::ribafish - čovjek krnje jetre::

subota, 29.08.2015.

Atletski post...

Bila je kasna ljetna noć, kao na iglama sam čekao ljekovit glas, tada darovitog, a ne još bahatog Bože Sušeca, i atletski miting u Zurichu. Imao sam desetak plus godina, cijele dane inače bio na školskom igralištu, ludio za košarkom i nogometom, igrao sve od odbojke do vaterpola, ali na kraju svakog ljeta, uz lubenicu ili slaju obavezno pred ekranom čekao taj jedinstveni Zurich.

Teško je tu hipnotiziranost objasniti mlađim generacijama. Od sporta si na jedina dva programa osamdesetih imao tri prijenosa tjedno, a ne kao danas na svakom od deset kanala od islandske albino lige u bowlingu, do modernog petoboja i lacrossea za pse. I sport se cijenio, i prenosilo se s koljena na koljeno da su sportaši pošteni i vrijedni gladijatori koji uz puno truda mogu nadograditi urođeni talent i time postati najboljima na svijetu. Nogomet mi je tada bio najbliskiji jer sam ga igrao i sam, i htio zabijati kao Baka Slišković Torinu, ili kraljevati obranom kao Zeko Zajec. Braniti kao Preud'homme ili Paćarada protiv Zvezde, vikao ime svog idola dok trčim s loptom prema golu… Ali Zurich je nekako bio klasa iznad, tata me jednostavno naučio da je atletika plemenit i velik sport, pošten i težak, prava Kraljica. A film Vatrene kočije je samo dodao jaja na špek, odnosno ulje na vatru, i ljubav je bila rođena – uglavnom, obožavao sam gledati atletiku.

No, kraljica sportova toliko je bila rijetko na programu da sam uvijek žicao starog da idemo na Maksimir na zagrebačkog Hanžeka, čak i kad se jedini put održavao u Karlovcu, i kad smo navijali za Alebića, ali ga je dobio neki čupavi bradonja. Koji je u biti bio naš, Knapić, pa smo se opet veselili. I navijali za Stekića, Sušnja, Vlašića, Romea Živka, Branka Zorka, ali i cijenili sve sportaše, atlete, ljude koji su se pošteno borili. Jer su stvarno i djelovali kao atlete, ne prebildani ni premršavi, baš ono - zdravi. Atletičari…

Odrastao sam polako na školskom dvorištu i uz televiziju, tata je imao sve više posla, a ja memorirao božanstva poput Jana Železnog (gdje je danas Uwe Hahn koji je bacio koplje preko 104 metra, i promjenom težišta, kako ne bi od trkača radio ražnjiće – nestao!?), Michaela Johnsona, Grega Fostera, dugoprugaša Vainija, Wessinghagea, Douga Padille, žene-stegna Flo Jo, gospodina Kratochvilova i malo manje muškarca od nje - Marite Koch, s njima u rangu bezprstne Jordanke Donkove, bio zaljubljen u figuru Marlene Ottey i lišce Stefke Kostadinove, čudio se kako Kineskinje ruše rekorde u Kini, a nema ih u Europi... I shvatio i da je Kraljica okaljana.

Uza sve skakačke Powelle, galebe Jonathane, Boga Sergeja i njegovih bitaka s masnokosim Vigneronom (večer stoljeća u Rimu, uz par svjetskih rekorda), nesretnog Gataulina koji bi, da se rodio deset godina kasnije isto bio Bog, jedna mi je disciplina ipak ostala vrh... Skok u vis je nešto zbog čega i sad lagano zasuzim. Nevjerojatno zahtjevno mučenje odraznog stopala, tjeranje dva metra nekakvog mršavog dečeca od sedamdesetak kila da prebaci to krhko tijelo preko tvrdog štapa na visini nogometne prečke!? A sve je krenulo slučajno, crno-bijeli ruski film o legendarnom vladaru Valeryju Brumelu i pada s motora, nakon kojeg svojom nadaleko znanom spretnošću (ostima u koljeno) sutradan završavam na šivanju noge u veloluškoj hitnoj pomoći. Doktor i ekipa u pomoćnoj prostoriji gledaju finale visa na Olimpijadi, a brko Wessig mlati mog favorita Wszolu... A i ja virim sa stola, i naginjem se sve dok ne padnem s istog. Noga je zašivena ukrivo, dlake su srećom pokrile grešku, doktori mi se i danas nasmiju u prolazu, a ja sam godinama iza toga čekao prijenose atletike na televiziji, i bio spreman i tri lektire pročitati samo da na par sati uz ekran zamišljam kako i ja bivam zvijezdom, vinem se do granice stratosfere, ispružim nekrhko tijelo, otvorim usta, i dignem guzove taman toliko da pomaze letvicu, ali da je i ne sruše.

Tada se odnekud stvorio zrikavi Kubanac s dokoljenkama od pola metra, visok, lud i savršen, sjebo zlatokosog Šveda Sjoeberga više puta, trajao gotovo deset godina i imao status Dražena, Kukoča, Prosinečkog... Javier Sotomayor je bio kralj visa, jednostavno viši i bolji od ikoga, u disciplini u kojoj je vijek trajanja jednak kvaliteti neke koščice u peti, ligamenta u zglobu, ičega u koljenu. I on je dugo traja, i u jednom trenutku i otišao, došli mlađi Paklini, Jianhue, Malysz prije Malysza Partyka, mali Holm, do 1991. „naš“ Topić... Ali nikad srce nije titralo kao kad bi kamera ulovila mega Javiera koji bi jednim okom gledao suca, a drugim tako gutao onu udaljenu letvicu, da bi se sirotica od straha samo uvukla u sebe i spustila za pola centa... Čak sam ga i tražio na Kubi, a ga upoznam, ali je bio van otoka.

U to sam doba, početkom tisućljeća imao fazu Hrvatske nogometne reprezentacije. Putovao po svijetu, švercao se i krpao, upoznao divne ljude i urlao za svaki gol, kao nekad za Cibonu, RK Zagreb ili Mladost. Obišao sam Belgiju, Latviju, Japan, Portugal, Njemačku i polako nažalost počeo shvaćati da to više nije sport nego mafijaško kladioničarska spletka u kojoj se svi rezultati znaju i prije utakmice, jer to donosi ogromne novce. I tako, dobrano razočaran u sport, sportaše i sve oko njih, vratio se staroj ljubavi, atletici, i divio se onom nešpricanom, djevičanski genijalnom Ussainu Boltu, kad je niotkud na netu isplivao video u kojem vidljivo mrtvo pijani Rus pokušava preskočiti nešto, ali to mu nikako ne ide, pa tetura, pada, i na kraju ga sudac vodi za ručicu na riganje kao predsjednicu razreda na maturalnoj. Čupavi luđak se ispričao savezu, nastavio s treninzima, natjecanjima, pobjedama, osobnim rekordima i na zadnjoj Olimpijadi postao moj novi idol, za kojeg sam navijao i prošli tjedan, na Svjetskom prvenstvu u Moskvi.

Moj skoro osmogodišnji rastavljeni jedinac Rok je na laptopu do mene gledao Nebesa, a ja skok u vis. Kad bih mu rekao da pogleda, bacio bi i on oko, pa smo uskoro zajedno navijali za čupavog u visu, kao i za žutog na sto metara. Vis je disciplina koja uz troskok valjda najbrže guta svoju djecu, pa je tako nestala hrpa velikih talenata – jedan krc, i pa-pa. Čupavi se vratio nakon ozljede, ali danas mu nije išlo. Ne mogu to objasniti, ali zasuzio sam i stisnuo se kao kad je Mirko imao Minotaura, Hrvati skoro svaki put Srbe u košarci, nogometaši Francuze u Francuskoj, Mate onog Indijanca, ali Čupavi je otpao... No, na 238 ogromnih centimetara ostalo je par nekih novih klinaca, siroti mali štrkljavi Kataranin kojem bi dao sendvič da ga vidim na ulici, i neki neuhanjeni Ukrajinac felšavih usta.Ne osvajaju se više prvenstva s 232, hvala svevišnjem.

I onda su krenuli, dvadeset godina nakon Salamance i nebeskog Sotomayora s 245 cm, dva klinca skaču dobro iznad 240 fucking centimetara. Ruše, letvica pada, ali su tu, doma... Ono, lupaju je guzovima, dakle, to je sitnica, to je pitanje dana, mjeseca! Znam da bih trebao razmišljati o tome da nemam posao i da je kriza, i da je sve u komi, ali tih pola sata, sat, ja sam vam ljudi moji bio sretan, gledao nešto što obožavam, navijao, izvijao se s njima, skvičao kad bi letvica pala, a ja znao da su je imali... Sanjao da skačem 246, a na tenisicama piše "Pusa" i "Mama"...

I gledam tako kraj sebe Roka kako stišče šaku i navija, vidim nastavak sebe, i zahvaljujem starcima na odgoju, onoj sili koja nas drži da ne odletimo u Svemir, te shvaćam da život čine toliko male sitnice koje najčešće zapostavljamo. Pa se opet obavezujem da ću se veseliti svemu, koliko god smiješno i neshvatljivo drugima, nesretnima, to bilo. I svečano potpisujem da se više neću nervirati oko repke, slava i Luki, i Mandži i Oliću, ali shvatio sam da sam ipak primarno gledač atletike, a ne nogometa! Ajmo dečki, vrijeme je za nove rekorde.

Oznake: Ribafish, blog, Atletika, SPORT, skok u vis

srijeda, 29.04.2015.

Bowling: Hrvatska ima prvakinju Mediterana!

Bowling je sport koji ćete prvo povezati s Alom Bundyjem, ili eventualno Jesusom Quintanom, i to dok pijuckate pivo na team buildingu, no riječ je o kompleksnom i vrlo napornom sportu koji zahtijeva puno treninga i iznimnu koncentraciju. Donedavno Hrvata nije bilo na bowlinškoj karti svijeta, ali sada imamo prvakinju Mediterana – sve čestitke Ivani Krajačić, protiv koje igram u prvenstvu hrvatske, ali nam se kugle još nisu sudarile... I bolje...




Ivana, možete li nam reći otkud ljubav prema bowlingu - kako je sve počelo?
Bavljenje bowlingom je počelo sasvim slučajno. Na jednoj radijskoj postaji organizirali su nagradnu igru u kojoj je nagrada bila odlazak na bowling. Osvojila sam nagradu i otišla. Toliko mi se svidjelo da sam i ostala.

Koliko vam vremena oduzmu treninzi?
Najčešće treniram dva puta tjedno po dva sata. Ako se približava veliko natjecanje, onda i češće. Skoro svaki vikend su natjecanja i ona oduzimaju puno vremena. Inače igram za BK Zagreb, a treniram u Bowling centru Klub 300.

Što je najbitnije za postati kvalitetnom bowlericom?
Biti kvalitetan u ovom sportu znači biti spreman na odricanja, vjerovati u sebe i trenirati čak i kada se čini da sve skupa nema smisla. Ne treba se razmišljati o tome što protivnici rade, nego se koncentrirati na svako svoje bacanje i biti "u igri" dok se ne baci i zadnja kugla.

Koliko je skup bowling, obzirom da Zagreb ima jednu i pol bowlinganu?
Bowling nije jeftin sport. Oprema se sastoji od posebnih cipela, kugli, torbi za kugle i raznih dodataka koji pomažu u samoj igri (npr. rukavice). Sva ta oprema se nabavlja u inozemstvu. Uz opremu, tu su i treninzi koje većina igrača financira sama. Bowling centara u Zagrebu tj. Hrvatskoj nema puno, ali se nadamo da će krenuti na bolje.



Koliko Hrvatica igra, je li bilo teško upasti u reprezentaciju?
Bowling u Hrvatskoj je uglavnom muški sport. Iako u bowling centrima vidim dosta djevojaka, samo nas je desetak koje sudjelujemo u natjecanjima. Za ući u reprezentaciju za MCC bilo je potrebno odraditi 24 igre kvalifikacija na različitim mazanjima, i na temelju njih i rezultata koji su postignuti kroz sezonu, odlučeno je tko ide. Kvalifikacije su uvijek zanimljive, jer svaka od nas može biti bolja od ostalih djevojaka - nema sigurnog mjesta u reprezentaciji.

Kako je teklo prvenstvo na Kreti?
Prvenstvo na Kreti je bilo iznad svih očekivanja. Ovo je bio četvrti put da Hrvatska nastupa na ovom natjecanju, i s obzirom na jaku konkurenciju, odradili smo odličan posao. Srušili smo osobne rekorde i rekorde države ( 4. mjesto u muškim parovima i 5. mjesto u ženskim parovima) te na taj način ugodno iznenadili bowling zajednicu u Hrvatskoj.

Opišite nam put do zlata?
Zlato sam osvojila u pojedinačnom dijelu natjecanja s ukupno srušenih 1255 čunjeva, što je bilo 50-ak čunjeva više od drugoplasirane Turkinje. U centru su nakon svake igre objavljivali trenutni poredak na ekranima, ali ja se nisam obazirala na to. Nisam željela znati koja sam i tako si stvoriti dodatni pritisak. Znala sam da mi dobro ide, i da se, ako tako odigram do kraja - mogu nadati visokom plasmanu. Tek sam nakon zadnje bačene kugle saznala da sam prva i uvjerljivo osvojila zlatnu medalju. To je jednostavno bio moj dan kada mi je sve išlo od ruke.

Koja je vaša poruka mladima i svima koji se žele baviti ovim sjajnim sportom?
Ovo je sport koji ne poznaje dobne granice. Nije fizički naporan i zato je idealan za sve. Iz vlastitog iskustva mogu reći da nikad nije kasno početi se baviti bowlingom. Ako se želite baviti njime rekreativno, zabava je zajamčena! Ako se želite baviti ozbiljnije, uz treniranje se mogu postići dobri rezultati, koji vas mogu odvesti i na inozemna natjecanja, a onda sve ovisi o vama. Zato ovim putem pozivam sve da dođu barem jednom na bowling i isprobaju ga. Nećete požaliti!

Puno hvala i puno uspjeha!
Hvala i vama.

Intervju je izašao na portalu Gol.hr!
http://gol.dnevnik.hr/clanak/ostali_sportovi/bowling-hrvatska-ima-prvakinju-mediterana---382919.html

Oznake: SPORT, Bowling, mediteran, Hrvatska, krajačić

petak, 17.04.2015.

Curling: Finale prvenstva Hrvatske ovog vikenda u zagrebačkoj Areni

Nedovoljno medijski eksponiran olimpijski sport kojeg volite pogledati na Eurosportu, ovih dana slavi desetogodišnjicu igranja među Hrvatima. Devet je prvenstava zbog nedostatka terena održano u Budimpešti, dok će finale ovogodišnjeg prvenstva biti održano u podrumu zagrebačke Arene!

„Boćanje na ledu“, „Muškarci s metlama“ ili „Ono kamenje što se gura“, samo su neki nazivi za ovaj megapopularan sport na sjevernijim dijelovima našeg planeta. Riječ je o olimpijskom sportu u kojem se dvije momčadi bore za pobjedu tako da što više svog kamenja približe centru ucrtanom na ledu. Kako vrsta i kvaliteta leda nema nikakve veze s onim hokejaškim, a Hrvatska još uvijek nema dvoranu za curling, tako je devet godina desetak muških i ženskih ekipa titulu pokušavalo osvojiti u najbližoj nam dvorani u prijestolnici Mađarske. Trudom i odricanjem ljudi iz CK Čudnovati čunjaš i cjelokupnog Hrvatskog Curling Saveza, koji su uspjeli na određeno vrijeme iznajmiti i urediti pravi teren, tijekom dva mjeseca u Zagrebu su održana prva dva dijela desetog prvenstva Hrvatske, koji će kulminirati finalom u subotu i nedjelju 18. i 19. travnja od 10 sati nadalje.

Nakon 6. kola prvenstva Hrvatske u curlingu četiri ekipe u muškoj konkurenciji izborile su plasman u doigravanje - Croling, Čudnovati Čunjaš I, Vis i Zagreb. U ženskoj konkurenciji, u prednosti su curlingašice Zagreba ispred Silenta, Č. Čunjaša i Legije iz Slavonskog Broda.

Želite li se uvjeriti kako curling izgleda uživo, probati pometati led ispred jurećeg kamena, ili navijati za neki od osam muških, i četiri ženska tima – svratite ovaj vikend na donju etažu zagrebačke Arene (jugozapadni ulaz – preko puta shopping centra). Toplo se obucite, ponesite navijačke rekvizite i naučite nešto o sportu koji profesionalno prakticira preko tri milijuna Kanađana. Tko zna, možda jednog dana i vi osvanete na Olimpijskim Igrama!

Oznake: curling, Ribafish, SPORT, Arena, Zagreb

utorak, 20.01.2015.

Zašto ću tražiti da postanem počasni građanin Slavonskog Broda...

U Brodu se svakoga siječnja održava turnir u curlingu.
Nazvali su ga "Trofej kutija čvaraka", jer smo upravo to Ogi, Puf i ja dobili za nagradu kad smo ga pred sedam godina osvojili.
A dijeli se i danas, bez prekida...

Igralo se dijagonalno, bilo nas je desetak, i staza je bila izorana kao stadion FK Nižerazrednog Vratnika, ali smo doslovno umirali od smijeha dok nas je šačica navijača zezala s galerije, a kako su nas domaćini i prije i poslije toga počastili – ne moram ni spominjati...

Sedam godina kasnije, osam ekipa i oko pedesetak polu i aktivnih curlaša došlo je u suncem okupan Brod na Klasije i polako krenulo zagrijavajuće gurati kamenje po friško napravljenom ledu.
Kapetan brodskih curlaša BK Legije, izvjesni gospodin Soja, inače moj nenadoknadivi reprezentativni (i doslovno i preneseno) cimer s europskog prvenstva u Turskoj, nadgledao je debljinu i temperaturu terena, Džoni je grijao kobase, Martina je skakutala i dovršavala sve poslove, Marin hendlao gradonačelnike i svitu, Ines se hvalila dečkom, Medo pijuckala...
Svi su bili tu, i sve je funkcioniralo kak Bog zapoveda.

A onda smo izašli na led i dobili juniore Čunjaša 8:1 (obzirom koliko piju, mi smo za njih bebe), ali onda su se niotkud stvorili Buketa, Vora, i sva brodska homebrewing ekipa pojačana gostima iz Požege i Bosne i otvorila svojih devet vrsta piva + naše, Pufovo, odnosno Čunjaško (mi smo jedini curling klub na svijetu koji ima svoje pivo).
Kutija čvaraka se s godinama profilirala i kao sastanak brodskih pivara, pošto pola legije kuha svoje divote.
Kako me lijepo podsjetio Hrvoje, Pop je donio American Pale Ale, Zvonimir je imao neki pils, dečki iz Požege su imali Porter i Amber, Buki je imao Božićno, Stane iz Orašja Stout i American Pale Ale, dečki iz "Sve Za Pivo" su imali Porter. Dakle, armagedon...

Najbolje se sjećam Christmass Alea, iako sam probao sve, a onda je došla utakmica s Medicinarima.
Mićo, kapetan, je član hrvatske repke s kojom je bio sjajan 17. u Europi, i zgazio nas bez imalo milosti 8:0.

Onda smo počeli pit, našla se i rakija od 40% ili stara 40 godina, dobra enivej (hvala care, zaboravih ti ime), i neka slanina i češnjak koji su mi vratili njuh, vid, vjeru, osjet i želju, pa sam lupio šakom o stol i rekao Pufu, Kolaru i Petri, dakle Čudnovatom Čunjašu Veterani – idemo po pobjedu!

Pivica se hladila na mantineli – šanku, ali protiv nas je igrao legendarni Ogi s tri mlade Zagrebašice.
Domaći teren, desetljeće iskustva, sjajno držanje našeg vrsnog reprezentativca, i eto ti 5:2 za njih nakon pet endova.
A igra se šest.
I maksimalno se može osvojiti 4 u jednoj igri.
Dakle, šanse ko da se žak sam od sebe okrene u onoj stolici...

Kucamo se pivom koja dolazi kad podviknemo nekom od nevjerojatnih dvjestotinjak navijača, pivopija, rođaka...
I igramo najbolji end cijelog turnira.
Petra je stavila kamen u house.
Oni ne.
Ja sam ga tutnuo di treba.
Oni za dlaku fulali.
Kolar ga je stavio savršeno.
Ali ga je Ogi metnuo u sredinu, dakle, ako ga se ne makne – bod za njih.

Puf, naš kapetan, vozač, Krist i mecena je duboko uzdahnuo, napravio poznati potez stjuardese amaterke kao i prije svakog bacanja, odgurnuo se i...
...i savršeno izbio Ogijev kamen, dok je njegov ostao upravo na tom mjestu.
Pobjeda - četiri boda i ukupno 6:5 za nas!

Svi urlaju, vesele se, Marin za mikrofonom zasjenio Mladena Delića nakon Radanovića, čestitke, skakanje, pivo i zasjedanje sudaca koji zaključuju da Ogi i Žohari (CK Zagreb) imaju više endova od nas, i prema tome idu u finale.
Pružamo ruke zadovoljni broncom, navijamo u finalu za sve, jer danas je pobijedio samo curling, Ogi i djevojke dobivaju mješovitu ekipu CK Visa i CK Legije, i zajedno s CK Crolingom i drugom ekipom Čunjaša na kraju svi jedni drugima čestitamo na igrama i želimo što bolju pripremu za prvenstvo Hrvatske u ožujku i travnju u Budimpešti.
Hrvatska još nema curling dvoranu, igralište u Brodu je provizorno, ali dok je ovakvih ljudi i atmosfere – nema straha.

Pozdravljamo se s homebrewerima i nastavljamo putešestvije u Kući piva divnih zidova i bogatog izbora piva, naravno i lokalnog Bošnjaka, pa pijuckamo kod Tomija u podrumu, duboke isprike kobasama, i uz pjesmu u kombiju na povratku nekako dolazimo kući nakon 18-satnog izleta iz snova.

Vidljivo pripit sam Soji bio zapovijedio da Brod MORA imati dva turnira, makar dva dana za redom, zahvaljujem ovom prilikom organizatorima i drugim dragim ljudima na fotografijama, i počinjem s odbrojavanjem do jubilarne međunarodne osme Kutije čvaraka. Gregor je obećao svratiti iz Slovenije, neka vidi što je tulum.
Ponovilo se.

Svi zainteresirani za ovaj Olimpijski sport neka se nacrtaju svake nedjelje u 22.00 na klizalištu zagrebačkog Velesajma – led nije pravi, ali je atmosfera na visini! Mi Čunjaši, ove godine smo prvaci!

Evo i službenih podataka:

Slavonski Brod, 17. siječnja 2015.
SEDMI TROFEJ „KUTIJA ČVARAKA“
Pobjedom sastava Curling cluba Zagreb koji je nastupio pod imenom „Gombači“, protiv ekipe sastavljene od igrača Curling kluba Vis i Curling cluba Legija, rezultatom 4:3, završeno je 7. Otvoreno prvenstvo Slavonskog Broda u curlingu.

Slavonskobrodski curlingaši ponovno su, uz promoviranje tog zimskog olimpijskog sporta, slavonskim specijalitetima počastili natjecatelje, ali i publiku.

Ovogodišnji Trofej „Kutija čvaraka“ okupio je osam ekipa, veliki broj gledatelja te, što je još jedna karakteristika natjecanja na Gradskom klizalištu na Klasijama, čak deset „homebrewera“ (iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine), koji su na kušanje ponudili svoja domaća piva.

Poredak:
1. CC Zagreb – Gombači
2. CK Vis + CK Legija
3. CK Čudnovati čunjaš 1 – veterani
4. CK Croling
5. Medicinski fakultet Zagreb 1
6. CK Čudnovati čunjaš 2
7. CK Čudnovati čunjaš 3
8. Medicinski fakultet Zagreb 3

Pobjednička ekipa CC Zagreb: Antonia Maričević, Lucija Fabijanić, Iva Roso, Ognjen Golubić
Finalisti, CK Vis + CC Legija: Alberto Skendrović, Mladen Domazetović, Hrvoje Tolić, Bruno Samardžić, Ante Baus, Ines Mišanec.

Oznake: curling, SPORT, čunjaš, Ribafish, Zagreb, brod, čvarci, rakija, pivo

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv