanje ispadajućih slušalica u uho, kad je drito ispred mene niotkud izronio neki dečec na biciklu. Trčim ja svojih 8 na sat, vozi on 20, ja gledam ispred sebe, masivan i teško skretljiv, on zvjera okolo. Sve smo si bliže, meni zaustavni trak k’o FAP-u koji tegli bager, njemu puno manji, ali i on ima slušalice i ne gleda ispred sebe, nego prema nekim curicama koje su izašle na odmor. Ja kočim i stanem na milimetar ispred njega skoro ga pokupivši, a balonja samo onako zakrene kotač i produži. Bez isprike. Stajem, umirem, lipšem i kapam. Upropasti mi dete tri i pol minute do željenih 20, koliko sam sto posto mogao otrčati da me nije tako brutalno prekinuo. Dabogda zaboravio kombinaciju šifre…

Odšetao sam do placa po zelenje za juhu i Veroniku za Juniora i usput snimao bicikliste. Čudno je to da neke stvari ne primjećuješ dok se tebi ne dese, a kad se tebi dese, onda ih vidiš na stotine – poput očeva s kolicima… Stvarno ih ima čudesnih. Kolica. I biciklista/ica. Pa mi se dijeli s vama to što vidim, i ovom se prilikom duboko ispričavam svima koje u nižim redovima nisam spomenuo, pogotovo one koji normalno, nenapadno i lijepo voze svoja dva kotača i imaju obzira da postoje i drugi ljudi u prometu.

Tu su žene na onim elegantnim glomaznim ruinama s košaricama za gredice cvijeća, naprijed i nazad, i starinskim zvoncetom, koje koriste bicikl uglavnom za pokazivanje, pa su uvijek u nekim veselim, šarenim kombinacijama. Zatim bankarski činovnici i wannabe japiji, koji žele skrenuti pažnju da su premalo plaćeni, ili se upucavaju tajnici na forumu, pa dolaze na posao biciklom u odijelu i s ruksakom na grbi. Onda eko frendli raja, koja s dredloksima, prnjama i općom neurednošću te ležernošću podsjeća na rascvjetali baobab na točkićima i budi u meni želju da opet po stoti put pogledam Kosu. Posebna pohvala ide roditeljima koji od malih nogu hite dete na decimetar iza svoje znojne guze, al barem su na zraku!


Tu su i proćelavi bucmasti dečki iz kvarta, koji muku muče s kilama i koriste bicikl umjesto seksa. Okićeni su ajfonima, pulsmetrima, čeonim lampama, ašovčićima, detektorima metala i trima parima slušalica, te općenito izgledaju kao divlje božićno drvce. Malo su naporni, jer kad ih sretnete, svaku konverzaciju započinju apsolutno beskorisnim podacima tipa: „Evo, od jutros sam prešao 12,8 kilometara tempom od 23 km/h, što pod nagibom i opterećenjem od tri tesle po njutnu kvadratnom iznosi 234 koma 8 megakalorija po centimetru sala…“ Ne dao dragi bog da pritom u ruci imate šnikers ili išta jestivo jer će ti ih onako potni, iznureni, trtobolni i umorni mam sažvakat bez pitanja. Postoji i kategorija Profesionalci, ali to su samo modificirani dečki iz prethodne grupe, koji imaju tanje gadgete, gaćice i kotače.

To su bili simpatični biciklisti, a ima i onih napornih. S obzirom da sam rastavljeni otac koji voli svoj grad i svoje dijete (već fino vozi svoj bajk, bez pomoćnih!), stalno smo negdje po njemu (gradu, ne djetetu) i nekad me malo strah za njega. Zahvaljujući nesposobnim, podlim lopovima koji godinama caruju ovim gradom, nesretni zagrebački biciklisti imaju valjda svega 500 metara uređenih staza. Od kojih im na 300 parkiraju seljačine u, primijetit ćete, vrlo skupim autima. Sirotinja ima obzira, lopine rijetko… Biciklisti koje ne volim sretati se mogu podijeliti u pet osnovnih kategorija:

Zaboli me za sve ostale
Vozih jedared polako, da ću sa sjeverne strane ući na Vukovarsku, kad ispred mene neki bradati lik s rabljenom kapicom fino polako prođe drito preko crvenog. Sluške u ušima i piše SMS s obje ruke. Kako mi je bilo debelo zeleno, kasno sam legao na kočnicu i zažvalio volan, a Rok se čvrsto zavezan durio još pola sata jer mu je ispao mobitel iz ruke pa nije dovršio level. Super mi je ta filozofija: „Ja sam cool jer sam na bajku, a ti si glupi dio aparata koji ne može bez automobila, pa te zato ignoriram i gledam te s visoka, glup si.“ Istina, moronu, ali i moj maleni Klio ima valjda 900 kila jebenog metala i ne želim te imati na duši samo zato jer ti misliš da si otkačen i ne želiš pogledati lijevo i desno, i to još kad nemaš prednost… Ufff… Dajte, ljudi, čemu to?

Provokatori
Oni koji namjerno idu tamo gdje se ne bi smjeli ići, samo zato da dokažu da ih se silom treba poštovati i uvažiti. To su oni koji idu Zelenim valom po srednjoj traci deset na sat, a ne znaju koliko nervoznih i još više loših vozača u tom trenutku jako žuri i ne paze na nešto što nije veličine automobila. Tu spadaju i oni koji voze u parovima, jedni kraj drugih, i neobavezno ćaskaju. Po mogućnosti u rush-houru po kiši…

Baš sam si lepi
Nedavno hodah s Juniorom po Maksimiru, a kraj nas plazi neki poznati lik, kasnije se sjetih da je to onaj dečec s bradicom iz sapunica. Svježe nabildan, sočnih bicepsa, stoji na pedalama i snima eventualno koitalne plavušice koje se vucaraju po kavicama na Vidikovcu. Frajer je provezao osam krugova, snimao, naglo ubrzavao, radio prašinu kočenjem i cijelo vrijeme nije opustio mišiće. Galebiker. Nevjerojatno nešto, živi show! Nemam ništa protiv barenja, i ja imam svoje (loše) sisteme, ali dok je piljio u blajhane dekoltee, skoro je pregazio dvije pudlice i troje djece.

Agresivci
E, njih baš ne volim. To su vam oni klinci koji se zalaufaju pedeset na sat na deset raspoloživih metara prostora sa stisnutom, zgrčenom facom kao da će se svake sekunde ispraznit. Posebno su iritantni kad kroz centar grada idu u grupama po dvoje ili troje i još se dovikuju. Ali onda im se bar stigneš skloniti s puta. OK, vidim ja njih i kužim da je to zgodan adrenalin, kurčio se i barba Riba nekad… Ali, ljudi, pa imam kraj sebe sićušnog šestogodišnjaka, koji je prevelik da ga se drži za ruku i premali da hoda pravocrtno i dugotrajno drži usmjeren pogled na devedeset stupnjeva pred sebe. Idite divljat u prirodu gdje nema stotine ljudi ili ne predstavljajte opasnost. Pliz, pis pipl…

Dobre koke u uskim tajicama
Nabijem vas, triput sam se skoro zabio u auto ispred. Kaljače i dimije na sebe, ne lateks!!! Dobro, na Jarunu može…

Tete s dubokim dekolteom
I grbe na cesti...

Uglavnom, da skratim, nisam mislio ništa loše, niti mrzim bicikliste i bicikle. Samo me strah za mališu i da ja nekog slučajno ne pokupim. Ajd budite kulturni, zbog svih nas. Biciklizam je divan za mišiće, dišne putove i općenito zdravlje, troši ljudski pogon, a ne resurse, ne guta benzin ni osiguranje, a nakon što ga kupiš,više uopće ne trošiš… Možda bih ga stvarno trebao naučiti voziti?

Jebate, koliko će hejtera izdržat do ove rečenice?

Domagoj Jakopović Ribafish
Net.hr 25.05.2012.

Oznake: bicikl, Jarun, Zagreb, vožnja, Ribafish, blog

četvrtak, 09.04.2015.

Kako smo kuhali krokodila: Osveta za maloga Ju Ju!

Kako smo kuhali krokodila: Osveta za maloga Ju Ju!

Vjerojatno ste upoznati s činjenicom, da i moje dijete poput većine devetogodišnjaka može igrati mobitel, kompjuter, tablet i gledati TV nekih 18 sati u kontinuitetu, i da smo mi roditelji danas u biti samo ucjenjivači koji ih na prijevaru uspiju odvući na neke druge zanimacije. Tehnički muzej, Geocaching, bazeni, samo su neke od igrarija kojima pokušavam pokrenuti Teslivoja Zuckerbergovića od svih ekrana svijeta, a kad smo doma – pokušavamo zajedno kuhati.

Kako Rokatanskog ne veseli pretjerano ništa što ne eksplodira, niti se dimi, tako sam probao odigrati na kartu iznenađenja i kupio u Metrou kilogram krokodilovine u vidu fileta, po bahatoj cijeni od sto kuna za kilogram. No, kako je zebra bila 170, dobro sam i prošao.


Odmah da preduhitrim borce za prava gmazova, krokodil inače zimbabveanskog porijekla (zvat ćemo ga Freddy, jer je Mercury sa Zanzibara za koji sam dugo mislio da je u Zimbabweu, a nije, ali mi je super fora), nije mučen prije smrti, i korijene vuče iz uzgoja.

To je pisalo na deklaraciji, sooorkač... Uglavnom, meso je nešto između ugora i kobre, ali nema ni najmanje koštice kao kod iritantnog morskog šila, a bogami je puno mekše na dodir od nabildane zmijurine.


Kako sam prerošto internet u potrazi za receptima, a bilo me strah žicat Gretića i Jankovića da me opet ne sprdaju kao nakon palačinki (mislim da ni ne razgovaraju sa mnom nakon torte od hrenovki), odlučio sam se na dva klasika.


Za tempuru od krokodiletine sam narezao pola prsta debele šnite, ubacio u brašno, ledenu vodu i začine, i pržio u vrelom ulju desetak minuta. Rezultat – žilavkasta piletina s mirisom žaba. Rok je pojeo dva komada na blef dok je gledao Gradnju kuća na drvetu na Discoveryju, ali nije bio nešto oduševljen.


Freddyjev gulaš je pak bio utemeljen na klasičnoj „Dvije glave kapule“ bazi, na koju se onda dodaje rajčica, kurkuma, bosiljak, češnjak i kocke krumpira. Htio sam dodat i vrganje, ali mi ih je bilo teško zamislit kako vire iz pijeska na nekom obronku Hararea... Krčkalo je nekih sat vremena, dok sve nije dobilo zlatnocrvenu boju. Rezultat – sjajan.


Tvrdoća i boja šnicle od morskog psa, dobar otpor, ali ne pretvrdo, okus kvalitetne popare. Rok pojeo tri žlice i dao se slikat. Ali smo morali ić u kentakifrajdčikn, priznajem poraz...


Zaključak, jako fino i jako skupo igranje, jedna recka na zidu povučena, ako imate viška, zovite me da spremam kod vas doma, nema greške. Sad opet idu dani graha i sarme, dosta je razbacivanja, ali je Rok glavna faca u razredu! Pivili ljudi...

Oznake: Ribafish, blog, hrana, krokodil, gula

četvrtak, 26.03.2015.

Nisam Barbi, nisam Ken, ja sam Janjeći manenken!

Što reći, koju posluku porati...
Moja višegodišnja ljubav prema janjetini dobila je hepiend, pa su me ljudi iz Kluba ljubitelja janjetine proglasili janjećim manekenom.

I tako, ako jednom mjesečno želite pojesti puno dobre janjetine, pratite rad kluba, ja odoh slavit, pivili vi meni!

Pa kako kažu na Dnevnik.hr:

Zagreb je dobio prvi Klub ljubitelja janjetine. Imaju himnu, člansku iskaznicu i statut, no njihova jedina politika je ljubav prema pečenoj janjetini. Jedina važna pitanja su koja je najbolja te koja je tajna dobro pečene janjetine.

Ovom neobičnom Klubu priključila se i, jedna od rijetkih ženskih članica, glumica Barbara Bilić, poznata po ulozi u seriji 'Zora dubrovačka'.

'Nema ljubavi kao što je prema hrani, a janjetina je jedna posebna draž i naša tradicija! Stvarno je super, učlanila sam se čim sam došla, postala sam službeni član i sada ponosno nosim bedž', kaže mlada glumica koja ne skriva ljubav prema hrani.

Sve tajne o janjetini znaju i mnogi drugi poznati 'jankofili' iz Kluba, poput Zlatana Zuhrića Zuhre i Domagoja Jakopovića Ribafisha. Cijelu priču pogledajte u prilogu inMagazina.

Video

Oznake: janjetina, blog, Ribafish, klub, hrana

utorak, 10.03.2015.

Kako iz muške perspektive izgleda savršen Dan žena

Muškarci su jednostavni poput ameba, a žene su komplicirane poput najljepše paukove mreže. Koliko god se mi trudili, jako ćemo im teško udovoljiti bilo koji dan u godini, no mogli bismo pokušati barem jedan, onaj njihov praznik, Dan žena. Kako žene ipak jedno misle, drugo govore, a treće rade, vjerojatno ni ovaj pakleni plan nema previše šansi za uspjeh, ali nemojte reći da se nismo makar potrudili proniknuti u vaše misli...

Probudite je oko 10 sati ujutro nakon minimalno 8 i maksimalno deset sati sna. Prilazite njenoj strani postelje izbrijani, troprani, namirisani i istimareni koncentratom kalodonta. Kroz prozor dopiru zrake sunca, ali ne drito na nju, soba je blago prozračena, ali nije hladno, prstima ste skupili mucice i prašinu s poda i pospremili sav višak veša na nevidljivo mjesto.

U rukama držite pogolemu tacnu s vrelom kavom, optimalnom količinom žitarica, žlicom za lijevu i desnu ruku, light i punomasnim mlijekom te tri vrste sokova. S radija dopire senzualna, ali ne plačna glazba, dovoljno tiha da se razaznaju riječi, no nikako ne preglasna da ju ne zasmeta pri buđenju. Dodajete joj njezin mobitel s punjenja, oprezno, sa štapom, kako ne bi pomislila da je špijunirate, a kao bonus joj dajete i svoj mobitel, e ne bi li provjerila koje prljave kuje vam se upucavaju dok ona miruje.

Kažete joj da je najljepša i kako ste zaljubljeni u nju od prvog trena kad je ona vidjela vas, ponovite to između sedam i dvanaest puta dok mijenjate stanice, milkite korijen vlasišta i popravljate jastuk. Ne palite kompjuter i ignorirate sav svijet oko vas, punite joj opcionalno kadu s 250 litara ne prevrele vode, palite set svijeća u 37 mirisa od Bospornog zumbula do Šrilankanskog mošusnog albino pastuha limited edition V2, razbacujete kilogram sušenih latica ruža po putu kojim bi se ona trebala kretati, i uvlačite se u krevet. Prije toga napravite 80 sklekova kako ne biste bili slučajno previše hladni. Hinite kao da ćete voditi ljubav, ali se u jednom trenu naglo predomislite i kažete – a da se mi samo malo mazimo, taj seks je ionako precijenjen...

Ljubite je senzualno, ali s dozom muškosti, ne riskirate je pipati tamo gdje vi volite, a ona logično ne, koncentrirate se na leđa, vrat i pokoje bedro, po mogućnosti zabivši svoje spolovilo u jastuk, boroletu ili utičnicu, kako je ne biste povrijedili kad vam je već tako spontano, lijepo i romantično. Kad primijetite da se već treći put ljubite na isti način, lagano se pokušajte spustiti glavom prema podnožju, na što će ona sretna i nasmijana zaključiti da mora na WC. Otrčite se umiti ledenom vodom u kuhinju, prigrijte opet kavu, na tople kruščiće namažite maslac s nekim slatkim namazom (i jedan s paštetom za sebe), pa kako ženske kupaonice jutrima traju po sat vremena, pripremite meso i povrće za pečenje, nakon što ćete je odvesti u shopping s najboljom prijateljicom i vašom karticom. Osim tog poklona, u kineski kolačić joj zamotajte vaš password na Facebooku, kako bi mogla u miru pogledati s kime se dopisujete, tko ti je ta sisata zblajhana drolja... A to vam je sestrična.

Kad čujete da izlazi iz kupaone, vratite se u krevet potpuno nezainteresirani i uz spontane riječi, o Bože, Isuše i Šivo, kako si lijepa, stvarno si lijepa, ali sad si najljepša uopće ikad volim te zauvijek, nikad se nemoj depilirati ni smršaviti, savršena si, čemu to uopće, ponudite joj kavicu spremni da joj izrecitirate raspored za danas, naravno, potpuno spremni na njene nužne preinake.

Kad ona nakon prvog srka razočarano kaže „Molim!? Šećer? Ono, kaj nisi mogao staviti steviju u sirupu, mislim, helou!?“, vi se lijepo dignite, pokrijte je s buketom karanfila i odite na burek i utakmicu... Ne treba pretjerivati, zar ne?

Ribafish, alias Šaptač ženama je samozvani guru muško-ženskih odnosa koji uopće ne zna ni s muškarcima ni ženama, i vjerojatno je još uvijek jumfer, ali je sretan kad nasmije ikoga tko je pročitao nešto nakon lektire za osmi razred. Tako ga i probajte shvatiti...

Kolumna je izašla na portalu Dnevnik.hr.

Oznake: Ribafish, blog, žene, muškarci, seks

utorak, 30.12.2014.

Nije dete dupe da ga ima svako

Rijetko nešto šeram, ali ovo je predivno...

Nije dete dupe da ga ima svako
Ja sam dete razvedenih roditelja. I jedinac. Nažalost. Bio je to tužan brak dvoje veselih ljudi. Bila je to ćopava porodica još i pre nego što je prohodala. Ta moja porodica vraćana je defibrilatorima iz kome i kliničke smrti nekoliko puta. Onda je još bolesnija nastavljala da pati od raznoraznih malignih tumora. Od nepoverenja, sujete, loše komunikacije, straha, gluposti, tuđih saveta, ličnih nesigurnosti i velikih očekivanja.

<< Arhiva >>