Marketing
Kako sam se i peti puta zaljubio u London
Kako sam se i peti puta zaljubio u London
„Ima nešto nadrealno u toj ljubavi između skromnog pivopije, zaljubljenika u putovanja, i ove svjetske metropole, melting pota svih rasa i fela. Nema šanse da se ikada tu preselim, ali sam toliko oduševljen svaki put kad naletim da mi se baterije ne prazne jako, jako dugo vremena. Uglavnom, peti puta je bilo i najduže, a misija je bila - položiti tečaj na Britanskoj pivskoj akademiji...
Spadam u kategoriju putnika koji destinaciju posjećuju na kratko vrijeme, ne kao Shale na mjesec dana, Veliki Gogo na dva, ili Veličan na dok ga ne steraju, ali pokušavam taj koncentrat od tri-četiri dana iskoristiti najbolje što mogu, pa sam na povratku uglavnom iscijeđen kao krpa. Ovoga sam puta imao plemenitu misiju - postati pivski sommelier. Kako od srednjih nogu spajam neugodno s beskorisnim, odnosno pivuckam po svim zakučcima Planeta, tako je došlo vrijeme da se i moja potraga za svetim pivom konačno i titulizira, a kako ljudi iz Zagrebačke pivovare savršeno dobro znaju koliko volim pivicu, tako su mi i javili za ovaj tečaj u - Londonu. O samom tečaju možete pročitati na portalu za hedoniste punkufer.hr, ali danas pišem o onome što sam doživljavao prije i nakon desetosatnih predavanja. S degustacijama, of course!
Aerodrom Heathrow je besprijekoran, a ljubazni Bjelorus će vas na informacijama uputiti da kupite Oyster karticu, koja je u biti pokaz za Metro i buseve. idealna stvar za svakog putnika s crvićem u guzi koji gradovima vrluda satima, i nema love za skupe taksije. Cijena 5.60 funti do centra, bus 1.40 funti. Izlazak na cestu i isprika vozaču koji me skoro pokupio jer čitam na podu da gledam desno i pogledam lijevo. Klasik, nakon tri dana se priviknete. Vozni park je obijesan, crnci voze BMW-ove, Indijci Audije, rijetki Britanci Mečke i Lexuse. Da dođem ovdje s Cliom, ne bi me pustili ni da budem crnac. I mrzim onaj njihov sklop pipa nad kadom, nikad pogodit mlaku...
Iza svakog ugla čuju se ruski i poljski, Slavenizacija je ogromna jer svi dolaze u potragu za poslom kojeg u Londonu uvijek ima, tako da su Poljaci vodoinstalateri, Crnogorci izbacivači, Rusi mafija, a Hrvati igraju nogomet. Letio sam u avionu s oba Kranjčara i morao im reć za onu frljoku, kad je Niko neki dan fintom srušio braniča na pod - da me vratio u mladost i najbolje dane Prosinečkog. Htio sam mu reć da sam ja već star čovjek, ali da je trebao Japanu pucat penal jako po sredini, ali trebali smo sletit, sreća njegova, uvijek se raspekmezim kad pričam o tekmama. A kad smo kod nogometa, odsjeo sam u blizini Chelseajevog stadiona, doduše, London ima toliko stadiona da si uvijek blizu nekog, ali sam prvi puta posjetio Battersea, kvart uz Temzu, nov, moderan, uredan i predivan. Prvi red uz rijeku su staklene vile, hoteli i poslovne zgrade, korak iza ono najljepše britansko - ciglene kućice s dvorištem, u kojima vidiš tipa koji čita novine loveći zadnje zrake sunca.
Dan traje od 4.30 do 21.30, ali nije dovoljan za vidjeti sve što vas zanima. Prvi dan hodam sat vremena od hotela do predavanja i divim se trkačima, joggerima, biciklistima... Nema te zelene površine, šetališta, ma ni ravnog asfalta da svakih dvadeset sekundi ne protrči netko u specijalnoj uskoj majičici, slušalicama i obaveznim ruksakom. Ovi naši sektaši, Brooks, Nike, Adidas, lipov su čaj prema Londončanima, koji s grčem na licu i nervoznim pogledam gutaju milje i vonjuckaju na poslu? U biti sam zavidan jer sam strgan od hodanja i gledanja, pa liježem u prvi park na debeli sloj engleske trave. Otvaram pivicu (dvije funte) i za tri minute pričam s nekim netom prisjelim studenticama s Jamajke, napaljenim malezijskim aviomehaničarem i plesačem iz Kragujevca homoseksualne orijentacije. Zato jer brije ruke. Valjda. Ali uz pivo paše svaka spika, a pogotovo ova internacionalna, na travi, u parku, u Londonu, na pet minuta od Piccadillyja. Gledam cijene hrane, hamburgeri, kebabi, fish&chips, sve od 5 funti naviše od strašnih ćumeza do elitnih pubova, gdje je steak otprilike 12-14 funti. Točeno pivo, pinta, dakle malo više od pola litre - od 3,5 do 5 funti. Uvijek postoji opcija trgovine i sendviča na klupi, ali ni tu se ne možete izvući ispod 50 kuna. Prvi dan jedem fish&chips i lupam se u glavu jer mi je mama s Korčule, i ovo je penis, a ne riba, drugi dan kraljevski hamburger od kralja koji je davno abdicirao, a treći lamb curry koji mi je štrcnuo u oko dok sam cuclao nudlu. Danas već vidim većinu boja spektra, hvala, uglavnom, ne vjeruj Pakiju kad ti kaže da curry nije jako ljut. A dobaaar...
Najveću sm muku mučio s WiFijem. Ni za lijek. Tu i tamo neka skupa birtija, a i tamo se trebaš registrirati, ispuniti upitnik, lakše je na burzi doći na red. Što me jako ljutilo, jer sam se navukao na Geocaching, pa sam jednva dva komada našao na pipanje...
Osjetio sam se sigurno, nisam bio u sumnjivim kvartovima, pa je bilo i začuđujuće uredno. Ah, da, bio sam od nedjelje do srijede, pardon. Britanski aleovi su čuđenje u svijetu pivopija, mlaki, mutni, aromatični, nepodrigljivi. Dakle, fantastični. Noćni život sjajan, sve puno, sve divlje, od Rihanne do Iron Maidena, po željama. Turske kave ni za lijek, magnetići 4 komada za 5 funti, slikanje pored London eyea dok student glazbene akademije piči gajde – neprocjenjivo.
London je divan jer si istog trena kad stupiš na njegovo tlo – Londončanim, dio gomile, svijet. Njegove su djevojke lišene kompleksa, hodaju polugole, sa svim manama i vrlinama na ti, sretne i nasmiješene, slobodne i lude. Tipovi su još slobodniji, u japankama i kratkim hlačama, nabildani i samodopadni, glasni i totalno puni samopouzdanja. Jedni i drugi u bojama svim, toliko normalni i neopterećeni da sam nakon tih par dana jednostavno sretnije biće. Pa ću uskoro opet u Londru, makar napuniti baterije. Ali sad je red na Barcelonu i Prag da se vrate na tron... Uskoro... ASDA, adiiiijo...
Post je objavljen 26.05.2014. u 14:53 sati.