::ribafish - čovjek krnje jetre::

utorak, 06.10.2015.

Najbolje tijesto za pizzu u povijesti!

Dobro, nije baš pizza, ali je nadjevena pogača, konkretno - agrifocaccia!




U Bulldogu nisam nikad visio jer mi je bio skup, kao što to i priliči mjestu namijenjenom strancima u strogom centru metropole. Jednom sam tamo vodio Dina nakon što nam je nabavio krvavi, ali sjajno plaćeni fush, ubili smo par tamnih Leffeova dok smo mislili da je to pivski plafon, a mi neopisive face s pogledom na cijelu Bogovićevu nakon godina provedenih ispred kioska s konzervama u Tkalči... Jednom sam u Bulldogu bio na Meritinoj promociji, par puta lokao sa stranim navijačima na njihov račun, i nisam ni znao da je postao i restoran, sve dok nisam čuo da imaju najskuplji hamburger u gradu. Igrom slučaja, kako se nekome nije sviđao moj test zagrebačkih hamburgera - nikad ga nisam probao, ali sam svojim posvuduškim, pardon, istraživačko novinarskim instinktom nedavno došao i do važne informacije: u restoranu Bulldog petkom i subotom se može isprobati poseban talijanski specijalitet – agrifocaccia.



Agrifocaccia se na području Verone, Parme i Rima izrađuje po posebnoj recepturi lokalnih kuhara s agroturizma San Bruno della Certosa. Za njezinu se izradu koristi brašno iz Italije koje kombinira razne vrste žitarica i nastaje u tradicionalnom mlinu, a čiji kilogram stoji 35 kuna. Samo tijesto se priprema s pivskim kvascem u više faza i njegova izrada traje gotovo 48 sati. Prvi se dan priprema dio tijesta koji „odmara“ 24 sata, a drugi dan se dodaju ostali sastojci, vrlo precizno i u određeno vrijeme, tijesto se potom oblikuje u pogaču i diže drugi put. Takvo bogato, mekano tijesto spremno je da se sjedini s okusima u pomno spravljenom nadjevu.





Trenutno postoji par vrsta koje stoje od 90 do 150 kuna, Margarita (mozzarela, rajčica umak), Margarita (mozzarela, rajčica umak), Mozzarella buffala, pečena marinirana cherry rajčica, Dimljena slanina, pecorino sir, Tuna steak, karamelizirani luk, Argentinski ribeye steak, rikula, salsa, karamelizirani luk, Margarita, argentinski ribeye steak, rikula...




Kad pomisliš da je puno dati toliko love za pizzu, prvi dojam seksi napuhnute buce s talijanskim tananim pršutom i komadima bivolje mozzarele te lagano natjeraju da se sjetiš da je život samo jedan i previše vrijedan da jedeš loše parče suhe i žilave pizze s nadomjestkom svega. Drugi bonus je kad je primite u ruku, onako lagane korice i sve flafaste, a treći i najbitniji je prvi zagriz. Kao da si skinuo djevičanstvo nekoj netom punoljetnoj vili, plemeniti hrsk, puvanje ekstradjevičanske korice skrivenog planinskog jezera... Ajme majko... Oni koji me bolje znaju reći će bam da sam u vječnoj potrazi za najboljim kruhom, tijestom, poderanim gaćama, pogačama, ali ovo još nisam doživio. Pet centimetara divote, mekoće i okusa, obrubljeno idealno tvrdom opnom. Drage lepinje u Bicku i Batku, žao mi je, imamo promjenu na ljestvici...




Kompletan dojam je sjajan, mozzarela je miljama od ove antistresne loptice koju imamo u dućanima, iako bih ja tu dodao i maslina, i kapara, i motra, pa čak i mrvu hrena, ali to su tek moje sitne perverzije. Uglavnom, ako se želite kvalitetno počastiti uz solidan izbor piva (hvala sjajnom konobaru na otvorenosti i potpunoj edukaciji), definitivno posjetite Bulldog. A sad me narajcao i hamburger kad ga je šef sale tako nahvalio... Život je lijep kad se veseliš dobrim stvarima, zar ne? I da, Roku je bila premasna jer je prelivena s vrhunskim maslinjakom. Ah, i ja sam jeo samo hrenovke i mesne doručke u toj dobi, shvatit će - pomfrit im je izvrstan!





Uglavnom, u ovom osebujnom talijanskom specijalitetu možete u Bogovićevoj 6 uživati samo petkom i subotom i to rezervacijom na tel. 01 4002 077 - tijesto se, naime, može koristiti samo jednu večer, nakon čega gubi svoja svojstva hrskavost i kvalitetu. Dakle, vidimo se, dobar tek!

Oznake: Ribafish, Bulldog, Agrifocaccia, Zagreb, špica

subota, 03.10.2015.

Smrt bowlinga u Zagrebu - pravi trenutak za novi početak!

Bowling Klub Nomad, aktualni prvak države, polako se priprema za novu sezonu. No, Zagreb je ostao bez sve četiri bowlingane u kojima se igralo zadnjih pet godina. Pitao sam predsjednika kluba Sašu Petkovića u kojoj su fazi šampioni, a u kojoj hrvatski bowling.



Kakvo je stanje sa stazama u Zagrebu?
Situacija je takva da smo se vratili 1O-ak godina unazad umjesto da idemo naprijed. Bowling centri se otvaraju i još brže zatvaraju. Trenutno se u Zagrebu ne trenira i ne igra bowling.



Koje su šanse da se to u dogledno vrijeme popravi?
Staze iz Green Golda sele u novi prostor i nadamo se da će do Nove godine profunkcionirati. Interesenata za otvaranje novih centara uvijek ima, ali teško je naći adekvatan i cijenom prihvatljiv prostor.

Gdje se sve može bowlati u Hrvatskoj i na koliko staza?
Sada radi 8 staza u Varaždinu i 16 u Osijeku te postoje još po 4 u Cerni i Vukovaru, ali ne znam njihovo stanje.



Koje su nam susjedne alternative?
Na manje od sat vremena od Zagreba nalaze se Ptuj i Sevnica u Sloveniji, a nisu daleko ni Maribor i Ljubljana. U Sloveniji skoro svako mjesto ima bowling staze. Novost je da se bowling širi i Bosnom i Hercegovinom pa ga tako možete igrati i u Bihaću, Cazinu, Banja Luci...

Što to znači za prvenstvo Hrvatske 2015/2016?
Prvenstva, kupovi i liga će se igrati i dalje u centrima koji rade – Varaždin i Osijek. Zagrebački klubovi su sad u težoj situaciji zbog manjka treninga i većih financijskih izdataka, no preživjeli smo takvu situaciju od 2003. do 2009. pa ćemo i sada. Broj registriranih igrača opet će pasti sa 150 na manje od 100, i to prvenstveno mladih koji sada nemaju niti minimalne uvjete za bavljenje ovim sportom u Zagrebu.

Što kažete na odluku da se (ne) bowla u Japanu na Olimpijskim igrama?
Veliki uspjeh za bowling je da se našao u finalnom izboru za dodatne sportove, no pomalo je razočaravajuće da niti ovog puta nije prošao. Marketing OI usmjeren je prema mlađoj populaciji, a bowlingaši najbolje rezultate postižu između 30. i 40. godine tako da ćemo u Japanu uz očekivane sportove baseball i karate - gledati i surfanje, skateboard i slobodno penjanje.

Koji su zadaci za Nomade u ovoj sezoni?
Osnovni zadatak je očuvati članstvo, organizirati ponešto treninga i nastupiti na svim natjecanjima u organizaciji bowling sekcije. Uz to posjetiti i nekoliko prijateljskih turnira te propagirati ljepotu ovog sporta gdje god stignemo.

Kako vam se može pridružiti, ili vas barem sponzorirati?
Pridružiti nam se može svatko putem kontakta na našoj web stranici. Teško je organizirati kvalitetnija klubska okupljanja dok nema bowling staza u gradu, no mi nećemo odustati od bowlinga. A ako netko misli da nam može pomoći na bilo koji način - mi ćemo ga dočekati raširenih ruku te ćemo pokušati naći zajednički interes u cijeloj priči po imenu bowling.


Dakle, u Zagrebu nema njuha za bowling zato jer bi svatko tko krene u posao s bowlinganama htio u godinu dana zaraditi milijun eura, što nažalost nije realno. Volim bowling, sport, ekipu, druženje nakon tekmi, šačicu divnih entuzijasta s kojima godinama dijelim staze i kugle, i to je stvarno sjajan sport za ljude nakon tridesete. Kao najslabija karika Nomada, u biti sam njegova ponosna maskota koja ima skalpove par velikana ovog sporta, i nadam se da će ova poruka doći do nekoga tko ima novca, vizije i ljubavi prema sportu i zabavi, što u biti bowling i jest.

Vidimo se u Varaždinu, Osijeku i Sloveniji, a vi pogledajte kako su Nomadi proslavili drugi naslov prvaka za redom!

Slunj rules, Nomadi, šampioni!









Vezani članci:
Hrvatska ima prvakinju Mediterana!
https://blog.dnevnik.hr/ribafish/2015/04/1631940264/bowling-hrvatska-ima-prvakinju-mediterana.html

Bowling on the river – kako ove godine nisam osvojio turnir
https://blog.dnevnik.hr/ribafish/2015/01/1631912146/bowling-on-the-river-kako-ove-godine-nisam-osvojio-turnir.html


Sve informacije na: http://www.bk-nomad.hr/

Oznake: Bowling, nomad, Zagreb, Ribafish

petak, 22.05.2015.

Ćevapi u somunu broj 50!!! Bicko Vs CheWap Vs Medvedgrad

CheWap, Kruge 19a

Cijena: Ćevapi 28 kn, kajmak 7
Ćevapi oblik: Dulji nego širi, mogli bi biti veći
Ćevapi okus: Korektan, ali ne pamtljiv
Luk količina, okus: Sasvim dovoljno
Lepinja: Prosječna, mogla bi biti deblja

Na ukletom mjestu gdje nije uspjelo zaživjeti nekoliko vlasnika, u Krugama je nedavno počeo s radom CheWap. Niti sto metara od ubojice ćevapa iz američke države, blizu parkinga, uređen i dotjeran na vrhunskoj razini, CheWap vas prvo natjera da deset minuta gledate slike i džidže, i sjetite se dana provedenih na Kubi. Dodatni plus je mjesto uz roštilj, gdje uživo možete gledati kako mališani upijaju vatru i dobivaju bojicu. To je ujedno i najbolji dio CheWapa, jer se unatoč više nego zanimljive, pa i najoriginalnije ponude u gradu i šire (ćevapi od tune, povrća, janjetine!), baš i nismo oduševili pojedenim. Sasvim korektno, uredno, ne preveliko i ne vrhunski. Tunapi su suhonjavi i sitni, janjičara nam je bilo žao što nisu upotrijebljeni za ražanj, dok je klasični ćevap tek nešto iznad prosjeka. Povrtne nisam probao, ipak moram držati do renomea! Mrvicu više truda uloženih u same ćevape, i sve bi bilo sjajno. Jako ugodno i nasmijano osoblje dodaje pola boda na ocjenu.

Ocjena: 7,5


Bicko, Karlovačka cesta 24

Cijena: Ćevapi 35 kuna, kajmak 10
Ćevapi oblik: Lundgreni, mrcine, opaki momci
Ćevapi okus: Puni dima i mesa
Luk količina, okus: Prosjek
Lepinja: Najbolja u gradu

Tamo gdje Remetinec prelazi u Blato, par minuta iza Arene Zagreb raste uredan, moderan i potpuno nov restoran Bicko. Gazde za sada toliko kombiniraju s gablecima, roštiljem, brizlama, mozgvima, fritajama od 1000 jaja, i čime sve ne, da sam mislio da se uopće ne trude oko nekih dosadnih ćevapa. A trude se. I to kako! Bez pretjerivanja, ovdje ćete pojesti najveću porciju ćevapa u gradu. Lepinja je tako ubojito fina, vani hrskava, unutra mekana, a ogromna kao šapa Alije Sirotanovića, pokoj mu duši. Ćevapi su toliko veliki da bi mogli statirati u nekom trenutno popularnom filmu, i čak je i meni gladnome ostao jedan kojeg više nisam mogao nigdje strpati nego u džep za kasnije. Jedini problem po meni je što bi mogli biti krupnije kosani, jer me osobno kod Koste ljuti što ide pretjerano u šlajfanje pa dobijem strukturu hrenovke. I prvi put su bili malo škriputavi i suhi, ali već sljedeći – na granici savršenstva. Ako i treći put budu tako sjajni, penju se na 8,5!

Ocjena: 8

Medvedgrad, Adžijina 16

Cijena: Ćevapi 35 kuna, kajmak 10
Ćevapi oblik: Školski, dugi, ne predebeli, lijepi komadi
Ćevapi okus: Fantastičan, sočni do savršenstva
Luk količina, okus: Moglo bi više
Lepinja: Izvanredna, ali je sa strane...

Najljepša terasa u gradu Zagrebu, okružena gigantskim stablima, masivnim drvenim klupama i stolovima do sada je bila poznata po vrhunskim pivima obitelji Nauković. Ali je roštilj bio, onako, za uz pivicu, ali ništa epohalno. E pa sad je epohalan. Ljudi su doveli roštilj-majstora iz Mareda koji sam nabavlja, soli, odležava i sprema meso, pa sam ostao oduševljen kušanim. Iako smo satrali i otkošteni zabatak i pljesku u kajmaku punjenu Zdenka sirom (!?), ćevapi su me mirisom i okusom zašamarali samo kao oni u Žaru i Tomislavu u zadnjih godinu dana. Dakle, miris goveđe juhe s triple grincajgom, okus mesnat, bogat, ubersočan. Delicija! I kajmak je nekako dobar, mekan, sve valja... Osim što ćevapi nisu u lepinji. Eto, nema boga, ali dvije Gričke Vještice su me vratile u normalu.

Ocjena: 8,5

Oznake: Ribafish, ćevapi, Zagreb

srijeda, 22.04.2015.

Mučka i šovinistička podjela biciklista na pet kategorija

Moj se grad skupa sa mnom pospano budio, voda za kavu je vrijući proizvodila one prištiće, a ja sam sinoć skuhani grah šefljom mlitavo vadio u plastične posude za zamrzavanje. Probao sam ga još jednom, mrvu rijetko i preljuto – Fikete, hvala ti za jalapenose, jebali me jalapenosi… Bio sam si trom, ono, imao sam i boljih dana. Pogledao sam sivilo kroz prozor, izvadio vagu ispod kreveta, napravio kiselu facu i krenuo spojiti neugodno s beskorisnim. Da, otišao sam na još jedan pokušaj džoginga, na tri minute udaljeno školsko dvorište.


Sakati morž zamotan u trenirku i duksu klatio se, nekoć igralištem, danas poluparkiralištem, izbjegavajući nabacane automobile i pazeći da se ne posklizne na mokri asfalt – uostalom, znate što se dogodilo Čarliju sa Soundseta (sori Čarli, neću te više zvat na curling, ozdravi brzo)… Radije bih išao u šumu ili na travu, ali to su prirodni nedostaci života u centru i manjka slobodnog vremena.

Bio sam ponosan na otrčanih 16 i pol minuta, ako oduzmemo barem šest za otpetljavanje i uguravanje ispadajućih slušalica u uho, kad je drito ispred mene niotkud izronio neki dečec na biciklu. Trčim ja svojih 8 na sat, vozi on 20, ja gledam ispred sebe, masivan i teško skretljiv, on zvjera okolo. Sve smo si bliže, meni zaustavni trak k’o FAP-u koji tegli bager, njemu puno manji, ali i on ima slušalice i ne gleda ispred sebe, nego prema nekim curicama koje su izašle na odmor. Ja kočim i stanem na milimetar ispred njega skoro ga pokupivši, a balonja samo onako zakrene kotač i produži. Bez isprike. Stajem, umirem, lipšem i kapam. Upropasti mi dete tri i pol minute do željenih 20, koliko sam sto posto mogao otrčati da me nije tako brutalno prekinuo. Dabogda zaboravio kombinaciju šifre…

Odšetao sam do placa po zelenje za juhu i Veroniku za Juniora i usput snimao bicikliste. Čudno je to da neke stvari ne primjećuješ dok se tebi ne dese, a kad se tebi dese, onda ih vidiš na stotine – poput očeva s kolicima… Stvarno ih ima čudesnih. Kolica. I biciklista/ica. Pa mi se dijeli s vama to što vidim, i ovom se prilikom duboko ispričavam svima koje u nižim redovima nisam spomenuo, pogotovo one koji normalno, nenapadno i lijepo voze svoja dva kotača i imaju obzira da postoje i drugi ljudi u prometu.

Tu su žene na onim elegantnim glomaznim ruinama s košaricama za gredice cvijeća, naprijed i nazad, i starinskim zvoncetom, koje koriste bicikl uglavnom za pokazivanje, pa su uvijek u nekim veselim, šarenim kombinacijama. Zatim bankarski činovnici i wannabe japiji, koji žele skrenuti pažnju da su premalo plaćeni, ili se upucavaju tajnici na forumu, pa dolaze na posao biciklom u odijelu i s ruksakom na grbi. Onda eko frendli raja, koja s dredloksima, prnjama i općom neurednošću te ležernošću podsjeća na rascvjetali baobab na točkićima i budi u meni želju da opet po stoti put pogledam Kosu. Posebna pohvala ide roditeljima koji od malih nogu hite dete na decimetar iza svoje znojne guze, al barem su na zraku!


Tu su i proćelavi bucmasti dečki iz kvarta, koji muku muče s kilama i koriste bicikl umjesto seksa. Okićeni su ajfonima, pulsmetrima, čeonim lampama, ašovčićima, detektorima metala i trima parima slušalica, te općenito izgledaju kao divlje božićno drvce. Malo su naporni, jer kad ih sretnete, svaku konverzaciju započinju apsolutno beskorisnim podacima tipa: „Evo, od jutros sam prešao 12,8 kilometara tempom od 23 km/h, što pod nagibom i opterećenjem od tri tesle po njutnu kvadratnom iznosi 234 koma 8 megakalorija po centimetru sala…“ Ne dao dragi bog da pritom u ruci imate šnikers ili išta jestivo jer će ti ih onako potni, iznureni, trtobolni i umorni mam sažvakat bez pitanja. Postoji i kategorija Profesionalci, ali to su samo modificirani dečki iz prethodne grupe, koji imaju tanje gadgete, gaćice i kotače.

To su bili simpatični biciklisti, a ima i onih napornih. S obzirom da sam rastavljeni otac koji voli svoj grad i svoje dijete (već fino vozi svoj bajk, bez pomoćnih!), stalno smo negdje po njemu (gradu, ne djetetu) i nekad me malo strah za njega. Zahvaljujući nesposobnim, podlim lopovima koji godinama caruju ovim gradom, nesretni zagrebački biciklisti imaju valjda svega 500 metara uređenih staza. Od kojih im na 300 parkiraju seljačine u, primijetit ćete, vrlo skupim autima. Sirotinja ima obzira, lopine rijetko… Biciklisti koje ne volim sretati se mogu podijeliti u pet osnovnih kategorija:

Zaboli me za sve ostale
Vozih jedared polako, da ću sa sjeverne strane ući na Vukovarsku, kad ispred mene neki bradati lik s rabljenom kapicom fino polako prođe drito preko crvenog. Sluške u ušima i piše SMS s obje ruke. Kako mi je bilo debelo zeleno, kasno sam legao na kočnicu i zažvalio volan, a Rok se čvrsto zavezan durio još pola sata jer mu je ispao mobitel iz ruke pa nije dovršio level. Super mi je ta filozofija: „Ja sam cool jer sam na bajku, a ti si glupi dio aparata koji ne može bez automobila, pa te zato ignoriram i gledam te s visoka, glup si.“ Istina, moronu, ali i moj maleni Klio ima valjda 900 kila jebenog metala i ne želim te imati na duši samo zato jer ti misliš da si otkačen i ne želiš pogledati lijevo i desno, i to još kad nemaš prednost… Ufff… Dajte, ljudi, čemu to?

Provokatori
Oni koji namjerno idu tamo gdje se ne bi smjeli ići, samo zato da dokažu da ih se silom treba poštovati i uvažiti. To su oni koji idu Zelenim valom po srednjoj traci deset na sat, a ne znaju koliko nervoznih i još više loših vozača u tom trenutku jako žuri i ne paze na nešto što nije veličine automobila. Tu spadaju i oni koji voze u parovima, jedni kraj drugih, i neobavezno ćaskaju. Po mogućnosti u rush-houru po kiši…

Baš sam si lepi
Nedavno hodah s Juniorom po Maksimiru, a kraj nas plazi neki poznati lik, kasnije se sjetih da je to onaj dečec s bradicom iz sapunica. Svježe nabildan, sočnih bicepsa, stoji na pedalama i snima eventualno koitalne plavušice koje se vucaraju po kavicama na Vidikovcu. Frajer je provezao osam krugova, snimao, naglo ubrzavao, radio prašinu kočenjem i cijelo vrijeme nije opustio mišiće. Galebiker. Nevjerojatno nešto, živi show! Nemam ništa protiv barenja, i ja imam svoje (loše) sisteme, ali dok je piljio u blajhane dekoltee, skoro je pregazio dvije pudlice i troje djece.

Agresivci
E, njih baš ne volim. To su vam oni klinci koji se zalaufaju pedeset na sat na deset raspoloživih metara prostora sa stisnutom, zgrčenom facom kao da će se svake sekunde ispraznit. Posebno su iritantni kad kroz centar grada idu u grupama po dvoje ili troje i još se dovikuju. Ali onda im se bar stigneš skloniti s puta. OK, vidim ja njih i kužim da je to zgodan adrenalin, kurčio se i barba Riba nekad… Ali, ljudi, pa imam kraj sebe sićušnog šestogodišnjaka, koji je prevelik da ga se drži za ruku i premali da hoda pravocrtno i dugotrajno drži usmjeren pogled na devedeset stupnjeva pred sebe. Idite divljat u prirodu gdje nema stotine ljudi ili ne predstavljajte opasnost. Pliz, pis pipl…

Dobre koke u uskim tajicama
Nabijem vas, triput sam se skoro zabio u auto ispred. Kaljače i dimije na sebe, ne lateks!!! Dobro, na Jarunu može…

Tete s dubokim dekolteom
I grbe na cesti...

Uglavnom, da skratim, nisam mislio ništa loše, niti mrzim bicikliste i bicikle. Samo me strah za mališu i da ja nekog slučajno ne pokupim. Ajd budite kulturni, zbog svih nas. Biciklizam je divan za mišiće, dišne putove i općenito zdravlje, troši ljudski pogon, a ne resurse, ne guta benzin ni osiguranje, a nakon što ga kupiš,više uopće ne trošiš… Možda bih ga stvarno trebao naučiti voziti?

Jebate, koliko će hejtera izdržat do ove rečenice?

Domagoj Jakopović Ribafish
Net.hr 25.05.2012.

Oznake: bicikl, Jarun, Zagreb, vožnja, Ribafish, blog

petak, 17.04.2015.

Curling: Finale prvenstva Hrvatske ovog vikenda u zagrebačkoj Areni

Nedovoljno medijski eksponiran olimpijski sport kojeg volite pogledati na Eurosportu, ovih dana slavi desetogodišnjicu igranja među Hrvatima. Devet je prvenstava zbog nedostatka terena održano u Budimpešti, dok će finale ovogodišnjeg prvenstva biti održano u podrumu zagrebačke Arene!

„Boćanje na ledu“, „Muškarci s metlama“ ili „Ono kamenje što se gura“, samo su neki nazivi za ovaj megapopularan sport na sjevernijim dijelovima našeg planeta. Riječ je o olimpijskom sportu u kojem se dvije momčadi bore za pobjedu tako da što više svog kamenja približe centru ucrtanom na ledu. Kako vrsta i kvaliteta leda nema nikakve veze s onim hokejaškim, a Hrvatska još uvijek nema dvoranu za curling, tako je devet godina desetak muških i ženskih ekipa titulu pokušavalo osvojiti u najbližoj nam dvorani u prijestolnici Mađarske. Trudom i odricanjem ljudi iz CK Čudnovati čunjaš i cjelokupnog Hrvatskog Curling Saveza, koji su uspjeli na određeno vrijeme iznajmiti i urediti pravi teren, tijekom dva mjeseca u Zagrebu su održana prva dva dijela desetog prvenstva Hrvatske, koji će kulminirati finalom u subotu i nedjelju 18. i 19. travnja od 10 sati nadalje.

Nakon 6. kola prvenstva Hrvatske u curlingu četiri ekipe u muškoj konkurenciji izborile su plasman u doigravanje - Croling, Čudnovati Čunjaš I, Vis i Zagreb. U ženskoj konkurenciji, u prednosti su curlingašice Zagreba ispred Silenta, Č. Čunjaša i Legije iz Slavonskog Broda.

Želite li se uvjeriti kako curling izgleda uživo, probati pometati led ispred jurećeg kamena, ili navijati za neki od osam muških, i četiri ženska tima – svratite ovaj vikend na donju etažu zagrebačke Arene (jugozapadni ulaz – preko puta shopping centra). Toplo se obucite, ponesite navijačke rekvizite i naučite nešto o sportu koji profesionalno prakticira preko tri milijuna Kanađana. Tko zna, možda jednog dana i vi osvanete na Olimpijskim Igrama!

Oznake: curling, Ribafish, SPORT, Arena, Zagreb

utorak, 20.01.2015.

Zašto ću tražiti da postanem počasni građanin Slavonskog Broda...

U Brodu se svakoga siječnja održava turnir u curlingu.
Nazvali su ga "Trofej kutija čvaraka", jer smo upravo to Ogi, Puf i ja dobili za nagradu kad smo ga pred sedam godina osvojili.
A dijeli se i danas, bez prekida...

Igralo se dijagonalno, bilo nas je desetak, i staza je bila izorana kao stadion FK Nižerazrednog Vratnika, ali smo doslovno umirali od smijeha dok nas je šačica navijača zezala s galerije, a kako su nas domaćini i prije i poslije toga počastili – ne moram ni spominjati...

Sedam godina kasnije, osam ekipa i oko pedesetak polu i aktivnih curlaša došlo je u suncem okupan Brod na Klasije i polako krenulo zagrijavajuće gurati kamenje po friško napravljenom ledu.
Kapetan brodskih curlaša BK Legije, izvjesni gospodin Soja, inače moj nenadoknadivi reprezentativni (i doslovno i preneseno) cimer s europskog prvenstva u Turskoj, nadgledao je debljinu i temperaturu terena, Džoni je grijao kobase, Martina je skakutala i dovršavala sve poslove, Marin hendlao gradonačelnike i svitu, Ines se hvalila dečkom, Medo pijuckala...
Svi su bili tu, i sve je funkcioniralo kak Bog zapoveda.

A onda smo izašli na led i dobili juniore Čunjaša 8:1 (obzirom koliko piju, mi smo za njih bebe), ali onda su se niotkud stvorili Buketa, Vora, i sva brodska homebrewing ekipa pojačana gostima iz Požege i Bosne i otvorila svojih devet vrsta piva + naše, Pufovo, odnosno Čunjaško (mi smo jedini curling klub na svijetu koji ima svoje pivo).
Kutija čvaraka se s godinama profilirala i kao sastanak brodskih pivara, pošto pola legije kuha svoje divote.
Kako me lijepo podsjetio Hrvoje, Pop je donio American Pale Ale, Zvonimir je imao neki pils, dečki iz Požege su imali Porter i Amber, Buki je imao Božićno, Stane iz Orašja Stout i American Pale Ale, dečki iz "Sve Za Pivo" su imali Porter. Dakle, armagedon...

Najbolje se sjećam Christmass Alea, iako sam probao sve, a onda je došla utakmica s Medicinarima.
Mićo, kapetan, je član hrvatske repke s kojom je bio sjajan 17. u Europi, i zgazio nas bez imalo milosti 8:0.

Onda smo počeli pit, našla se i rakija od 40% ili stara 40 godina, dobra enivej (hvala care, zaboravih ti ime), i neka slanina i češnjak koji su mi vratili njuh, vid, vjeru, osjet i želju, pa sam lupio šakom o stol i rekao Pufu, Kolaru i Petri, dakle Čudnovatom Čunjašu Veterani – idemo po pobjedu!

Pivica se hladila na mantineli – šanku, ali protiv nas je igrao legendarni Ogi s tri mlade Zagrebašice.
Domaći teren, desetljeće iskustva, sjajno držanje našeg vrsnog reprezentativca, i eto ti 5:2 za njih nakon pet endova.
A igra se šest.
I maksimalno se može osvojiti 4 u jednoj igri.
Dakle, šanse ko da se žak sam od sebe okrene u onoj stolici...

Kucamo se pivom koja dolazi kad podviknemo nekom od nevjerojatnih dvjestotinjak navijača, pivopija, rođaka...
I igramo najbolji end cijelog turnira.
Petra je stavila kamen u house.
Oni ne.
Ja sam ga tutnuo di treba.
Oni za dlaku fulali.
Kolar ga je stavio savršeno.
Ali ga je Ogi metnuo u sredinu, dakle, ako ga se ne makne – bod za njih.

Puf, naš kapetan, vozač, Krist i mecena je duboko uzdahnuo, napravio poznati potez stjuardese amaterke kao i prije svakog bacanja, odgurnuo se i...
...i savršeno izbio Ogijev kamen, dok je njegov ostao upravo na tom mjestu.
Pobjeda - četiri boda i ukupno 6:5 za nas!

Svi urlaju, vesele se, Marin za mikrofonom zasjenio Mladena Delića nakon Radanovića, čestitke, skakanje, pivo i zasjedanje sudaca koji zaključuju da Ogi i Žohari (CK Zagreb) imaju više endova od nas, i prema tome idu u finale.
Pružamo ruke zadovoljni broncom, navijamo u finalu za sve, jer danas je pobijedio samo curling, Ogi i djevojke dobivaju mješovitu ekipu CK Visa i CK Legije, i zajedno s CK Crolingom i drugom ekipom Čunjaša na kraju svi jedni drugima čestitamo na igrama i želimo što bolju pripremu za prvenstvo Hrvatske u ožujku i travnju u Budimpešti.
Hrvatska još nema curling dvoranu, igralište u Brodu je provizorno, ali dok je ovakvih ljudi i atmosfere – nema straha.

Pozdravljamo se s homebrewerima i nastavljamo putešestvije u Kući piva divnih zidova i bogatog izbora piva, naravno i lokalnog Bošnjaka, pa pijuckamo kod Tomija u podrumu, duboke isprike kobasama, i uz pjesmu u kombiju na povratku nekako dolazimo kući nakon 18-satnog izleta iz snova.

Vidljivo pripit sam Soji bio zapovijedio da Brod MORA imati dva turnira, makar dva dana za redom, zahvaljujem ovom prilikom organizatorima i drugim dragim ljudima na fotografijama, i počinjem s odbrojavanjem do jubilarne međunarodne osme Kutije čvaraka. Gregor je obećao svratiti iz Slovenije, neka vidi što je tulum.
Ponovilo se.

Svi zainteresirani za ovaj Olimpijski sport neka se nacrtaju svake nedjelje u 22.00 na klizalištu zagrebačkog Velesajma – led nije pravi, ali je atmosfera na visini! Mi Čunjaši, ove godine smo prvaci!

Evo i službenih podataka:

Slavonski Brod, 17. siječnja 2015.
SEDMI TROFEJ „KUTIJA ČVARAKA“
Pobjedom sastava Curling cluba Zagreb koji je nastupio pod imenom „Gombači“, protiv ekipe sastavljene od igrača Curling kluba Vis i Curling cluba Legija, rezultatom 4:3, završeno je 7. Otvoreno prvenstvo Slavonskog Broda u curlingu.

Slavonskobrodski curlingaši ponovno su, uz promoviranje tog zimskog olimpijskog sporta, slavonskim specijalitetima počastili natjecatelje, ali i publiku.

Ovogodišnji Trofej „Kutija čvaraka“ okupio je osam ekipa, veliki broj gledatelja te, što je još jedna karakteristika natjecanja na Gradskom klizalištu na Klasijama, čak deset „homebrewera“ (iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine), koji su na kušanje ponudili svoja domaća piva.

Poredak:
1. CC Zagreb – Gombači
2. CK Vis + CK Legija
3. CK Čudnovati čunjaš 1 – veterani
4. CK Croling
5. Medicinski fakultet Zagreb 1
6. CK Čudnovati čunjaš 2
7. CK Čudnovati čunjaš 3
8. Medicinski fakultet Zagreb 3

Pobjednička ekipa CC Zagreb: Antonia Maričević, Lucija Fabijanić, Iva Roso, Ognjen Golubić
Finalisti, CK Vis + CC Legija: Alberto Skendrović, Mladen Domazetović, Hrvoje Tolić, Bruno Samardžić, Ante Baus, Ines Mišanec.

Oznake: curling, SPORT, čunjaš, Ribafish, Zagreb, brod, čvarci, rakija, pivo

ponedjeljak, 19.01.2015.

Ribafishov ultimativni test zagrebačkih ćevapa u somunu (broj 44. i 45.)

Ribafishov ultimativni test zagrebačkih ćevapa u somunu (broj 44. i 45.)

Život je prekratak da bismo jeli loš fast food, i u tu svrhu redakcija punkufera tumara svijetom, kako biste vi jeli samo najbolje. U potrazi za najboljim ćevapima u somunu grada Zagreba i okolice, ocijenili smo još dva mjesta!

44: Pečenjara Plac
Dolac 2

Cijena: 33 kune
Ćevapi oblik: Deset majušnih komada
Ćevapi okus: Mesan, ali nedotjeran
Luk količina, okus: Bez pretjerivanja
Lepinja: Između pergamenta i kaogume

Pečenjara plac smjestila se odmah do najbolje buregdžinice u gradu, na platou ispod Dolca. I dok prostor u kojem je bio Rubelj grill polako truli i umire od neiznajmljivanja, Plac je krenuo dosta agresivno s Facebook kampanjom, koja me osobno privukla kad je već na tako dobroj lokaciji. Pokušao sam iznenaditi sebe blasfemijom u vidu prevare piva vinom, i pijuckao sasvim solidni crni Pilato. Brzo je stiglo, konobar uljudan, terasica zanimljiva, glazba ništa posebno, i onda iznenađenje. Siroti ćevapčići su se poput goluždravih ptića skutrili u krilo velike lepinje, koja je gore bila pretanka, a dolje taman. Čak i fino žilava. Malenost je problematična, ali isto tako je i okus. Svaka čast za nedostatak masti, loja, soje i sode, dakle, čisto meso, ali nit mirisa, nit okusa. Super struktura, ali fali mesa u mesu. Kako su tek počeli, pripisat ćemo ovo prvim mačićima, i nadamo se da uskoro svi jedemo u Placu na Dolcu.

Ocjena: 6,5


45. Bistro Accubo
Odranska zavrtnica 5

Cijena: 30 kuna
Ćevapi oblik: Deset solidnjara
Ćevapi okus: Mesan, ali nedotjeran
Luk količina, okus: Sasvim solidno
Lepinja: Debelo, puno, korektno

Vozeći se stotinama metara uz carstvo gospodina Fiolića, jednog od onih koji su se naglo obogatili i netragom nestali kad je premijer završio u pržunu, došli smo i do kuće koja nosi ime Accubo i miriše na meso. Koje nisam nikako uspio zapamtiti, ali čemu služe računi! Sve u drvu, prostrano i lijepo, nije dugo trebalo da dođu i ćevapi, a bogami ni pomfrit. Ispričavam se, bio sam jako gladan. Pomfrit je bio za čistu devetku, slan, hrskav, ne previše mastan, poput mekovog, ali s dušom. Luka i kajmaka (8 kn) koliko treba, lepinja čista klasika, a ni ćevapima se nema što pretjerano prigovoriti. Solidnoj ocjeni veliki plus daje mogućnost naručivanja Gričke vještice (18 kn), meni trenutno jednom od omiljenih domaćih piva. Prekrasno upakirana jačina u mekoću okusa gričke divno je oplahnula ne previše ljute ćevose. Uglavnom, fenomenalna kombinacija

Ocjena: 7,5

Oznake: ćevapi, somun, Zagreb, Ribafish

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv