::ribafish - čovjek krnje jetre::

subota, 07.11.2015.

Nastavak vinske turneje Makedonijom - kako dobiti pet kila u četiri dana

U blizini Negotina, poznatom po opusu benda Let 3, pogledali smo, kao uostalom i svugdje na putu, prekrasne vinograde na brdu Lepovo - ipak smo došli u berbu, a zatim mezili u vinariji Bovin. Prva privatna vinarija u Makedoniji (1988) šampion je u brojnim kategorijama crnih vina, a možete ih piti i u slavnom Monte Muliniju. Za poklon nam domaćini nude zlatnu rakiju lozovaču, čisti nektar, ali i finu višnjevaču. Svi biraju rakiju osim mene, a ljudi iz vinarije su u čudu – gledajte, rakija je za muško društvo, a višnja ipak za dame. Smijeha nije nedostajalo, kao ni vina, a toplo preporučam Alexandar 2013 (vranec, cabernet sauvignon, merlot), kao i ubojitog Imperatora. Za kraj, ako imate 150 eura viška, nabavite kupažu My way za okruglu godišnjicu nečega. Božanstveno, puno, kompleksno, konkretno - poput poljupca Monice Bellucci!

Vinarija Popov nas je dojmila najboljom atmosferom, u kojoj sam se osjećao kao Tito s Nehruom i Naserom, bez Jovanke, a i konačno smo pojeli prve prave makedonske ćevape - dotad smo „morali“ uživati u brancinima, pastrvama, steakovima... Slobodno me mrzite, ali kako sam rekao u uvodu, vjerojatno sam to nečime zaslužio. Dakle, divota. 200.000 litara nektara odavde godišnje ode u Makedoniju, SAD i Japan, a uživali smo ponajviše u Temjanici (žuti muškat), Sauvignonu, Cabernet sauvignonu 2011... Dakle, Temjanika je mirisno slatko vino idealno za kraj menija... Blaža verzija istarskih muškata, milina!



Prespavali smo u Strumici uz kratak posjet ovom gradu kojeg brojni Zagrepčanci pamte po služenju u JNA. Osramotio sam se slikajući sa zvijezdom u asfaltu Darka Pančeva, jer je to bila zvijezda Gorana Pandeva, ali čovjek nakon 25 godina zaboravi čitati ćirilicu. Odmorili smo i pijuckali u prekrasnoj, modernoj i nevjerojatno visokoj vinariji Dalvina, uživajući u bogatom izboru vina, i kolaču za kraj – fantastičnom portu koji samo što nije ugledao svjetlo dana!

Predzadnja vinarija na putu je bila pored Štipa, a ime joj je Ezimit. Tu bi bilo dobro prezimit, pomislih, i doživim konačno prosvijetljenje kad su nam na stol nakon fantastične Temjanike iznijeli i pastrmaliju, tradicionalnu štipsku pogaču sa pečenom govedinom. Čamčić sreće okupan vrhunskim vrancem koji poput srca na pladnju daje sve što i Makedonija - slatkoću, toplinu i ljubav. Duga priča s ekscentričnim vlasnikom, cigare, rakijica, porschei, vinarija, barique... A što smo sve saznali o Štiplijama - ostat će zauvijek u Štipu...



Budimo se u lovačkom hotelu Kamnik iznad Skopja, snimamo prekrasan grad ove zemlje sretnih ljudi, pozdravljamo se sa starom poznanicom, enologinjom Josipom Andrijanić koja je nakon bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, australskih i američkih vinarija svoje mjesto našla u vinariji Chateau Kamnik, smještenoj na obroncima iznad metropole. Dakle, stvarno dvorac, kule, impresionisti po zidovima, aluminijske etikete za butelje od 8 eura.... Čist luksuz i dostojan oproštaj. Terroir Vranec Grand Reserve za kraj. Nema dalje... To je Makedonija u čaši!

Uglavnom, četiri dana i 300.000 tona grožđa kasnije, gotova je i ova berba, a ja pet kila teži i još toliko puta psihički puniji laskam teti na aerodromu jer imam pokoju kilu viška u kuferu – gospođo, bolje da niste i mene izvagali, ne bih se nikad vratio kući. Šarm prolazi, mašemo Makedoniji, zemlji gdje se divno jede i fantastično pije, a teško da ćete igdje na svijetu sresti bolje i nasmijanije ljude. Došli smo da bi se vratili, ponovit će se..

Oznake: foto, vino, Makedonija

Vinska turmeja Makedonijom - kako dobiti pet kila u četiri dana

Teško je tijekom života saznati jesi li bio dobar čovjek, ali kad te ničim izazvani ljudi koje ne znaš pozovu na obilazak osam elitnih makedonskih vinarija – vjerojatno je svevišnji mislio da zaslužuješ nekakvu nagradu. Pa kako je pritom riječ o jednom totalnom hedonistu i bonkuloviću o čijim ste se podvizima često uvjeravali, eto i jedne iskrene, sočne i slasne fotoreportaže nekih tisuću kilometara istočno od kuće...

Da je Makedonija zemlja gdje vječno sunce sja, uvjerila nas je svojom slatkoćom većina od 96 vina koja smo uspjeli probati tijekom četverodnevnog posjeta ovoj prekrasnoj zemlji. Sve je počelo mailom iz Makedonske zajednice vinara koja mi je u pretinac došla iz Slovenije.

No, kako je riječ o vrhunskoj PR agenciji koja djeluje u cijeloj regiji, trenutak kasnije sam izašao na terasu, pogledao prema nebu i rekao – hvala, o hvala, jer za svakog ljubitelja mesa, sira, povrća i vina, Makedonija je jednostavno destinacija iz snova.

Kao pivski sommelier sam ipak malo više upoznat s tom scenom, ali kako i o vinima učim već desetak godina, spremio sam se samo za najbolje. Kufer je bio polupun, osmijeh zapečaćen na licu, baterije pune, a još mi je i prelijepa stjuardesa Croatia Airlinesa ničim izazvana dala dvije boce piva – izgledate kao da to volite... Skopje nas je dočekalo toplo i veselo, i bili smo spremni za osvajanje!



Makedonija je zemlja duhana i vina, jer su upravo to dvije najvažnije grane poljoprivrede. Pod vinovom lozom je 33.500 hektara, a po godišnjoj proizvodnji od 100 milijuna litara su na 25. mjestu na svijetu. Za razliku od Hrvatske koja ima gotovo 1400 proizvođača vina, Makedonija ih ima tek 84, no kako ih je 2003. bilo 28, vidljiv je velik napredak. A i proizvedu ga duplo više... Najviše vina u buteljama izvoze – upravo u Hrvatsku, a sve smo to saznali u vinariji Tikveš u koju smo igrom slučaja došli na samom početku putovanja.

Smještena u Kavadarcima, primjer je starije, neuništive gradnje, a deseci traktora kojima su bile zakrčene ceste, dale su nam do znanja da je riječ o totalno vinskom području. Sala za kušanje izgleda kao u nekom dvorcu, a kako nas je čekalo 17 etiketa za degustaciju, dan je počeo bajno. Oduševljenje je izazvala kupaža Bela voda white (grenache blanc i chardonnay) te Bela voda red (plavec, vranec) svilenim mekanim i punim okusom. Kao kad gledaš košarkašku utakmicu, a klub ti vodi 20 razlike... Da, u Tikvešu se radi veličanstvena rakija Žolta, ona koju osjetiš tek u želucu, poput najfinije votke. Da, probali smo, više puta...

Vinarija Stobi je najmodernije dostignuće vinarijske arhitekture, proizvodi 5 milijuna litara godišnje i smještena je odmah pored predivnog arheološkog nalazišta. Bilo je divno iskapiti čašu ledene Temjanike nakon obilaska na plus 40, ali stvarno se isplati obići ostatke pravog rimskog Pantovčaka. Enolog Đoko Jovanov upućuje na povijest sorte i brend Rkacateli kojeg su sadili za vrijeme dobrih odnosa Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a kad se već tako dobro pelcalo... Loza, ne odnosi... Sjajni Cabernet, Syrah i Vranec za kraj, uz najbolji kozji sir u životu, ikad!



Mlada vinarija (2004.) Popova Kula u Demir Kapiji na jugu Tikveške regije, bila nam je domaćin za konak (a ne konjak), a ovaj OPG, hotel (33 sobe), odmaralište i vinarija u jednom, ostat će zapamćen kao savršena ideja hrvatskim vizionarima kako da unaprijede turističku sezonu. Dođi kušati vino, probaj lokalne specijalitete (paprika punjena sirom, npr.) i ostani prespavati - vinski vikend! I ovdje pijemo Žilavku, Sauvignon, Chardonnay (od 23 etikete!), divimo se podatku o 300 sunčanih dana godišnje, uništavamo salatice, namaze i gravče na tavče, a ponosni direktor Lazar Petrov s ponosom ističe da jedini na svijetu proizvode Stanušinu – totalni autohtoni vinski hit večeri!



Nastavak uskoro...

Oznake: Makedonija, foto, vino

ponedjeljak, 12.10.2015.

Top 5 najglupljih pijanstava u životu

Dakle, sad kad se ozbiljno bavim mišlju da pošteno stanem na loptu, eto nekih dogodovština kad sam ispao poprilično kreten, a u svrhu toga da biste vi pili pametnije. Na čučavcu se čuči, a na greškama – uči!

5. Seks sa zgodnim Talijanom
Korčula, vela Luka, trideset i neki rođendan, izašao sam na pola sata pet kilometara od svoje uvale samo na bevandicu kod rođe, s cliom, naravno. Stvar se ubrzo otima kontroli kad krenemo sukati koktelčiće, a kulminira kad smijenimo barmena i ja radim koktele s likvijem. Trpam deterdžent u tri čaše, i pazim na svoju, ali na kraju popijem tri od četiri i jedva pred zoru dobauljam do auta na rivi. Shvaćam da nemrem vozit i zatvorim oči. U sljedećem trenutku, sve je lijepo, sunce kao da zalazi, miriši nekakva svježina, a u desnicom stišćem nešto tvrdo pored sebe. Pogledam desno, a tamo sjedi prekrasan Talijan, sve u loknicama, gelu, pravilno kvarcan. Tada on zausti: „Ciao, io sono Gianluigi!“ Ja da ću nešto reć, ali o užasa, shvatim da ga držim za pozamašnog stalagmitnog pišu. Užasnut otvaram oči i shvaćam da mi sunce već par sati tuče kroz zatvoreni prozor u primozak i da grčevito držim ručnu kočnicu... Ribino odlučno ne koktelima ikad više...

4. Ilički maraton
Nakon što su Frut i Meki smislili pravila da se ide pješke od broja 524 do spomenika Banu na Trgu, i da se u svakoj lijevoj birtiji pije žesta, a u desnoj pivkan, prošlo je dobrih 15 godina dok par ludih Istrijana to nije i provelo u djelo. Stariji 10 godina od Vatre, koji je pet godina stariji od svih ostalih, odlučujem odglumiti ozljedu kod Črnomerca, ali bilo je skroz zabavno. Kod današnje Pivane slijedi mrak, a ukupno 33 birtije kasnije i nakon puno vremena ležanja na vlastitom krevetu, nakon težeg blackouta shvaćam da su ulazna vrata otvorena, cipele u hodniku, hlače u kupaoni, gaće na gležnju, a ja klečim pred krevetom, dok je na njemu samo torzo. U ruksaku su stvari koje ne pripadaju meni, potkošulje, ukradena pepeljara i slika s kipom Gospe, a zgodna konobarica iz 31. birtije nikad nije bila moja. Ono najgore, neka viša sila me kaznila, i imao sam sedmodnevni mamurluk, razbio sam clia, dijete me ugrizlo, izgubio sam novčanik i prekinuo s curom. Tako da se za sljedeće izdanje javljam kao trener...

3. Klinička smrt
Vrsi, more, idila s bandom sa zbora. Dvije i neka, opako se satiremo kod, i oko kuće i plaže, Jose Generala, ali nema mjesta za spavanje, pa se tadašnja djevojka i ja smještamo u šatoru za masažu na plaži. Ona legne na onaj ležaj za masiranje na visinu jedan metar, ja na pod u vreću. Trešteni, kakvi bi ikako mogli biti u Vrsiman! Naravno, ne nosim podmetač, i otkotrljam se s iglica na beton i zaležim ruku i nogu. Budim se onako utrnut, 4 ujutro, otvaram oči, ne osjećam pol tijela i ugledam bolnički ležaj iznad sebe! Sav očajan urlam „sestroo, sestro pao sam, zovite doktora“, i budim bivšu i pola sela. Da, i danas sam zvijezda u istom, bože sramote...

2. Napad na ambasadu
Tallin, Estonija, 2010., Zeljo i ja se napili u Budimpešti, utrčali u avion, prošvercali pive na let, zalutali u Helsinkiju, došli u Estoniju na dan borbe protiv alkohola kad se ništa ne toči, i općenito – satrali se i izgubili. Zeljo se probudio s kamenčićem veličine ojačeg šljunka jer se prepao frajera koji je pišao iza njega, pa ga je uzeo za samoobranu, a ja skužim na sebi totalno rasparane gaće. Naime, kako mi je Zeljo sipao alkohol u pivu, tako sam ja zalutao negdje oko tri ujutro, i pokušao preskočiti ogradu, uvjeren da je upravo u toj kući naš hostel. Par ugriza dobermana kasnije, i to onih koji su čuvali Bugarsku ambasadu, uspijevam preskočiti ogradetinu s pola samterica na istoj. Testisi preživjeli, ponos ne, jer nisam imao rezervne sljedećih 2000 kilometara autom, hvala Joso i Anita.

1. Total alarm
Planica, svjetsko prvenstvo u skijaškim letovima 2006., šačica Hrvata u Renault četvorci, svi sretni, a mene krenulo, pa s nekakvim bugarskim šalom uspijevam ući u vip ložu. Ima rakije, pive, kerozina, svega, svi sretni, ali naravno - moram pretjerat. Neka teta mi je dodala bocu fante s žutom tekućinom – nedicom. Tri gutljaja kasnije – kraj. Cijela vip loža urla sa mnom „Bugari junaci“, baš sam si frajer, ali kreten ne zna stat, a kamoli pronaći WC. Pa stanem nasred snježne livade, netaknute jer snijeg sipa zadnjih 4 sata. Kako piškim pred cca 870 ljudi koji idu prema Kranjskoj Gori, tako se i ljuljam, sve dok ne padnem nosom u snijeg. Ovi moji konji pišaju od smijeha, a 60-godišnja Austrijanka nakon pola minute dotrči do mene i svom snagom me podigne uhvativši me za rever jakne. Ja se uspravljam na koljena, i dalje piškim, i ne znajuć di sam, pošteno zašlatam bakicu uz karakteristični osmijeh. Baka me pogleda, pogleda 200 ljudi koji doslovno umiru, i gurne me nazad u snijeg uz riječi koje su me još dugo pratile kao nadimak „Total alarm...“

Eto ljudi, pazite što i kako pijete, više uživajte u cugi, a manje radite kretena od sebe, nadam se da nećete ispadati ovako blesavi u životu. Ljubi vas Ribafish.

A sada izazivam svojih deset najdražih alkosa da podijele svoja iskustva, vrijeme sad!

Oznake: Ribafish, alkohol, pivo, vino, tulum, humor

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv