utorak, 28.05.2013.
Green Day u Trstu - ludi, zabavni i fakin sjajan bend
GREEN DAY – Italija, Trst, Piazza Unita d’Italia, 25.05.2013.
Pomisao na još jedno stanje "mokar ko miš" nakon Bon Jovija u Beču prošli vikend i otići u Trst na koncert Green Daya nije mi nimalo mirisao, Green Day ili ne. S obzirom da nisam niti toliko u tom žanru glazbe ispalo je više "hajde, veliki su bend to se vidjeti mora". Sada kad sam bila, mogu reći da sam gledala jedan od najzabavnijih bendova ikad.
U subotu navečer u glavni je trg u Trstu, Piazza Unita d’Italia umarširao i posve ju osvojio jedan od najvećih punk-rock bendova današnjice, američki Green Day. Nemilosrdno vrijeme, kišurna koja je padala cijeli dan nije mogla uništiti niti srce niti onu specijalnu kemiju koju ovaj veliki bend ima s publikom.
Iako je Green Day prije nekoliko mjeseci prošao jedno od najtežih razdoblja u karijeri, kada je frontman Billie Joe Armstrong doživio potpuni slom na pozornici iHeart Radio festivala nakon čega je završio na rehabilitaciji radi alkoholizma i zloupotrebe lijekova, da to sve niste znali u subotu to ne bi niti naslutili.
Armstrong je uz svesrdnu potporu ostalih članova bio ne samo sjajno raspoložen nego je bio i odličnoj formi i fizički i psihički. Ako uzmete u obzir kišu, koncert od dva i pol sata zaista je bio dug i cijelo to vrijeme Armstrong nije prestajao animirati i komunicirati s publikom. Osim što je Green Day svirački i pjevački također bio u sjajnoj formi dobili smo naime setlistu od punih 26 pjesama, cijeli koncert je obilježila još jedna karakteristika - bio je zabavno, zabavno...
Prije početka koncerta, bend je na pozornicu poslao velikog zeca (dakako ne pravog) da prvo “objasni” publici što ih čeka: punkerski pokazao publici stražnjicu, motivirao ih na zborno pjevanje, gađao iz "majica-pištolja"...
A kad su uz zvukove "Blitzkrieg Bopa" starog Ramonesovog klasika, petorica koji čine sastavni i rastavni dio Green Daya popeli na pozornicu, baš je tada počela fino pljuštati kiša ali nitko se nije dao zbuniti, publika je adekvatno glasno urlala, fotografi su se skoro potukli u foto pitu, a Armstrong i Dirt su počeli skakati kao pušteni s lanca i nisu prestali sve do kraja, izuzmemo li izvođenje laganica. Jedne.
" 99 Revolutions", "Know Your Enemy" niti druga stvar a već je bila situacija koju mnogi bendovi ostavljaju za "važni dio koncerta", jedan je fan preskočio ogradu i pušten od redara (na inzistiranje Armstronga) uletio na pozornicu i iako pomalo izgubljen na njoj srčano otpjevao s Armstongom dio pjesme.
Pjesme su se nizale i na skoro svakoj je bio neki zanimljivi detalj ili trenutak, ali najjači emotivni tren bio je na "Boulevard of Broken Dreams". Iza "Nuclear Family", Green Day je krenuo prašiti AC/DCjev "Highway to Hell" koji je posebno žestoko i neobično "sjeo" u prelijepu noćnu atmosferu Piazze.
Kostimografija je krenula na " King for a Day" s Armstongom u kraljevskoj opravi i maniri showmana a la Freddie Mercury. Ako je bilo sumnje da je prošlogodišnji slom na Armstrongu ostavio jače tragove, na njegovom vokalu sasvim sigurno nije jer je tu zaista bio "King".
Dirnt, Cool i White bili su ipak nešto manje aktivni. Ili je to možda Armstrong bio toliko više, ne znam niti sama, prije će biti ovo drugo. Jer naime na medleyu The Beatles/The Rolling Stones i to prvoj "Shout" bubnjar Tre Cool maskiran u neku mondenu gospođu prodivljao je pozornicom, dok je Armstrong bubnjao.
I kako je zec to činio na početku tako je i Armstrong napravio pri kraju: pogađao je “majica-pištoljem” obližnju zgradu na čijim se prozorima sjatila "gratis" publika i promatrala koncert no aktivno sudjelujući - gađao je tako dugo dok jedna majica iz “pištolja” nije pogodila osobu kojoj ju je Armstrong namijenio, uz urnebesno navijanje publike.
Piazza je stražnjim dijelom zjapila praznjikava no lokalna ekipa mi je potvrdila da je tu bilo sigurno oko 12.000 duša koji su kisnuli ili bolje reći pili pivo, pogali i pjevali. I činio se da se najmanje zamaraju s kišom. Ako nekome punk, pa i ovaj komercijalni greendayovski nije neka najdraža glazba, apsolutno ni taj netko nije mogao ostati ravnodušan ili miran na ovom koncertu. Green Day je jedan od onih bendova koji jednostavno morate pogledati uživo barem jednom u životu. Toliko su dobri.
p.s. Pohvale idu agenciji Investigo (www.svikoncerti.eu) na vozikanju tamo i nazad. Preporučam!
Oznake: Green Day, koncert, live, show, Trst, italija, punk-rock, turneja 2013
Depeche Mode opet u Zagrebu - mi ih volimo i oni nas
DEPECHE MODE, Arena Zagreb, 23.5.2013.
Mislim, jel trebam uopće spominjati ovo iz naslova? Četvrti put u Zagrebu i svaki put ludnica manje ili više. Čak i kada setlista nije najluđa na svijetu, kao recimo ovogodišnja (previše novih stvari a nisu baš bogzna što) i kad je ekonomska kriza dublja nego ikada, pa je i Arena bila praznjikavija nego inače (cca. 15.000 što je opet mnogo ali ne zaboraivmo da je koncert trebao biti na Maksimiru...), a i Dave koji je uvijek manje više fantastičan što vokalom što angažmanom oko interaktivnosti s publikom, a ovaj put nije bio nasuperiška raspoložen kao što je bio na prethodna dva koncerta (što opet nije za uspoređivati, jer su prethodna dva bili nenormalno ludi po tom pogledu - dakle ovo je kao bilo nešto u normalnijim okvirima)... e i uz sve to Depeche Mode rasturaju Zagreb, Hrvatsku kako želite.
Možda nisu toliko ludo rasturali druge gradove, ali Zagrebu Dave pokaže mali prst a on poludi.
No prvi dio koncerta zaista je bio malo mlakonjav, dinamika mu je padala kako su izvodili nove pjesme no tamo negdje drugi sat (koncert je trajao oko 2 sata) kad su krenuli prvo s "A Question of Time" a onda se nizale "Secret to the End", "Enjoy the Silence", "Personal Jesus"... tako je situacija bila za dizanje plafona. Bis je bio Springsteenovski, ni manje ni više nego 5 pjesama jedna bolja od druge.
Što jest jest, kraj je bio euforičan i do tada si već zaboravio da nije cijeli koncert bio baš ovakav.
Sve što sada još u toj ljubavi Zagreb (Hrvatska) s Depecheom nedostaje je jedan zaista bitan i dobar album koji bi ne samo Depeche nego automatski i sljedeću turneju podigao totalno viši nivo, kakvog imaju rijetki bendovi na svijetu.
Oznake: Depeche Mode, Zagreb, Arena, koncert, live, show, Pop, 23.5.2013
petak, 24.05.2013.
Joe Satriani
Bilo je pakleno u svakom pogledu: vruće, nagužvano, nabrijano... Satriani je majstor kakavog nema, bez obzira da li mislite da li je ovaj ili onaj brži, tehnički bolji, muzikalniji ili nešto četvrto. Jedino mi je nedostajalo njegovo zezanje i pričanje fora koje nas je nasmijavalo u Ljubljani 2010. s možda malo više dinamike...
Taj čovjek spada u top 10 majstora gitare, što taj može odvirati.... A opet, sve dok je nekome tehnika na prvom mjestu to je onda mala praznina... Novi mi je album "Unstoppable Momentum" mi je odličan iako predvidljiv, točnije ne nudi ništa drastično novo niti uzbudljivo.
No koncert je bio display savršenstva tehnike, ali hm...to mogu slušati i na albumu. Bez obzira koncert je bio odličan, no presličan svim ostalim koncertima majstra gitare (Vai recimo...) koji se ne razlikuju baš po nečem specijalnom.
Satriani je uživo znao biti mnogo aktivniji i manje je prašio i pilao, i jer ga znam kao takvog sad mi je to nedostajalo.
Jače mi je kad vrhunski gitarista unese u svoju svirku emocije nego da mu štopa koliko brzo i precizno može nešto odsvirati.
Ispada kao da se nešto žalim a trčim na njegov koncert svaki put kad dođe :)
Oznake: Joe Satriani, instrumental rock, koncert, live, Tvonica Kulture, Zagreb, 23.5.2013
subota, 18.05.2013.
Bon Jovi u Beču i bez Sambore jak i velik
BON JOVI, Race track Krieau, Beč Austrija - 17.5.2013.
Valjda nikad koncerti na jednoj Bon Jovi turneji nisu praćeni s tolikim zanimanjem, bolje reći upitnikom nego na ovoj „Because We Can“ turneji. Neobično odsustvo, još uvijek posve nerazjašnjeno (ako ne računamo slabašan razlog „osobne prirode“ koji je serviran javnosti), gitarista, desne ruke benda i co-skladatelja Richiea Sambore na sada već dobroj većini koncerata turneje bez naznake da li se i kada vraća na nastupe - sasvim je sigurno glavni okidač tog zanimanja. Jedan od najuspješnijih pop-rock bendova i od najboljih live bendova pod vodstvom frontmana Jona Bon Jovija (koji se nalazi pod evidentnim stresom uz hrpu problema koji ga prate ne samo odlaskom Sambore) ipak manje više posve opradava svoj status i bez glavnog gitariste. Status da, no nema i one kemije, dušu. Neki su koncerti na turneji odrađeni samo da se odrade doduše uvijek na visokoj razini, prošli u Sofiji prije četiri dana skraćen je jer je Jona spopao iznenadan napad alergije... no budimo iskreni, mnogi veliki bendovi ne daju niti takav nivo.
Djelomična kompenzacija za „krnji“ Bon Jovi bila je i nova velebna pozornica - Beč je drugi grad u kojem je ona predstavljena: izuzetno atraktivna i umiješno napravljena u obliku starog auta, Buicka mislim.
U Beču je taj krnji Bon Jovi opet odsvirao dugi koncert od preko 2 sata i 20 min po ispravo laganoj kiši koja je počela padati negdje početkom koncerta nakon lijepog i sunčanog dana u Beču, i pojačavala pred kraj koncerta. Ipak, oko 50.000 ljudi na hipodromu Krieau (koji se inače nalazi uz sam Ernst Happel stadion) nije ostalo nimalo razočarano. Jonu je pauza koristila i sinoć je bio u tip-top formi, a u plus mu ubrajam i veliki trud da toliku masu sam samcat dovoljno animira da zaborave na kišu. I bogme jesu.
Uvodno rasturanje AC/DC- jevog „Hells Bells“ tek je na kraju dobilo pravi smisao. Ovo je bilo jedan od najrockerskijih Bon Jovi koncerata u posljednje vrijeme.
Koncert su otvorili s pjesmom s novog albuma „What About Now“ koja uživo zvuči još i bolje i žešće: „That's What The Water Made Me“ je od digao na noge mnoge fanove, a na moje totalno iznenađenje druga „You Give Love a Bad Name“ digla je i ostatak na najdaljim bečki hladnim tribinama no očito dobro raspoložene publike.
Setlista je manje više bila očekivana.. ali najinteresantniji su momenti bili na nekoliko pjesama: „Whole Lot of Leavin'“ imao je sveprisutni predznak odsustva Sambore, a na kraju pjesme se Jon totalno nejasno bez spominjanja istog, ali ipak simpotomatično i emotivno nadovezao na „odlaske“. Također nova pjesma „Amen“ koju mnogi smatraju kopiranjem Jonu najdražeg standarda Leonarda Cohena „Hallelujah“ otpjevana je jako sigurno i emotivno (iako na ovoj turneji Jonu glas nije u nekoj formi) a na ekranu su se upalile svijeće kakve ostavljamo na grobljima pa je publika malo u čudu gledala tu kombinaciju i adekvatno tome mlako reagirala.
Novi hit, pop pjesmuljak „Because We Can“ doživio je sudbinu „la-la“ izvedbe: zborno pjevanje zarazne radio pjesme, mahanje ručicama - maltene opća zafrkancija.
Kultna „I'll Be There for You“ jedina je greška ovog odličnog koncerta: osim što ta pjesma „pripada“ Sambori koji očito ima neku tajnu vezu s publikom na njoj i koji je suvereno pjeva, ona djeluje ili slabo ili masakrirano kada je on ne izvodi. Jon je uživo (barem ne više, već godinama) jednostavno ne može izvesti niti vokalom a niti da to ne djeluje kao puko odrađivanje, publika adekvatno tome ne odreagira masovnim zbornim pjevanjem i onda sve zajedno izgleda da je tu „samo da je tu reda radi“. Pravu stvar bi napravili da stave bilo koju drugu, recimo jako popularnu „In These Arms“ i to čak s Davidom Bryanom na glavnom vokalu full time.
Ne mogu ne spomenuti Samborinu zamjenu, studijskog gitariste Phila X Xenidis-a, koji je odlično odsvirao svaku stvar na neki svoj način - ne zaboravimo da čovjek nije imao niti vremena (a možda niti želje niti znanja) da skine svaku Samborinu solažu. Što je istovremno i zanimljivo, naročito na klasiku „Keep The Faith“, malo drugačije verzije istih stvari uopće ne škode.
Kraj je bio sjajan, kako se pojačavala kiša i Jon „prkosio“ istoj neumorno skakajući po lokvama vode na pozornici, tako je bend dizao u višu brzinu: poprilično rockerski izvedeni koncert dobio je još žešći predznak na kraju uz „I'll Sleep When I'm Dead“ u koju su umiksali dva sjajno izvedena covera a la Springsteen: Rolling Stonesa „Start Me Up“ i Status Quoa „Rockin' All Over the World“ a „Bad Medicine“ je dobila klavijatursku soul solažu Davida Bryana i „What I'd Say“ Ray Charlesa, što je show zaista podiglo na jednu višu razinu.
Bis je bio samo jedan ali poduži jer je kiša aspolutno svima dozlogrdila. Rijetko na repertoru „Last Man Standing“ razveselila je većinu, na „Wanted Dead or Alive“ opet nam je jako nedostajao Sambora, a kraj je bio očekivan uz „Have a Nice Day“ i „Livin' On a Prayer“.
Možda vam ovo „falio - ne falio“ vezano za Richieja Samboru zvuči zbunjujuće. Je li sad to bio dobar koncert ili nije? Je li Bon Jovi ovakav sad valja ili ne? Oni koji Samborin sviračko-vokalni rad znaju detaljnije od maksimirskog koncerta i posljednjih Bon Jovi albuma znaju da je on klasa, a svaka klasa neminovno nedostaje. No on nije frontman ovog banda. A to znači da jedan tako veliki band (a koji nema nužno i najkvaliteniji diskografski opus), nije u stanju dati odličan koncert i bez važnog člana. Očito Bon Jovi prolazi kroz jedno od svojih najtežih razdoblja, ali čak i skeptiku poput mene koji je bio uvjeren da će imati mnogo materijala za kritiku nakon Beča, ipak ne preostaje nego biti objektivan: Bon Jovi je dao sve od sebe, i uz sve spomenute mane i nedostatke koncert je ipak zagrijao hladne Bečlije od prve pjesme, a kada više od 50.000 ljudi pokislo kao miševi idu zadovoljni kućama - to sve govori.
Setlista:
1 That's What the Water Made Me
2 You Give Love a Bad Name
3 Born to Be My Baby
4 Raise Your Hands
5 Lost Highway
6 Whole Lot of Leavin'
7 It's my life
8 Because We Can
9 What About Now
10 We Got It Goin' On
11 Keep the Faith
12 When We Were Beautiful
13 Amen
14 I'll Be There for You
15 Captain Crash & the Beauty Queen From Mars
16 We Weren't Born to Follow
17 Who Says You Can't Go Home
18 I'll Sleep When I'm Dead / „Start Me Up" - Rolling Stones/ "Rockin All Over the World" - Status Quo
19 Bad Medicine / "Whar I'd say" - Ray Charles
Bis:
20 Last Man Standing
21 Wanted Dead or Alive
22 Have a Nice Day
23 Livin' on a Prayer
Putovala sam inače agencijom Investigo Koncerti, koja nudi aranžmane za koncerte, pa preporučam!
Oznake: Bon Jovi, Beč, Austrija, koncert, live, pop-rock, turneja 2013, Because We Can
subota, 11.05.2013.
Koncertne najave
GREEN DAY - 25.5. VILLA MANIN CODROIPO ITALIJA
Green Day su objavili novi glazbeni spot i prve datume nastupa u 2013. godini.
Trio je predstavio svoj vjerojatno najzanimljiviji spot ikada za pjesmu ‘X-Kid’ (pogledajte u nastavku). Osim toga objavljeni su i prvi koncertni datumi u sljedećoj godini i čini se da će bend najprije zasvirati u Europi, a onda se otisnuti u ostatak svijeta. Prvi koncert dogovoren je za 24. svibnja u Fiera Milano u Italiji, a bend će se u Europi zadržati do sredine srpnja. Karte za talijanski koncert u Trstu možete nabaviti preko talijanskog promotora Azalea promotions.
24.05. — Milan, Italy — Fiera Milano Live
25.05. — Trieste, Italy — Piazza Unita’D’Italia
27.05. — Belgrade, Serbia and Montenegro — Kalemegdan Park
29.05. — Vienna, Austria — Krieau Rocks
01.06. — London, England — Emirates Stadium
05.06. — Rome, Italy — Ippodromo Le Capannelle
06.06. — Casalecchio Di Reno Bo, Italy — Unipol Arena
08.06. — Nuremburg, Germany — Rock Im Park
09.06. — Wershofen, Germany — Rock am Ring
16.06. — Holland, Netherlands — Pinkpop Festival
18.06. — Lodz, Poland — Atlas Arena
21.06. — Moscow, Russia — Olympic Arena
23.06. — St. Petersburg, Russia — SKK Arena
26.06. — Helsinki, Finland — Rock the Beach Festival
28.06. — Norrkoping, Sweden — Bravalla Festival
30.06. — Oslo, Norway — Ullevaal Stadium
02.07. — Copenhagen, Denmark — Refshaleoen
04.07. — Werchter, Belgium — Werchter Festival
05.07. — Arras, France — Mainsquare Festival
10.07. — Nimes, France — Festival de Nimes Arena
12.07. — Lisbon, Portugal — Optimus Alive Festival
13.07. — Bilbo, Spain — Bilbo BBK Live Festival
KISS MONSTER WORLD TOUR 2013 - 17.6. VILLA MANIN CODROIPO ITALIJA
Nakon što je Rammstein najavljen kao prvi “headliner” festivala Nova Rock je objavio i američki KISS, a osim na Novoj Kiss će biti i na kratkoj europskoj turneji, a nam najbliže u Italiji, kraj Udina, i u Milanu. Karte možete nabaviti preko talijanskog promotora Azalea promotions.
Maskirani Paul Stanley i Gene Simmons dolaze s “Monster” albumom, kojeg se ne treba bojati, ali definitivno može uspoređivati s njihovim ranijim remek-djelima.
June 1 - Stockholm, Sweden
June 3 - Helsinki, Finland
June 6 - Solvesborg, Sweden
June 8 - Stavanger, Norway
June 11 - Copenhagen, Denmark
June 12 - Berlin, Germany
June 14 - Prague, Czech Republic
June 15 - Vienna, Austria
June 17 - Udine, Italy
June 18 - Milan, Italy
June 20 - Zurich, Switzerland
June 22 - Clisson, France
WHITESNAKE, 15.6.2013. ZAGREB, DOM SPORTOVA
Dugoočekivani Whitesnake live album izlazi u travnju ove godine! MADE IN JAPAN (Frontiers Records) moći će se kupiti u nekoliko varijanti: DVD, Deluxe 2CD/DVD, Blue-ray. Album je sniman u Japanu 2011. godine, za vrijeme svjetske turneje Forevermore na kojoj je Whitesnake svirao na Loud Park festivalu u Saitama Super Areni.
Whitesnake su velik dio 2012. godine posvetili editiranju i dovršavanju snimke s japanskog koncerta kako bi se osigurala vrhunska kvaliteta i slike i zvuka. Ovogodišnja turneja Year Of The Snake (na kojoj će zasvirati u Zagrebu, 15. lipnja) je nastavak jako uspješne turneje Forevermore na kojoj je snimljen DVD. Uz ovaj live album, fanovi će u bilo kojem trenutku moći oživjeti sjećanje na Whitesnakeov koncert.
Na live izdanju se nalaze pjesme s Forevermore albuma te nezaboravni Whitesnake klasici poput "Is This Love," "Still Of The Night" i "Here I Go Again". Dobra atmosfera, hitovi, glazbena virtuoznost i prepoznatljiv Coverdaleov vokal – ono što bi svaki Whitesnakeov fan (i novi i stari) trebao pogledati – sve je tu! Snimka uključuje zadivljujuće gitarističke solaže Douga Aldricha i Reba Beacha, duboku ritmičku pozadinu basista Michaela Devina i bubnjara Briiana Tichya, bogati zvuk gostujućeg klavijaturista Briana Ruedya, te karakteristični Coverdaleov vokal. Članovi benda kažu: „Još jedna odlična noć za pamćenje koju ćemo podijeliti sa svim fanovima!“
U subotu, 15.6.2013. godine u zagrebačkom Domu Sportova će se održati koncert hard rock velikana. Osim hard rock himni, u Zagrebu će se čuti i njihove poznate balade.
Ulaznice po cijeni od 199 kuna su u prodaji na svim prodajnim mjestima Eventima, te online na www.eventim.hr.
RAMMSTEIN, 11.7. VILLA MANIN CODROIPO ITALIJA
U posljednje dvije godine, koncerte s turneje "Made in Germany" njemačkog kultnog benda Rammstein vidjelo je više od 1,3 milijuna ljudi diljem svijeta: u Meksiku, SAD-u, Južnoj Africi, Australiji, Kanadi i Europi. Njihovo putovanje se nastavlja uz moto za 2013. godinu: “Wir halten das Tempo” (Držimo ritam). U novom dijelu turneje, popularni njemački bend Rammstein, koji je poznat po koncertnim spektaklima s obiljem pirotehnike, 11.7. u Villi Manin Codroipo kraj Udina Italija. će gotovo doslovno zapaliti publiku. Njihova karijera je obilježena je brojnim kontoverzama, provokatnim video spotovima i spektakularnim koncertima. Uvijek osiguraju fenomenalnu scenografiju, a na nastupima također često mijenjaju posebne kostime. U više navrata su bili uhićeni zbog neprimjerenog ponašanja, te prozivani radi eksplicitnih scena u video spotovima. U stvarnosti, istina je da je Rammstein usmjeren na dobru zabavu i dobru glazbu te se ne opterečuju tračevima. Uz zabavu i efekt iznenađenja, najveći naglasak stavljen ja na sigurnost i profesionalizam.
„Oni koji to ne razumiju, to zapravo i ne žele razumjeti“– izjavio je frontmen benda Till Linderman.
Ulaznice i više informacija na stranicama AZALEE organizatora.
utorak, 07.05.2013.
HOT NEW ALBUM: Imagine Dragons – Night Visions
label: Interscope, objavljeno: rujan 2012, žanr: rock
Imagine Dragons je novi američki rock band koji baš nije nedavno formiran – 2007. No, trebalo mi je nešto duže vremena da snime prve studijske uratke i to dva EP-ja 2010.: “ Imagine Dragons” i “Hell and Silence”. Tek su se snimkom pjesme “It’s Time”, koja je kasnije postala njihov oficijelni prvi singl, domogli ugovora s major labelom, izdavačkom kućom Interscope 2011.
“It’s Time”, pop-rock pjesma koja lako ulazi (i ostaje) u uho nakon toga popela se na visoka mjesta na većini top lista a zaradila je i MTV Video Music Award nominaciju. Kvarter iz grada blještavila i kocke, Las Vegasa nakon toga je dao sebi vremena da napravi prvi studijski album uz pomoć naizgled neobičnog izbora izvršnog producenta, engleskog hip-hop producenta Alexa Da Kida i Brandona Darnera iz američkog indie rock banda The Envy Corps i tako je nastao “Night Visions”, debi album koji je objavljen u rujnu 2012. Od tada su Imagine Dreams poplavili top-liste sa singlovima koji su dobro prolazili: izvrsnom “Radioactive”, “Hear Me” i punokrvnom “Demons”.
Utjecajni Billboard proglasio ih je jednom od “najsjajnijih novih zvijezda 2012. godine”.
I budući da band može mirno spavati na krilima uspjeha, hajdemo pogledati što zapravo taj njihov debi album donosi općoj glazbenoj (rock) sceni.
E pa, ne baš mnogo. Točnije, ništa novo barem. Ukoliko ne računate to da vokali zvuče prilično svježe, markantno i da su odlično korišteni tj. aranžirani i da im je interpretacijska sposobnost na visokoj razini, čega sam posebno ljubitelj. Vrlo vjerojatno će vam prvi dojam kada preslušate “Night Visions” biti da Imagine Dragons imaju i svjež zvuk, što je samo djelomično točno, uglavnom radi spomenutih vokala i nekoliko originalnih “hip-hopersko” obojanih rješenja koje je u pjesme ugradio Da Kid. S druge strane, bolji poznavaoci će se slušajući Imagine Dragons i pjevača Dana Reynoldsa u dosta navrata neodoljivo podsjetiti na drugi rock bend, engleske alternativce White Lies, s tom razlikom (povelikom) da Imagine Dragons nisu “darkerskog usmjerenja” odosno nemaju te mračne tekstove i atmosferu White Liesa.
No ono što će vas odmah “bubnuti” posred lica kada preslušate album jest da je album ipak malo preproduciran. Ako mene pitate malo prerano za novi band – što je u konačnici i pozitivno i malo manje pozitivno. Pozitivno, jer gdje piše da samo etablirani izvođači imaju eskluzivno pravo raditi prosječne albume a onda ih preproducirati kako bi ih učinili boljima nego što jesu (naranvo s tim ciljem ali ne uvijek i takvim rezultatom). Malo manje pozitivno jest da su na taj način Imagine Dragons preskočili nekoliko stepenica razvojnog procesa. Nema sumnje da je band kvalitetan i da mogu mnogo dati, no time su izgubili dosta ili sve od one iskonske nevinosti koju imaju novi bandovi i debi albumi a što najčešće donosi nešto novo i svježe na glazbenu (rock) scenu. Ako su i preskočili nekoliko stepenica – ja nikako ne bih time opterećivala sam album jer je to vrlo zadovoljavajući i ugodan album – više me brine da bi radi toga njegov nasljednik mogao biti ubitačno dosadan ili blijedi uradak. Zaista im želim da se to ne dogodi te da će Imagine Dragons rigati onu paklenu vatru koju bi trebali rigati pravi zmajevi – barem kako nam to legende pripovjedaju.
Popis pjesama:
01 – Radioactive
02 – Tiptoe
03 – It’s Time
04 – Demons
05 – On Top Of The World
06 – Amsterdam
07 – Hear Me
08 – Every Night
09 – Bleeding Out
10 – Underdog
11 – Nothing Left To Say Rocks
12 – Cha-Ching (Till We Grow Older)
13 – Working Man
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Imagine Dragons, Night Visions, novi album, recenzija, rock
nedjelja, 05.05.2013.
Mark Knopfler "zakucao" Ljubljanu bravurama
MARK KNOPFLER – Slovenija, Ljubljana, Dvorana Stožice, 4.5.2013
Jedan od najprofinjenijih (ako ne i naj) gitarista i songwritera, nekdašnji alfa i omega sjajnog, davno umirovljenog engleskog benda Dire Straits, čuveni “prstić” fingerpicking gitarista Mark Knopfler koji je Fender gitari dodao još jednu novu dimenziju ako je to uopće moguće, na Gibsonu ES-175D snimio je kultno remek-djelo, album “Love over gold” te jednako hvaljeni “Brothers of Arms”, dok su svijet i okolica uistinu upoznali “Dobro” rezonantne gitare upravo od Knopflera, iako ih nije on niti prvi niti zadnji koristio, niti je on zapravo svirao Dobro gitare (to je marka rezonantnih gitara) nego National Style.
Uglavnom, Knopfler je opterećen slavom Dire Straitsa iste poslao u mirovinu davne 1995. i od tada snima potpuno drugačiju folk-rock, Irish i country glazbu, koju često koriste i u filmskoj industriji za soundtracke (preporučamo za slušanje čuveni “Local Hero” soundtrack!). Drugim riječima, Knopfler je svoju karijeru i glazbeno stvaralaštvo okrenuo naglavce i dobio ono za čime je uvijek težio: mir, ležernost i nevjerojatnu finoću materijala, iako mu mnogi, upravo Dire Straits die hard fanovi (taj sam!) zamjeraju tu “premeku” notu u glazbi.
Mark Knopfler LJ 02Knopfler je uvijek radio što je htio i u pravilu je bio izuzetno uspješan pa tako je uspješno dosegao skoro 20 godine samostalne karijere, ali se karme Dire Straitsa nije mogao riješiti i valjda sam znajući da je to prvo ludo, a drugo nesuvislo ne svirati neke od DS stvari na svojim koncertima napravio u esenciji genijalan spoj starog i novog i tako već godinama slaže svoje setliste na turnejama. U Zagrebu je Knopfler zadnji put bio davne 2008. godine i evo nam ga danas opet nakon toliko vremena u zagrebačkoj Areni na turneji “Privateering” na kojoj promovira istoimeni aktualni album (Venia-Mag recenzija – klik ovdje!)
Mi smo u međuvremenu nestrpljivi potegli do Ljubljane na koncert prije zagrebačkog da “provjerimo” jel’ stari mačak fingerpickinga (sviranje gitare prstima ne trzalicom) još stvara onu koncertnu čaroliju kojoj smo prisustvovali 2008. kada je dupkom pun Dom Sportova (cca. 10.000 duša) bilo na nogama većinu koncerta i kada je jedva “pobjegao” s pozornice da ne mora na bis po četvrti put. (Uzmite u obzir da njegova glazba nije stajačkog, nego sjedečkog tipa.)
Mark Knopfler LJ 03Rasprodana Dvorana Stožice (cca. 6000 ljudi) i mahom starija publika nagoviještali su fini, komotni i “hladniji” koncert. Možda je bio komotan, sjedečki i mirniji, ali svakako nije bio “hladan”. Publika je glasno i strasno pljeskala nakon svake bravure, a na kraju koncerta kada nam je Knopfler priuštio DS klasik, remek-djelo od 15 minuta “Telegraph Road” bilo je očito da je ozbiljna ljubljanska publika bila ko’ zapeta puška. Nakon “Telegrapha” u roku jedne minute publika je skočila sa svojih stolaca u parteru i sjurila se do pozornice u maniri najvećih rock ili pop histerija i dok se Knopfler vratio na (prvi) bis da odsvira čuvenu “Brothers in Arms”, publika je bila toliko natiskana do pozornice da sam imala dojam da nastupaju One DIrection ili Justin Bieber a ispod pozornice da se gužvaju stotine tinejdžera gladnih svoga idola. Možete li si to zamisliti na koncertu na kojemu je prosjek godina morao biti debelo ko 35-45?
I nakon drugog bisa, opet DS klasika “So far away” publika je još uporno pozivala Knopflera na još jedan, ali ga na žalost nije dočekala. Ako vam setlista izgleda kratka – izgled vara, koncert je trajao puna dva sata.
Malo ili ništa spominjem Knopflerovo sviranje, zar ne?
Nema se tu što reći – čarolija i dalje postoji, savršenstvo se ne mijenja, a za sve ostalo nema vam druge nego do Arene da se sami uvjerite što znači vrhunac elegancije, profinjenosti i apsolutnog majstorstva ne samo glavnog (nimalo riječitog, usput rečeno) aktera već i pratećeg benda.
Oznake: Mark Knopfler, Dire Straits, koncert, live, Privateering, turneja 2013, folk-rock, rock, Ljubljana, Stožice, 4.5.2013
petak, 03.05.2013.
HOT NEW ALBUM: The Strokes - Comedown Machine
label: RCA, objavljeno: ožujak 2013, žanr: indie rock, garage rock, post-punk revival
Novi album jednog od utjecajnijih bandova milenijske dekade, The Strokesa, pod nazivom „Comedown Machine“ počinje s frapantno sličnim tonovima Michel Jacksonovog klasika „Wanna Be Startin' Somethin“ što je, barem za mene, totalni spoiler, pogotovo kad album počinje s nečim takvim pa sve i da se album na kraju pokaže super. Nisam baš shvatila čemu izvođači “posuđuju” tih nekoliko kritičnih svepoznatih tonova svjetskih standarda i serviraju ti ih odmah na početku tako da te lupe posred čela. „Tap Out“, prva pjesma s albuma, se na kraju ipak izrodi u nešto sasvim drugo, ne nužno bolje rješenje. Možda bi bilo bolje da su ustrajali u Jacksonovoj pjesmi i jednostavno napravili svoj cover iste. Ma šalim se. A možda i ne.
Povratnički album The Strokesa „Angles“ iz 2010. bio je sve nego jadan pokušaj da se vrati stara slava iako je navodno proces snimanja bio izuzetno težak, jer se frontman Julian Casablancas totalno distancirao od ostatka banda u toj mjeri da je zasebno snimao svoje dionice ne samo na drugoj lokaciji već i u drugom vremenskom periodu. Kako god vam to čudnovato zvučalo, rezultat je bio iznenađujći. „Angles“ se pokazao kao odličan album, ne samo etiketiran s “povratnički” koji može stajati uz bok starima (OK, možda ne baš sa slavnim debijem „ Is This It“) , no „Comedown Machine“ je potpuno drugačija priča. Namjerno nisam baš nešto previše istraživala kako je nastao ovaj album niti sam čitala neke vijesti o bandu s namjerom da si osiguram “čisti” stav u recenziranju. Što se pokazalo glupim - naime, očekivala sam daleko previše od novog The Strokes uratka. Sve te moje akrobacije nisu imale baš nikakvog smisla.
Album nastavlja uhodanim putem koji The Strokesi koračaju, ne donoseći ništa novoga, što samo po sebi i nije neki zločin, jasno. Ali isto tako ne donosi i ništa bitnije drugog - album je ukratko rečeno slabija verzija déjŕ vu glazbe The Strokesa minus njihove iskričavosti u glazbenom izražavanju i konzistencije. S druge strane album je zabavan i ugodan uradak, ali nemojte previše očekivati - najmanje da ćete većinu pjesama uopće zapamtiti nakon što album izbacite iz playera. Na albumu ima nekoliko jačih pjesama koje bi neke od vas mogle uvjeriti da album vrijedi više ocjene (“All The Time”, “One Way Trigger” , “Welcome to Japan”, “50:50” ..), ali opći je dojam kojeg se ne mogu otarasiti da ovdje nedostaje motivacije, ideja...
Ako je band i dalje “podvojen” kao što je bio na “Angles”, onda se to sada jasno vidi. Ako nije, onda mora da nešto gadno ne štima s kemijom među članovima banda.
Ipak, ne mogu poreći da je “Comedown Machine“ album kojim The Strokesi prirodno sazrijevaju kao glazbenici. Također, postoji šansa da ćete se navući na album ukoliko mu date ozbiljniju šansu i duži period u playeru.
Popis pjesama:
01 Tap Out
02 All The Time
03 One Way Trigger
04 Welcome to Japan
05 80's Comedown Machine
06 50 50
07 Slow Animals
08 Partners In Crime
09 Chances
10 Happy Ending
11 Call It Fate Call It Karma
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: The Strokes, novi album, Comedown Machine, die rock, GARAGE ROCK, post-punk revival, recenzija
