U grlu je bila knedla veličine Banditovog računa, ali sve je nekako išlo svojim tokom. Dvadesetak plivača došlo je prošle nedjelje na Jarun kako bi se neslužbenom trkom na 1700 metara podsjetili na Berislava Gauša. Bero je naime, nedavno, otišao u vječna lovišta, neko bolje mjesto s više traka za plivanje, zgodnih komada za škicanje, i puno, jako puno ledenih pivica...
Svakih nekoliko godina krenem se baviti s nečim o čemu prije nisam ni sanjao. Pjevanje u zborovima, curling, bowling, piva, ćevapi... Oko većine toga se baš ono priljepački zadržim dobrih pet godina, a onda odem dalje. Srećom pa to nije slučaj s Juniorom, ali je bio s – plivanjem. Nikad nisam bio dobar plivač, počeo sam u dvadeset i nekoj nakon što sam potrgao sve zglobove na odbojci i doktor mi zabranio ikakvo trčanje i skakanje. Kako mi je na Agronomiji bilo lakše plivat na Mladosti od mamurnog pentranja na Sljeme, tako sam upoznao Pišpeka, i s njim otišao na prvi maraton. Preko-Zadar, skoro 6 kilometara, ispod sat i dvadeset, adrenalin, crno duboko more, prestizanje, finiširanje, muzika, pljesak, klopa, pivice... Odmah sam se pelcao i godinama uživao u stopiranjima na more, upoznavanju obale i organizatora, od Celja i Maribora, preko Karklovca i Siska, do kompletne obale – cijelo ljeto se plivalo, i nije bilo slobodnog vikenda! U tom žaru sam i osobno osnovao dva maratona, Rab i Velu Luku, i igrao se sve dok si nisam zadao pretvrd orah. Preplivao sam Faros i to je bilo to. Nedostatak motivacije, rođenje djeteta i pucanje tetive bile su dovoljno da klasično odustanem, pogotovo jer su došli mlađi i brži pastusi poput Siniše ili Zdravka...
No, bilo je tu i starih pastuha, luđaka od 45, 50 i 55 godina koji su maratone shvaćali kao smisao života. Vikend odmor od svega lošeg, užurbanog, zagađenog... Hromi, Horvat, Čavlek - to je uglavnom bila ekipa koja se ne bi strgala do kraja na plivanju, jer su finiš čuvali za pivicu i priče o blesavim stvarima koje su im se događale usput. I uvijek sam sjedio s njima, priče o treninzima, prehrani uz izosport su mi ipak bile malo manje zanimljive, baš kao i Beri. Liku koji bi uvijek bio tu, poput nekog dobrog duha, star ko moj stari, nekako izvijen, s četiri prsta na desnoj nozi... Kad sam ga prvi put vidio na startu, džentlmenski sam pustio dedu ispred sebe, misleći u sebi – bože, još jedan skalp, ovog preplivam nakon kile janjetine... Bero me oprao taj put, i sljedeći put, i skoro svaki put, baš kao i Veljko Rogošić u sedamdeset i nekoj... Jer i Veljko i Bero su bili Plivači s velikim P, borbene uvježbane mašine koje su se u vodi snalazile puno bolje nego na kopnu. Za razliku od podosta bahatog šjor Veljka, pokoj mu duši, Bero je vazda bio tih, šutljiv, a kad bi i prozborio nešto, bila je to neka dobra zezancija. Obilazio je svjetska prvenstva veterana, grabio milje, nikada se nije umarao. Živio je plivanje... Vodio je plivačke bilješke i almanahe, vječito vježbao na nekom od bijedna dva-tri zagrebačka bazena, bio tu čim bi voda prešla 15 stupnjeva...
Gdje se plivalo, tu je bio Bero, gdje se pila pivica, i tu je bio Bero. Koliko puta bi me dočekala ledena gorka tekućina kad bih se poput trule moruzgve uspinjao rivama Rtine, Poreča, Rovinja, Omiša, Crikvenice, a Bero me, već suh sprdao – kaj je mali, opet si fulal bovu? Koliko puta smo se pripiti vraćali brodovima i autima na kontinent, ne znajući plivamo li radi piva, ili pijemo pivo da bi se više veselili plivanju? Beru nisam ulovio niti na bazenu, niti u slatkoj vodi, uvijek je taj bivši kušač piva Zagrebačke Pivovare imao taj zaveslaj više, i nikad mi nije bilo na kraj pameti, koliko god ja razmaženi egotrip bio – biti ljubomoran na ćoravog didu, zaštitni znak Novog Zagreba, Hrvatskog Saveza Daljinskog Plivanja, maratona, vode, mora...
Okupili smo se u nedjelju na Jarunu. Zbog onečišćenja vode, ovog ljeta nije bilo Jarunske lige ni maratona Zagreb Open. Jarun zapušten, lopoči kao mangrove, ne bih se usudio sam... Kilav sam i star, boli me rame, i nisam plivao dulje od 50 metara u komadu dobre četiri godine. A onda su iz Posejdona javili da Bere više nema i da ćemo se naći na pontonima na malom jezeru. Kao po komandi, izvukao sam naočale, gaće, ručnik i šampon, kao i nebrojeno puta do tada. I zaboravio Niveu, isto kao i uvijek. Došli, rukovali se, presvukli se, gaće su mi nakon x godina nekorištenja stajale kao Žaku svilene tange, svi smo pričali nešto neodređeno kao na tulumu Jehovinih svjedoka, a onda je Siniša rekao da krećemo.
Stajali smo tamo, dvadesetogodišnjaci, oni od 60, jedna djevojka i Jarun pred nama, nekako nikad čišći i bistriji, kao da se i on smrznuo kad je čuo da Bero više neće lomiti njegovu površinu. Ušutili smo na minutu i skočili, krenuli polako preplivati tih 1700 metara, usta punih lopoča i pažljivim pogledom prema dnu i somu Juri. I bio sam sretan. Opet sam bio Plivač, dobrih 400 metara sam držao tempo, lebdio iznad vode i kontrolirao utrku, gledao oko sebe i prepoznavao protivnike, lovio brazde, tražio bovu u daljini... A onda sam crko jer sam debel, lijen i star, a i to rame... Uletio sam u lopoče, umorio se i htio prošetati nazad, iako sam to učinio samo jednom u karijeri. I onda sam vidio ono što bi sigurno Bero prokomentirao – tetu na plaži u toplesu, bližu njegovoj generaciji nego mojoj, nasmijao se, stisnuo zube i otplivao do kraja. Dotaknuo sam ciljnu stepenicu na kojoj mi je od sprintanja tijekom godina definitivno ostala koja kila duše, odahnuo, pogledao u nebo i rekao – Berislave, za ovo ima da me čeka gajba ledene Žuje kad dođem gore...
Sjeli smo na pivu u „Čistilište“ pale su dvije Rezane po lubanji, ismijali smo se starim forama, upoznali nove ljude, čak sam se i malo zaljubio u tetu koja pliva brže od mene i onda sukne kriglu, zašutili kad smo se sjetili frenda, i otišli punog srca. Hvala ti Bero, bila je čast plivati s tobom, vidimo se jednom, čuvaj mjesto u stazi i pripremi mi pivkana. Počivao u miru.
Hvala na fotografijama plivačkom klubu Zg Posejdon...
Oznake: plivanje, Jarun, liga, novi zagreb, pk posejdon, Ribafish
Moj se grad skupa sa mnom pospano budio, voda za kavu je vrijući proizvodila one prištiće, a ja sam sinoć skuhani grah šefljom mlitavo vadio u plastične posude za zamrzavanje. Probao sam ga još jednom, mrvu rijetko i preljuto – Fikete, hvala ti za jalapenose, jebali me jalapenosi… Bio sam si trom, ono, imao sam i boljih dana. Pogledao sam sivilo kroz prozor, izvadio vagu ispod kreveta, napravio kiselu facu i krenuo spojiti neugodno s beskorisnim. Da, otišao sam na još jedan pokušaj džoginga, na tri minute udaljeno školsko dvorište.
Sakati morž zamotan u trenirku i duksu klatio se, nekoć igralištem, danas poluparkiralištem, izbjegavajući nabacane automobile i pazeći da se ne posklizne na mokri asfalt – uostalom, znate što se dogodilo Čarliju sa Soundseta (sori Čarli, neću te više zvat na curling, ozdravi brzo)… Radije bih išao u šumu ili na travu, ali to su prirodni nedostaci života u centru i manjka slobodnog vremena.
Bio sam ponosan na otrčanih 16 i pol minuta, ako oduzmemo barem šest za otpetljavanje i uguravanje ispadajućih slušalica u uho, kad je drito ispred mene niotkud izronio neki dečec na biciklu. Trčim ja svojih 8 na sat, vozi on 20, ja gledam ispred sebe, masivan i teško skretljiv, on zvjera okolo. Sve smo si bliže, meni zaustavni trak k’o FAP-u koji tegli bager, njemu puno manji, ali i on ima slušalice i ne gleda ispred sebe, nego prema nekim curicama koje su izašle na odmor. Ja kočim i stanem na milimetar ispred njega skoro ga pokupivši, a balonja samo onako zakrene kotač i produži. Bez isprike. Stajem, umirem, lipšem i kapam. Upropasti mi dete tri i pol minute do željenih 20, koliko sam sto posto mogao otrčati da me nije tako brutalno prekinuo. Dabogda zaboravio kombinaciju šifre…
Odšetao sam do placa po zelenje za juhu i Veroniku za Juniora i usput snimao bicikliste. Čudno je to da neke stvari ne primjećuješ dok se tebi ne dese, a kad se tebi dese, onda ih vidiš na stotine – poput očeva s kolicima… Stvarno ih ima čudesnih. Kolica. I biciklista/ica. Pa mi se dijeli s vama to što vidim, i ovom se prilikom duboko ispričavam svima koje u nižim redovima nisam spomenuo, pogotovo one koji normalno, nenapadno i lijepo voze svoja dva kotača i imaju obzira da postoje i drugi ljudi u prometu.
Tu su žene na onim elegantnim glomaznim ruinama s košaricama za gredice cvijeća, naprijed i nazad, i starinskim zvoncetom, koje koriste bicikl uglavnom za pokazivanje, pa su uvijek u nekim veselim, šarenim kombinacijama. Zatim bankarski činovnici i wannabe japiji, koji žele skrenuti pažnju da su premalo plaćeni, ili se upucavaju tajnici na forumu, pa dolaze na posao biciklom u odijelu i s ruksakom na grbi. Onda eko frendli raja, koja s dredloksima, prnjama i općom neurednošću te ležernošću podsjeća na rascvjetali baobab na točkićima i budi u meni želju da opet po stoti put pogledam Kosu. Posebna pohvala ide roditeljima koji od malih nogu hite dete na decimetar iza svoje znojne guze, al barem su na zraku!
Tu su i proćelavi bucmasti dečki iz kvarta, koji muku muče s kilama i koriste bicikl umjesto seksa. Okićeni su ajfonima, pulsmetrima, čeonim lampama, ašovčićima, detektorima metala i trima parima slušalica, te općenito izgledaju kao divlje božićno drvce. Malo su naporni, jer kad ih sretnete, svaku konverzaciju započinju apsolutno beskorisnim podacima tipa: „Evo, od jutros sam prešao 12,8 kilometara tempom od 23 km/h, što pod nagibom i opterećenjem od tri tesle po njutnu kvadratnom iznosi 234 koma 8 megakalorija po centimetru sala…“ Ne dao dragi bog da pritom u ruci imate šnikers ili išta jestivo jer će ti ih onako potni, iznureni, trtobolni i umorni mam sažvakat bez pitanja. Postoji i kategorija Profesionalci, ali to su samo modificirani dečki iz prethodne grupe, koji imaju tanje gadgete, gaćice i kotače.
To su bili simpatični biciklisti, a ima i onih napornih. S obzirom da sam rastavljeni otac koji voli svoj grad i svoje dijete (već fino vozi svoj bajk, bez pomoćnih!), stalno smo negdje po njemu (gradu, ne djetetu) i nekad me malo strah za njega. Zahvaljujući nesposobnim, podlim lopovima koji godinama caruju ovim gradom, nesretni zagrebački biciklisti imaju valjda svega 500 metara uređenih staza. Od kojih im na 300 parkiraju seljačine u, primijetit ćete, vrlo skupim autima. Sirotinja ima obzira, lopine rijetko… Biciklisti koje ne volim sretati se mogu podijeliti u pet osnovnih kategorija:
Zaboli me za sve ostale
Vozih jedared polako, da ću sa sjeverne strane ući na Vukovarsku, kad ispred mene neki bradati lik s rabljenom kapicom fino polako prođe drito preko crvenog. Sluške u ušima i piše SMS s obje ruke. Kako mi je bilo debelo zeleno, kasno sam legao na kočnicu i zažvalio volan, a Rok se čvrsto zavezan durio još pola sata jer mu je ispao mobitel iz ruke pa nije dovršio level. Super mi je ta filozofija: „Ja sam cool jer sam na bajku, a ti si glupi dio aparata koji ne može bez automobila, pa te zato ignoriram i gledam te s visoka, glup si.“ Istina, moronu, ali i moj maleni Klio ima valjda 900 kila jebenog metala i ne želim te imati na duši samo zato jer ti misliš da si otkačen i ne želiš pogledati lijevo i desno, i to još kad nemaš prednost… Ufff… Dajte, ljudi, čemu to?
Provokatori
Oni koji namjerno idu tamo gdje se ne bi smjeli ići, samo zato da dokažu da ih se silom treba poštovati i uvažiti. To su oni koji idu Zelenim valom po srednjoj traci deset na sat, a ne znaju koliko nervoznih i još više loših vozača u tom trenutku jako žuri i ne paze na nešto što nije veličine automobila. Tu spadaju i oni koji voze u parovima, jedni kraj drugih, i neobavezno ćaskaju. Po mogućnosti u rush-houru po kiši…
Baš sam si lepi
Nedavno hodah s Juniorom po Maksimiru, a kraj nas plazi neki poznati lik, kasnije se sjetih da je to onaj dečec s bradicom iz sapunica. Svježe nabildan, sočnih bicepsa, stoji na pedalama i snima eventualno koitalne plavušice koje se vucaraju po kavicama na Vidikovcu. Frajer je provezao osam krugova, snimao, naglo ubrzavao, radio prašinu kočenjem i cijelo vrijeme nije opustio mišiće. Galebiker. Nevjerojatno nešto, živi show! Nemam ništa protiv barenja, i ja imam svoje (loše) sisteme, ali dok je piljio u blajhane dekoltee, skoro je pregazio dvije pudlice i troje djece.
Agresivci
E, njih baš ne volim. To su vam oni klinci koji se zalaufaju pedeset na sat na deset raspoloživih metara prostora sa stisnutom, zgrčenom facom kao da će se svake sekunde ispraznit. Posebno su iritantni kad kroz centar grada idu u grupama po dvoje ili troje i još se dovikuju. Ali onda im se bar stigneš skloniti s puta. OK, vidim ja njih i kužim da je to zgodan adrenalin, kurčio se i barba Riba nekad… Ali, ljudi, pa imam kraj sebe sićušnog šestogodišnjaka, koji je prevelik da ga se drži za ruku i premali da hoda pravocrtno i dugotrajno drži usmjeren pogled na devedeset stupnjeva pred sebe. Idite divljat u prirodu gdje nema stotine ljudi ili ne predstavljajte opasnost. Pliz, pis pipl…
Dobre koke u uskim tajicama
Nabijem vas, triput sam se skoro zabio u auto ispred. Kaljače i dimije na sebe, ne lateks!!! Dobro, na Jarunu može…
Tete s dubokim dekolteom
I grbe na cesti...
Uglavnom, da skratim, nisam mislio ništa loše, niti mrzim bicikliste i bicikle. Samo me strah za mališu i da ja nekog slučajno ne pokupim. Ajd budite kulturni, zbog svih nas. Biciklizam je divan za mišiće, dišne putove i općenito zdravlje, troši ljudski pogon, a ne resurse, ne guta benzin ni osiguranje, a nakon što ga kupiš,više uopće ne trošiš… Možda bih ga stvarno trebao naučiti voziti?
Jebate, koliko će hejtera izdržat do ove rečenice?
Domagoj Jakopović Ribafish
Net.hr 25.05.2012.
Oznake: bicikl, Jarun, Zagreb, vožnja, Ribafish, blog
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sitne vaginarije:
Privatni mail:
ribafish@gmail.com
Ribafishov najopširniji hrvatski test ćevapa u somunu
Ljudi koje cijenim:
ZDENKOV KULTURNI KOMBI - Kum 1, bez njega ne bi bilo ni mamurluka, izleta, Levellersa, Modre Špilje...
SVIJET U BOCI - Kum 2, moj uzor, svjetlo na početku tunela, pivopija, erudit, laki centar i uholaža
SISAJED- Lud čoek. Da je više takvih, ne bi Hateveja bilo
KAZZO MORTALE- Ponekad još luđi čovjek. Riznica pornografije, zlatan dečko
ČAČINAČKI ALKOSI - To je navijač, a ne ja. A i obećo je čvarke. A, bogami, i poslo je čvarke. I to čvarke koji su više špek nego čvarci
YELLENA – Mudro zbori
ANALNA CARICA- Oralna kontesa, Vaginalna vojvotkinja, Barunica Međice, Pazušna vikarica... Ma božanstvo!
AMBER - Kraljica dizajna!
JAZZIE - Dnevna doza cinizma iz ženske perspektive
RUDARKA - Kratko, jasno i u vugla
APARATCZYK - Legenda, ljudina, kralj!
DIVLJA SKUŠA - Voli ćevape
ORGANIZAM - Luda ko šlapa
PKLAT - Čovjek otišao na posudbu u centralnu Kinu, jede paradajz sa šećerom, ima tuš iznad čučavca, svaki dan prolazi pokraj kuraba u vunenim štramplama, i tak...
SONJECKA - Moja strip b(l)oginja!
AMY DAMON - Kupila me tekstom o birokraciji!
PARLIAMENT - Uf, kako lijepo izvuče rečenicu
KAKO JE POČEO (S)RAT U MOM POTOKU - Totalno pitak i zanimljiv početak jednog sjajnog romana
MUFASA - Lud
RUTVICA - Ko da sebe čitam...
KEKS UND SMRAD - Dobro...
SAROUKH - Čovjek putuje tamo gdje bi i ja htio...
KULTPUBLISHER - Sam pokrenuo magazin i živi od toga što ga uređuje! Kapa dolje!
PAJO PAKŠU - Vinkulja do Szekesfehervara! Paju za Bana! Živijooo!!!
UMORNI KONJ - Roker!
LEZI LEBE DA TE... - Doktor is back. Čovjek koji što god da napiše ima glavu i rep!
BEERLOVER - Jes da je mlad, ali zna, hoće i može. Popit. Recenzije piva a la carte!
MAXTURBATOR - Turbopervertit!!!
ZRINSKO PISMO - Zna se ko je u Kulturu išo!!!
PERO PANONSKI - Mladić koji obećava
POKOJNI TOZA - Poznati kantautor lakih nota
FRKACHU - Moj osobni bowling trener
TAJPVRAJTER - Pivopija i pisac
GURWOMAN - Recenzira pive, putuje i kuha po svojim receptima. Ideal!
DIDA 99 - Klopica, cugica, putovanja, koncerti... Hedonist
ATHENA AIR - Iako je zrak iznad Atene - smog, ova koka je dokaz da su Riječanke najbolje cure u Rvata!
NEMETZ - Istomišljenik, placeni ubojica (s placa)!!!
STRIPTIIIIIZ - Liftboy odlijepio i crta stripove!
MOSOR - eto, tako ja vidim posljedice pozara na Kornatima. Sjajan tekst!
BEGIZMI - da sam iz Splita, da se nisam šišo i da znam svirat, mislim da bi se družio s čovjekom!
BRAK, SEKS... - četri kuta kuće, luster i još štošta!
ARHIVA
dnevnik 1 - Prije poroda...
dnevnik 10 - Dan De
dnevnik 20 - Rodija se sin!
dnevnik 30 - I mi bi spavali
dnevnik 40 - Zašto plače?
dnevnik 50 - Prvi zub!
CRO TRASH ENCIKLOPEDIJA!
Svezak 1: A - B
Svezak 2: C - D
Svezak 3: E - F
Svezak 4: G - H
Svezak 5: I - J
Svezak 6: K - L
Svezak 7: M - N
Svezak 8: O - P
Svezak 9: R - S
Svezak 10: Š - T