Marketing
Bilo je časno plivati s Berom
U grlu je bila knedla veličine Banditovog računa, ali sve je nekako išlo svojim tokom. Dvadesetak plivača došlo je prošle nedjelje na Jarun kako bi se neslužbenom trkom na 1700 metara podsjetili na Berislava Gauša. Bero je naime, nedavno, otišao u vječna lovišta, neko bolje mjesto s više traka za plivanje, zgodnih komada za škicanje, i puno, jako puno ledenih pivica...
Svakih nekoliko godina krenem se baviti s nečim o čemu prije nisam ni sanjao. Pjevanje u zborovima, curling, bowling, piva, ćevapi... Oko većine toga se baš ono priljepački zadržim dobrih pet godina, a onda odem dalje. Srećom pa to nije slučaj s Juniorom, ali je bio s – plivanjem. Nikad nisam bio dobar plivač, počeo sam u dvadeset i nekoj nakon što sam potrgao sve zglobove na odbojci i doktor mi zabranio ikakvo trčanje i skakanje. Kako mi je na Agronomiji bilo lakše plivat na Mladosti od mamurnog pentranja na Sljeme, tako sam upoznao Pišpeka, i s njim otišao na prvi maraton. Preko-Zadar, skoro 6 kilometara, ispod sat i dvadeset, adrenalin, crno duboko more, prestizanje, finiširanje, muzika, pljesak, klopa, pivice... Odmah sam se pelcao i godinama uživao u stopiranjima na more, upoznavanju obale i organizatora, od Celja i Maribora, preko Karklovca i Siska, do kompletne obale – cijelo ljeto se plivalo, i nije bilo slobodnog vikenda! U tom žaru sam i osobno osnovao dva maratona, Rab i Velu Luku, i igrao se sve dok si nisam zadao pretvrd orah. Preplivao sam Faros i to je bilo to. Nedostatak motivacije, rođenje djeteta i pucanje tetive bile su dovoljno da klasično odustanem, pogotovo jer su došli mlađi i brži pastusi poput Siniše ili Zdravka...
No, bilo je tu i starih pastuha, luđaka od 45, 50 i 55 godina koji su maratone shvaćali kao smisao života. Vikend odmor od svega lošeg, užurbanog, zagađenog... Hromi, Horvat, Čavlek - to je uglavnom bila ekipa koja se ne bi strgala do kraja na plivanju, jer su finiš čuvali za pivicu i priče o blesavim stvarima koje su im se događale usput. I uvijek sam sjedio s njima, priče o treninzima, prehrani uz izosport su mi ipak bile malo manje zanimljive, baš kao i Beri. Liku koji bi uvijek bio tu, poput nekog dobrog duha, star ko moj stari, nekako izvijen, s četiri prsta na desnoj nozi... Kad sam ga prvi put vidio na startu, džentlmenski sam pustio dedu ispred sebe, misleći u sebi – bože, još jedan skalp, ovog preplivam nakon kile janjetine... Bero me oprao taj put, i sljedeći put, i skoro svaki put, baš kao i Veljko Rogošić u sedamdeset i nekoj... Jer i Veljko i Bero su bili Plivači s velikim P, borbene uvježbane mašine koje su se u vodi snalazile puno bolje nego na kopnu. Za razliku od podosta bahatog šjor Veljka, pokoj mu duši, Bero je vazda bio tih, šutljiv, a kad bi i prozborio nešto, bila je to neka dobra zezancija. Obilazio je svjetska prvenstva veterana, grabio milje, nikada se nije umarao. Živio je plivanje... Vodio je plivačke bilješke i almanahe, vječito vježbao na nekom od bijedna dva-tri zagrebačka bazena, bio tu čim bi voda prešla 15 stupnjeva...
Gdje se plivalo, tu je bio Bero, gdje se pila pivica, i tu je bio Bero. Koliko puta bi me dočekala ledena gorka tekućina kad bih se poput trule moruzgve uspinjao rivama Rtine, Poreča, Rovinja, Omiša, Crikvenice, a Bero me, već suh sprdao – kaj je mali, opet si fulal bovu? Koliko puta smo se pripiti vraćali brodovima i autima na kontinent, ne znajući plivamo li radi piva, ili pijemo pivo da bi se više veselili plivanju? Beru nisam ulovio niti na bazenu, niti u slatkoj vodi, uvijek je taj bivši kušač piva Zagrebačke Pivovare imao taj zaveslaj više, i nikad mi nije bilo na kraj pameti, koliko god ja razmaženi egotrip bio – biti ljubomoran na ćoravog didu, zaštitni znak Novog Zagreba, Hrvatskog Saveza Daljinskog Plivanja, maratona, vode, mora...
Okupili smo se u nedjelju na Jarunu. Zbog onečišćenja vode, ovog ljeta nije bilo Jarunske lige ni maratona Zagreb Open. Jarun zapušten, lopoči kao mangrove, ne bih se usudio sam... Kilav sam i star, boli me rame, i nisam plivao dulje od 50 metara u komadu dobre četiri godine. A onda su iz Posejdona javili da Bere više nema i da ćemo se naći na pontonima na malom jezeru. Kao po komandi, izvukao sam naočale, gaće, ručnik i šampon, kao i nebrojeno puta do tada. I zaboravio Niveu, isto kao i uvijek. Došli, rukovali se, presvukli se, gaće su mi nakon x godina nekorištenja stajale kao Žaku svilene tange, svi smo pričali nešto neodređeno kao na tulumu Jehovinih svjedoka, a onda je Siniša rekao da krećemo.
Stajali smo tamo, dvadesetogodišnjaci, oni od 60, jedna djevojka i Jarun pred nama, nekako nikad čišći i bistriji, kao da se i on smrznuo kad je čuo da Bero više neće lomiti njegovu površinu. Ušutili smo na minutu i skočili, krenuli polako preplivati tih 1700 metara, usta punih lopoča i pažljivim pogledom prema dnu i somu Juri. I bio sam sretan. Opet sam bio Plivač, dobrih 400 metara sam držao tempo, lebdio iznad vode i kontrolirao utrku, gledao oko sebe i prepoznavao protivnike, lovio brazde, tražio bovu u daljini... A onda sam crko jer sam debel, lijen i star, a i to rame... Uletio sam u lopoče, umorio se i htio prošetati nazad, iako sam to učinio samo jednom u karijeri. I onda sam vidio ono što bi sigurno Bero prokomentirao – tetu na plaži u toplesu, bližu njegovoj generaciji nego mojoj, nasmijao se, stisnuo zube i otplivao do kraja. Dotaknuo sam ciljnu stepenicu na kojoj mi je od sprintanja tijekom godina definitivno ostala koja kila duše, odahnuo, pogledao u nebo i rekao – Berislave, za ovo ima da me čeka gajba ledene Žuje kad dođem gore...
Sjeli smo na pivu u „Čistilište“ pale su dvije Rezane po lubanji, ismijali smo se starim forama, upoznali nove ljude, čak sam se i malo zaljubio u tetu koja pliva brže od mene i onda sukne kriglu, zašutili kad smo se sjetili frenda, i otišli punog srca. Hvala ti Bero, bila je čast plivati s tobom, vidimo se jednom, čuvaj mjesto u stazi i pripremi mi pivkana. Počivao u miru.
Hvala na fotografijama plivačkom klubu Zg Posejdon...
Post je objavljen 08.09.2015. u 10:23 sati.