Tekstovi:
1. Utemeljenje ateizma i religije
2. Racionalnost ateizma i religije
3. Čemu animozitet između ateista i vjernika?
4. Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
5. Što je bilo prije Boga?
6. Je li Isus Krist povijesna osoba?
7. Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)
8. Hoće li znanost dokazati da Bog ne postoji?
9. Friedrich Nietzsche i religija
10. Činimo li dobro samo zbog Božje kazne?
11. Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
12. Je li Trojstvo politeizam?
13. Je li kršćanstvo sinkretistička religija?
14. Kako je Crkva birala evanđelja?
15. Zašto poslanice ne sliče evanđeljima?
16. Je li starozavjetni Bog zao?
17. Paradoks kamena
18. Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
19. Što Bog hoće?
20. Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
21. Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
22. O celibatu i ređenju žena
23. Zašto se Biblija različito shvaća?
24. Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
25. Što poručuju Adam i Eva?
26. Bog i evolucija
27. Evolucija i kršćanski fundamentalizam
28. Evolucija i ateistički fundamentalizam
29. Kakav je odnos religije i znanosti?
30. Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?
31. Kršćanska etika i ateistički humanizam
32. Potječe li kršćanstvo od Esena?
33. Je li Crkva desničarska organizacija?
34. Ima li u Bibliji grešaka?
35. Kršćanstvo i društvene promjene
36. Marxova kritika religije
37. Kršćanstvo i socijalno pitanje
38. Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?
39. Albert Einstein i religija
40. Ispovijest vjere
41. Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
42. Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
43. Psihologija i religija
44. Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?
45. Kršćanstvo i žene
46. Kada se Isus rodio?
47. Kršćanstvo i marketing
48. Tko je Jahve?
49. Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
50. Apsurd Isusovih prispodoba
51. Povijesni Isus i Krist vjere (1)
52. Povijesni Isus i Krist vjere (2)
53. Povijesni Isus i Krist vjere (3)
54. Značenje Marije danas
55. Drugi vatikanski koncil
56. Koncilska i pretkoncilska Crkva
57. Pojmiti Boga
58. Concilium
59. Religija iz straha i koristi
60. O molitvi i Božjoj intervenciji
61. In memoriam: Edward Schillebeeckx
62. Što znači da je Isus Sin Božji
63. O Uskrsu
64. O Tijelu Kristovu
65. O Uzašašću
66. Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva
67. Teološki All Stars Team
68. Obraćenje biskupa Romera (1)
69. Obraćenje biskupa Romera (2)
70. Obraćenje biskupa Romera (3)
71. Ekskluziva o Schillebeeckxu
72. Redemokratizacija Crkve
73. Uvod u kršćanstvo
.................................................................


Free counter and web stats


Responder blog banner

31.07.2008., četvrtak

Albert Einstein i religija

Kršćani počesto znaju citirati neke Einsteinove misli o Bogu. No, izvjesni ateisti na to odgovaraju da Einstein nije vjerovao u Boga, te da se protivio postojanju institucionalne religije. Što je dakle istina?

Einstein je često spominjao činjenicu postojanja Boga, no izrazio je svoje protivljenje ne samo spram primitivne “religije straha”, već i spram svake “moralne religije”, kakva se nalazi u Starom i Novom zavjetu. Zalagao se za “kozmičku religioznost”, kojoj “ne odgovara nikakav antropomorfni pojam Boga” (Religija i znanost, 1930.). Nagovještaje takve religioznosti nalazi u ponekim Davidovim Psalmima, te, pozivajući se na Schopenhauera, u budizmu. Na pitanje jednog američkog rabina, vjeruje li u Boga, odgovorio je: “Vjerujem u Boga Spinozinog, koji se objavljuje u zakonomjernoj harmoniji svega bivstvujućeg, ne u Boga koji se bavi sudbinama i djelovanjem ljudi.” Zanimljiva je i jedna njegova kasnija izjava u kojoj kaže: “Više puta sam ponovio da je za mene misao o osobnom Bogu djetinja. Možete me nazvati agnostikom, ali ja ne dijelim križarski duh profesionalnih ateista, gorljivosti kojih najviše pridonosi bolni čin oslobađanja od spona religijske indoktrinacije koju su primili u mladosti.”

Image and video hosting by TinyPic
Albert Einstein (1879. – 1955.)

Problem odnosa Einsteina spram Boga u najvećoj se mjeri odnosi se na fizikalni pojam kauzalnosti. Naime, opći zakon kauzalnosti, tj. pravilo o uzroku i nužnoj posljedici, isključivao bi mogućnost božanskog zahvata u zbivanja svijeta. Einstein kaže da “tko je prožet kauzalnom zakonomjernošću svekolikog zbivanja, tome je ideja nekog bića koje zahvaća u tijek zbivanja svijeta posve nemoguća – dakako uz pretpostavku da posve ozbiljno uzima hipotezu o kauzalnosti.” Tu posvemašnju kauzalnost ne samo da ne može prihvatiti neprosvjećena religija straha, već ni moralna religija: “Bog koji nagrađuje i kažnjava nezamisliv mi je već i zato jer čovjek djeluje prema izvanjskoj ili unutarnjoj zakonomjernoj nužnosti, dakle sa stajališta Boga ne bi bio odgovoran za kretanje koje obavlja”. Čovjek je dakle za Einsteina živo biće koje djeluje prema izvanjskoj i unutrašnjoj nužnosti, a bez slobodne volje.

Einsteinov je stav bio prvenstveno utemeljen na tada aktualnim teorijama u fizici, a prema kojima se smatralo da su svi procesi u prirodi potpuno deterministički uređeni, te stoga unaprijed predvidljivi. No, posljednjih desetljeća Einsteinova života fizika je doživjela novi epohalni obrat otkrićem kvantne teorije (1925. god.). Time je nastala nova znanstvene paradigma, što je prema Thomasu Kuhnu redovita pojava u znanosti. Prema kvantnoj teoriji ne može se više s izvjesnošću (deterministički) nego samo s vjerojatnošću (statistički) unaprijed reći kuda će se kretati elektron, koji se paradoksalno očituje istodobno kao čestica i kao val. Može se samo utvrditi što će on prosječno, tj. najvjerojatnije učiniti. Takva je čisto statistička vjerojatnost, takav “princip neodređenost”, kako kaže otac kvantne teorije Heisenberg, direktno je protuslovio Einsteinovoj determinističko – spinozističkoj vjeri, gdje se ništa ne prepušta slučaju.

Image and video hosting by TinyPic
Werner Heisenberg (1901. – 1976.)

Slavno je tako postalo pismo Einsteina Maxu Bornu iz 1936. god. u kojem kaže: “Kvantna je mehanika vrlo vrijedna poštovanja. No, neki mi unutrašnji glas veli da to ipak nije ono pravo. Teorija nam daje mnogo, ali nas gotovo nimalo ne približava tajni Staroga. Ja sam svakako uvjeren da se on (Bog) ne kocka.”

Einstein sve do smrti nije želio prihvatiti nova fizikalna otkrića koja su uvelike obogatila dotadašnji pogled na Boga, kojega sada možemo promatrati kao onog koji niti sve prepušta slučaju, niti nužnosti, već dopušta da nam raspon između toga dvoga daje smisao i slobodu. Druga bitna stvar koju nam je nova fizikalna paradigma donijela jest spoznaja da komplementarni, slikoviti govor o Bogu, kakav ima većina religija, ne samo da je potreban, već i da je jedini moguć. S istim takvim govorom fizičari su se sada morali zadovoljiti i u baratanju sa znanstvenim fenomenima. Naime, što su oni više prodirali u materiju, to je ona bila manje zorna. I što su se više probijali do granica svemira, to je više i tu bilo nepredočivo i izrecivo samo još s pomoću apstraktnih formula. Tako će Heisenberg reći: “Napokon nam doduše uspijeva razumjeti ovaj svijet time što strukture njegova reda prikazujemo matematičkim oblicima; ali ako hoćemo o njemu govoriti, moramo se zadovoljiti slikama i usporedbama, gotovo kao u religioznom jeziku.”

- 09:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.07.2008., ponedjeljak

Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?

Potraga za povijesnim Isusom (o kojoj raspravljamo ovdje) kroz protekla je dva stoljeća prošla kroz mnoge stranputice. Često se događalo da i ozbiljni intelektualci kod te teme zalutaju u sasvim pogrešne vode. Kao jedan takav primjer navodimo stajalište austrijskog filozofa iz prošlog stoljeća Raimunda Kubaseka.

Prema njegovom mišljenju tekstovi Novog zavjeta pokazuju povijesno falsificiranje u smislu svjetskog širenja židovstva. Pravi spisi Novozavjetnih knjiga izgubljeni su već prije polovice drugog stoljeća, i to svi, bez izuzetka. Ništa nije sačuvano. A kako je došlo do ovoga što se danas zove Novi Zavjet? Prema Kubasekovu djelu “Novozavjetni spisi” objavljenom 1952., Židovi nisu bili zadovoljni širenjem kršćanstva, jer su u tome vidjeli za sebe opasnost. Dugo su razmišljali što da se učini. Na kraju su odlučili da daljnji razvoj kršćanske religije preuzmu u svoje ruke. Na koji je način to uspjelo? Najodlučnije u tom pothvatu izvršeno je na osnovu židovskog kapitala. Naime, poslije odlaska Pilata iz Jeruzalema, židovski savjet hrama osnovao je apostolsku školu koja je za nekoliko godina iškolovala preko 4.000 židovsko-kršćanskih apostola, uključujući tu i Pavla. Ti Židovi-kršćani imali su preporuke za rabine u drugim krajevima. Sada dolazi do odlučne konkurencije. Bogati Židovi, koji su postali kršćani, nastoje da svugdje potisnu prave Isusove učenike. Oni osnivaju vlastite škole u kojima uče da je Isus sin Jahve.

Image and video hosting by TinyPic

A što je bilo dalje? Posljedice toga bile su veoma kobne, ističe Kubasek. Zastupnici te škole postajali su biskupi i pape. Oni su imali odlučujuću riječ na koncilima u Niceji (325. god.) i Konstantinopolisu (381. god.). Na tim koncilima oblikovano je službeno vjerovanje, koje do danas traje. Tako je Jahvin kult postao osnova kršćanskog vjerovanja.
A kakvo je izgledalo pravo kršćanstvo kojeg su ti Židovi uništili? I tu Kubasek ima svoje ideje. Evo glavnih teza. Krist je Bog i stvaralac svemira. On je vlastitom snagom postao čovjek. No u tu svrhu poslužio se Marijom. Josip nije Isusov otac, ni Marijin muž, već Marijin poočim. Josip i njegova obitelj pripadali su sekti Esena i nisu imali ništa zajedničko s židovstvom. Isus zato nije bio obrezan, nije nikada išao u sinagogu, nije se smatrao Davidovim ili Božjim sinom, niti se je kao takav molio hebrejskom Bogu Jahvi. Sve što danas sadrži Novi zavjet nije ništa drugo nego židovske bajke. Jahve je sotona i može se označiti kao noć, za razliku od Isusa, koji je dan.


- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.07.2008., nedjelja

Kršćanstvo i socijalno pitanje

Neke osobe smatraju da kršćanstvo u svojoj biti postavljeno tako da ne može rješavati socijalna pitanja. Tvrde kako kršćanstvo nikako ne može fizički pomoći onome tko je obespravljen, nego mu samo može tupiti kako će zbog patnje biti nagrađen u raju.

Kritika koja bi ukazivala na inertnost kršćanstva pri rješavanju tih pitanja bila bi umnogome na mjestu. Kršćanstvo je često tijekom povijesti razmišljalo isključivo o individualnoj, a ništa o socijalnoj bijedi čovjeka. Teologija i Crkva su se više brinule o niskosti i bijedi grijeha ljudskog individuuma, negoli o poniženju, porobljenosti i bijedi čitavih slojeva. Osjećala se obveza za ljubav prema bližnjem, ali ne i prema političkom prosvjećivanju i akciji. To zakazivanje Crkve pred društveno-političkim problemima uvelike je pridonijelo diskreditaciji vjere u Boga, što je rezultiralo time da je s francuskom revolucijom ateizam po prvi put u povijesti postao politički program.

Prečesto je vladajuća religija bila religija vladajućih, a potlačene je više tješila onostranošću nego im pomagala. Socijalni su principi kršćanstva opravdavali postojanje jedne vladajuće i jedne podčinjene klase, čime se opravdavalo antičko ropstvo i srednjovjekovno kmetstvo. Komunistički manifest je objavljen 1848., a tek se 1891. javila prva papina socijalna enciklika – “Rerum novarum“ Leona XIII. Protestantske su se pak crkve, koje su imale snažnu poziciju na sjeveru Europe, pridružile još kasnije, jer su u socijalnom pogledu bile uvelike paralizirane povezanošću prijestolja i oltara, isprepletenošću religije, politike i privrede u kapitalizmu u usponu, ortodoksno-pijetističkom pobožnošću spasenja duše, te političko-religioznim odgojem za građanske vrline kakve su red i mir, a protiv svake promjene društvenog poretka.

Ipak, kako je to uvijek u kršćanstvu, postojale su iznimke koje opravdavaju obraz Crkve. Zanimljivo je i indikativno u tom pogledu Marxovo pismo upućeno Engelsu iz 1869., u kojem pod dojmom putovanja zapadnom Europom piše: “Na ovom putu kroz Belgiju, sa zadržavanjem u Aachenu, te s vožnjom uz Rajnu, uvjerio sam se da valja energično istupiti protiv popova, pogotovu u katoličkim krajevima. U tom ću smislu djelovati preko Internacionale. Ti psi (npr. biskup Kettler u Mainzu, popovi na Dusseldorfskom kongresu, itd.) koketiraju gdje je to zgodno s radničkim pitanjem. Zapravo smo 1848. radili za njih, samo oni uživaju plodove revolucije u doba reakcije.”

Ovaj nam odlomak pokazuje da se Marx, kao niti ostali ateisti koji osporavaju socijalni angažman Crkve, nikada nisu ozbiljno bavili biblijskim razumijevanjem Boga i čovjeka, niti poukom Isusa Krista, te se zato ne razumiju u socijalne principe kršćanstva. Kršćanstvo, naime, u sebi sadrži jednu snažnu kritičku struju, jednu želju za promjenom, bunt protiv nepravde. Ono je daleko od nekakvog flegmatičnog čekanja drugog života, na što često nailazimo u istočnjačkim religijama. To se itekako osjetilo i u praksi, pa su tako kršćanski impulsi bili od najvećeg značenja za socijalno poboljšavanje uvjeta nižih slojeva u antici i srednjem vijeku, kao i za seljačke ratove. Kao što se vidi iz Marxovog citata, u 19. su stoljeću društvene reforme, koje je Marx htio na silu postići revolucijom, nemalim dijelom predložili i provodili odgovorni kršćanski političari i klerici. Kasnije će nosioci oporbe režimima nacionalsocijalizma i komunizma u značajnom dijelu biti aktivni kršćani. Isto vrijedi i za pokrete za mir i emancipaciju u SAD-u u 20. st., te za nacionalnu neovisnost u Africi i Južnoj Americi. Neomarksist Ernst Bloch kaže da takvi impulsi glede društva dostojna čovjeka mogu i u budućnosti obnavljati lice kršćanstva, te ga konačno promijeniti “do prepoznatljivosti”.

Image and video hosting by TinyPic
Martin Luther King (1929. - 1968.), baptistički pastor i borac za ljudska prava


- 11:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.07.2008., petak

Marxova kritika religije

Sintagma po kojoj Karla Marxa u pitanju religije najviše pamtimo jest da je ona “opijum naroda”. Religija, po njemu, odvraća od ovog svijeta i njegova mijenjanja, te upućuje na onostranost i tješi. Ona zato djeluje kao umirujuće i omamljujuće sredstvo, koje stvara iluzornu sreću umjesto zbiljske.

Marxu prvo valja priznati, kao i svim značajnim kritičarima religije, poput Feuerbacha i Nietzschea, kako se svojom kritikom izdiže iznad naivnih prosvjetitelja prema kojima je religija jednostavno izmišljotina prevarantskih svećenika ili vladara. Nasuprot tome, prema Marxu je religija izraz trpećeg čovječanstva koje traži utjehu. U biti Marxova kritika religije ne ide dalje od Feuerbacha, budući da je Marx smatrao da je s njime kritika religije zaključena. Razlika je jedino u tome što je Marx, osim hipoteze psihološke projekcije, religiju osporio i društvenopsihološki. Već smo kod osvrta na Feuerbacha vidjeli da iz utjecaja psiholoških faktora na religiju i pojam Boga ne proizlazi ništa o egzistenciji ili neegzistenciji Boga. Isto vrijedi i za Marxa – iz utjecaja ekonomsko-društvenih faktora na religiju i pojam Boga, isto tako ništa ne proizlazi o egzistenciji ili neegzistenciji Boga. No, kao i kod Feuerbacha, i ovdje treba priznati kako je utjecaj ekonomsko-društvenih faktora na religiju nesporan. Predodžbe o Bogu mijenjaju se s ekonomskim odnosima, i utoliko je Bog “odraz” čovjeka, ali time se nikako ne dokazuje da Bog nije drugo nego privid. Naime, sam pojam Boga zahtjeva da ga se približi čovjeku, a što će se uvijek događati na način koji je usklađen subjektivnim stanjem čovjeka. Nekakav Bog koji bi trebao biti svima, svugdje i u svako doba isti, bio bi svima nerazumljiv. S druge strane, treba se konstantno opirati tome da, umjesto u Boga, vjerujemo samo u svoje vjerovanje.

Image and video hosting by TinyPic
Karl Marx (1818. – 1883.)

Tako se i Marxov ateizam dokazuje kao čista hipoteza, nedokazan postulat, dapače, dogmatičan zahtjev. Marx nažalost nikada nije pokazivao zanimanje za razumijevanje biti kršćanstva, gdje bi otkrio da je ono puno više od isprazne utjehe, već se zanimao isključivo za ulogu koju ono ima u društvenom procesu. Ipak, njegovo će djelo potaknuti sociologe da istraže i suprotno djelovanje, tj. utjecaj religije na ekonomsko-društvene odnose. Tako će npr. Max Weber u svom klasiku “Protestantska etika i duh kapitalizma” otkriti utjecaj protestantskog poimanja svijeta na oblikovanje kapitalističkih odnosa na zapadu, a drugi znameniti sociolog Robert K. Merton će u svojoj doktorskoj disertaciji „Znanost, tehnologija i društvo u Engleskoj 17. stoljeća“, kao i u kasnijim publikacijama, postaviti tezu o poticaju koje je kršćanstvo dalo razvoju eksperimentalne znanosti.


- 10:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.07.2008., srijeda

Kršćanstvo i društvene promjene

Mladohegelovac Moses Hess u svome članku “Socijalizam i komunizam” iz 1843. navodi sljedeće: “Kršćanstvo teži za održanjem statusa quo u društvu. Kad bi se napredak društva ostvario, kada bi se realiziralo sve ono za čime čeznemo, tada bi kršćanstvo prestalo postojati, jer bi se izgubila potreba za nekakvim nebeskim kraljevstvom. A tamo gdje se smrt veliča kao pravi život, tu mora prirodno pravi život izgledati kao smrt i biti proklet.”

Image and video hosting by TinyPic
Moses Hess (1812. – 1875.)

Iako je kod teoretičara socijalizma prigovor spram nedjelatnosti religije zauzimao vrlo važno mjesto, to ipak nije bilo pravilo. Tako je poznati teoretičar socijalizma Saint-Simon napisao sljedeće: “Svi kršćani teže za vječnim životom, ali jedino sredstvo da bi se to postiglo sastoji se u tome da se za vrijeme ovog života radi na povećanju dobrobiti ljudskog roda.” I nastavlja: “ Duh kršćanstva je blagost, dobrota, milosrđe, a iznad svega iskrenost. Oružje kršćanstva jesu vjerovanje i objašnjavanje.” (Saint-Simon i Charles Fourier: “Izbor”, Kultura, 1952.)

Image and video hosting by TinyPic
Henri de Saint-Simon (1760. – 1825.)

No, među ortodoksnim socijalističkim stajalištima najpoznatija je ona Marxova teza o religiji kao opijumu naroda. Još prije Marxa iznio ju je Hegel u svojim opaskama o Indiji i religiji hinduizma, gdje "praznovjerje bezmjerno buja u divljoj snazi mašte i tako duhovno-tjelesno propao čovjek jedino opijumom pribavlja sebi snoviti svijet i sreću bezumlja" (Jubiläumsausgabe, sv. 11, str. 226).

Teoretičari religije danas razlikuju dva idealna tipa religije - mističku i proročku religiju. Temeljeno iskustvo mističke religije je nijekanje životnog nagona, čovjekovo odricanje i nestajanje, predanost beskonačnom koja svoj vrhunac nalazi u ekstazi ili nirvani. Mistička pobožnost teži oslobođenju od žudnja, ugasnuću afektivnog i voljnog života. Svoj vrhunac nalazi u izvanrednim doživljajima s onu stranu normalne svijesti.

Temeljno iskustvo proročke pobožnosti obilježeno je naprotiv snažnom voljom za život: nagonom za potvrđivanjem, poštivanjem spram vrijednosti i zadaća, strastvenom težnjom za ostvarivanjem određenih ideala i ciljeva. Ta se pobožnost ne usmjerava prema unutra nego prema van, u konfrontaciji je sa svijetom i želi se u njemu probiti, emocije ne potiskuje nego ih budi. Proročki usmjeren čovjek utoliko je borac koji se probija iz dvojbe do izvjesnosti vjere, iz nesigurnosti do povjerenja, od svijesti o grijehu do postizavanja spasenja milošću. Iako i u proročkom iskustvu ima doživljaja poziva i objave, oni su rjeđi i imaju malo zajedničkog s ekstatičnim zanosima.

Iako su ovo dva idealna tipa religije koja u čistom obliku ne postoje u stvarnosti, proročku pobožnost više utjelovljuju židovstvo, islam i kršćanstvo, dok su istočnjačke religije bliže misticizmu. No, ono što nam ova distinkcija pokazuje jest to da se sve religije ne može jednoznačno promatrati.

Evidentno je da se religija može zloupotrijebiti kao kompenzacija, kao varava utjeha, da u tom smislu može biti "opijum naroda", ali jednako tako može biti utjeha u bijedi i protest protiv bijede. Religija može biti ponuda smisla, stabilnosti i utočišta, ali i (što je većinom kroz povijest nedovoljno bila) motor prosvjećivanja, emancipacije i oslobođenja. To se ipak događalo ne samo u kršćanstvu, već i u Indiji gdje su se hindustički reformatori (često pod kršćanskim utjecajem) pobunili protiv socijalnih nepravdi i doveli u pitanje kastinski poredak. Vjernik je pozvan da se ne prilagođuje svijetu, ali ta neobvezanost spram svijeta nije alibi za ne činiti ništa, nego sloboda za praksu bez sebičnosi, sloboda za nesebična djela. Dapače, ukoliko religija postane alibi, ona izravno proturječi svojim izvorištima, prvenstveno ako su ona proročke prirode. Ukoliko takva religija učvršćuje ili potiče društvene nepravde, tada u svakom slučaju ne možemo govoriti o bitnom obilježju, već o zloporabi religije. Jedna od najpoznatijih osoba koja je istupala protiv takvog kršćanstva bio je nadbiskup Oscar Romero, o čijem životu je bilo riječi ovdje .



- 11:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.07.2008., nedjelja

Ima li u Bibliji grešaka?

Kršćani drže da je Bibliju nadahnuo Bog. No, danas znamo da u Bibliji postoji značajan broj povijesnih i znanstvenih netočnosti, mnoštvo grešaka koje svjedoče o njezinom ljudskom porijeklu. Nisu li te spoznaje dokaz neutemeljenosti kršćanske vjere i pomanjkanja vjerodostojnosti Biblije?

Image and video hosting by TinyPic

Drukčije nego se vjeruje u Kuranu, koji nam ovdje može poslužiti za usporedbu, za Bibliju se uvijek znalo da je nije na nebu ispisao jedan autor, nego su je razni autori pisali na zemlji, kako to vrlo jasno svjedoče Pavlove poslanice i početak Lukina evanđelja. Iz toga logično slijedi da Biblija nije bez nedostataka i pogrešaka, nejasnoća i zamršenosti, ograničenosti i zabluda. No, njezinu istinu ne jamče nepogrešivost i neobmanjivost autora, nego istina sadržaja. Biblija nema, niti joj trebaju, nikakve ''izvanjske'' božanske legitimacije, nego se ona sama legitimira na temelju svjedočanstava ''iznutra'' – kao nadahnuće za puninu života.

Biblija je izuzetno složena zbirka dokumenata vjere koji nisu jednostavno Božja objava i riječ, već u ljudskom obliku svjedoče Božju objavu i riječ. To je u mnogim ljudskim riječima jedna Riječ Božja. Tako Biblija za razliku od Kurana nije nikada smatrana neprevodivom, već je gotovo otpočetka korištena u latinskom prijevodu (Vulgata). S Biblijom se nije događalo da bi njena gramatika kasnije određivala jezične standarde, kao što je to opet slučaj s Kuranom i arapskim jezikom. Dakle kršćanstvo nije religija knjige u smislu kako je to islam. Ipak, to izvorno shvaćanje Biblije o njoj samoj nije se u Crkvi uvijek poštivalo pa kršćanstvo nije bilo pošteđeno mnogih konflikata s prirodnim znanostima (od Kopernika do Darwina) koji su nastajali uslijed zabluda o biblijskoj nepogrešivosti.

Tako je u značajnom periodu kršćaske povijesti kod crkvenih autoriteta postojao stav da su biblijski pisci samo pisari Duha Svetog, te stoga pišu na mehanički način, neovisno o svojoj osobnosti. Danas se takav stav zadržao samo kod fundamentalističkih kršćanskih zajednica. Takvo razmišljanje pokazuje nerazumijevanje načina kako Bog surađuje s ljudskom naravi. Bog ne opsjeda čovjeka, niti mu ulazi u um, već surađuje s čovjekom koji mu se otvorio. Svaka drugačija interakcija bila bi suprotna s načelom čovjekove slobodne volje. Stoga je logično da se kroz to djelo mogu očitovati i nesavršenosti njegova autora. Danas je prevladana alternativa po kojoj je Biblija ili samo Riječ Božja i stoga obvezatna objava ili samo čovjekova riječ i stoga neobvezatno ljudsko iskustvo. Nasuprot tome, Božja Riječ dostupna je samo u čovjekovoj riječi, božanska objava prenosi se samo ljudskim iskustvom i interpretacijom.

Od evidentnih grešaka u Bibliji su uočene manjkavosti na području biologije (npr. kunić se ubraja u preživače - Lev 11,6), povijesti (u Knjizi o Danijelu stoji da je Baltazar sin Nabukodonozora, a zapravo je on sin Nabonida, četvrtog nasljednika Nabukodonozora), pa i greške u citiranju samih biblijskih knjiga (u Markovu evanđelju 2,26 Isus spominje događaj vezan uz velikog svećenika Abijatara, no riječ je zapravo o svećeniku Ahimeleku iz 1 Sam 21,2-7). Markovo evanđelje također sadrži neke pogrešne geografske podatke, koji su ispravljeni u kasnije napisanim evanđeljima po Luki i Mateju.

Stoga je u Katoličkoj crkvi pojam biblijske nezabludivosti danas napušten. Papinska biblijska komisija u dokumentu "Tumačenje Biblije u Crkvi" iz 1993.g. to nedvojbeno izriče kada kaže da danas samo biblijski fundamentalizam "neopravdano inzistira na nepogrešivosti detalja u biblijskim tekstovima, posebno u pogledu povijesnih činjenica ili navodnih znanstvenih istina". No, biblijska vjerodostojnost je ostala sačuvana u samoj njenoj biti. To je izrazila konstitucija Drugog vatikanskog koncila Dei Verbum koja u 11. poglavlju kaže da Biblija "sigurno, vjerno i bez zablude poučava istinu ... radi našega spasenja...". Dakle, Biblija je pogrešiva i manjkava u mnogim svojim izričajima, ali je nepogrešiva kao Riječ koja čovjeku otkriva Božju volju i poziva ga na djelovanje. Ili, riječima Karla Rahnera, "s Isusom je dana nova, nenadmašiva blizina Boga koja se pobjedonosno održava sama od sebe i koja se ne može odvojiti od njega, blizina koju on naziva došlim-dolazećim Kraljevstvom Božjim koja čovjeka tjera na eksplicitnu odluku, hoće li ili neće prihvatiti tog tako bliskim postaloga Boga" ("Temelji kršćanske vjere: Uvod u pojam kršćanstva", Ex libris, Rijeka, 2007., str. 349).

- 09:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.07.2008., utorak

Je li Crkva desničarska organizacija?

U vezi odnosa Crkve i politike u Hrvatskoj često čujemo sljedeću tezu: “Crkva se u nezavisnoj Hrvatskoj uvijek veže uz desnu političku opciju. Svojim vjernicima suptilno sugerira za koga glasovati, a kad ta stranka dođe na vlast, onda Crkva obilato naplati svoje lobiranje.”

Ovaj prigovor je djelomično osnovan. Ponašanje na koje se tu ukazuje je suprotno smjernicama univerzalne Crkve, a da ne spominjemo smjernice Evanđelja, te ga je stoga potrebno napustiti. No, takav odnos ima i svoje povijesne korijene koje je potrebno poznavati. Naime, već od samog formiranja moderne podjele na lijevu i desnu stranu političkog spektra, a što se zbilo u Francuskoj nakon Revolucije, lijeva opcija zauzima oštar antiklerikalni stav, što je bila posljedica težnje za zbacivanjem svih elemenata monarhističkog režima. Antiklerikalizam kasnije kulminira u marksističkim strankama, a samim time i u komunističkim državama. Negativan stav prema Crkvi nije se ispoljavao samo u kritičkim razmišljanjima, već u otvorenim progonima i masakrima, pa je tako npr. u Francuskoj u rujnu 1792. ubijeno više od 200 svećenika u samo 48 sati, do početka 20. st. je u zapadnoeuropskim zemljama bilo uobičajeno da vlast odjednom protjera sve redovnike iz zemlje (npr. za vrijeme Bismarcka u Njemačkoj), a u 20. st. se najagresivniji progoni ostvaruju u SSSR-u i njegovim satelitima, gdje se klerici nesmetano ubijaju, a roditeljima koji žele odgajati djecu u vjeri se ona čak prisilno oduzimaju.

Image and video hosting by TinyPic
Uništenje crkvenih zvona u SSSR-u

Nakon demokratskih promjena u bivšim komunističkim zemljama Crkvi se ponovno otvara prostor društvenog djelovanja, te se postavlja pitanje metode njegova prakticiranja. Uslijed nerazvijenosti građanskog društva u ranom postkomunističkom razdoblju, kao jedina se alternativa nametao pokušaj djelovanja na političkom području. Logično je bilo za očekivati kako će Crkva i nadalje ostati distancirana od sada reformiranih komunističkih partija koje su je progonili kroz pola stoljeća, pa se rješenje našlo u približavanju desnim strankama. Ipak, s otvaranjem mogućnosti djelovanja kroz aspekte građanskog društva takvu je suradnju trebalo prekinuti, budući da se na primjerima mnogih država pokazalo kako vezivanje uz jednu političku stranku ima loše reperkusije za Crkvu. Stav o tome univerzalna Crkva je zauzela još na 2. vatikanskom koncilu, kada je u Konstituciji Gaudium et spes (točka 76) ustvrđeno kako Crkva "ne stavlja nade u povlastice što joj ih pruža građanska vlast. Štoviše, ona će se odreći korištenja nekih zakonito stečenih prava kad se ustanovi da bi se njihovim korištenjem moglo dovesti u sumnju iskrenost njezina svjedočanstva."

Crkva, jednako tako, ne želi neke specifično religijske norme nametnuti društvu. U svojoj Poruci za svjetski dan mira 1991. godine papa Ivan Pavao II. navodi kako "iznimno osjetljive situacije nastaju kada specifično religijske norme postanu, ili teže da postanu, zakoni države, bez da se uzme u obzir distinkcija između domena koje pripadaju religiji i političkom društvu. U praksi, identifikacija religijskih zakona s civilnim zakonima mogu zagušiti religijske slobode, pa čak i do te mjere da ograniče ili negiraju druge neotuđiva ljudska prava."

Kongregacija za nauk vjere pod vodstvom kardinala Ratzingera donijela je 2002. godine "Doktrinarnu nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu", gdje se ističe da svrha angažmana Crkve u politici nije “osvajanje vlasti” preko preferiranih stranaka, već utjecanje na (relativističku) kulturu preko društveno pozicioniranih vjernika. Dakle, kao i svi drugi svjetonazori, religije, ideologije ili pokreti koji postoje u pluralizmu građanskih društava, i Crkva želi preko svojih “članova” lobirati za što veću prisutnost vlastitih (univerzalnih) vrednota u zakonima i kulturi. Ujedno Doktrinarnom notom Crkva poručuje katolicima, bilo da pripadaju lijevoj ili desnoj opciji, da ne žive “dvostruki život”. Ne može se voditi jedan “duhovni život” u crkvi, te drugi “svjetovni” u javnom životu – na radnom mjestu, u parlamentu i dr. Iste vrednote moraju prožimati oba područja. Nota kaže da je zadaća katolika da se u skladu s vjerničkom savješću “suprotstave svakom zakonu koji bi značio atentat na ljudski život” u njegovoj cijelosti, a ako to nije moguće, onda bar neka se trude “ograničiti štete jednog takvog zakona umanjujući mu negativne učinke na planu kulture i javnog morala”.

Crkva ne smije dovoditi u pitanje politički pluralizam, tj. pravo katolika da imaju raznolika mišljenja o uređenju društvenih pitanja. Zlatno pravilo unutarcrkvenog pluralizma uspostavio je još Augustin, a ono pojednostavljeno glasi: “U bitnome jedinstvo, u nebitnome, provizornome, raznolikost.” Kada su u pitanju temeljne vjerske istine tu ne bi trebalo biti nesuglasica. No kada su u pitanju vremenite stvari, politička opredjeljenja, pa i moralna pitanja u kojima ne postoji sigurnost, te znanstveno i eklezijalno utemeljeni konsenzus, raznolikost je poželjna, dapače, ona je nužna.

Nažalost, za prosječni je hrvatsku svijest katoličko identično s desnim, što nikako nije slučaj u ostatku Zapadne Europe, a pogotovo ne u SAD-u i Latinskoj Americi (o primjeru salvadorskog biskupa Oscara Romera govori se ovdje). No, jednako je tako kod nas “lijevo” opterećeno komunističkim stereotipima, te se od ljevičara očekuje odioznost spram Crkve i vjere. No, u sferi politike niti drugdje stvari ne stoje bajno. Tako je slavni katolički pisac i obraćenik G. K. Chesterton jednom izjavio: ”Čitav se moderni svijet podijelio na konzervativce i liberale. Zadaća liberala je da neprestano čine nove pogreške. Zadaća konzervativaca je da sprječavaju ispravljanje pogrešaka.” Ako je ova misao istinita, a iskustvo nas uči da umnogome jest, jasno je da kršćani ne mogu robovati takvim opcijama, makar svima drugima bilo lakše strpati ih u uobičajene stereotipe.

Sličnu misao, ali iz obrnute perspektive izrekao je njemački filozof Karl Jaspers. On razlikuje liberalnost kao bezgraničnu otvorenost uma i komunikacije u svrhu omogućavanja dozrijevanja svih čistih sadržaja, od liberalizma kao netolerantnog apsolutiziranja nekog navodno konačnog razumskog znanja o slobodi i jednakosti svih ljudi koje u stvari daje prostora proizvoljnim nagonima. S druge strane razlikuje konzervativni osjećaj kao strahopoštovanje sjećanja i čuvanja, sprjećavanja lakoumnog odbacivanja i uništavanja, od konzervativizma kao životu neprijateljskog fiksiranja nepokretnih institucija, misaonih formi i sadržaja govora. U tom je smislu kršćanin pozvan biti ujedno i liberalan i konzervativan, u onim pozitivnim segmentima tih dvaju stavova.


- 15:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.07.2008., petak

Potječe li kršćanstvo od Esena?

Do 70-ih godina prošlog stoljeća popularna je bila teza kako se kršćanstvo zapravo razvilo iz židovske sekte Esena, te kako kako je Isus zapravo “učitelj pravde” koji se spominje u esenskim spisima. O čemu se tu radi?

Godine 1947. pronađeni su na području Kumrana (zapadna obala Mrtvog mora) stari rukopisi na kožnim svitcima. U pećinama Kumrana bila je smještena biblioteka sekte Esena, koji su se odvojili od hebrejskog centra, smatrajući ga nedovoljno revnosnim u izvršavanju učenja Tore. Spisi su bili sakriveni u pećinama, vjerojatno u strahu od Rimljana, koji su 70.n.Kr. godine uništili židovski hram u Jeruzalemu. Pronađeni su tako starozavjetni spisi (čitava Knjiga proroka Izaije, te manji ili veći dijelovi ostalih knjiga) i posebna esenska literatura. Identičnost tih starozavjetnih tekstova s do tada poznatim prijepisima pokazala je kako su prepisivači svoj posao obavljali nadasve minuciozno, te je time onima koji su smatrali kako su biblijski tekstovi kroz godine mijenjani, izbijen taj argument iz ruke. Druga važna činjenica koju su kumranski tekstovi dokazali jest da postoje hebrejski izvornici starozavjetnih knjiga koje smo ranije poznavali samo kroz grčke i druge prijevode (Tobija, Judita i dr.), pa su neki smatrali da te knjige uopće nisu židovskog porijekla.

Osim starozavjetnih spisa pronađena je i osobna esenska literatura. Upravo su se na nju pojedinci pozivali navodeći kako u njoj ima pregršt elemenata koji postoje i u kršćanstvu. No, upoznavajući sadržaj i datiranje kumranskih spisa, pokazalo se da takve teze nisu osnovane.

Naime, poveznice Isusa s “učiteljem pravde” koji se spominje u tekstovima pale su u vodu s arheološkim istraživanjima koja su dokazala kako nijedan spis (osim prijepisa starozavjetne Knjige proroka Danijela) ne potječe iz Isusova vremena, budući je posljednji nastao na prijelazu iz stare u novu eru. Znanstvenici stoga smatraju kako je “učitelj pravde” potomak svećeničke loze koju su Židovi svrgnuli 153. god.pr.Kr. Tada se je, naime, Jonatan proglasio velikim svećenikom i protjerao zakonitoga velikog svećenika Oniju III, iako na velikosvećeničku službu i čast imaju pravo samo potomci Sadokovi. Esenski “učitelj pravde” je jedan od tih potomaka koji je oko 100. god.pr.Kr. okupio oko sebe zajednicu nezadovoljnika židovskim opsluživanjem Zakona – Esene.

Jedan od najvažnijih esenskih tekstova je “Komentar na knjigu proroka Habakuka”. U njemu se govori o “učitelju pravde” i o “grešnom svećeniku” koji se bori protiv učitelja. Grešni svećenik je napustio Boga, on je “lažac koji je odbacio Toru”. Bog je pak saopćio sve učitelju pravde. On zna sve tajne riječi robova i proroka. Grešni svećenik progoni učitelja pravde, no u pravi čas Bog će uništiti sve svoje protivnike. Grešni svećenik je zapravo Ivan Hirkan (134.-104. pr.Kr.), te kasnije Aleksandar Janej (103.-76. pr.Kr.), koji su vršili velikosvećeničku službu umjesto Sadokovih potomaka.

Druga važna knjiga je “Priručnik discipline”. Iz njega se vidi da su se Eseni obvezali da će živjeti prema uputama koje je Bog dao preko Mojsija i proroka. Sebe zovu “sinovima svjetla”, a svoje protivnike “sinovima tame”, te se navodi da njih treba prokleti, a Bog će ih iskorijeniti. Svi koji se odluče da služe Bogu treba da sekti daju sve svoje znanje, snagu i imovinu. Primanje u sektu se vrši na temelju posebne ceremonije, a zabranjeno je druženje s onima koji su izvan saveza. Svi u zajednici moraju zajedno jesti i zajedno se moliti. Na 10 ljudi treba biti 1 svećenik. Zajednica mora jednu trećinu noći u godini biti budna da bi mogli čitati knjige i da se zajedno mole. Za vrijeme govora nitko ne smije upadati u riječ onome koji govori. Isto tako, nitko ne smije govoriti dok na njega ne dođe red. Novi članovi provjeravaju se godinu dana, a tada se odlučuje hoće li biti primljeni ili ne. Tek nakon druge godine postaje punopravni član i učestvuje u svim obredima. Ako je netko sakrio dio svog posjeda, isključuje se na godinu dana, a hrana mu se umanjuje za jednu četvrtinu. Od članova se zahtjeva najveća disciplina. Ne smije se “glupo smijati niti rukama gestikulirati”. Tko o bližnjem širi neistinu isključuje se iz zajednice na godinu dana. Tko prigovara principima zajednice isključuje se za stalno. Zajednicom upravlja savjet zajednice koji se sastoji od 12 ljudi i 3 svećenika, a glavnu riječ imaju Aronovi sinovi. U svemu se treba najstrože držati Tore. Ako netko namjerno učini kakav prijestup isključuje se iz zajednice bez prava na povratak. Za nenamjerno griješenje kazna je dvije godine popravljanja. Svi treba da budu pokorni i da čekaju dok ne dođe prorok i Mesije (plural!) iz Arona i Izraela. U tom periodu otpadnike treba vječno mrziti. Svi treba da hvale Boga i nema samilosti prema onima koji su se udaljili od pravog puta. Njih ne treba tješiti.

Zanimljivi tekstovi još su “Himni” i “Rat sinova svjetla protiv sinova tame”. U “Himnima” autor govori u prvom licu, iz čega su neki istraživači zaključili da je tekst pisao učitelj pravde, osnivač zajednice. Tekst “Himni” rađen je prema uzoru psalama. Vjernik se obraća Bogu da bi mu bio na pomoći. Kaže da mu je neprijatelj pleo mrežu, ali je u nju sam on upao, jer noga vjernika stoji na čvrstom tlu. Belial se trudi da poveća svoju moć, ali će biti uništen za sva vremena. Lažni proroci su zaveli narod, a na pravog vjernika se ne obraća pažnja. Čovjek je zemlja, tvorevina prašine, Bog ga urazumljuje i bez Boga ništa ne egzistira. Nitko ne može dostići njegova junačka djela, mjeriti se s njegovom snagom, suprotstaviti se njegovoj slavi.

“Rat sinova svjetla protiv sinova tame” je opis eshatološke bitke. Sinovi svjetla su sinovi Levija, Jude i Benjamina. Sinovi tame su vojske Beliala, Edomiti, Ammoniti, Moabiti, Filistejci i Kitejci iz Assura i Misraima (Egipat). Na čelu vojske svjetla su svećenici s trubama. Zapovijed je: “Neka tvoj mač pojede meso grešnika”. Nakon bitke Izrael će vječno vladati.

Image and video hosting by TinyPic
Kumran

U četvrtoj kumranskoj špilji (4 Q) nađeni su fragmentarni tekstovi u kojima se spominje Sin Božji, Sin Svevišnjeg. Riječ je o nepotpunim tekstovima s mnogo praznina. Budući da je na temelju arheološkog, jezičnog i paleografskog ispitivanja otkriveno da su prepisani u vrijeme Heroda Velikog (umro 4.god.pr.Kr.) istraživači u tim tekstovima vide apokaliptični smisao, tj. proročanstvo utemeljeno na starozavjetnim spisima. Drugi pak smatraju da ti tekstovi imaju i povijesni značaj, tj. da se odnose na kralja Aleksandra Balasa (150.-145. prije Krista), Seleukovića koji je uzeo za ženu Kleopatru iz roda Ptolomejevića i najavio eshatološki mir. Sam sebe je nazivao Teopater - Sin Božji i to ispisivao na novcu.

Inače, sigurno je da tekstovi iz četvrte špilje imaju pretkumranske značajke. Naziv “Sin Božji” nije pripadao uhodanoj mesijanskoj terminologiji u tadašnjem židovstvu. U pozadini je zapravo shvaćanje kraljevske ideologije: kralj je “sin Božji”. Tekst se tu oslanja na proroka Danijela (njega su Eseni posebno uvažavali jer su mislili da je u njemu skriveno proročanstvo o kraju rimske vladavine), pa se govori o kralju hulitelju: “On će huliti na Svevišnjega, zatirati svece Svevišnjega, i sveci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena” (vrijeme kušnje) (Dn 7, 25). “Kralj će raditi što god mu se prohtije, uznoseći i uzdižući sebe iznad svih bogova: protiv Boga nad bogovima govorit će hule i uspijevat će dok se gnjev ne navrši - jer ono što je određeno, to će se ispuniti.” (Dn 11, 36) Danijel misli na Antioha IV. koji se naziva epifanes - objava Božja, to jest sin Božji, te je prisiljavao Židove da štuju kult Zeusa Olimpijskog. “Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti” (Dn 12, 1). Narod Božji primit će tada “kraljevstvo” i “njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se njemu” (7, 27).

1897. godine pronađen je u Kairu tzv. Damaski tekst. Po svom sadržaju i taj spis spada u grupu Kumranskih tekstova. Govori se o učitelju pravde. Spominje se novi savez koji je zaključen u zemlji Damasku (od tuda ime spisa). Na više mjesta se kaže da je učitelj pravde umro. Iz toga se procjenjuje da je zajednica kasnije došla u Damask, ali drugi istraživači misle da Damask ne treba shvatiti kao demografsko mjesto, već kao simboliku izgnanstva. U svakom slučaju, Eseni su, kao i mnogi tadašnji Židovi, napustili Palestinu, te smatrali da se time ostvaruje proroštvo Ezekiela i Jeremije o »Novom savezu« (Ez 16,59-63; Jr 31,31-34). U tekstu se ponovno daju upute za život zajednice, a poseban se naglasak daje na poštivanje subote, pa tada čak “ako čovjek padne u vodu ili bunar, tada ga se ne smije spašavati ako treba ići po uže ili po ljestve”. Opet se spominje da će doći Mesija iz Arona i Izraela. Ponovno se govori da na 10 ljudi mora doći 1 svećenik.

Iz svega navedenog jasno je kako se kod Esena radi o tipičnoj sekti, obilježja koje se ne razlikuju puno od suvremenih oblika istih. Njih karakterizira isključivost i zatvorenost prema vanjskom svijetu, stroga uređenost, vrlo visok stupanj zajedništva i discipline. Eseni su bili nezadovoljni vjerskom revnošću židovske elite, no kao pravovjerni Židovi Eseni zadržavaju glavna učenja te religije. Sličnosti s kršćanstvom se isključivo javljaju u tom pogledu (ipak, esenski je Bog još stroži od židovskog, te kod njega nema praštanja). Dapače, esenski spisi pokazuju kako su evanđelja duboko ukorijenjena u židovsku sredinu i misaono ozračje Isusova vremena, što su ranije mnogi osporavali povezujući evanđelja više s perzijskim, grčkim i gnostičkim utjecajem (tako su npr. kontrast svjetla i tame iz Ivanova evanđelja povezivali s iranskim dualizmom, no sada znamo da je ta slika prisutna i u pretkršćanskom židovstvu). Očito je pak s druge strane kako Eseni ne bi bili baš zadovoljni s Isusom koji se družio s carinicima i grešnicima, umjesto da ih prezire. Osim toga, razvidno je kako Eseni propagiraju strogo pridržavanje židovskog zakona, zbog čega je Isus i dolazio u najveći konflikt s židovskom elitom. Opis kršćanske zajednice kakav nalazimo u Novom zavjetu nema zajedničkih osobina s esenskom zajednicom, no očito je i kako su Eseni nastali ranije od kršćana (npr. u kumranskoj zbirci su neki tekstovi pisani feničkim pismom, kojim su Židovi pisali do 3. st.pr.Kr., a Eseni sami za sebe kažu da su nastali u vremenu oko 200. god.pr.Kr.). Osnovni pojmovi kršćanske zajednice, kao što su uskrsnuće, otkupljenje, opraštanje grijeha i sl., se kod Esena ne spominju. Kao predmet spekulacije ostaje okolnost da li je Isus ikada dolazio u doticaj s nekim od Esenima, no činjenica da oni nisu imali utjecaja na njegov nauk, osim možda u smislu odbacivanja takvih stavova, je prilično jasna.


- 11:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.07.2008., četvrtak

Kršćanska etika i ateistički humanizam

Izvjesni ateisti ističu sljedeći prigovor: “Priprosti kršćani čine dobro samo zato jer se boje da ne završe u paklu, a obrazovaniji kršćani, ako se i ne boje pakla, svejedno se daju zarobiti nekim moralnim zakonima koji su suprotni očovječenju. Ateist pak može biti istinski humanist koji čini dobro radi poštivanja istinskih vrijednosti.”

Kada bi neki odrasli kršćanin činio dobro samo zbog straha od pakla, tu bismo govorili o teškom slučaju nerazumijevanja svoje vjere, ili čak o vjerskoj patologiji. Takav stav prema Bogu redovito se razvija kod djece, koji svoje ponašanje isprva ne razvijaju u odnosu na neki cilj, nego u odnosu na autoritet. No, razvojem mentalnih sposobnosti, kršćanin je pozvan napustiti takvo razmišljanje, budući je ono i suprotno biblijskoj poruci da “straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18).

Nasuprot tome strahu, kriterij kršćanske etike je nasljedovanje Krista. On je za kršćanina utjelovljenje novog životnog stava i novog stila života. Ujedno, Isus kao konkretna povijesna osoba posjeduje zornost, opažljivost i ostvarljivost, koje nedostaju apstraktnom načelu humanosti, na koji izvjesni ateisti pozivaju.

Naime, iskreni ateist ne može da si ne postavi ona osnovna Horkheimerova pitanja: zašto čovjek treba djelovati baš tako, a ne drugačije, zašto treba mrziti, a ne ljubiti, zašto je mir bolji nego rat. Ateist Sigmund Freud će tako iskreno priznati: "Upitam li se zašto sam uvijek nastojao biti pošten, spreman poštedjeti druge i ako je moguće dobar, i zašto to nisam prestao biti ni kada bih primijetio da čovjek od toga ima štete, da postaje nakovanj, jer su drugi brutalni i nepouzdani, onda ne znam odgovora" (pismo J.J. Putnamu, 1915.). Slično si je pitanje postavio i Albert Camus: "Boga se poriče u ime pravednosti, no može li se ideja pravednosti razumjeti bez ideje Boga?" (Pobunjeni čovjek, 1951.).

Image and video hosting by TinyPic

Stoga će katolički etičar Franz Böckle s pravom reći: "Imanentni humanizam u načelu može logički dovesti samo do nekog hipotetičkog zahtjeva." Naravno da imanentni humanizam može zastupati bezuvjetne zahtjeve i za to navoditi motivacije. Može npr. pozivajući se na slobodu i ljudsko dostojanstvo razviti blještavu snagu i dati raznovrsne etičke impulse. Međutim, sa svakim imanentnim humanizmom u etici biva kao s onim osnovnim povjerenjem koje izbjegava pitanje o svom zadnjem temelju: na koncu ostaje neutemeljen. Odnosno, on ne može dovoljno utemeljiti bezuvjetnost svojih etičkih zahtjeva. Jedino bezuvjetno u svemu uvjetovanome jest onaj iskonski temelj, iskonsko uporište, onaj iskonski cilj zbilje što ga zovemo Bog.

U praksi to najbolje vidimo kada čujemo onaj uzdah: “Ah, ne isplati se biti pošten”. I zaista, ma koliko se ateist (daleko od toga da se samo od formalnih ateista čuje navedeno) vodio nekim misaonim sustavom ili idejom dobra, u situaciji kad sam sebe uhvati da čini nešto što je u biti dobro ali mu to donosi samo štetu, uviđa kako je njegovo ponašanje u biti neracionalno, te stoga nužno i frustrirajuće.

Kršćanin pak ima jasnu racionalnu osnovnu orijentaciju i osnovni stav, koji mu pružaju obzor smisla u vremenu vrijednosne dezorijentiranosti i besmisla. To mu pruža osoba Isusa Krista. Jednako tako, nije u kršćanstvu riječ o moralnom podvrgavanju čovjeka nekom stranom zakonu i stranim interesima. Nasuprot tome, o istinskoj prosvjećenosti, emancipaciji, očovječenju, možemo govoriti tek kad se čovjek veže uz beskonačno. Naime, tek se na taj način čovjek oslobađa za slobodu prema svemu konačnome, uvjetovanome, ograničenome.

- 09:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.07.2008., ponedjeljak

Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?

Jedno od važnijih pitanja koje se moraju uputiti Crkvi je pitanje njezina odnosa spram imovine. Je li danas taj odnos dobar i kakav bi trebo biti?

"Ne osjećam se ugodno zbog toga. Može se obrazlagati kako prihod od toga blaga služi u dobrotvorne svrhe. To je vjerojatno argument za njegovo zadržavanje … ali nekako, kao Kristov sljednik, ne vidim kako se svo to blago uklapa u Kristov primjer i nauk." Ove riječi je u jednom novinskom intervjuu izrekao irski biskup Willie Walsh, te kroz njih zasigurno izrazio stav većine katolika o pitanju bogatstva Crkve.

S jedne strane, Crkva je činila i čini golemi posao na humanitarnom polju, a za takve je aktivnosti potrebno imati izvore sredstava. Naime, dok humanitarne organizacije u svijetu većinom nastaju nakon Drugog svjetskog rata, s iznimkom Crvenog križa koji je osnovan 1863., Katolička je crkva oko gladnih i siromašnih angažirana već dva tisućljeća. Naime, briga za ugrožene zacrtana je u samim temeljima Crkve, te ju je ona shvaćala kao svoju primarnu zadaću još od apostolskih vremena. Stoga se na tom polju Crkva ne može uspoređivati niti s jednom drugom ustanovom. Dovoljno se sjetiti brojnih misionara koji su svoje živote posvetili za najzabitija područja svijetu, a u novije se doba takva nalaze u Africi, Aziji i Južnoj Americi. Tamošnje su žitelje misionari učili poljoprivrednim i obrtničkim vještinama, školovali djecu, kopali bunare, osnivali bolnice, sirotišta, staračke domove, itd. Sve se to čini i danas.

Image and video hosting by TinyPic

Sve svoje aktivnosti kršćanski su misionari uvijek činili bez naplate, a školovanje njih samih financirano je od strane Crkve. Ne radi se tu samo o pojedinačnim poduhvatima, već postoje i organizirani projekti, poput npr. ''Fundacije Ivana Pavla II. za Sahel'', koja dobavlja sredstva za uvježbavanje ljudi za borbu protiv posljedica suša u devet afričkih zemalja. Očito je kako se takvo i slično kršćansko pomaganje potrebitima ne može ostvarivati bez ikakvih materijalnih sredstava. Stoga siromaštvo, koje je ideal kršćanstva, predstavlja poziv kršćanima da ne budu navezani za materijalna dobra, već da ih koriste kao sredstvo postizanja njihovog poslanja.

No, dok je s jedne strane Katolička crkva najveća humanitarna institucija na svijetu, ona je ujedno najbogatija od svih neprofitnih institucija. Iako je nedvojbeno kako su potrebna golema sredstva za održavanje njenih aktivnosti, uvijek valja postavljati pitanje da li se u neumjerenosti iznevjerava Kristova poruka siromaštva. Iako Vatikan danas transparentno iznosi podatke o vlastitom financiranju i trošenju, nedvojbeno je da kako su još nedavno po tom pitanju činjene teške malverzacije. Tako je “Institut za vjerska djela”, koji se u popularnoj kulturi naziva i Vatikanska banka, u drugoj polovici 20. st. bio vezan s nekolicinom velikih skandala zbog pranja mafijaškog novca. Isto tako, postoje optužbe da je Vatikanska banka skrivala blago koje su Ustaše iz NDH pokrale svojim žrtvama, kao i da je tajno financirala poljski sindikat Solidarnost.

Dobro je poznato kako je lažno življene religije mnogo štetnije za samu religiju od svih ateističkih teorija. Zato je opravdano vrhu Crkve postaviti zahtjev za više pojedinačno iskazanih djela milosrđa, koji trebaju biti poticaj i "običnim vjernicima". U tom je pogledu svijetao primjer pokojnog zagrebačkog biskupa Josipa Langa (1857. - 1924.) koji je često svoju mjesečnu plaću podijelio siromasima, te ih posjećivao u njihovim barakama i potkrovljima. Posebno je dirljiva zgoda kada je jednom prilikom u Zagrebu siromašnom čovjeku koji se smrzavao, jer je bio bos, skinuo svoje cipele i poklonio mu ih, a on se u čarapama vratio u svoju tada skromnu biskupsku rezidenciju. Papa Pavao VI. je pak prestao nositi tijaru, simbol papinskog autoriteta, te poklonio njenu vrijednost siromašnima, pa je od tog novca izgrađeno naselje na periferiji Rima. Ivan Pavao I. je prije svog kratkog pontifikata poticao svećenike da ne koriste skupocjeno misno posuđe, već da ga prodaju i novac podjele siromasima. Njegov nasljednik Ivan Pavao II. je simbolično sklopio savez s golemom većinom siromašnih na južnoameričkom kontinentu darujući 1980. godine papinski prsten obitavateljima favele Vidigal u brazilskoj saveznoj državi Rio de Jainero.

Ukoliko pak umjesto o općoj govorimo o našoj mjesnoj Crkvi, i tu nailazimo na podvojenost. S jedne strane opet ne može biti prihvatljiva često spominjana teza da se Crkva u Hrvatskoj brine samo za svoje bogatstvo, a ne za male ljude. Naime, dostatno je spomenuti da kod nas gotovo svaka župa ima organiziran Caritas koji se brine za potrebite, a osim materijalne pomoći Caritas organizira i obiteljska savjetovališta, razne tribine, ima domove za napuštenu djecu, žrtve obiteljskog nasilja i dr. Hrvatski Caritas djeluje i na međunarodnoj razini putem prikupljanja materijalne pomoći i slanjem volontera. Jednako je tako internacionalni Caritas na našem području snažno djelovao za vrijeme Domovinskog rata.

No, s druge strane je neprihvatljivo da naša Crkva ne slijedi primjer većine europskih mjesnih Crkava i Vatikana koji transparentno objavljuju svoje prihode i izdatke. Naš veliki sociolog religije pok. Željko Mardešić ističe: "Da bi u svom pozivu bila uvjerljivom, Crkva siromaha mora postati barem najmanje bogatom u jednom poretku, jer će u protivnom izazvati sablazan i odbojnost. Osnovno je gajiti duh siromaštva i oporbe spram idolatrije novca i udobnosti, a ne se pod svaku cijenu lišiti uljudbenih postignuća našeg suvremenog svijeta" ("Rascjep u svetome", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 425-426).

U istom djelu (str. 710) Mardešić navodi još jednu misao koja je, čini mi se, ključna za odnos Crkve i bogatstva. "Vrijedi pravilo: za religiju je bolje da joj je gore, jer je onda i protiv svoje volje prisiljena iz sebe izvući zaspale mogućnosti i vrline vjerodostojnosti, hrabrosti, rizičnosti, stvaralaštva i pomoći ljudima. U suprotnom ona od nepokretnosti i manjka izazova nužno zahiruje i slabi kao ljudsko tijelo koje se ne kreće." Zato se vjernici ne bi trebali bojati uskraćivanja materijalne pomoći države, jer će tek takva Crkva biti u stanju na najbolji mogući način vršiti svoj poziv.


- 15:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.07.2008., petak

Kakav je odnos religije i znanosti?

Pojedinci smatraju kako je religija apsolutna suprotnost znanosti. Misle da je znanost utemeljena na razumu, a religija na osjećajima, dogmama i slijepom vjerovanju. Stoga smatraju da religiozan čovjek nikada ne može biti znanstvenik, a znanstvenik se mora protiviti religiji i težiti oslobođenju čovječanstva od nje.

Postoji jedna učestala nespretnost kod pokušaja dijaloga po ovom pitanju. Često se, naime, kod religiji nesklonih osoba, stvara opreka između navodno istoznačnih pojmova znanosti i logike (razuma) s jedne, te s druge strane pojmova religije i praznovjerja. Iako je primjena logike jedna od temeljnih polazišta metodologije znanosti, daleko je od toga da je znanost uvijek utemeljena na logici (razumu).

Image and video hosting by TinyPic
Thomas Samuel Kuhn

Polazeći od povijesti znanosti zorno je to pokazao Thomas S. Kuhn (1922.-1996.), dokazujući kako “izbor” među znanstvenim teorijama ili paradigmama općenito nije uvjetovan isključivo logikom i eksperimentom, nego može biti uvjetovan i psihološkim i sociološkim čimbenicima. Time je pokazao kako su neosnovane teze tzv. logičkog pozitivizma prema kojima svaka tvrdnja mora biti dokaziva iskustvom ili promatranjem. Osim Kuhnove “Strukture znanstvenih revolucija”, drugi udarac logičkom pozitivizmu, odnosno scijentizmu, zadao je filozof Karl Popper (1902.-1994.). On je pokazao kako je središnje pozitivističko načelo, tj. načelo verifikacije (radikalni zahtjev za provjerljivošću u empiriji, eksperimentu), dovodi do apsurda prirodnu znanost, jer uništava empirijske hipoteze koje su temelj znanosti. Poznat je pojednostavljeni primjer onaj da ako rečenicu “Svaki je bakar vodič elektriciteta” treba provjeriti iskustvom, tada bi sav bakar u svemiru trebalo ispitati na to svojstvo, što je naravno nemoguće. Dakle, kao ni u religiji, niti u znanosti ne postoje krajnje izvjesnosti uma ili osjetila od kojih bismo mogli poći. Od suvremenih filozofa značajnih za problem odnosa znanosti i logike relevantan je još i Jürgen Habermas (r. 1929.), koji kritizira shvaćanje znanosti kao nečeg tobože lišenog vrijednosti i interesa. Nasuprot tome, on znanost razumije kao oblik ljudske prakse uvjetovane interesima, koju valja motriti u ukupnoj društveno-političkoj i povijesnoj povezanosti.

Time se pokazalo kako je neopravdano diviniziranje znanosti koje još i danas zamjećujemo kod izvjesnih ateista. No, što je dakle uopće znanost? To je sustavan pokušaj shvaćanja svijeta pomoću promatranja, analize i zaključivanja. Znanost pokušava oblikovati teorije kroz koje bismo mogli shvaćati njena promatranja i koja bismo onda mogli koristiti za predviđanje događaja i njihovih posljedica. Važna odlika znanosti je da se ona mijenja i izbacuje nove ideje. Njene teorije se stalno testiraju i mijenjaju. Neko vrijeme one mogu biti utvrđene i normativne za shvaćanje svijeta, ali kasnije se javljaju neke nove teorije koje su još uspješnije, te se stare teorije odbacuju.

Upravo u tom aspektu izvjesni ateisti kritiziraju religiju jer je ona navodno nesklona mijenjati svoje teorije, čak ni tada kada je očito da se kose s logikom. Tu se opet valja pozvati na Kuhna i reći kako je i znanost u takvim situacijama često sklona postupati suprotno logici, pa se prijelaz na novu znanstvenu paradigmu, unatoč svim nepobitnim dokazima, najčešće događa tek kada doslovno izumru predstavnici stare paradigme. Stoga je razumljivo i okolišanje religije s prelaskom na novu teološku paradigmu. Nažalost, imamo i slučajeve kada se taj prijelaz uporno odbija (npr. ustrajanje na shvaćanju da je svijet stvoren u 6 dana prije 6.000 godina, koje zastupa dio fundamentalističkih protestanata). No, imamo i slučajeve kada se religijska misao pokazala točnija od znanstvene. Tako je znanost od Newtona do početka 20. stoljeća bila na poziciji kako je svemir oduvijek postojao i uvijek će postojati. To je bilo suprotno tradicionalnom judeo-kršćanskom shvaćanju svijeta kao stvorenog. Iako je znanost tada zahtijevala korigiranje tog religijskog stajališta, mnogi su teolozi bili skeptični spram stajališta o vječnosti materije. Konačno, teoriju velikog praska nakon kojeg je nastao svemir, danas općeprihvaćenu u znanosti, prvi je 1927. godine osmislio katolički svećenik i astrofizičar Georges Lemaitre (1894.-1966.). Naravno, Lemaitre nije prošao bez optužaba dijela antiklerikalnih znanstvenika da je njegova teorija pseudoznanstvena hipoteza motivirana teološkim razlozima. Zanimljivo je kako je naziv Big Bang (veliki prasak) nastao tako što su tom frazom znanstvenici isprva ismijavali Lemaitreovu teoriju prema kojoj se nagomilana energija odjednom pokrenula zbog goleme eksplozije.

Image and video hosting by TinyPic
Georges Lemaitre

Nesumnjivo je da se religija ne smije distancirati od znanstvenih nalaza, već im se mora otvoriti kako bi odbacila svoja eventualna praznovjerja i krive slike o Bogu. Iako se religija većinom bavi vrijednostima, a u manjoj mjeri činjenicama, ipak se i unutar religije nalaze učenja koja tvrde da pružaju znanje o prirodi svijeta i o mjestu čovječanstva unutar njega. Ta učenja djelomično zadiru i u područje znanosti, pa zato nužno zajedno s njom moraju biti predmet modificiranja. Ukoliko su pak učenja religije suprotstavljena izvjesnim znanstvenim nalazima, očito je kako tada ne mogu od nikoga tražiti prihvaćanje. Kroz povijest se u raznim religijama događalo da se u tom slučaju vjerodostojnost religijskog učenja nastoji utemeljiti na autoritetu, odnosno uporabom psihičke ili čak fizičke prisile, što naravno uvijek ima tragične posljedice. No, niti tu religija nije nikakva iznimka, pa se dovoljno prisjetiti ateističkih diktatura u 20. stoljeću. Tako je Staljin u sibirske logore slao sovjetske znanstvenike koji su prihvaćali kvantnu teoriju, budući se njome pobijao materijalistički determinizam, koji je u komunizmu bio službeno učenje.

Osim pokušaja objašnjenja svijeta, druga odrednica znanosti je pokušaj ovladavanja prirodom. Tu govorimo o tehničkom napretku. U ovom se pogledu religiji nesklone osobe suprostavljaju mogućnosti ikakvog komentara znanstvenih dostignuća s religijskog aspekta, budući da, nasuprot Habermasu, smatraju da je znanost navodno lišena vrijednosti i interesa. Po tom pitanju vrijedi izdvojiti misao Wernera Heisenberga (1901.-1976.), nobelovca i utemeljitelja kvantne fizike: “Gdje nikakvi ideali ne obilježuju put, zajedno s ljestvicom vrednota nestaje i smisao našeg djelovanja i patnje, pa na kraju mogu stajati samo negacija i očaj. Religija je dakle podloga etici, a etika pretpostavka životu. Jer odluke moramo donositi svakodnevno, moramo znati vrednote prema kojima utemeljujemo naše djelovanje, ili ih bar slutiti.” Kao konkretan primjer dovoljno je navesti eugenička znanstvena istraživanja u SAD-u u prvoj polovici 20. stoljeća, kojima se dokazivalo da je bijela rasa superiorna ostalima, slijedom čega su usvajani zakoni o zabrani mješovitih brakova. Uloga je religije, dakle, da znanost čuva od slijepog i besmislenog razvoja, od apsolutizacije i idolatrije bilo same sebe, bilo nekih iskrivljenih ciljeva. Znanost pak treba pomoći religiji da se ne okameni i ne izolira od svijeta.


- 09:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #

02.07.2008., srijeda

Evolucija i ateistički fundamentalizam

Zajedno s publicističkom ofenzivom kreacionističkih ideja, posljednjih se godina u ofenzivu dao i militantni ateizam (to je naziv kojim ti pisci sami sebe opisuju) evolucionističkog usmjerenja. Isprva potaknut težnjom za kritikom kreacionizma koji se skriva iza krinke znanstvenosti, ovaj se ateistički fundamentalizam toliko razmahao da je počeo smatrati kako on ukida vjeru u samog Boga. Time su se ova dva fundamentalizma (ateistički i kreacionistički), premda stvoreni kao međusobni antipodi, zapravo toliko približili da je to s teološkog aspekta upravo zabavno. Oba su, naime, Boga degradirala na razinu zakrpe, te se sada natežu s tim jadnim bogom.

Budući ovo pitanje ima svoju duboku povijesnu pozadinu, vrijedi se i na nju osvrnuti. Filozofsko-teološka i prirodoznanstvena misao su još od Aristotela pa sve do početka 19. st. čvrsto stajale iza ideje o konstantnosti, tj. nepromjenjivosti biljnih i životinjskih vrsta. Prvi je hipotezu da se svijet mijenjao tijekom povijesti od jednostavnijih ka složenijim oblicima iznio Jean-Baptiste Lamarck (1744. - 1829.) u djelu “Zoološka filozofija” (1809.). Budući da za svoju teoriju nije pružio jasnih dokaza, Lamarck je nije uspio javno obraniti i ona nije bila šire prihvaćena. Prvi je konkretne čvrste dokaze u korist teorije evolucije pružio Charles Darwin (1809. - 1882.) u djelu “O postanku vrsta putem prirodnog odabiranja” (1859.). Promatranjem živog svijeta na izoliranom otočju Galapagos otkrio je da vrste nisu stalne, već evoluiraju, tj. razvijaju se na način da jedinke najbolje prilagođene okolišu opstaju i prenose svoje osobine na potomke, dok jedinke koje nisu prilagođene okolišu ugibaju bez potomstva. U spomenutom djelu Darwin ipak još nije tematizirao evoluciju čovjeka, već će to učiniti godine 1871. u djelu “Podrijetlo čovjeka”. Tu Darwin izlaže kako se čovjek ne može izuzeti iz zakonitosti cjelokupnog živog svijeta, pa je stoga sigurno da i on potječe od nižih razvojnih oblika.

Prije pojave Darwinove teorije, tadašnja se znanost u pogledu razvoja vrsta čvrsto držala doslovnog biblijskog teksta iz prvih poglavlja Knjige Postanka. Tako se je čak i pripovijest o Noinoj arci i općem potopu uzimala kao neosporna činjenica, te se smatralo da su fosili ostaci svijeta kakav je postojao prije ulaska životinja u arku, a one životinje koje je Noa smjestio u arku se od tada pa nadalje više nisu mijenjale. Danas pak znamo kako je u Bibliju ta pripovijest prispjela iz babilonske tradicije, vjerojatno kao sjećanje na velike poplave u dolini Eufrata i Tigrisa, koje je predaja kasnije uvećala do razine kataklizme. Razlog zašto je znanost davala Bibliji značenje i unutar prirodoslovlja leži u činjenici da se, uslijed nerazvijenosti znanstvenih metoda, veći autoritet davao biblijskom piscu nego li nekome tko je možda imao i suprotan stav, ali za to nije imao dokaza.

Nažalost, takvo davanje autoriteta biblijskom piscu je tijekom duge predznanstvene povijesti prešlo razumnu mjeru, tako da se Bibliji počeo pridavati veći značaj no što su joj sami autori namijenili. Slike kojima su biblijski pisci davali teološke poruke vremenom su se počeli doživljavati kao pravi povijesni izvještaji, pa se i autoritet religija gradio na navodnoj znanstvenoj nepogrešivosti Biblije. Kada je konačno ta nepogrešivost dovedena u pitanje na drastičan način putem teorije evolucije, religije zauzimaju defenzivan i neprijateljski stav spram nje. To rezultira i drugom tragedijom, naime onom da se u velikom dijelu intelektualnih krugova čitava kršćanska religija počinje poistovjećivati samo s tim srušenim autoritetom znanstvene nepogrešivosti Biblije. Tako je i za Darwina religija izgubila na značenju, te je on postao agnostik. Posljedica takve situacije biti će razvoj materijalističko-redukcionističkog shvaćanja evolucije, prema kojem shvaćanju evolucionizam negira postojanje Boga. Usporedno s eliminiacijom Boga, inaugurira se eugenika, teorija o poboljšanju genetskih resursa u čovjeka.

Naime, ukoliko evoluciju shvatimo kao proces koji apsolutno izjednačava čovjeka i životinju, tada je logično da i u ophođenju s čovjekom primijenimo metode koje se koriste sa životinjama. Tako npr. kao što kod životinja parimo najsnažnije jedinke da bi se dobilo potomstvo s najboljim osobinama, isto je potrebno učiniti s ljudima. S druge strane, onima koji nemaju kvalitetne osobine treba onemogućiti reprodukciju putem prisilne sterilizacije ili segregacije, budući bi prenijeli te svoje negativnosti na potomstvo. Shodno tome, nema smisla trošiti resurse držeći na životu one koji su nesposobni pridonositi društvu. Zapravo, možemo poslušati što sam Darwin govori o “negativnostima” našeg društva: “Mi usporavamo proces eliminacije; gradimo domove za imbecile, sakate i bolesne; mi donosimo zakone koji idu na ruku siromašnima; naši liječnici trude se spasiti život svakome sve do posljednjeg trenutka.” Također Darwin kritizira napredak medicine, koji dovodi do evolucijskog nazadovanja, budući da “možemo s razlogom vjerovati da je vakinacija spasila život tisućama onih koji bi nekad zbog slabe tjelesne građe bili podlegli velikim boginjama”. Darwin sasvim logički zaključuje da je takvo uplitanje u prirodnu selekciju nerazumno jer “svatko tko je vidio kako se uzgajaju domaće životinje zna da je takvo što krajnje pogubno za ljudsku rasu”. (svi citati iz djela “Podrijetlo čovjeka”)

Ipak, Darwin je u pogledu eugenike bio prilično ambivalentan, pa je istu ponekad izričito zastupao, a ponekad odbijao. U praksi se baš nije iskazao kao dobar eugeničar jer je sam bio slabog zdravlja, a imao je desetoro boležljive djece, od kojih je sedam umrlo u ranoj dobi. Ipak, Darwinovi nasljednici će u tom pogledu biti mnogo izričitiji. Prvenstveno su se istakli Darwinov bratić Francis Galton (1822. -1911.) koji je skovao pojam eugenika, te njemački biolog i filozof Ernst Haeckel (1834. - 1919.), koji je u njemačkoj popularizirao Darwinova otkrića. Haeckel je smatrao da darvinizam treba razviti u takav znanstveni pogled na svijet koji bi zadovoljio znanstvene, političke, socijalne i religiozne potrebe čovjeka. Najviši intelektualni napredak prema njemu bi se ostvario padom triju centralnih metafizičkih dogmi, a to su: Bog, sloboda i besmrtnost. Evo jednog tipičnoh Haeckelovog citata iz njegovog djela “Čudo života”: “Kakvu korist čovječanstvu donosi umjetno održavanje na životu i skrb za tisuće bogalja, gluhonijemih, idiota, itd. , koji se rađaju s naslijeđenim teretom neizlječive bolesti? Nema nikakve koristi od odgovora koji kaže da kršćanstvo zabranjuje njihovo ubijanje. Protivljenje tomu posljedica je isključivo naše pretjerane osjećajnosti i snage konvencionalnog morala - tj. naše naslijeđem stečene sklonosti koja je od najranijeg djetinjstva zaogrnuta religioznošću, ma koliko ona bila iracionalna i opterećena predrasudama. Ovaj pobožni moral u biti je najgori nemoral.”

Image and video hosting by TinyPic
Propagandni plakat za program prisilne
eutanazije u nacističkoj Njemačkoj s
tekstom: “Ova osoba koja boluje od
naslijeđenih defekata košta zajednicu
60,000 maraka tijekom svojeg života.
Nijemci, to je i vaš novac!”


Darwinovu teoriju evolucije s oduševljenjem su prihvatili i veliki pobornici ateizma Feuerbach, Marx, Engels i Nietzsche. Marx je tako smatrao da teorija evolucije iznosi prirodnopovijesnu podlogu za njegova stajališta. Stoga je želio Darwinu posvetiti engleski prijevod “Kapitala”, no ovaj ga je odbio s objašnjenjem da antikršćanska ili ateistička promidžba šteti duhovnoj slobodi. Ipak, darvinistička načela će se kasnije upotrijebiti za opravdanje najokrutnijih zločina 20. stoljeća.Koliko ta načela stoje iza nacističke rasne politike najbolje se vidi iz Hitlerovog djela “Mein Kampf” (Moja borba), gdje se uništenje čitavih rasa opravdava “poboljšanjem” preostalog djela stanovništva. Milijunska ubojstva Hitler je opravdavao time da pomaže prirodno odabiranje i unapređuje čovjekovo biološko stanje. S druge pak strane, još od Marxovog vremena komunistička antireligiozna kampanja počiva na najprimitivnijem darvinizmu. Kasnije se u Sovjetskom Savezu, a slično je bilo i u ostalim zemljama istočnog bloka, vodi oštra borba protiv svake religije, osobito u školama. Komunisti su smatrali da se nijedno dijete ne može pravilno i potpuno razviti ako religija na bilo koji način utječe na njegov život. Tako je npr. obveza škole bila boriti se da djeca vjernika ne postanu moralnim bogaljima već pravim graditeljima komunizma i potpunim ljudima,. U tom ozračju su djecu silom uzimali od roditelja i smještali u državne ustanove, gdje su ih odgajali u ateističkom duhu.

Nakon Drugog svjetskog rata na Zapadu ipak nastupa ideološko otrježnjenje, iako se s vremena na vrijeme ponovno javljaju pojedinci koji zloupotrebljavaju teoriju evolucije u propagandne svrhe. Danas je od takvih najpoznatiji britanski biolog Richard Dawkins. Središnji dio njegove velike ateističke apologije “Iluzija o Bogu” jest poglavlje pod nazivom “Zašto gotovo sigurno nema Boga”. Tu Dawkins iznosi svoj zaključak kako, budući se u evoluciji složenija bića razvijaju iz jednostavnijih, i Bog bi se morao razviti iz jednostavnijih bića. Ovako to tumači Dawkins: “Ako je svemir stvorio nadljudski tvorac, onda to sigurno neće biti tvorac koji je samo tako iskočio u postojanju ili oduvijek postoji. Naprotiv, taj tvorac mora biti konačni proizvod neke vrste kumulativnog eskalatora ili dizalice, možda neke vrste darvinizma u nekom drugom svemiru.” A ovako Dawkins zamišlja našeg jadnog Boga: “Bog koji je u stanju slati razgovijetne signale milijunima ljudi istodobno te također istodobno primati poruke od svih njih, ne može biti jednostavan, što god drugo da bio. Takav raspon frekvencija! Bog možda nema mozak koji se sastoj od neurona ili mikroprocesora načinjena od silicija, ali ako ima sposobnosti koje mu se pripisuju, onda mora imati nešto još mnogo složenije, što ne može biti slučajno konstruirano, već nešto što je i najveći mozak ili najveći kompjuter kojeg poznajemo.”

Image and video hosting by TinyPic

Činjenica da je Dawkins danas visoko cijenjen u ateističkim krugovima pokazuje koliko je neuspješan do sada bio dijalog kršćana i ateista. Terry Eagleton, po mnogima najutjecajniji živući britanski literarni kritičar o takvim Dawkinsonovim teološkim akrobacijama piše ovako: "Zamislite nekoga tko razglaba o biologiji a jedino znanje koje o predmetu ima je iz Knjige britanskih ptica, i otprilike ćete razumjeti koji je osjećaj čitati Dawkinsa o teologiji" (London Rewiev of Books). Dok kršćani vjeruju u Boga koji nije dio prirode, već je njen temelj, Dawkins misli kako ovi vjeruju u nekog moćnog vanzemaljca. U situaciji kada jednu stranu niti ne zanima stajalište druge, već je isključivo zainteresirana za držanje svojih monologa, govorimo o fundamentalizmu. Ipak, treba naglasiti kako takvi militantni ateisti čine manjinu među ateistima, no budući su najagresivniji i najglasniji, stvaraju privid svoje intelektualne i brojčane nadmoći.



- 14:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (12)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju.

kontakt: responder.hr@gmail.com

Drugi o Responder blogu:
“Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.”
"Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu."
Anonimac

"Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima."
Supek

“Čini se pomalo modernistički inficiran.”
Toma Blizanac

“Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.”
ProtestantZg

“Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.”
My Exercises

"Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa."
Pavaogc

“Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!”
demokracija



Katkad svratim na:
Portali
→ Spiritus movens
→ National Catholic Reporter
→ Clerical Whisper

Progresivizam
→ Young Adult Catholics
→ The Progressive Catholic Voice
→ J. Cecil's Progressive Catholic Reflections
→ Vatican II Voice

Tradicionalizam
→ Toma Blizanac
→ Romancatholicism
→ Tradition in Action

Ekumenizam
→ Faith and Theology
→ The Piety That Lies Between

Tiskovine
→ Svijetlo riječi